   Volf Din
   CITADELA AUTARHA   Prevod: Nedeljkovi B. Aleksandar
   Wolfe Gene CITADEL OF THE AUTARCH (THE), 1982.
	                                                     Serija "Novo Sunce"   (4)
       POLARIS   1991. 1. MRTVI VOJNIK

	Rat nikad do tad nisam video, pa ak ni razgovarao opirnije s nekim ko jeste, ali mlad sam bio, a i znao poneto o nasilju; zato poverovah da e rat za mene biti samo jo jedno novo iskustvo, u onom smislu u kome su neke druge stvari - posedovanje vlasti u Traksu, na primer, ili moje bekstvo iz Kue Apsoluta - bile nova iskustva.
	A rat nije novo iskustvo; rat je novi svet. Njegovi stanovnici se od ljudskih bia razlikuju vie nego to se razlikuju Famulima i njeni prijatelji. Zakoni tog sveta su novi zakoni, ak i zemljopis mu je novi, jer to je zemljopis u kome se beznaajni breuljci i udolice uzdiu do vanosti gradova. Ba kao to na dobro znani Urt dri u sebi udovinosti kao to su Erebus, Abaja i Arioh, tako i svetom rata krstare udovita zvana "bitke", ije su elije pojedinci, ali koja imaju svoj sopstveni ivot i inteligenciju, udovita kojima se ovek pribliava kroz sve gui niz predznaka.
	Jedne noi probudih se mnogo pre zore. inilo se da svud vlada mir, pa sam se plaio da mi se pribliio neki neprijatelj i da se moja svest razbudila, oseajui njegovu zloudnost. Ustao sam i pogledao okolo. Brda su bila izgubljena u tami. Bio sam u gnezdu od dugake trave, gnezdu koje sam utabao sam za sebe. Cvrci su pevali.
	Neto daleko na severu privue moj pogled: neki ljubiasti sev na samom obzorju, pomislih. Zurio sam u taku odakle je dolo. I upravo kad sam ubedio sebe da je to to sam video bila samo omaka mog vida, moda neko zaostalo dejstvo droge koja mi je data u hetmanovoj kui, pojavi se, malice levo od take ka kojoj sam gledao, jedan sev boje magenta, jake purpurnocrvene.
	Ostadoh tako stojei jo jednu smenu vremena, ili due, s vremena na vreme bivajui nagraen tim tajanstvima svetlosti. Najzad, kad sam se uverio da su te pojave daleke i da se ne pribliavaju, a i da se ne primeuje neka promena u njihovoj uestalosti, jer nastupaju priblino pri svakom petstotom otkucaju moga srca, legao sam opet. Pa, poto sam tada bio sasvim budan, postadoh svestan da tlo podrhtava, veoma malo, ispod mene.
	Kad sam se opet probudio, ujutru, to je bilo prestalo. Peaei dalje, neko vreme sam predano posmatrao obzorje, ali nisam primetio nita uznemiravajue.
	Dva dana su ve prola od kad sam poslednji put jeo, pa glad nisam vie oseao; zato sam bio svestan da nemam svoju normalnu snagu. Dvaput sam, toga dana, doao do ruevnih kuica i uao sam u obe, traei neto za jelo. Ako je iko ita ostavio, neko drugi je sve i odneo, i to odavno; ak su i pacovi otili. Druga kuica imala je bunar, ali je u njega jo odavno baeno neko mrtvo stvorenje, a osim toga, nije postojao ni nain da dohvatim tu smrdljivu vodu. Pooh dalje, prieljkujui da naem neto za pie, ali i neki bolji tap kojim bih zamenio niz onih trulih koje sam ve koristio, pa odbacio. Saznao sam, kad sam koristio Terminus Est kao tap u planinama, koliko je lake peaiti kad ima ime da se potapa.
	Oko podne sam nabasao na jednu stazicu i krenuo njome, a ubrzo posle toga uo topot kopita. Sakrio sam se tako da sam mogao motriti ko e stazom proi; sledeeg trenutka jedan jaha izbi preko vrha oblinjeg brda i sevnu ispred mene. Sudei po onome to sam u tom trenutku mogao videti, imao je na sebi oklop donekle slian oklopu kakav su nosili komandanti Abdiesusovih dimarha, ali je njegov od vetra ukrueni ogrta bio zelen, a ne crven, a na lemu je imao vizir nalik na "kljun" kape. Ne znam ko je bio, ali znam da je jahao velianstvenu ivotinju: njegov destrijer je imao itavu bradu od pene na ustima i sasvim mokre bokove, a ipak je proleteo kao da je znak za poetak trke pao pre samo jednog trenutka.
	Poto je tom stazom naiao jedan jaha, oekivao sam da e doi i drugi. Ne pojavi se vie niko. Peaio sam dugo kroz mir i tiinu, oslukujui dozivanje ptica i primeujui mnoge znake divljai. Onda se (na moje neizrecivo oduevljenje), staza ukrstila sa mladim potokom. Zagazio sam i otiao desetak koraka uzvodno, do jednog mesta gde je dublja, tia voda strujala preko dna od belog ljunka. U strelovito bekstvo od mojih izama dadoe se ribe belice - koje su uvek znak dobre vode; potok je bio jo hladan od planinskih visova i sladak od uspomena na sneg. Pio sam i pio, i opet pio, najvie to sam mogao; onda sam se skinuo i oprao, iako je bilo hladno. Kad sam dovrio kupanje, obukao se i vratio do mesta gde je preko staze proticao potok, videh na drugoj strani dva otiska tigrovih stopala, neznatno primaknuta; tu je ta ivotinja unula da pije. Ti otisci bili su natisnuti preko tragova kopita oficirove jahae zveri, a oba su bili veliine tanjira; ispred jastuastih otisaka tigrovih prstiju nije bilo nikakvog traga kandi. Stari Midan, koji je bio zaposlen kao majstor lova kod mog ujaka kad sam bio devojica Tekla, rekao mi je jednom da smilodoni piju samo kad su se naderali i da posle toga, kad su se i nasitili i napili, nisu vie opasni, osim ako ih napada. Krenuo sam dalje.
	Staza je vijugala kroz jednu umovitu dolinu, onda se podigla u jedno sedlo izmeu brda. Kad sam bio blizu najvie take, primetio sam jedno drvo prenika dva pedlja koje je bilo (inilo se) rastrgnuto na dve polovine, otprilike u visini mojih oiju. Stojei patrljak bio je na svome kraju zupast, oboreno stablo - takoe; to uopte nije liilo na glatke zaseke sekirom. Tokom sledee dve-tri lige hoda naiao sam na jo nekoliko desetina takvih. Sudei po odsustvu lia, a u nekim sluajevima i kore, na palim delovima, kao i po novim izdancima koji su se na uspravnim patrljcima stabala pojavili, teta je bila poinjena pre najmanje godinu dana, a verovatno i due.
	Najzad se ova staza pridruila jednom pravom drumu; o drumovima sam esto sluao, ali nikad ranije nisam imao priliku da po njima hodam, osim po onima koji su bili u stanju zaputenosti. Ovaj drum je po mnogo emu nalikovao na onaj koji su ulani zapreili kad smo se dr Talos, Boldanders, Jolenta i ja razdvojili na izlazu iz Nesusa; nisam, meutim, oekivao da e biti obavijen tolikim oblacima praine. Nimalo trave nije na tom drumu raslo, iako je bio iri od veine gradskih ulica.
	Morao sam njime krenuti, drugog izbora nije bilo; uokolo je uma bila gusto zbijena, a prostor izmeu stabala bio je zaguen bunjem. U prvo vreme sam se plaio, pamtei ulanska plamtea koplja; meutim, inilo se da zakon koji zabranjuje upotrebu drumova ovde vie nije na snazi, inae ni ovaj drum ne bi video toliko saobraaja koliko, oito, jeste video; i kad sam, nedugo potom, zauo zvuk mnotva nogu u maru iza sebe, otiao sam samo korak-dva meu drvee i odatle, ne skrivajui se, posmatrao prolazak kolone.
	Prvo je naiao jedan oficir, jaui na finoj, razigranoj, plavoj zveri, iji su onjaci bili ostavljeni u punoj duini i ukraeni tirkiznim intarzijama, da bi se po boji slagali sa oklopom na telu ivotinje i sa vlasnikovim tekim estok-maem. Ljudi koji su stupali za njim peice bili su antepilani teke peadije: u struku uzani, krupnih plea, sa licima od Sunca bronzanim i bezizraajnim. Nosili su trovrhe korseke, demilune i voulge sa tekim glavama. Ova pomeanost oruja, kao i izvesne nepodudarnosti u njihovim oznakama i opremi, navedoe me na pomisao da je njihova legija sastavljena od ostataka nekih ranijih formacija. Ako je to bilo tano, oni su iz svojih bitaka, kroz koje mora biti da su proli, izili flegmatino. Stupali su, njih ukupno oko etiri hiljade, razmahujui rukama, bez uzbuenja, bez nevoljnosti i bez ikakvog znaka zamora; bili su to ljudi nemarnog dranja, ali ne neuredni, a marirali su ukorak, i to, inilo se, bez ijedne misli i bez napora.
	Za peadijom su ila zaprena kola, koja su vukli trilofodoni, gunajui i trubei. Kad su naili, ja sam se poeo, malo-pomalo, primicati drumu, jer je bilo jasno da se veliki deo njihovog prtljaga sastoji od hrane; meutim bilo je i konjanika izmeu kola i jedan me je oslovio; prvo je pitao kojoj jedinici pripadam, a onda mi je naredio da doem pred njega. Ja, umesto da to uinim, pobegoh; bio sam manje-vie siguran da on izmeu tog drvea ne moe jahati i da nee naputati svog destrijera da bi me gonio peice, ali, ipak, beao sam sve dok se nisam zaduvao.
	Kad sam najzad stao, bio sam na jednom tihom proplanku, gde se zelenkasta suneva svetlost prosejavala kroz lie vretenastog drvea. Zemljite je bilo tako gusto pokriveno mahovinom, da sam se oseao kao da hodam po debelom tepihu one skrivene slike-sobe u kojoj sam sreo gospodara Kue Apsoluta. Neko vreme sam proveo oslonjen leima o jedno od tih tankih stabala, sluajui. Nije se ulo nita osim mog sopstvenog dahtanja i plimnog urlanja krvi u mojim uima.
	Vremenom, postadoh svestan i tree note: slabog zuckanja jedne muve. Obrisao sam preznojeno lice rubom mog gildakog ogrtaa. Sada je taj ogrta bio, ve, alosno iznoen i izbledeo, i ja iznenada postadoh svestan da je to isti onaj kojim je majstor Gerlous zaogrnuo moja plea kad sam postao kalfa i da je verovatno da u u njemu i umreti. inilo se da je znoj, kojim se ogrta natopio, sada hladan kao rosa; vazduh bejae oteao od mirisa vlane zemlje.
	Zujkanje muve je prestalo, pa se nastavilo - moda malice nametljivije, ili moda samo prividno nametljivije zbog toga to sam opet doao do daha. Rasejano je potraih pogledom i videh je kako hitro prolee kroz jedan mlaz sunane svetlosti udaljen nekoliko koraka od mene i kako se zatim sputa na jedan smei predmet koji je virio iza jednog od mnogobrojnih stabala.
	A to je bila izma.
	Oruja nisam imao ba nikakvog. U normalnim prilikama, ne bih se mnogo plaio da se goloruk suoim sa samo jednim protivnikom, osobito na takvom mestu, gde bi zamah maem bio neizvodljiv; ali znao sam da je veliki deo moje snage nestao, a poeo sam otkrivati i injenicu da gladovanje unitava i deo ovekove hrabrosti - ili, bar, da jede deo te hrabrosti, ostavljajui manju koliinu za druge svrhe.
	Bilo kako bilo, kretao sam se obazrivo, postrance, neujno, sve dok ga nisam ugledao. Leao je ravno na tlu, jedna noga bila mu je podavijena pod telo, a druga opruena. Na tlu je leala, nadomak njegove desne ake, sablja, iji je koni kai jo i sad bio obavijen oko anog zgloba tog oveka. Jednostavni lem bio mu je spao sa glave i otkotrljao se jedan korak dalje. Muva je etala po njegovoj izmi sve dok nije stigla do golog mesa neposredno ispod kolena, onda je opet uzletela, stvarajui buku kao majuna testera.
	Znao sam, dakako, da je ovaj mrtav, pa mi je laknulo, ali se istovremeno, kao moni talas, vratilo i moje oseanje izdvojenosti. Uhvatio sam ga za rame i obrnuo. Nadimanje lea jo nije poelo, ali je miris smrti ve bio tu, mada veoma slab. Lice mu se bilo opustilo kao votana maska poloena pred oganj; sad se vie nije moglo znati s kakvim izrazom lica je umro. Mlad ovek, plavokos - jedno od onih zgodnih, etvrtastih lica. Potraio sam ranu, ali je nisam naao.
	Gurtne njegovog ranca bile su toliko zategnute, da ga nisam mogao skinuti, pa ak ni odreiti gajtane kojima je bio vezan. Na kraju sam uzeo kratki bode, kutel, iz njegovog opasaa i ispresecao ih, a no zabio vrhom u drvo i tako ostavio. Jedno ebe, jedan listi hartije, nagaravljeni tiganj sa odvojivom drkom, dva para grubih arapa (veoma dobrodola stvar), a onda, najbolje od svega: glavica crnog luka, polovina vekne crnog hleba umotana u istu krpu i, u drugoj istoj krpi, pet traka suenog mesa i jedna grudva sira.
	Prvo pojedoh hleb i sir, prisiljavajui sebe, kad sam video da ne mogu jesti polako, da ustajem posle svakog treeg zalogaja i malo proetam. Hleb je pomogao na taj nain to je zahtevao dugotrajno vakanje; imao je tano isti ukus kao onaj tvrdi hleb kojim smo hranili svoje zatvorenike u kuli Matahinki, hleb koji sam krao, vie iz nestaluka nego iz gladi, jednom ili dvaput. Sir je bio suv, slan i imao je jak miris, ali, ipak, bio je odlian; pomislio sam tada da takav ukus nikad ranije nisam osetio, a znam sigurno da nisam ni od tada. Bilo je to kao da jedem ivot. Od hrane sam oedneo, a onda sam saznao koliko uspeno crni luk, podstiui pljuvane lezde, gasi e.
	Dok sam stigao do mesa, koje je takoe bilo estoko usoljeno, bio sam ve dovoljno sit da ponem da se premiljam - treba li ga ostaviti u rezervi, za no; pa zakljuih da jedan komad pojedem, a ostala etiri sauvam.
	Vazduh je, jo od ranog jutra, bio nepomian, ali sad dunu povetarac, rashladi mi obraze, zanjiha lie i, dohvatajui onaj papiri koji sam ranije izvukao iz ranca mrtvog vojnika, ponese ga preko mahovine - pri emu se utanje papiria jako ulo - i nasloni ga na jedno drvo. Nastavljajui da vaem i gutam, pojurih za njim i podigoh ga. Bilo je to pismo - ono koje, pretpostavljam, on nije imao prilike da poalje, ili da dovri. Rukopis njegov bio je uglast i sitniji nego to sam oekivao, mada je ta sitnoa bila, moda, samo posledica njegove elje da utrpa to vie rei na mali komad hartije, po svemu sudei poslednji kojim je raspolagao.

	O voljena moja, sto liga smo severno od mesta sa kojega ti proli put pisah, a doosmo tekim marevima. Imamo dovoljno za jelo i preko dana nam je toplo, nou ponekad hladno. Razboleo se onaj Makar, o kome sam ti priao, pa mu dozvolie da prekine putovanje. Posle jo mnogi drugi poee da izjavljuju da su bolesni, pa bejahu naterani da mariraju ispred nas, bez oruja, sa duplim rancima i pod straom. Za sve ovo vreme nikakvog znaka Ascijana ne videsmo, a na lohagor veli da do njih ima da se marira jo nekoliko dana. Odmetnici su tri dana ubijali straare, sve dok nismo postavili po trojicu ljudi na svako straarsko mesto i poslali patrole u obilaenje naeg perimetra. Bio sam rasporeen u jednu od tih patrola prve noi i naao sam da je to vrlo nezgodno, jer se stalno boji da e te neko od tvojih drugara sasei. Vreme mi je proticalo u spoticanju preko korenja i oslukivanju kako pored vatre pevaju ovu pesmu:

	Sutra spavamo svi
	na crvenome tlu.
	au diimo mi
	i iskapimo nju.

	A kad nas pone gaati gad,
	nek promauju, to sam ja rad;
	plena nek bude puno za tebe
	i isto toliko za mene.

	au diimo mi
	i iskapimo nju;
	jer sutra spavamo svi
	na crvenome tlu.

	Jasna stvar, nikog ne videsmo. Pobunjenici sebe nazivaju, prema imenu svoga lidera, "vodalariji", i pria se da su odabrani borci. I da su dobro plaeni, jer dobijaju pomo od Ascijana...

	                            
 2. IVI VOJNIK

	Odloih to pismo, napola proitano, u stranu i zagledah se dobro u oveka koji ga je napisao. Hitac smrti njega nije promaio; zato je on sad zurio u Sunce plavim oima lienim sjaja, jednim okom koje je maltene namignulo i drugim potpuno otvorenim.
	Trebalo je da se znatno pre tog trenutka prisetim Kande, ali prisetio se nisam. Ili sam, moda, samo suzbijao tu misao, silno eljan da ukradem sledovanje hrane iz mrtvaevog ranca, ne zastajui da pomislim da bi on moda rado podelio hranu sa spasiocem koji ga je izvukao iz smrti. Sada, na pomen Vodalusa i njegovih sledbenika (koji bi mi, to sam bio siguran, pomogli da sam samo mogao da ih naem) odmah dooh na pomisao o Kandi i izvadih je. Izgledala je iskriavo, u svetlosti letnjeg Sunca; bila je, zapravo, sjajnija nego to sam je ikad video od kada je ostala bez svog safirnog omotaa. Dotakao sam njome mrtvaca, a onda, podstaknut ne znam kojim porivom, stavio sam je u njegova usta.
	Poto nisam ni na ovaj nain postigao nita, uzeo sam je izmeu palca i kaiprsta i zabio njen iljak u meku kou njegovog ela. Nije se pomakao, niti poeo da die, ali je jedna kapljica krvi, svea i lepljiva poput krvi ivog oveka, istekla iz ubodenog mesta i prste mi obojila.
	Povukao sam ih, obrisao ruku o neko lie i ve sam se spremao da se vratim itanju tog pisma, kad mi se uini da sam uo kako se neto na izvesnoj daljini prelomilo. Tokom jednog trenutka nisam uspevao da odaberem izmeu skrivanja, beanja i borbe; ali izgledi da prvu od tih stvari obavim uspeno bili su slabi, a one druge sam se ve naradio i previe. Podigoh mrtvaevu sablju, omotah se svojim ogrtaem i ostadoh ekajui.
	Ne doe niko - ili, bar, niko meni vidljiv. Vetar blago uzdahnu u vrhovima kronji. Ona muva kao da vie nije bila tu. Moda sam to samo uo nekog jelena kako skae kroz senke. Tako dugo sam putovao bez ikakvog oruja koje bi mi omoguavalo da lovim, da sam tu mogunost ve bio, maltene, zaboravio. Sad uhvatih sebe kako pogledom odmeravam sablju i prieljkujem da je luk.
	Neto iza mene se poe mekoljiti i ja se okretoh da pogledam.
	Bio je to taj vojnik. Kao da ga je uhvatila neka drhtavica - da nisam maloas gledao njegov le, sad bih pomislio da umire. Ruke su mu se tresle, krkljao je iz grla. Sagnuo sam se i dotakao njegovo lice; bilo je hladno koliko i pre, a ja osetih nagonsku elju da naloim vatru.
	U njegovom rancu nije bilo nikakve opreme za paljenje vatre, ali ja sam znao da svaki vojnik mora nositi takve stvari. Preturajui po njegovim depovima, naoh nekoliko aesa, jedan visei brojanik za merenje vremena, komad kremena i ognjilo u obliku ipke. Ispod drvea je u izobilju leao trud - opasnost je bila da bih ga mogao sveg upaliti. akama sam raistio jedan deo zemljita, trud tako uklonjen zgrnuo sam na jednu gomilu u sreditu, zapalio sam je, onda skupio nekoliko trulih grana, isprelamao ih i poloio na vatru.
	Blistala je jae nego to sam oekivao - dan se ve bliio smiraju, tako da je uskoro morala pasti tama. Pogledah mrtvaca. Ruke mu se vie nisu tresle; nikakav zvuk nije od sebe davao. Tkivo njegovog lica izgledalo je toplije. Ali to je, nesumnjivo, bila samo posledica vreline plamena. Ona taka krvi na njegovom elu bila se ve skoro sasvim osuila, ali, ipak, inilo se i da hvata svetlost umirueg Sunca: zraila je sjajem kao to bi neki grimizni dragulj mogao zraiti, kao kakav rubin u boji golubije krvi ako bi ispao iz nekog kovega s blagom. Naa vatra je davala malu koliinu dima, ali meni se inilo da je to dim miriljav poput tamjana; kao tamjan se i dizao, pravo uvis, da bi se najzad gubio u sakupljajuoj tami, a mene je ovo navodilo na neku misao koju nisam uspevao da uhvatim. Stresao sam se, naao jo drveta, pa sam ga lomio i slagao na gomilu dok nije postala tako velika da sam iz nje mogao i itavu no dodavati drva u vatru.
	Veeri ne bejahu ni priblino tako hladne ovde u Orithiji kao to su u planinama bile, ak ni onako kao u oblasti oko jezera Diuturne, tako da ja, iako sam imao u vidu ebe iz mrtvaevog ranca, nisam oseao potrebu da se njime utopljavam. Zadatak moj ugrejao me je, hrana koju sam pojeo osnaila me je, pa ja provedoh neko vreme etkajui se kroz sumrak i zamahujui sabljom kad god se u mojim mislima nalo neto to je sa takvim ratobornim kretnjama bilo u saglasju; ali i pazei, uvek, da izmeu mrtvog oveka i mene bude vatra.
	Uspomene su meni oduvek dolazile jainom, maltene, halucinacija; to sam u ovim letopisima esto pominjao. Te noi inilo mi se da bih se mogao zauvek u njima izgubiti, tako da moj ivot bude petlja, a ne linija; ali ovog puta, za razliku od svih dotadanjih takvih sluajeva, iskuenju se nisam odupirao, nego sam mu se prepustio sa uivanjem. Sve to sam ve opisao tebi, nagrnulo je u moju svest, sve, i hiljadu stvari koje ti nisam opisao. Gledao sam lice i pegavu ruku Eate koji se upinje da se provue izmeu uspravnih ipki na reetkastoj kapiji nekropolisa; i onu oluju, koju sam nekad davno posmatrao kako se nabada na kule Citadele, kako se bacaka i iba munjama; oseao sam kako njena kia, daleko hladnija i sveija nego jutarnji vr vode u naoj trpezariji, curi niz moje lice. Dorkasin glas je aputao u moje uvo: "Sedela u prozoru... posluavnici i krst. ta e sad, da nee da dozove nekoliko erinija da me unite?"
	Da. Da, zaista, uinio bih to da sam samo mogao. Da sam bio Hetor, dovukao bih iz nekog uasa, iza sveta, erinije, ptice sa glavama vetica i jezicima otrovnica. Po mom nareenju one bi izmlatile ove ume kao to se ito na gumnu maklja, a i gradove bi tukle svojim ogromnim krilima dok ih ne sravne... a ipak, da sam mogao, i pojavio bih se u zavrnom trenutku da je spasem - a posle toga se ne bih hladno udaljio u onom maniru kako to svi mi prieljkujemo kad, kao deca, zamiljamo da emo prvo spasti, a zatim poniziti one nae mile i drage koji su nam tobo naneli nekakvu uvredu; ne, nego bih je na rukama poneo.
	Mislim da sam tek tada uvideo, prvi put, kako je strano moralo biti njoj, koja je bila jedva neto vie od deteta kad je smrt po nju dola, njoj koja je, potom, toliko dugo bila mrtva, da bude dozvana natrag.
	O ovome razmiljajui, setih se i mrtvog vojnika iju sam hranu jeo i iju sam sablju drao, pa zastadoh da oslunem die li, mie li se. Ali, ipak, bio sam toliko izgubljen u svetovima uspomena, da mi se priinjavalo da je mekano umsko tlo ispod mojih stopala zemlja iz onog groba koji je Hildegrin Jazavac oskrnavio radei za raun Vodalusov; a od apata lisja uinilo mi se da je komeanje empresa u naem nekropolisu i utanje bunova purpurnih rua grobnih; sluao sam, uzalud oslukivao, hoe li dahnuti ona mrtva ena koju je Vodalus, pridranu omom od konopca ispod pazuha, digao, u beli pokrov umotanu.
	Najzad me galama jedne ptice legnja natera da doem k sebi. Priinjavalo mi se da belo lice tog vojnika zuri u mene, pa odoh oko vatre, poeh tragati, naoh ebe i pokrih njime le ceo.
	Dorkas je pripadala, shvatio sam tada, onoj ogromnoj grupi ena (u koju mogu spadati, zaista, i sve ene), koje nas izdaju - i onoj posebnoj podgrupi koja nas ne izdaje u korist nekog naeg sadanjeg takmaca, nego u korist svoje sopstvene prolosti. Ba kao to je Morvena, koju sam smakao u Saltusu, bez sumnje otrovala svog mua i svoje dete zato to je pamtila vreme kad je bila slobodna i, moda, devica, tako je i Dorkas napustila mene zato to ja nisam postojao (moda je ona u svojoj podsvesti to tumaila ovako: nisam ispunio svoju obavezu da postojim) u onom vremenu kad se zla sudbina jo nije bila obruila na nju.
	(A i za mene je to bilo zlatno vreme. Mislim da je razlog to sam sa ljubavlju uvala uspomenu na onog primitivnog, ljubaznog deaka koji je donosio u moju eliju knjige i cvee, svakako morao biti taj to sam jo onda znala da mi je to poslednja ljubav pre nailaska zlog usuda, usuda koji se, kao to u tom zatvoru uvideh, nije izvrio u trenutku kad su mi bacili tapiseriju na glavu da prigue moje krike, ni u trenutku kad sam dospela u Staru Citadelu Nesusa, ni kad su vrata elije tresnula iza mene, pa ak ni kad sam, okupana svetlou kakva na Urtu nikad ne sija, osetila da se moje telo die na bunu protiv mene - nego u onom trenu kad sam prevukla seivo onog masnog noa za ljutenje, koje mi on donese, seivo hladno i nemilosrdno otro, preko svog sopstvenog vrata. Moda mi svi doemo do takvog trenutka, moda je volja Kaitanije da svaka od nas samu sebe kazni i uniti zbog onoga to je uradila. Ali moemo li biti toliko mrene? Moemo li uopte biti predmet mrnje? Ne, ako se ja, evo, jo seam njegovih poljubaca na mojim dojkama, datim, ne uz udisanje da bi se okusio parfem moga tela - a takvi su bili poljupci Afrodizijevi i poljupci onog mladog oveka koji je bio neak hiliarha Pratilaca - nego na nain kao da je bio istinski gladan moga mesa. Da li nas je neto tada gledalo? Kasnije je on i jeo mene. Seanjem probuena, diem ruku i provlaim prste kroz njegovu kosu.)
	Spavao sam do kasnog jutarnjeg doba, u svoj ogrta umotan. Postoji jedna nadoknada koju Priroda isplauje onim ljudima koji doive teke nevolje: sastoji se u tome to one manje nevolje, zbog kojih bi se alili ljudi iji su ivoti bili laki, izgledaju maltene kao udobnost. Pre nego to sam stvarno ustao, nekoliko puta sam se budio samo da bih estitao sebi to sam tako lako proveo ovu no, toliko lake od onih noi propaenih u planinama.
	Najzad su me Sunce i raspevane ptice nagnali da se dozovem sebi. S one strane nae mrtve vatre vojnik se pomakao i, ini mi se, prozborio neto. Digoh se u sedei poloaj. Bio je odbacio ebe u jednu stranu i sad je leao licem okrenut ka nebu. Bilo je to bledo lice sa utonulim obrazima; sa tamnim podonjacima i dubokim brazdama koje su se irile od njegovih usta; ali, ivo lice. Oi je stvarno sklopio, u njegovim nozdrvama se uo dah.
	Na trenutak sam bio u iskuenju da pobegnem pre nego to se on probudi. Njegovu sablju sam jo imao - krenuh da mu je vratim, onda je opet uzeh sebi plaei se da bi me on mogao njome i napasti. Njegov kutel je jo virio iz drveta i navodio me na pomisao o Agijinom krivom bodeu u prozorskom kapku Kesdoine kuice. unuo sam taj no natrag u futrolu na vojnikovom opasau, poglavito zato to me je postiivala pomisao da bih se ja, naoruan sabljom, mogao plaiti ma kog oveka sa noem.
	Njegovi oni kapci su zatreperili, a ja se odmakoh, pamtei kako se Dorkas jednom uplaila kad je videla da stojim nadnosei se nad nju dok se budila. Da mu ne bih izgledao kao mrana prilika, razgrnuo sam ogrta tako da su mi se videli gole ruke i prsa, to je sve bilo sad potamnjeno zbog mnogo dana izlaganja Suncu. Sluao sam pesmu njegovog daha; i kad se promenila iz usnule u budnu, stekao utisak da se tu dogodilo udo gotovo isto onako veliko kao to je prelaz iz nepostojanja u ivljenje.
	Praznook kao dete, podigao se u sedei poloaj i poeo gledati oko sebe. Njegove usne su se pokretale, ali samo glasovi bez smisla su se uli. Poeh mu govoriti, nastojei da ton mog glasa bude prijateljski. Sluao me je, ali se inilo da ne razume, pa se prisetih koliko je onaj ulan bio oamuen kad sam ga oiveo na drumu ka Kui Apsoluta.
	Zaeleo sam da imam vode, pa da mu je mogu ponuditi, ali nisam je imao. Umesto toga, izvukoh jedan od onih komada usoljenog mesa koje sam iz njegovog ranca uzeo, prelomih to napola i tako podelih s njim.
	vakao je; kao da se poeo oseati bolje. "Ustaj", rekoh. "Moramo da naemo neto za pie." Prihvatio je moju aku i dozvolio da ga, potezanjem, izvuem na noge, ali je potom jedva stajao. Njegove oi, koje su u prvi mah bile onako smirene, postajale su ivahnije, ali i paninije. Imao sam oseanje da se on pribojava da bi ta umska stabla mogla kidisati na nas kao opor lavova; ipak, nije potegao no, niti pokuao da uzme sablju natrag.
	Posle tri-etiri koraka zateturao se i umalo pao. Dozvolio sam mu da se oslanja na moju ruku, pa smo krenuli zajedno kroz umu do puta.

	                            
 3. PO PRAINI

	Nisam znao da li treba da krenemo na sever ili na jug. Negde na severu nalazila se ascijanska vojska, pa je postojala mogunost da nas dvojica, ako se odve pribliimo frontu, budemo zahvaeni nekim brzim manevrom. Ali to dalje ka jugu bismo krenuli, manji bi bili izgledi da naemo ikoga ko bi nam pomogao, a vea verovatnoa da budemo uhapeni kao dezerteri. Najzad okrenuh ka severu; ne sumnjam da je u tome veliku ulogu imala navika, a do danas ne znam da li sam postupio dobro ili loe.
	Rosa se na drumu bila ve osuila, a na pranoj povrini njegovoj nisu se videli nikakvi otisci stopala. Rastinje je sa obe strane puta, u irini od tri koraka ili vie, bilo podjednako sivo. Ubrzo iziosmo iz ume. Drum je krivudao niz brdo, a onda prelazio preko jednog mosta vinutog preko reice koja je tekla dnom te, kamenjem posute, doline.
	Tu smo sili sa druma i spustili se do vode, da pijemo i da se umijemo. Ja se nisam obrijao nijednom jo od dana kad sam okrenuo lea jezeru Diuturni; upitah vojnika ima li brija, iako onom prilikom, kad sam iz njegovog depa uzeo kremen i ognjilo, nisam primetio da ita slino ima.
	Ovaj beznaajni dogaaj pominjem zato to su to bile prve moje rei njemu upuene za koje se inilo da ih je razumeo. Klimnuo je glavom, zavukao ruku pod lem i izvukao jedno od onih malih seiva kakvima se slue seljaci: takve brijae prave njihovi kovai, na taj nain to na tocilu naotre polovinu izhabane volovske potkovice.
	Malo sam je podotrio onim odlomljenim komadom brusnog kamena koji je jo bio kod mene, pa izglaao prevlaenjem preko nogavice moje izme kao da je to koni kai za otrenje, onda sam ga pitao ima li sapuna. Ako ga je i imao, nije me razumeo, a trenutak kasnije seo je na jednu stenu i poeo sa nje zuriti u vodu, tako da me je veoma podseao na Dorkas. eznuo sam da mu postavljam pitanja o poljima Smrti, da doznam sve to je on zapamtio o tom vremenu koje je, moda, mrano samo za nas. Ali nisam nita pitao, nego sam prao lice hladnom renom vodom i sastrugavao bradu sa obraza i vilice najbolje to sam mogao. Kad sam njegov brija vratio u futrolu i pokuao mu ga dati, on se drao kao da ne zna ta bi sa brijaem radio; zato sam i to zadrao za sebe.
	Ostatak tog dana proveli smo uglavnom peaei. Nekoliko puta smo zaustavljani i ispitivani; jo ee smo mi zaustavljali i ispitivali druge. Malo-pomalo, izgradio sam jednu zamrenu la: da sam ja, navodno, liktor jednog civilnog sudije koji prati autarha; da smo na drumu naili na ovoga vojnika i da mi je moj gospodar naredio da obezbedim da taj vojnik bude zbrinut kako treba; ali poto vojnik nije u stanju da govori, ja jo ni sad ne znam iz koje je on jedinice. Ovo poslednje, bar, bilo je istinito.
	Bilo je i raskrsnica; nailazei, tako, na druge drumove, ponekad smo polazili njima. Dvaput smo doli do velikih logora gde su desetine hiljada vojnika ivele u gradovima od atora. I u prvom i u drugom oni koji neguju bolesnike rekli su mi da bi pristali da previju rane moga kompanjona kad bi on krvario, ali da za njega sad, u ovakvom stanju u kakvom jeste, ne mogu preuzeti odgovornost. Dok je dolo vreme da razgovaram sa tim ljudima u drugom od ta dva naselja, ve sam prestao da se raspitujem za mesto gde bi Pelerinke mogle biti; traio sam, samo, da mi se pokae put ka mestu gde bismo mogli nai sklonite. Tada je ve bio suton.
	"Ima jedan lazaret, tri lige odavde, koji bi vas mogao primiti." ovek koji mi je to govorio gledao je as mene, a as vojnika, i inilo se da osea maltene podjednako saaljenje prema meni kao i prema mom drugaru koji je stajao oamueno i nemo. "Idite ka zapadu, pa onda ka severu, dok ne vidite jedan drum koji vodi nadesno i prolazi izmeu dva velika drveta. On e biti otprilike upola ui od onog kojim ete do te take stii. Tim uim krenite. Jesi li naoruan?"
	Odreno sam odmahnuo glavom; sablju sam bio vratio vojniku na taj nain to sam je zavukao u njegovu kaniju. "Bio sam primoran da ostavim moj ma kod slugu moga gospodara - jer nisam mogao i ma da nosim i da se brinem oko ovoga oveka."
	"Onda se mora uvati zveri. Bolje bi bilo da ima pri ruci neto iz ega se moe pucati, ali ja ti nita ne mogu dati."
	Okrenuh se da odem, ali on me zaustavi polaganjem ake na rame.
	"Ako budete napadnuti, ostavi ga", ree on. "A ako bude prinuen da ga ostavi, nemoj da te to neto mnogo uznemiri. Viao sam ja sluajeve kao to je njegov. Nije verovatno da e se oporaviti."
	"Ma ve se oporavio", rekoh mu.
	Iako nam taj ovek nije dozvolio da ostanemo, niti mi dao ikakvo oruje, dao nam je neto za jelo; zato u odlasku osetih vie veselja nego odavno. Nalazili smo se u jednoj dolini gde su se zapadna brda digla uvis i zaklonila Sunce jo pre vie od jedne smene vremena. Dok sam trampao uz tog vojnika, primetio sam da vie nije potrebno da ga pridravam za miicu. Pustio sam ga, a on je nastavio da hoda pokraj mene, kao da je prosto moj prijatelj. Njegovo lice nije stvarno liilo na Jonasovo, koje bejae izdueno i uzano; ali kad sam ga u jednom trenutku pogledao postrance, uhvatio sam na tom licu neto to je do te mere podsealo na Jonasa, da mi je bilo maltene kao da sam video duha.
	Drum siv, ali u meseini - zelenkasto beo; s obe strane drvee i estar, prividno crni. Dok smo odmicali dugakim koracima, poeh priati. Jednim delom iz, priznau, iste usamljenosti; ali i zbog drugih razloga. Nesumnjivo, postoje zveri kao to je alzabo, koje oveka napadaju kao to e lisica napasti koko; ali reeno mi je da ima mnogo drugih zveri koje e pobei ako budu na vreme upozorene na ljudsko prisustvo. Osim toga, pomiljao sam i ovo: ako se obraam tom vojniku kao ma kom normalnom oveku, pa ako nas uju neki zlonamernici, manja e biti verovatnoa da oni naslute kako su slabi izgledi da im on prui ikakav otpor.
	"Je l' pamti prolu no?" poeh ja. "Bio si tvrdo zaspao."
	Odgovora nije bilo.
	"Moda ti ovo nijednom nisam kazao, ali ja imam, vidi, tu sposobnost da se seam svega. Ne mogu svaku uspomenu da dohvatim u trenutku kad mi zatreba, ali ona je uvek u meni; neka seanja su, zna, kao odbegli klijenti koji lunjaju kroz ublijetu. Moda ovek ne moe da ih dovede pred vlast u trenutku kad to bude zatraeno, ali oni su uvek tu, nikuda ne mogu otii. - Mada, kad pomisli, to nije ba tano. etvrti, najnii nivo tog naeg podzemnog zatvora naputen je, klijenata ionako nikad nema dovoljno da popunimo gornja tri nivoa, moe biti da e majstor Gerlous konano napustiti i trei. Sad u treem uvamo samo one enule, one koje nijedan zvaninik nee doi da vidi. Kad bi se ti poludeli nalazili na nekom viem nivou, uznemiravali bi svojom galamom ostale. Al' nisu svi oni buni, svakako. Neki su tihi kao ti."
	Odgovora, opet, nije bilo. U onoj meseini nisam mogao videti da li on obraa ikakvu panju na mene, ali imajui onaj brija na umu, istrajavao sam.
	"Tim putem sam ja jednom otiao. Kroz etvrti nivo, hou rei. Imao sam, naime, psa i uvao sam ga tamo, ali mi je pobegao. Poao sam za njim i otkrio tunel koji je vodio iz nae ublijete napolje. Posle izvesnog vremena iziao sam puzei i pojavio se na polomljenom pijedestalu, na mestu zvanom Atrijum vremena. Tu je bilo mnotvo sunanih satova. Tamo sam upoznao jednu mladu enu koja je zaista bila lepa od svih koje sam kasnije sreo - ak i od Jolente lepa, rekao bih, mada ne na isti nain."
	Vojnik ne ree nita, ali ja sam ipak po neemu znao da me je uo; moda samo po nekom majunom pokretu glave, ako sam ga uspeo krajikom oka primetiti.
	"Zvala se Valerija i mislim da je bila mlaa od mene, mada je izgledala starija. Imala je tamnu, kovrdavu kosu, slinu Teklinoj, ali su joj i oi bile tamne. A Tekline - ljubiaste. Imala je najfiniju kou koju sam ikada video, kou nalik na bogato mleko pomeano sa sokom od nara i sokom od jagoda. Nego, nije mi bila namera o Valeriji da priam, nego o Dorkas. I Dorkas je divna, mada je vrlo mrava, maltene kao dete. Ima lice vile Perije i ten poprskan pegicama kao mrvicama zlata. Kosu je imala dugaku pre nego to ju je odrezala; a u kosi je uvek nosila cvee."
	Opet sam zastao. Nastavio sam da priam o enama zato to se inilo da je to uhvatilo njegovu panju. Ali sada nisam znao da li me jo slua ili ne.
	"Pre nego to sam napustio Traks, otiao sam da vidim Dorkas. Susret je bio u njenoj sobi, u jednoj krmi zvanoj 'Patkino gnezdo'. Bila je u krevetu, naga, ali nije putala pokrivku sa sebe, ba kao da nikad nismo spavali zajedno - nas dvoje, koji smo onako daleko peaili i jahali zajedno i logorovali na mestima gde se nijedan glas nije uo jo od kad je kopno pozvano da se uzdigne iz mora i peli se uz bregove po kojima nisu nikad hodale nijedne stope osim sunevih. Ona me je tada naputala, a i ja nju, i niko od nas nije stvarno eleo da bude drugaije, bez obzira na to to se ona na kraju uplaila i zamolila me da ipak poem s njom.
	Rekla je", nastavih, "da Kanda nad vremenom ima istu mo kao to ogledala Oca Inirea, bar ako su prie tane, imaju nad razdaljinom. Tad na tu njenu primedbu nisam obratio mnogo panje - pretpostavljam da ja nisam stvarno mnogo inteligentan ovek, nisam filozof uopte - ali sad nalazim da je zanimljiva. Dorkasine rei su glasile: 'Kad si vratio onog ulana u ivot, to je bilo zato to je Kanda izazvala zakrivljenje vremena za tog oveka natrag do take u kojoj je bio jo iv. Kad si napola zaleio rane svog prijatelja, bilo je to zato to je Kanda savila taj trenutak do trenutka kad e one biti ve maltene izleene.' Zar ne smatra da je to zanimljivo? Bocnuo sam te u elo Kandom i ti si, malo kasnije, nainio jedan udan zvuk. Mislim da je to moda bio tvoj samrtni ropac."
	ekao sam. Vojnik nije progovarao, ali, sasvim neoekivano, osetih da mi je spustio aku na rame. Do tada sam priao gotovo neozbiljno; njegov dodir mi je ukazao na ozbiljnost onog to sam izgovorio. Ako je to bilo istina - ili makar i siunim svojim deliem blisko istini - onda sam se ja ranije poigravao silama koje nisam razumeo nita bolje nego to bi Kesdoin sin, koga svojim pokuah uiniti, razumeo onaj divovski prsten koji mu uze ivot.
	"Nije udo to si oamuen. Mora biti da je uasavajua stvar kretati se unazad kroz vreme, a jo stranija proi unazad kroz smrt. Umalo ne rekoh da je to kao da se ponovo raa; ali, ini mi se da mora biti da je i mnogo gore, jer novoroene ve ivi u materici svoje majke." Ovde zastadoh. "Ja... ovaj, Tekla, hou rei... nikad nije rodila dete."
	Moda samo zato to sam razmiljao o njegovoj pometenosti, naoh se i ja u njoj, tako da sam jedva pravo znao ko sam. Konano sakato progovorih: "Moram ti se izviniti. Kad sam umoran, a ponekad i kad sam nadomak sna, malo nedostaje da postanem jedna druga osoba." (Njegov stisak na mom ramenu se na te rei, ko zna zato, pojaa.) "Duga je to pria, koja s tobom nikakve veze nema. eleo sam da kaem da je u Atrijumu vremena, lomljenjem pijedestala, dolo do takvog naginjanja sunanih satova, da vie svojim gredama nisu pokazivali tano vreme, a ja sam uo priu da, kad se to desi, smene vremena toga dana stanu, ili svakog dana, tokom jednog odreenog razdoblja, teku unazad. Ti nosi sa sobom depni sunani sat, pa prema tome zna da ako eli da on pokae tano vreme, mora da okrene njegovu gredicu tano ka Suncu. Sunce je nepokretno i ostaje tako, a Urt plee oko njega, pa mi po njenom plesu znamo tano vreme, ba kao to bi i gluv ovek mogao da udara tano u ritmu igre tarantele ako bi posmatrao njihanje plesaa. Meutim, ta ako bi i samo Sunce zaplesalo? U tom sluaju bi se i mariranje trenutaka moglo pretvoriti u povlaenje. Ne znam da li ti veruje u Novo Sunce, ne znam ni da li sam ja ikad u njega verovao. Ali ako ono bude postojalo, bie to Pomiritelj koji e doi jo jednom, iz ega sledi da su imena Pomiritelj i Novo Sunce samo dva razliita imena iste osobe, a mi se onda moemo zapitati zato bi se ta osoba zvala 'Novo Sunce'. Kakvo je tvoje miljenje? Zar ne bi to moglo biti zbog ove moi pokretanja vremena?"
	Sad mi se uinilo da je vreme zaista stalo. Oko nas se uzdizalo drvee, mrano i tiho; no je bila osveila vazduh. Nije mi padalo na pamet nita to bih dalje kazao, a bilo me je sramota da priam gluposti, jer sam, odnekud, imao utisak da je taj vojnik s panjom sasluao sve to sam kazao. Ispred nas videh dva bora ija su stabla bila daleko deblja nego stabla ostalog drvea du druma; videh i bledu stazu, zelenu i belu, zakrivudanu izmeu ta dva. "Eno!" uzviknuh.
	Ali kad smo stigli do tog mesta, morao sam vojnika zaustaviti rukama, dohvatiti za ramena i okrenuti na tu stranu; tek tad je poao za mnom. Primetio sam neku mranu, mokru mrlju na praini i sagnuo se da je pipnem.
	Bila je to zgruana krv. "Na ispravnom smo putu", rekoh. "Ovde su donosili ranjenike."

	                            
 4. TEMPERATURA

	Ne mogu kazati koliko smo daleko hodali, niti koliko se no istroila pre nego to smo do svoga odredita dospeli. Znam da sam se poeo spoticati neko vreme posle skretanja sa glavnog druma i da me je to onda dralo kao bolest: neki bolesnici nikako ne mogu da prestanu da kalju, drugi ne mogu suzbiti drhtanje ruku, a ja sam se, upravo tako, spoticao: jednom, pa nekoliko koraka dalje opet, i tako dalje, neprekidno. Ako se ne bih usredsredio sasvim i jedino na to, zapinjao mi je palac leve noge, u izmi, o petu desne, a ja svoj um nisam mogao usredsrediti - misli su mi pri svakom koraku odletale.
	Svici su svetlucali u drveu s obe strane staze, a ja sam dugo pretpostavljao da su i svetla ispred nas samo jo neki takvi insekti, pa nisam ubrzavao korak. Onda, veoma iznenadno (bar se meni tako uinilo), dospesmo pod neki senoviti krov gde su se mukarci i ene sa utim svetiljkama kretali izmeu dugakih redova uzanih leajeva preko kojih su bile poloene pokrivke. Jedna ena u odei za koju pretpostavih da je crna preuzela je brigu o nama; povela nas je do nekog drugog mesta, gde su postojale stolice od rogova i tavljene koe i gde je u jednom mangalu gorela vatra. Tamo videh da je njena odeda skerletno crvena i da ima kapuljau te iste boje, pa na tren pomislih da je Sajriaka.
	"Tvoj prijatelj je veoma bolestan, zar ne?" ree ona. "Zna li ta mu je?"
	A vojnik odmahnu glavom i ree: "Ne. Nisam ak siguran ni ko je."
	Bio sam toliko zapanjen, da ni re nisam uspeo da progovorim. Dohvatila je moju aku, pustila je, dohvatila vojnikovu aku. "Ima visoku temperaturu. A ima i ti. Sad kad su poele vruine leta, vidimo iz dana u dan sve vie zaraznih bolesti. Trebalo je da vodu prokuvate pre nego to je pijete, a od vaiju da se oslobaate najbolje to moete."
	Okrenula se meni. "Ti, uz to, ima i veliki broj plitkih posekotina, a neke od njih su zaraene. Krhotine kamena?"
	Uspeo sam da izgovorim: "Pa nisam ja bolestan. Ja sam doveo mog prijatelja ovamo."
	"Bolesni ste obojica, a koliko ja vidim, doveli ste jedan drugoga. Ne verujem da bi ijedan stigao do nas da mu nije pomogao onaj drugi. Jesu li bile krhotine kamena? Neko oruje neprijatelja?"
	"Odlomljeni komadii kamena, da. Oruje jednog prijatelja."
	"Kau mi da je to najgore od svega - kad na tebe pucaju tvoji. Ali prva briga je ta groznica." Oklevala je, gledala naizmenino vojnika i mene. "Rado bih vas obojicu odmah stavila u krevet, ali prvo morate na kupanje."
	Pljesnula je rukama i na taj nain dozvala jednog krupnog drugara ija je glava bila obrijana. On je uhvatio i mene i njega za ruke i poeo nas voditi, onda je zastao, podigao me na ruke i dalje me nosio onako kako sam ja nekad nosio malog Severijana. Nekoliko trenutaka kasnije bili smo nagi i sedeli smo u jednom bazenu vode koja je bila grejana kamenjem. Taj kvrgavi ova je ispljuskao nove koliine vode preko nas, a onda naterao prvo jednog, pa drugog da ustanemo da bi nas mogao oiati jednim parom makaza za striu. Posle toga ostavie nas da se neko vreme natapamo.
	"Sad moe da govori", rekoh ja vojniku.
	Pri sjaju svetiljke videh kako klima glavom.
	"Pa zato, onda, nisi govorio dok smo dolazili ovamo?"
	Oklevao je, onda malice slegnuo ramenima. "Razmiljao sam o mnogim stvarima, a ni ti nisi priao. Izgledao si toliko umoran. Jednom sam te pitao zar ne bi bilo bolje da stanemo, ali nisi odgovorio."
	"Meni se inilo da je obratno", rekoh, "ali moda smo obojica bili u pravu. Pamti li ta se s tobom deavalo pre nego to si sreo mene?"
	Opet pauza. "Ja se i ne seam da sam te sreo. Hodali smo nekom mranom stazom, ti si bio pored mene."
	"A pre toga?"
	"Ne znam. Muzika, moda, i dugo peaenje. Prvo po Suncu, posle u pomrini."
	"To peaenje, to je bilo dok si bio sa mnom", rekoh ja. "Zar se nieg drugog ne sea?"
	"Letenje kroz mrak. Jeste, bio sam sa tobom, pa smo doli do jednog mesta gde nam je Sunce bilo tano iznad glave. Ispred nas je bila neka svetlost, ali kad sam ja u nju stupio, pretvorila se u neku vrstu tame."
	Klimnuo sam glavom. "Vidi, nisi bio potpuno pri sebi. Kad je topao dan, oveku se moe uiniti da mu je Sunce tano iznad glave, ali kad se ono nae dole, iza planina, svetlost kao da se pretvori u tamu. Pamti li kako se zove?"
	O ovome je razmiljao nekoliko trenutaka, a onda se nasmeio tuno. "To sam izgubio negde uz put. Tako je kazao onaj jaguar koji je prethodno obeao da e kozi biti vodi."
	Onaj krupni ovek obrijane glave bio se vratio, a da to ni vojnik ni ja nismo primetili. Pomogao mi je da iziem iz bazena, dao mi je pekir da se osuim i jednu odedu da je obuem i platnenu vreu sa mojom imovinom, koja je sada jako zaudarala na dim za unitavanje gamadi. Dan ranije bio bih do ludila uznemiren ako bi Kanda makar i jedan trenutak bila izvan mog vlasnitva. Te noi jedva da sam i shvatao da je nemam dok mi je ne vratie, a da su je stvarno vratili uverio sam se tek kad sam leao na jednoj od tih postelja, ispod mree tanke poput koprene. Tad je Kanda zasijala u mojoj aci, blago, kao mesec; a imala je i oblik nalik na onaj koji mesec pokatkad dobija. Nasmeio sam se pri pomisli da je bujica meseeve blede zelene svetlosti - odsjaj Sunca.
	One prve noi kad sam spavao u Saltusu probudio sam se pomiljajui da se nalazim u egrtskoj spavaonici u naoj kuli. Sad sam doiveo ponovljeni oblik istog iskustva: spavao sam i u snu zakljuio da je taj senoviti lazaret sa tihim prilikama i sa svetiljkama u pokretu bio samo halucinacija tog dana.
	Digao sam se u sedei poloaj i pogledao oko sebe. Oseao sam se dobro - bolje, zapravo, nego ikad; ali i toplo. Kao da sam se ario iznutra. Rohe je spavao na boku, njegova crvena kosa bila je raskutrana, njegova usta malo otvorena, a lice, iza koga sad nije stajala energija njegovog uma, odmorno i deako. Kroz okrugli brodski prozori video sam snene nanose u Starom dvoritu, nedavno pali sneg na kome jo nije bilo tragova ljudi niti njihovih ivotinja; ali meni pade na um da e u nekropolisu ve biti na stotine tragova malih stvorenja koja tamo nalaze sklonite i koja su mrtvima miljenad i drugari u igri, a koja e sad izlaziti da trae hranu i da se raduju na tom novom pejzau koji im je Priroda podarila. Obukao sam se hitro i tiho, a kad se jedan od ostalih egrta poeo pokretati, nekoliko trenutaka sam drao prst samome sebi na usnama; onda sam pohitao niz strmo stepenite koje se zavojito sputa kroz sredinu kule.
	Meutim ono kao da je bilo nekako due nego obino, a, osim toga, imao sam tekoa i pri kretanju sa jednog na drugi stepenik. Mi smo, kad se penjemo uz stepenite, svaki put svesni da nas sila tee ometa, ali kad silazimo smatramo da je samo po sebi razumljivo da nam ona pomae. Ja sad otkrih da mi je ta pomo uskraena sasvim, ili gotovo sasvim. Morao sam pri svakom koraku da guram stopalo nadole, ali na takav nain da ono dotakne stepenik mekano, a ne silovito, da ne bih od udara poleteo uvis. Uvideo sam, na onaj nadnormalni nain kako u snovima saznajemo stvari, da su se sve kule Citadele konano digle i da ve putuju, naputaju Disov krug. To znanje me je inilo srenim, ali sam ipak eleo da odem u nekropolis i potraim tragove koati-glodara i lisica. urio sam nadole najbre to sam mogao, a onda sam zauo stenjanje. Taj stepenini bunar se vie nije produavao u dubinu, kao to bi trebalo, nego je vodio u jednu kabinu, kao to je stepenite u Boldandersovom dvorcu vodilo u dvorane du ijih se zidova sputalo.
	To bejae bolesnika soba majstora Malrubiusa. Majstori imaju pravo na prostrane brodske kabine; ipak, ova njegova je daleko prostranija bila sada nego u stvarnosti. Imala je na svome zidu dva brodska prozoria, kao i stvarna koju sam zapamtio, ali sada grdno uveana - bile su to oi planine Tifon. Krevet majstora Malrubiusa bio je veoma veliki, a ipak kao da se izgubio u ogromnosti sobe. Dve prilike bile su nagnute nad njega. Odea im je bila tamna, ali meni je bilo oigledno da to nije fuligin naeg esnafa. Krenuo sam ka njima, a kad sam bio tako blizu da sam mogao uti mukotrpno disanje bolesnika, one su se uspravile da me pogledaju. Bile su to Kumeanka i njena akolitkinja Merin, one dve vetice koje smo sreli navrh groba u ruevnom kamenom gradu.
	"Ah, sestro, dola si, najzad", ree Merin.
	Dok je to govorila, ja uvideh da nisam, kao to sam dotad mislila, egrt Severijan. Bila sam Tekla, ali u onom svom ivotnom dobu kad sam bila visoka kao on, a to e rei u mojoj trinaestoj ili etrnaestoj godini. Oseala sam se jako neprijatno, ne zbog svog devojakog tela niti zbog muke odee na sebi (koja mi je, uistinu, u dobroj meri i prijala), nego zato to do tada nisam bila svesna ko sam. Imala sam, ujedno, oseaj da su Merinine rei bile in magije - da smo do maloas bili prisutni i Severijan i ja, ali da ga je ona, na neki nain, potisnula u pozadinu. Kumeanka me poljubi u elo, a kad je taj poljubac bio zavren, obrisa krv sa svojih usana. Iako nije progovarala, ja sam znala da je to signal da sam, u nekom smislu, postala i onaj vojnik.
	"Kad spavamo", ree mi Merin, "pomeramo se iz temporalnosti u eternitet."
	"Kad se budimo", apnu Kumeanka, "gubimo sposobnost gledanja onostran sadanjeg trenutka."
	"Ova ovde se ne budi nikad", hvalisala se Merin.
	Majstor Malrubius se promekoljio i opet zastenjao, a Kumeanka je uzela bokal vode sa stola pokraj njegove postelje i nasula malo u jednu tambler-au, uspravnu, sa ravnim dnom, bez drke. Dok je vraala bokal na mesto, u ai se neto ivo pomerilo. Pomislila sam, iz nekog razloga, da je to undina; ustuknula sam, ali u ai je bio Hetor, ne vei od moje ake; natiskivao je svoje sivo, neobrijano lice uz staklo.

	Njegov glas sam ula kao to bi ovek uo mije cijukanje: "Ponekad na kopno nasukan fotonskim olujama, kovitlajem galaksija, u smeru kazaljki na satu i obratno, otkucavajui sa svetlou niz mrane morske koridore obloene naim srebrnim jedrima, naim srebrnim jedrima demonima pohoenim , iji su jarboli po sto liga dugaki, a tanki kao konci, fini kao srebrne igle koje iju koncima zvezdane svetlosti, izrauju vez oko zvezda na crnom somotu, vlani od vetra Vremenke koja prolee pored njih. O, kosti u njenim zubima! Pena talasa, letea talasna pena Vremenke nabaena na ove obale gde stari mornari vie ne mogu da uskrauju svoje kosti nesmirenom, nezamorenom kosmosu. Kamo ode ona? Dama moja, drugarica due moje? Ode preko zahuktalih plima Vodolije, Riba, Ariesa. Otila. Otila u svom unu, bradavice dojki pritisnute o crni somotni poklopac, otila, plovidba je nosi veno sve dalje od obala koje su zvezdama ispirane, od suvih sprudova nastanjivih svetova. Ona je sama svoj brod, ona je izrezbarena figura na pramcu svog broda, ona je i kapetan. Bosune, Bosune, porini pomoni amac! Tvore jedara, napravi jedro! Izmakla nam je. Izmakli smo joj. Ona je u onoj prolosti koju nikad nismo doiveli i u onoj budunosti koju nikad neemo. Vie jedara, kapetane, razvijaj, eno, izmie nam Vaseljena..."
	Pokraj bokala, na stolu, stajalo je zvono. Merin poe njime luparati kao da eli da zaglui Hetorov glas; kad je majstor Malrubius okvasio usne vodom iz ae, Merin uze au iz Kumeankine ruke, pa estokim razmahom prosu ostatak vode po podu i onda namae au, izvrnutu, na grli bokala. Hetor je bio uutkan, ali se voda irila po podu, klobuui kao da je hrani neki skriveni izvor. Ledeno hladna bejae. Pomiljala sam nejasno da e se moja guvernanta ljutiti to su mi cipele mokre.
	Odazivajui se na zvonjavu, dolazila je neka sluavka - Teklina sluavka, ona iju sam odranu nogu pregledao dan posle mog spasavanja Vodalusa. Sad je mlaa bila, u onom stupnju mladosti u kojem je morala biti u doba kad je Tekla bila devojica, ali koa joj je sa te noge ve bila zguljena i odatle je curila krv. "Veoma mi je ao", rekoh. "Veoma mi je ao, Huna. Nisam to ja uradio - nego je majstor Gerlous, uz pomo nekoliko kalfi."
	Majstor Malrubius se digao u sedei poloaj u krevetu i ja po prvi put primetih da je taj njegov leaj zapravo enska aka, sa prstima duim nego to su moje ruke od ramena do kraja i sa noktima u vidu kandi. "Pa tebi je dobro!" ree on, kao da sam ja bio taj koji se maloas nalazio na samrti. "Ili, bar, manje-vie dobro." Prsti te enske ake poee da se sklapaju ka njemu, ali on iskoi iz kreveta u vodu, sad do kolena visoku, te stade uz mene.
	Jedan dukac - moj stari kucov Triskele - bio je do tada, izgleda, sakriven ispod kreveta, ili je moda samo leao s druge strane njegove, neprimeen. Sad nam se pribliio, probijajui se brzo kroz vodu irokim prsima i pljuskajui po njoj jedinom prednjom apom. Lajao je radosno. Majstor Malrubius me je dohvatio za desnu aku, a Kumeanka za levu; zajedniki me povedoe do jednog od ta dva velika oka planine.
	Videh prizor isti kao kad me je Tifon do tog mesta doveo: svet razmotan ispred mene kao tepih i vidljiv u svojoj celosti. Ovog puta izgledao je daleko velianstvenije. Sunce je bilo iza nas; ali snagu svojih zraka kao da je umnogostruilo. Senke su bile alhemizovane u zlato, a sve zeleno bilje dobijalo je na moje oi, iz trenutka u trenutak, tamniju zelenu boju i vie snage. Videh ita kako zru na njivama i milijardska jata riba u morima kako se udvostruavaju i opet udvostruavaju zahvaljujui mnoenju, u povrinskoj vodi, majunih biljaka koje im slue kao hrana. Voda iz dvorane iza nas poe sad da se sliva iz oka i, hvatajui svetlost, da pada u vidu duge.
	Onda se probudih.
	Dok sam spavao, neko me je bio obavio ebadima i nabio sneg sa svih strana oko ebadi. (Kasnije sam doznao da taj sneg snose sa planina tovarni konji, oni ije su noge sigurne.) Tresui se, poeleh da se vratim u svoj san, mada sam ve bio svestan ogromne udaljenosti koja nas je razdvajala. Gorki ukus nekog leka bio mi je u ustima; za platno oprueno ispod mene imao sam utisak da je tvrdo kao pod; a skerletno zaodedene Pelerinke kretale su se, sa svetiljkama, tamo i amo, negujui mukarce i ene koji su jeali u tami.

	                            
 5. LAZARET

	Ne verujem da sam te noi stvarno ponovo zaspao, mada je mogue da sam dremao. Dok je stigla zora, sneg se otopio. Dve Pelerinke su odnele te arave, dale mi pekir da se obriem i donele suvu posteljinu. eleo sam da im dam Kandu tada - moja imovina nalazila se u jednoj vrei ispod tog leaja - ali mi se inilo da nije pogodan trenutak. Umesto toga, legao sam i, sad na dnevnom svetlu, zaspao.
	Opet se probudih oko podne. U lazaretu je vladala najvea tiina koja je za takvo mesto uopte i bila mogua; negde u daljini dva oveka su razgovarala, a trei je jaukao, ali ti glasovi samo su potcrtavali tihost. Uzdigoh se u sedei poloaj i pogledah oko sebe, nadajui se da u videti onog vojnika. Desno od mene leao je neki ovek vrlo kratko oian, zbog ega sam pomislio da je to jedan od robova Pelerinki. Pozvao sam ga, ali kad je okrenuo glavu da me pogleda, videh da sam se prevario.
	Njegove oi su bile praznije nego ijedne ljudske oi koje sam ikad dotad video; inilo se da posmatraju neke duhove meni nevidljive. "Slava Sedamnaestolanoj grupi", ree on.
	"Dobro jutro. Zna li ita o nainu kako se ovim mestom upravlja?"

	Preko njegovog lica kao da prelete senka; osetio sam da ga je moje pitanje, iz nekog razloga, uinilo podozrivim. On mi odgovori: "Voenje svakog truda je dobro ili loe tano u onoj meri u kojoj je usklaeno sa pravomislenou."
	"Jo jednog oveka su doveli tano u isto vreme kad i mene. eleo bih da popriam s njim. On mi je prijatelj, manje-vie."
	"Oni koji izvravaju narodnu volju su prijatelji, sve i da nikad sa njima nismo nijednu re progovorili. Onaj ko ne izvrava volju naroda je neprijatelj, sve i da smo s njim zajedno, kao deca, uili."
	ovek koji je leao levo od mene dobaci: "Nee nita izvui iz njega. On je - uhvaen."
	Okrenuh se da ga pogledam. Njegovo lice bilo je toliko propalo, da se svelo praktino samo na lobanju, ali je ipak zadralo u sebi neto humora. Njegova kosa, kruta i crna, izgledala je kao da mesecima nije videla ealj.
	"On itavo vreme tako pria. Nikad ni na koji drugi nain. Ej, ti! Izudaraemo te!"
	Onaj prvi odgovori: "Narodnim vojskama poraz je odskona daska za pobede, a pobede su merdevine za uspon ka daljim pobedama."
	"Al' ipak ga razume mnogo vie nego veinu njih", ree mi ovek levo od mene.
	"Zatvorenik je, kae? A ta je uradio?"
	"ta je uradio? Pa, nije poginuo."
	"Bojim se da ovo ne razumem. Da li je bio odabran za nekakvu samoubilaku akciju?"
	Sad se u sedei poloaj pridie jedna pacijentkinja koja se nalazila levo od oveka koji je bio levo od mene. Bila je to mlada ena sa izmravelim, ali divnim licem. "Svima njima je misija samoubilaka", ree ona. "Ako nita drugo, stoji injenica da ne mogu da odu kui dok rat ne bude dobijen, a oni znaju, uistinu, da rat nikad nee biti dobijen."
	"Spoljanje bitke su ve dobijene ako se unutranje vode pomou pravomisli."
	Rekoh: "A, pa on je znai Ascijanac. To si ti hteo da kae. Ja nikad ranije nisam video Ascijanca."
	"Oni, veinom, poginu", ree mi crnokosi. "To ti govorim."
	"Nisam znao ni da govore naim jezikom."
	"Pa i ne govore. Neki oficiri su dolazili ovamo da priaju s njim i rekli da misle da je on bio prevodilac. Verovatno je sasluavao nae zarobljene vojnike. Al' neto je zabrljao, pa su ga vratili u peadijske redove."
	Ona mlada ena ree: "Ne verujem ja da je stvarno lud. Mada oni veinom jesu ludi. Kako se zove?"
	"Izvinjavam se, trebalo je da se predstavim. Ja sam Severijan." Malo je nedostajalo pa da kaem da sam liktor, ali znao sam da ni on ni ona ne bi vie sa mnom priali kad bih im to rekao.
	"Ja sam Foila, a ovo je Melito. Bila sam pripadnica plavih husara, a on hoplita."
	"'Ajde, ne priaj svata", zarea Melito. "Ja sam hoplit. Ti si husarka."
	Razmiljao sam ovako: on je mnogo blii smrti nego ona.
	"Moja je nada samo jedna, a to je da budemo otputeni iz vojske im se oporavimo dovoljno da moemo odavde otii", ree Foila.
	"A onda ta da radimo? Da muzemo tuu kravu i uvamo krdo tuih svinja?" Melito mi se okrete. "Ne budi zavaran ovim njenim reima - dobrovoljci smo oboje. Meni je upravo predstojalo unapreenje, ali me ranie; kad budem to unapreenje dobio, moi u da izdravam i suprugu."
	Foila dobaci: "Nisam ja obeala da u se udati za tebe!"
	Nekoliko kreveta dalje neko glasno ree: "Oeni se njome samo da bi prestala da pria o tome!"
	Na ovo se pridie u sedei poloaj i pacijent u krevetu koji je bio sledei po redu iza Foilinog. "Udae se ona za mene." Bio je to krupan ovek svetle boje koe i blede kose; govorio je sa zastajkivanjem osobeniim za itelje ledenog ostrvlja na jugu. "Ja sam Holvard."
	Na moje iznenaenje, ascijanski zarobljenik proglasi: "Ujedinjeni, mukarci i ene su jai; ali hrabra ena hoe decu, a ne mueve."
	Foila ree: "One ratuju i kad su trudne - viala sam ih mrtve na bojitu."
	"itelji su stablu korenje. Lie opada, ali drvo ostaje."
	Zapitah Melita i Foilu da li ovaj Ascijanac sam smilja to to pria, ili citira iz neke literature meni nepoznate.
	"Misli, da li ovog trenutka smilja reenice?" ree Foila. "Ma, ne. Oni to nikad ne ine. Sve to izuste mora biti iz nekog odobrenog teksta. Neki Ascijanci uopte nita i ne govore. Ostali imaju u pamenju hiljade - pa valjda i desetine ili stotine hiljada - tih reenica nauenih napamet."
	"To je nemogue", rekoh.
	Melito slegnu ramenima. Uspeo se osloniti na jedan lakat. "Ali, tako rade. Bar ako je suditi po onom to o Ascijanima svako pria. Foila o njima zna vie nego ja."
	Foila klimnu glavom. "Mi, u lakoj konjici, esto idemo u izvianja, a ponekad budemo upueni ba da bismo zarobili izvestan broj neprijatelja. U veini sluajeva zaludan je posao s njima razgovarati, ali generaltab ipak moe mnogo da zakljui na osnovu njihove opreme i fizikog stanja. Na severnom kontinentu, odakle oni dolaze, samo najmlaoj deci se dogaa da progovore na na nain."
	Setih se kako je majstor Gerlous upravljao poslovima nae gilde. "Kako bi oni mogli kazati neku misao tipa 'Uzmi trojicu egrta i istovari ona teretna kola?'"
	"Oni to ne bi ni rekli - samo bi zgrabili ljude za ramena, pokazali im prstom ka kolima i gurnuli ih tamo. Onda, ako ti ljudi ponu da rade, fino. Ako ne ponu, predvodnik e citirati, u prisustvu nekoliko svedoka, neto u smislu da je rad potreban da bi se obezbedila pobeda. Ako i posle toga osoba kojoj se obratio nee da radi, predvodnik e narediti da ta osoba bude ubijena - verovatno na taj nain to e samo pokazati prstom ka tom oveku i citirati misao da neprijatelji naroda moraju biti uklonjeni."
	Ascijanac ree: "Deja vika je vika pobede. Ipak, pobeda se mora mudrosti uiti."
	Foila poe prevoditi njegove rei. "To mu znai: istina je da su deca potrebna, ali ono to deca priaju je lieno smisla. Veina Ascijanaca bi smatrala da smo mi nemi, ak i ako bismo nauili njihov jezik, jer grupe rei koje nisu iz odobrenih tekstova nemaju, za njih, nikakvo znaenje. Ako bi oni priznali - ak i samima sebi - da takav govor ita znai, onda bi postalo mogue da uju nelojalne primedbe, pa ak i da ih sami izgovaraju. To bi bilo izuzetno opasno. A dokle god razumeju i citiraju samo odobrene tekstove, niko ih ne moe optuiti."
	Okrenuh glavu da pogledam Ascijanca. Bilo je jasno da je on sve ovo pomno sluao; iz njegovog izraza lica uspevao sam da zakljuim samo to i nita vie. "Oni koji piu odobrene tekstove", rekoh mu, "ne mogu i sami citirati iz odobrenih tekstova dok piu. Prema tome, ak i u nekom odobrenom tekstu mogla bi se pojaviti primesa nelojalnosti."
	"Ispravna misao je misao naroda. Narod ne moe izdati ni sebe, ni Sedamnaestolanu grupu."
	Foila ree: "Nemoj uvrediti narod niti Sedamnaestolanu grupu. On bi mogao pokuati samoubistvo. Oni ponekad tako reaguju."
	"Da li e on ikada biti normalan?"
	"ula sam da se dogaalo da neko od njih na kraju pone da govori manje-vie kao mi, ako je to ono to si me pitao."
	Nisam mogao smisliti nita to bih joj rekao posle toga, pa provedosmo neko vreme utei. Ja sam otkrio da u takvim mestima, gde su gotovo svi bolesni, postoje duga razdoblja utanja. Znali smo da emo morati da popunjavamo smenu za smenom vremena i da ako ne kaemo tog popodneva ono to hoemo, imamo na raspolaganju i vee i sledee jutro. Zapravo, svako ko bi govorio onako kako normalni ljudi govore - na primer posle jela - bio bi nepodnoljiv.
	Ali stvari koje smo izrekli navele su me na razmiljanja o severu i tada uvideh da o njemu ne znam praktino nita. Kad sam bio deak i kad sam ribao podove i obavljao razne kurirske poslove u Citadeli, inilo se da je i sam rat beskonano dalek. Znao sam da je u njemu uestvovala veina matroza koji su sainjavali posadu naih glavnih artiljerijskih baterija, ali sam to znao na isti onaj nain na koji sam znao da je Suneva svetlost koja pada na moju ruku nekada bila na samom Suncu. Jer, ja u muitelj biti, pa kao muitelj neu imati nikakvog razloga da krenem u vojsku niti ikakvog straha da bih mogao biti za vojsku regrutovan. Smatrao sam da taj rat nikada na kapijama Nesusa neu videti (zapravo i same te kapije su za mene bile jedva neto vie od predanja) i da nikada neu izii iz grada, tavie ni iz onog gradskog kvarta u kome je Citadela.
	Sever, Ascija - to je bilo neto nepojamno daleko, neto udaljeno koliko i najudaljenija galaksija, jer su i Ascija i najdalja galaksija zauvek bili nedoseni. Ja sam mentalno pomeao Asciju i umirui pojas tropskog rastinja na razmei izmeu nae i njihove zemlje, iako sam mogao, da je to majstor Palaemon od mene u uionici zatraio, lako objasniti razliku izmeu ta dva severna prostora.
	Ali o Asciji samoj pojma nisam imao. Nisam znao ima li Ascija velike gradove ili ne. Nisam znao da li je to planinska zemlja, poput severnih i istonih delova naeg Komonvelta, ili zemlja ravna kao to su nae pampe. Imao sam utisak (ali bez mogunosti da se uverim da li je taan) da je to samo jedna kopnena masa, a ne razvueni arhipelag poput naeg juga; i najzad utisak, od svih ostalih jasniji, da je to jedno neizbrojivo ljudsko mnotvo, da su oni - na ascijanski narod - jedno neiscrpno jato koje je maltene postalo novo, ujedinjeno bie, kao kolonija mrava. Pomisao da ti milioni i milioni ljudi ne mogu da govore, ili moraju da ostaju u granicama papagajskog ponavljanja poslovica i slinih reenica, iako su one sigurno izgubile, odavno, glavninu svog znaenja, bila je mom umu gotovo nepodnoljiva. Govorei maltene samome sebi, rekoh: "To mora biti neki trik, ili la, ili greka. Takva nacija ne bi mogla postojati."
	A onda Ascijanac, govorei nita glasnije od mene, moda ak i tie, uzvrati: "Na koji nain e drava biti najkrepkija? Bie najkrepkija kad bude bez sukoba. Kako e biti bez sukoba? Kad bude bez nesloge. Kako neslogu izgnati? Odstranjivanjem etiri izvora nesloge, a to su lai, gluposti, hvalisanja i prie koje samo slue raspaljivanju svaa. Kako izgnati ta etiri izvora? Govorenjem Pravomisli. Tada e drava bez nesloge biti. Bez sukoba, bie krepka, jaka i bezbedna."
	Odgovoreno mi je, dakle, dovoljno i dvostruko vie nego dovoljno.

	                            
 6. MILES, FOILA, MELITO I HOLVARD

	Te veeri podlegoh jednom strahu koji sam ve neko vreme pre toga pokuavao da suzbijem. Iako nisam video, jo od kad smo mali Severijan i ja pobegli iz arobnjakog sela, ni traga od onih udovita koje je Hetor donosio iz prostora s one strane zvezda, nisam zaboravio da me on i dalje trai. Dok sam putovao po divljini, ili preko voda jezera Diuturne, nisam se mnogo plaio da e me sustii. Sad vie nisam putovao, a oseao sam i slabost u udovima; jer iako sam ovde pojeo izvesnu koliinu hrane, bio sam sada slabiji nego ijednog trenutka u planinama, iako sam tamo skapavao od gladi.
	Osim toga, plaio sam se i Agije, maltene i vie nego Hetorovih notula, salamandera i crva. Poznavao sam njenu hrabrost, bistrinu i zlou. Ma koja od ovih skerletno odevenih svetenica Pelerinki mogla bi lako biti Agija, i to sa otrovanim stileto-bodeom ispod mantije. Loe sam spavao te noi; sanjao sam mnogo, ali su mi snovi bili nejasni, pa ovde neu ni pokuavati da ih ispriam.
	Probudih se sa oseanjem da nisam sasvim odmoran. Vratila mi se i groznica, koje sam, dolazei u ovo prihvatlite, bio jedva svestan, a koja se prethodnog dana bar prividno povukla. Oseao sam njeno arenje u svim svojim udovima - inilo mi se da bih ve morao poeti da svetlim i da bi se i sami gleeri juga porastapali kad bih meu njih zaao. Izvukao sam i prigrlio Kandu, ak je neko vreme drao i u ustima. Temperatura mi je opet opala, ali osetih vrtoglavicu i novu slabost.
	Tog jutra onaj vojnik doe da me vidi. Na sebi je imao beli bolesniki ogrta koji su mu Pelerinke dale umesto njegovog oklopa, ali izgledalo je da se oporavio sasvim; ree mi da se nada da e sledeeg dana izii. Rekoh da bih ga rado predstavio poznanicima koje sam u ovom delu lazareta stekao i zapitah da li se sada sea svog imena.
	Odmahnuo je glavom. "Ne seam se gotovo nieg. Nadam se da u, kad zaem meu vojskske jedinice, nai nekog ko me poznaje."
	Ja ga ipak predstavih svima; dadoh mu ime Miles, "vojnik", nemajui nikakvu bolju ideju. Nisam znao ni Ascijanevo ime, tavie otkrio sam da to ne zna niko, ak ni Foila. Onda ga zapitasmo kako se zove, ali on nam samo odgovori: "Ja sam odan Sedamnaestolanoj grupi."
	Neko vreme Foila, Melito, taj vojnik i ja provedosmo u askanju. Melito kao da je imao puno naklonosti za njega, moda samo zbog slinosti izmeu tog imena koje sam vojniku ja nadenuo i Melitovog sopstvenog imena. Onda mi vojnik pomoe da se ispravim u sedei poloaj, pa nastavi tie. "Sad moram da popriam s tobom privatno. Kao to rekoh, mislim da u izii ujutro. Kako te ja sad vidim, izgledi su da ti nee izii nekoliko dana - pa moda ni nekoliko nedelja. Moda te neu videti nikad vie."
	"Nadajmo se da nije tako."
	"I ja se nadam da nije. Ali ako budem naao svoju legiju, moda u poginuti pre nego to se ti oporavi. A ako je ne uzmognem nai, verovatno u stupiti u neku drugu, da ne bih bio uhapen kao dezerter." Zastao je.
	Nasmeio sam se. "A ja mogu ovde umreti od groznice. To nisi hteo da kae. Zar izgledam toliko loe kao jadni Melito?"
	Odmahnuo je glavom. "Ne, ne toliko loe. Mislim da e se izvui..."
	"To je i onaj drozd kroz pesmu govorio dok je ris jurio zeca oko lovorovog drveta."
	Sad je bio red na njega da se osmehne. "U pravu si; upravo sam to hteo da kaem."
	"Da li je to esta uzreica u onom delu Komonvelta gde si ti odgajen?"
	Osmeh nestade. "Ne znam. Ne pamtim gde je moj dom, i to je deo razloga zbog koga moram da razgovaram s tobom sada. Pamtim hodanje s tobom po jednom drumu, nou - to je jedino to uopte pamtim iz vremena pre dospevanja ovamo. Gde si me naao?"
	"U jednoj umi, valjda pet ili deset liga juno odavde. Pamti li ta sam ti priao o Kandi dok smo peaili?"
	Odmahnuo je glavom. "Mislim da pamtim da si pominjao neto tako, ali ne znam ta si kazao."
	"A ega se sea? Raci mi sve, a ja u ti rei ta znam i ta mogu da pretpostavim."
	"Peaenja s tobom. Mnogo tame... Padao sam, ili moda leteo kroz nju. Video svoje sopstveno lice, umnoeno u mnogo kopija. I jednu devojku sa kosom nalik na crveno zlato i ogromnim oima."
	"Lepu enu?"
	Klimnuo je glavom. "Najlepu na svetu."
	Pojaanim glasom zapitah da li iko ima ogledalo koje bi nam mogao na trenutak pozajmiti. Foila dade jedno, iz zalihe svojih stvari ispod leaja, a ja ga podigoh ispred vojnika da bi se on u njemu pogledao. "Je li ovo bilo to lice?"
	Oklevao je. "Pa, valjda."
	"Plave oi?"
	"... Ne mogu biti siguran."
	Vratih ogledalo Foili. "Ispriau ti opet isto ono to sam ti i na drumu govorio; kamo sree da ovaj razgovor moemo obaviti na nekom izdvojenijem mestu. Pre izvesnog vremena u moje ruke je dospeo jedan talisman. Nevino je dospeo, ali on nije moje vlasnitvo, a veoma je vredan - zato to ponekad, ne uvek, ali ponekad, pokazuje mo da izlei bolesne ili ak da oivi mrtve. Pre dva dana, dok sam putovao ka severu, naiao sam na telo jednog mrtvog vojnika. Bilo je to u umi, daleko od druma. Bio je mrtav manje od jedan dan; rekao bih da je verovatno da je umro prethodne noi. Bio sam tada veoma gladan, pa sam isekao trake na njegovom rancu i pojeo gotovo svu hranu koju je on bio nosio sa sobom. Onda sam osetio griu savesti to sam to uinio, pa sam izvukao taj talisman i pokuao da ga vratim u ivot. To se ranije esto zavravalo neuspehom, a ovog puta sam, neko vreme, imao utisak da e biti jo jedan neuspeh. Ali nije bio neuspeh, iako se vojnik vrlo lagano vraao u ivot i iako se kasnije inilo da ne zna gde je i ta se s njim zbiva."
	"A ja bejah taj vojnik?"
	Klimnuh glavom, gledajui u njegove estite plave oi.
	"Mogu li da vidim taj talisman?"
	Izvadih ga i stavih na svoj dlan. On uze Kandu od mene, osmotri obe strane kritiki, oproba vrh o jagodicu svog prsta. "Ne izgleda magino", ree.
	"Nisam siguran da je 'magino' prava re za njega. Susretao sam se ja sa magiarima, ali nita od onog to su oni radili nije me podsetilo na ovu stvar niti na njen nain delovanja. Ponekad ona zrai svetlou - pa i sad, ali sasvim slabo; ne verujem da to moe videti."
	"Pa i ne vidim. Ne primeuje se nikakav natpis na njoj."
	"Misli na vraarije ili molitve. Ne, nikakav natpis nisam nikad primetio, a nosio sam je preko velikih daljina. Ja o njoj zapravo ne znam nita, osim da ponekad dejstvuje; ali, mislim da je to verovatno ona vrsta stvari od kojih se vraarije i molitve prave, a ne ona vrsta koja se pomou njih pravi."
	"Rekao si da ne pripada tebi."
	Opet klimnuh glavom. "Pripada ovim kaluericama ovde - Pelerinkama."
	"Ti si upravo ovde doao. Pre dve noi, kad i ja."
	"Doao sam traei njih, da im je vratim. Oduzeta je od njih - nisam je oduzeo ja - pre nekog vremena u Nesusu."
	"I vratie im je?" Pogledao me je kao da u to, iz nekog razloga, sumnja.
	"Da, kad-tad."
	Ustao je i akama zagladio svoj ogrta, pa opet seo.
	Rekoh mu: "Ne veruje mi, a? Nita od ovog nisi poverovao."
	"Kad sam uao ovamo, predstavio si me ljudima koji su u blizini, sa kojima si priao dok si leao ovde na svojoj postelji." Govorio je polako, inilo se da odmerava svaku re. "Naravno, i ja sam upoznao neke ljude, tamo gde su mene stavili. Postoji, tamo, jedan koji nije stvarno jako ranjen. To je samo deak, momak sa nekog malog imanja daleko odavde, a vreme provodi uglavnom tako to sedi na svojoj postelji i gleda u pod."
	"Nostalgian?" upitah.
	Vojnik odmahnu glavom. "On je imao jedno energetsko oruje. To zovu 'korsek' - tako mi neko ree. Je li ti poznato?"
	"Nije ba."
	"Iz korseka ide jedan zrak pravo napred, ali istovremeno i jo dva kosa zraka, jedan napred i levo, a drugi napred i desno. Domet nije veliki, ali kau da korsek dobro slui za odbijanje masovnih napada, a ja pretpostavljam da to i jeste tano."
	Osvrnuo se da pogleda slua li nas iko, ali u lazaretima ljudi smatraju da ast zahteva da u celosti ne sluaju nijedan razgovor koji nije njima namenjen. Da nije tako, pacijenti bi ubrzo doepali jedni druge za guu.
	"Njegova stotina bila je na udaru jednog masovnog napada. Veina njegovih drugara se okrenula i dala u bekstvo. On nije beao, a nije ni poginuo. Od drugog oevica sam uo da su ispred ovog deka nastala tri zida leeva. Obarao je Ascijane toliko da su najzad oni iz zadnjih redova morali da se pentraju na gomilu mrtvih i da skau odozgo na njega. Onda je uzmakao, pa nastavio da ih rui."
	Rekoh: "Pretpostavljam da je dobio medalju i unapreenje." Nisam zasigurno znao da li mi se vraa temperatura ili dan postaje topliji, ali imao sam oseaj da sam sav lepljiv i da se nekako guim.
	"Ne, nego je poslat ovamo. Rekoh ti da je to samo deak sa sela. Ubio je toga dana vie ljudi nego to je ukupno i video tokom celog svog ivota sve do onog trenutka pre nekoliko meseci kad je poslat u vojsku. Od tog ubijanja jo se nije oporavio; moda ga nee preboleti nikad."
	"Da?"
	"Meni se ini da si moda i ti takav."
	"Ne razumem te", rekoh.
	"Govori kao da si upravo doputovao sa juga, a meni se ini da i jeste tako najbezbednije govoriti ako si upravo napustio svoju legiju. Ipak, svako moe videti da to to pria nije istina - ljudi nikad ne zadobijaju takve posekotine kao ti, osim u borbi. Tebe su pogodile krhotine kamena. Eto ta se tebi desilo, a to je bilo odmah jasno i onoj Pelerinki koja je razgovarala s nama one prve noi kad smo stigli. Zato ja mislim da si ti na severu boravio due nego to hoe priznati, pa moda i due nego to sam misli. Ako si poubijao mnogo ljudi, moglo bi ti biti prijatno da poveruje da raspolae i nainom za njihovo vraanje u ivot."
	Pokuao sam da mu se iroko osmehnem. "A gde to, onda, ostavlja tebe?"
	"Ovde gde jesam. Ne pokuavam da tvrdim da ti nita ne dugujem. Bio sam u groznici, a ti si me naao. Moda sam bio u delirijumu. Mislim da je verovatije da sam bio u nesvesti i da te je to navelo na pomisao da sam mrtav. Da me nisi doneo ovamo, verovatno bih umro."
	Pokrete se kao da e opet ustati; zaustavih ga, sputajui aku na njegovu miicu. "Postoje neke stvari koje treba da ti kaem pre nego to ode", rekoh. "O tebi."
	"Ti ree da ne zna ko sam."
	Odmahnuh glavom. "Nisam to rekao, ne ba to. Rekao sam da sam te naao u jednoj umi pre dva dana. U onom smislu koji ti ima na umu ja ne znam ko si - ali ini mi se da u jednom drugom smislu ipak, moda, znam. Mislim da si ti dva oveka i da jednoga od te dvojice poznajem."
	"Niko nije dva oveka."
	"Ja jesam. Ja sam ve sada dva oveka. Moda ima vie dvojnih ljudi nego to mi mislimo. Meutim, prvo elim da ti kaem jednu drugu stvar, mnogo jednostavniju. Sluaj sada." Dao sam mu podroban opis kojim putem treba ii da bi se dolo tano do one ume, a kad sam bio siguran da ih je on i razumeo, rekoh: "Tvoj ranac verovatno jo lei tamo, sa iseenim gurtnama, pa ako pronae to mesto, nee biti u neizvesnosti. U rancu si imao pismo. Ja sam ga izvadio i proitao jedan deo. Na pismu nije bilo imena osobe kojoj si pisao, ali, ako si ga dovrio i ako si samo vrebao priliku da ga poalje, trebalo bi da na njegovom kraju postoji bar deo tvoga imena. Ostavio sam pismo na zemlju, a vetri ga je malo poneo i pritisnuo uz stablo jednog drveta. Moda ga jo i sad moe pronai."
	Njegovo lice se zatee. "Nije trebalo da ga ita i nije trebalo da ga baci."
	"Mislio sam da si mrtav, ima li to na umu? Osim toga, mnoge stvari su se u tim trenucima deavale, i to gotovo sve u mojoj glavi. Moda me je ve hvatala groznica - ne znam. A sad, evo onog drugog. Nee mi verovati, ali moe biti vano da me saslua. Hoe li me uti do kraja?"
	Klimnuo je glavom.
	"Dobro. Jesi li uo za ogledala Oca Inirea? Zna li kako rade?"
	"uo sam za ogledalo Oca Inirea, ali ti ne bih mogao rei gde sam za njega uo. Navodno, zakorai u njega kao to bi proao kroz vrata i istim korakom izie na neku zvezdu. Ne verujem da je to stvarno."
	"Ta ogledala jesu stvarna. Video sam ih. Do ovog trenutka sam ih shvatao na nain slian ovom tvom - kao da su ona brod, ali mnogo bri brod. Sada vie nisam ni priblino tako siguran. U svakom sluaju, bio je jednom jedan moj prijatelj, pa je zakoraio izmeu tih ogledala i iezao. Ja sam ga tada posmatrao. Nije bio trik i nije bilo sujeverje; otiao je kamo god ogledala odnose. Otiao je zato to je jednu enu voleo, a nije bio ceo ovek. Razume?"
	"Imao je neku nesreu?"
	"Jedna nesrea je imala njega, ali ostavimo sada to. Rekao mi je da e se vratiti. Rekao je: 'Kad budem popravljen, vraam se po nju. Kad budem ceo i mentalno zdrav.' Nisam ba znao ta da mislim kad je to rekao, ali verujem da se on sad vratio. Ja sam te oiveo, a ja sam i prieljkivao njegov povratak - te dve stvari su moda u nekoj vezi sa ovim sada."
	Nastade pauza. Vojnik spusti pogled ka ugaenom zemljitu na koje su leajevi bili postavljeni, onda opet pogleda ka meni. "Moe biti da ovek, kad god izgubi jednog prijatelja, a stekne drugog, to doivi kao da mu se onaj prvi prijatelj vratio."
	"Jonas - to mu je bilo ime - Jonas je imao jednu osobenost u govoru. Kad god je morao da kae neto neprijatno, on je to umekavao, izvlaio je iz toga neku alu tako to je pripisivao svoje rei nekoj kominoj situaciji. One prve noi kad smo doli ovamo pitao sam te kako glasi tvoje ime, a ti si rekao: 'To sam izgubio negde uz put. Tako je kazao onaj jaguar koji je prethodno obeao da e kozi biti vodi.' Sea li se toga?"
	Odmahnuo je glavom. "Ja mnogo gluposti izgovorim."
	"Uinilo mi se da je to udnovato; jer tako se Jonas izraavao, ali on to ne bi tada kazao na takav nain da nije imao na umu i neto vie nego to si ti, koliko se moglo videti, hteo da kae. Mislim da bi on kazao: 'To je posle ispriala i ona koara koju su bili napunili vodom.' Neto takvo."
	ekao sam da progovori, ali on je utao.
	"A jaguar je kozu, dakako, pojeo. Progutao je njeno meso i razlomio njene kosti negde uz put."
	"Zar ti nikad nije palo na um da je to mogla biti samo osobenost nekog odreenog grada? Moda je tvoj prijatelj rodom iz istog mesta iz kog sam i ja."
	"Mislim da kod njega nije posredi mesto, nego vreme. U davnoj prolosti neko je morao razoruati strah - onaj strah koji bi se mogao javiti u oveku od krvi i mesa pri pogledu na lice od elika i stakla. Jonase, znam da slua. Ne zameram ti. ovek je bio mrtav, a ti jo iv. To razumem. Ali, Jonase, Jolente nema vie - gledao sam je kako umire i pokuao sam Kandom da je vratim, ali nisam uspeo. Moda je bila isuvie nestvarna, ne znam. Morae da nae nekog drugog."
	Vojnik je ustao. Lice mu vie nije bilo ljutito, nego prazno kao lice onoga koji hoda u snu. Okrete se i ode bez ijedne rei.
	Leao sam moda jo jednu smenu vremena na svom leaju, sa akama pod glavom, razmiljajui o mnogim stvarima. Holvard, Melito i Foila neto su priali izmeu sebe, ali ja na njihov razgovor nisam obraao panju. Kad je jedna od Pelerinki donela podnevni obrok, Melito je privukao moju panju na taj nain to je nekoliko puta lupnuo viljukom po tanjiru; onda je saoptio: "Severijane, mi hoemo da te zamolimo za jednu uslugu."
	Bio sam eljan da okrenem lea svojim premiljanjima, pa mu rekoh da u im pomoi na svaki nain koji mi bude mogu.
	Sad mi se Foila, koja je imala jedan od onih zranih osmeha koje Priroda dodeljuje nekim enama, osmehnu. "Stvar je ovakva. Ova dvojica se celo jutro sporekavaju oko mene. Da su zdravi mogli bi tuom reiti problem, ali oni jo dugo nee biti zdravi, a ja ne verujem da bih mogla tako dugo da izdrim. Danas sam razmiljala o mom ocu i majci, kako su imali obiaj da u dugim zimskim noima sede ispred vatre. Ako se venamo Holvard i ja, ili Melito i ja, jednog dana emo i mi tako. Zato sam odluila da se udam za onoga ko bolje pria prie. Nemoj me gledati kao da sam poludela - to je jedina razumna stvar koju sam u celom svom ivotu uradila. Obojica me ele, obojica su zgodni, ni jedan ni drugi nemaju nikakve posede, a ako ovo ne razreimo nekako, ubie jedan drugog ili u ja ubiti obojicu. Ti si obrazovan ovek - to znamo po nainu na koji govori. Ti sluaj i budi sudija. Prvo Holvard, a prie moraju biti originalne, a ne iz knjiga."
	Holvard, koji je bio u stanju pomalo i da hoda, ustade sa svog kreveta i doe blie, pa sede na uznoje Melitovog kreveta.

	                            
 7. HOLVARDOVA PRIA - DVOJICA LOVACA NA FOKE

	"Ova pria je istinita. Ja znam mnotvo pria. Neke su izmiljene, mada su, moda, one izmiljene bile istinite u nekim vremenima koja su sad svi zaboravili. Znam i mnogo istinitih pria, jer na junim ostrvima se deavaju mnoge udne stvari o kojima vi severnjaci i ne sanjate. Odabrao sam ovu priu zato to sam bio lino prisutan, sluao sam i gledao tako dobro da niko nije mogao bolje.
	Dolazim sa najistonijeg od junih ostrva, a ono se zove Glacies. Na naem ostrvu ivljahu jedan ovek i jedna ena, moji deda i baba, i imaahu tri sina. Imena su im bila Anskar, Holvard i Gandalf. Holvard je bio moj otac, a kad sam porastao dovoljno da mu pomaem oko amca, prestao je da ide u lov i ribolov sa svojom braom. Umesto toga, ili smo nas dvojica, tako da smo mogli sav svoj ulov doneti kui, mojoj majci, mojim sestrama i mlaem bratu.
	Moji strievi se nikad nisu oenili, pa su, zato, nastavili da love jednim amcem, zajednikim. Ulov su jeli sami, ili davali mome dedi i mojoj babi, koji vie ne bejahu u snazi. Tokom leta obraivali su zemlju moga dede. On je imao najbolje zemljite na naem ostrvu, jedinu dolinu koja nikad nije trpela od ledenog vetra. Tamo si mogao uzgajati stvari koje nigde drugde na Glaciesu ne bi dozrele, jer je sezona uzgajanja biljaka u toj dolini bila dve nedelje dua.
	Kad je meni poela nicati brada, deda je pozvao sve mukarce iz porodice na okup - to e rei mog oca, oba moja strica i mene. Kad smo stigli u njegovu kuu, moja baba je bila mrtva, a jedan svetenik sa velikog ostrva bio je prisutan, doputovao je da poloi njeno telo u grob. Njeni sinovi su plakali, plakao sam i ja.
	Te noi, dok smo sedeli za dedinim stolom, i to tako da je on bio na jednom kraju, a svetenik na drugom, deda ree: 'Sad je vreme da raspodelim svoju imovinu. Umrla je Bega. Njena porodica nema vie nikakvo pravo na tu imovinu, a ja u krenuti za Begom uskoro. Holvard je oenjen i ima onaj deo koji mu je od supruge njegove doao. Time on obezbeuje svoju porodicu, pa, iako im ne pretie mnogo, bar ne gladuju. Ti, Anskar, i ti, Gandalf, hoete li se vi eniti ikada?'
	Oboa moja strica odmahnula su glavama.
	'Onda evo moje volje. Zovem Svemonoga da uje, a tako isto zovem i sluge Svemonoga. Kad umrem, sve to imam ii e Anskaru i Gandalfu. Ako jedan od njih umre, sve onom drugom. Kad obojica umru, sve e ii Holvardu, ili, ako Holvard bude mrtav, sve ima da se razdeli izmeu njegovih sinova. Vas etvorica - ako niste saglasni da je moja volja pravedna, govorite sad.'
	Nije progovorio niko i tako je odluka doneta.
	Proe jedna godina. Iz magle je doao, u pljaku, jedan brod Erebusov; dva broda su doplovila zarad kupovine koa, morske slonovae i usoljene ribe. Umro je moj deda, a moja sestra Fausta je rodila ker. Kad je etva prikupljena, moji ujaci su krenuli u ribolov zajedno sa ostalim mukarcima.
	Kad na jugu prolee doe, za setvu je jo prerano, jer predstoji jo mnogo noi mraza. Ali kad ljudi vide da dani brzo postaju dui, potrae mesta gde se foke okupljaju i razmnoavaju. To bude na stenama, daleko od ma koje obale; magle bude mnogo, a dani su, iako brzo postaju dui, ipak jo kratki. esto ivot gube ljudi, a ne foke.
	Tako se desilo i sa mojim stricem Anskarom, jer se moj stric Gandalf vratio, njihovim amcem, bez njega.
	E, sad, morate znati da se nai mukarci, kad kreu u lov na foke, ili u ribolov, ili u lov na ma kakvu drugu morsku ive, vezuju za svoje amce. Konopac je od upletene koe morskog konja, a dugaak je taman dovoljno da se ovek moe kretati po amcu onoliko koliko je potrebno; nije dui. Morska voda je vrlo hladna, tako da brzo ubije onoga oveka koji u njoj dugo ostane, ali nai mukarci se oblae u tesno skrojenu odeu od fokine koe, pa esto biva da drugar koji je u istom amcu uspe da uvue palog oveka nazad i na taj nain spase mu ivot.
	Evo kakvu je priu ispriao moj stric Gandalf. Zaputili su se daleko, traili su jedno stanite foka koje drugi nisu do tada poseivali, a onda je Anskar video jednog mujaka foke, kako pliva morem. Hitnuo je harpun; a kad je mujak zaronio, jedna oma harpunskog konopca zapela je Anskaru oko glenja noge i odvukla ga u more. Onda je on, Gandalf, pokuao da ga izvue, jer Gandalf je bio vrlo snaan ovek. Ali njegovo vuenje i mujakovo potezanje konopca harpuna prevrnuli su njihov amac. Gandalf se spasao tako to se rukama izvukao nazad na amac, a onda noem presekao harpunski konop. Kad je amac bio ispravljen, pokuao je da izvue Anskara, ali se Anskarovo bezbednosno ue bilo otkinulo. Pokazao je iskidani kraj ueta. Moj stric Anskar bio je mrtav.
	U mome narodu ene umiru na kopnu, a mukarci na moru i mi, zato, za onu vrstu groba koju vi pravite kaemo da je 'enski amac'. Kad mukarac pogine kao stric Anskar, jedna ivotinjska koa se uzme, razapne, oslika za njega i okai u onoj kui u kojoj se mukarci sastaju da razgovaraju. Ne skida se odatle nikako sve dok postoji i jedan jedini ivi ovek koji se sea onoga pokojnika koji je tu ast dobio. Takvu jednu kou pripremie za Anskara, pa slikari poee svoj rad.
	Onda jednog sjajnog jutra dok smo moj otac i ja pripremali alatke da probijamo zemlju da bi se mogla obaviti setva te godine - kako se dobro seam ovoga! - dotrae neka deca, koju su poslali na skupljanje ptijih jaja, natrag u selo. Neka foka, rekoe, lei na ljunku u junom zalivu. Kao to svako zna, foke nikad ne prilaze onom kopnu na kome ima ljudi. Ali ponekad se dogaa da foka ugine na moru, ili da bude na neki nain ozleena. Pomiljajui na to, potrasmo i moj otac i ja i mnogi drugi ka toj plai, jer foka je morala pripasti onome ije se oruje prvo zarije u nju.
	Ja bejah od sviju najbri, a naoruao sam se vilama. To je alatka nepodesna za bacanje, ali nekolicina drugih mladih ljudi mi je bila za petama, pa ja sa daljine od sto koraka hitnuh vile. Poletele su pravo i valjano i zarile se iljcima tom stvoru u lea. Onda je usledio trenutak koji nikad vie ne bih eleo da vidim. Teinom dugake drke vile pretegoe, pa se bie prevali na jednu stranu, a drka se osloni na tlo.
	Videh lice mog strica Anskara, ouvano hladnom slanom vodom. U njegovu bradu bila je upletena tamnozelena morska trava, a njegovo bezbednosno ue od jake koe morskog konja bilo je preseeno samo nekoliko pedalja daleko od njegovog tela.
	Moj stric Gandalf ga nije video, jer je bio otputovao na veliko ostrvo. Moj otac je, uz moju pomo, poneo Anskara, pa ga u Gandalfovu kuu odnesosmo, a kraj ueta poloismo Anskaru na grudi da bi ga Gandalf morao videti; sa jo nekim ljudima iz Glaciesa sedosmo da ekamo Gandalfa.
	Kriknuo je kad je ugledao svog brata. Nije to bilo nalik na enski vrisak, nego je zabuao kao kad mujak foke upozorava druge mujake iz svog krda. Odjurio je u mrak. Postavili smo strau kod amaca, a onda smo, te noi, lovili Gandalfa po ostrvu. Ona svetla koja dusi na krajnjem jugu stvaraju svu no su buktala i mi po tome znadosmo da i Anskar lovi zajedno sa nama. Najsilnije blesnue tik pre nego to se ugasie kad ga naosmo meu stenama na Radbodovom kraju."
	Holvard je zautao. Zapravo, svud oko nas vladalo je utanje. Bili su ga sluali svi bolesnici u dometu njegovog glasa. Konano, Melito ree: "Ubiste li ga?"
	"Ne. Tako se radilo u starim danima, i to nije valjalo. Sad zakon sa kontinenta izvrava osvetu za krvne krivice, to je bolje. Vezali smo mu ruke i noge i poloili ga u njegovu kuu, pa sam ja sedeo pokraj njega dok su stariji ljudi spremali amce. Ispriao mi je da je voleo jednu enu na velikom ostrvu. Ja je nikad nisam video, ali on ree da se zvala Nenok i da je lepa bila i od njega mlaa, ali da je niko nije hteo uzeti za enu zato to je rodila dete jednog oveka koji je poginuo prethodne zime. U amcu je rekao Anskaru da e odneti Nenok svome domu, a Anskar ga je tad nazvao pogaziteljem zakletve. Moj stric Gandalf bio je jak. Zgrabio je Anskara i bacio ga iz amca, onda je obavio bezbednosni konopac oko aka i pokidao ga kao ena kad prekine svoj konac.
	Posle toga je stajao u amcu, tako mi je ispriao; stajao je oslonjen jednom rukom o katarku i posmatrao svog brata u vodi. Video je i sevanje noa, ali je samo pomislio da to Anskar hoe da mu zapreti, ili da ga noem gaa."
	Holvard je opet uutao, a ja, kad videh da nee progovoriti, upitah: "Ne razumem. ta je to Anskar uradio?"
	Osmejak, najmaleniji meu osmejiima, povue ustranu Holvardove usne ispod njegovih brkova svetle boje. Kad sam taj osmeh video, uinilo mi se da sam spazio i ledena ostrva juga, plava, opako hladna. "Presekao je svoje bezbednosno ue, ono koje je Gandalf ve bio prekinuo. Time je postigao da ljudi koji kasnije nau njegov le shvate da je bilo ubistvo. Shvata?"
	Bilo mi je jasno; neko vreme nita vie nisam govorio.
	"Znai tako", proguna Melito, upuujui svoje rei Foili, "te divne dolinske njive otile su Holvardovom ocu, pa je on uspeo ovom priom da ti kae da, iako ne poseduje nikakvo imanje, ima dobre izglede da neto nasledi. Kazao ti je takoe, jasna stvar, i to da potie iz ubilake porodice."
	"Melito me smatra mnogo promuurnijim nego to jesam", potmulo e plavokosi ovek. "Takve misli ja nisam imao. Ono to je sada vano nije zemlja, ni koa, ni zlato, nego ko e najbolju priu ispripovedati. A ja, koji mnoge prie znam, evo ispriah najbolju od njih. Istina je ovo to on kae - da bih mogao dobiti udeo u imovini moje porodice kad moj otac umre. Ali dobie i moje udate sestre pojedine delove, za miraze, pa e samo ono to preostane biti razdeljeno izmeu moga brata i mene. Sve to skupa nema nikakvog znaaja, jer ja ne bih poveo Foilu na jug, gde je ivot tako teak. Od kada sam koplje poneo, mnoga bolja mesta sam video."
	Foila ree: "Mislim da je tvoj stric Gandalf sigurno voleo tu Nenok veoma mnogo."
	Holvard klimnu glavom. "Rekao je on i to dok je leao vezan. Ali svi mukarci juga vole svoje ene. Radi njih se suoavaju sa morem zimi, sa olujama i ledenim maglama. Kae se da kad mukarac gura svoj amac preko ljunka prema moru, zvuk koji nastaje struganjem dna o kamen govori: moja ena, moja deca, moja ena, moja deca." Zapitah Melita da li eli odmah da pone svoju priu; ali on odmahnu glavom i ree da smo svi puni Holvardove prie i da e, zato, saekati i priati sutra. Onda su svi postavljali Holvardu pitanja o ivotu na jugu i uporeivali saznanja tako dobijena sa nainom ivota svojih naroda. utao je samo Ascijanac. Ja sam se setio ploveih ostrva na jezeru Diuturni, pa sam priao Holvardu i ostalima o njima, ali bitku kod Boldandersovog zamka nisam opisao. Nastavili smo prie ovako sve dok nije dolo vreme za veernji obrok.

	                            
 8. PELERINKA

	Dok smo mi zavrili jelo, ve je i mrak poeo da se sputa. U to vreme uvek smo bili tii, ne samo zato to nam je ponestajalo snage nego i zato to smo znali da e onim ranjenicima koji e umreti smrt po svoj prilici doi posle zalaska Sunca, najverovatnije u dubokoj noi. Bilo je to vreme kad prole bitke dolaze da naplate dugovanja.
	No nas je i na druge naine inila svesnijim rata. Ponekad su - posebno pamtim kako je to izgledalo te noi - hici velikih energetskih oruja sevali po nebesima kao vruinske munje. Mogao si da uje straare kako mariraju ka svojim mestima, tako da je re smena, koju esto upotrebljavamo kao da nema nikakvo drugo znaenje osim "jedna desetina noi", dobijala ujnu stvarnost, postajala je stvarno smenjivanje na strai, uz tropot nogu i nerazaznatljive komande.
	Nastupio je i trenutak kad nije govorio ba niko; taj se trenutak produavao i produavao, prekidan samo mrmorenjem zdravih ljudi - Pelerinki i njihovih mukih robova - koji su dolazili da se raspitaju za stanje zdravlja ovog ili onog pacijenta. Jedna od skerletno obuenih kaluerica dola je i sela uz moj leaj, a moj um je bio tako spor i tako priblien snu, da sam tek posle nekog vremena shvatio da je svakako morala doneti sa sobom i stoliicu bez naslona.
	"Ti si Severijan", ree ona, "Milesov prijatelj?"
	"Da."
	"On se setio svog imena. Mislila sam da bi ti voleo to da zna."
	Zapitah kako glasi.
	"Pa, Miles, dabome. Rekoh ti to."
	"ini mi se da e se on s proticanjem vremena jo kojeega setiti."
	Klimnula je glavom. inilo se da su toj eni srednje godine ve prole; imala je plemenito i strogo lice. "Sigurna sam da hoe. Svog doma i svoje porodice."
	"Ako ih ima."
	"Tano, neki to nemaju. Neki nemaju ak ni sposobnost da stvore dom."
	"To ti na mene misli."
	"Ne, zaista ne. U svakom sluaju, taj nedostatak nije od one vrste na koju se moe voljom uticati. Meutim mnogo je bolje, naroito za mukarce, da imaju dom. Poput onoga oveka o kome je tvoj prijatelj priao, mukarci veinom misle da svoje domove pripremaju za svoje porodice, ali tano je da i domove i porodice prave za sebe."
	"Znai, sluala si Holvarda."
	"Slualo je nekoliko nas. Bila je to dobra pria. Dola je po mene jedna sestra i uvela me ovamo na mestu kad deda izrie svoj testament. Sav ostatak prie sam ula. Zna li u emu je bio problem sa onim ravim stricem? Gandalfom?"
	"Valjda u tome to se zaljubio."
	"Ne, to je bilo ono to je kod njega valjalo. Vidi, svaka osoba je kao biljka. Postoji lepi zeleni deo, esto sa cveem ili voem, koji raste nagore, ka Suncu, prema Inkreatoru. Postoji i tamni deo, koji raste na suprotnu stranu, tamo gde nikakva svetlost ne dolazi."
	Rekoh: "Nikad nisam prouavao spise posveenih, ali ak i ja sam svestan postojanja dobra i zla u svakome."
	"Jesam li ja o dobru i zlu govorila? Korenje daje biljci snagu za uspon ka Suncu, iako o tome ne zna nita. Pretpostavimo da fijukne kosa blizu tla i odsee stabljiku od korena. Stabljika e pasti i umreti, ali e korenje moda moi da iznedri iz sebe, uvis, novu stabljiku."
	"Ti kae da je zlo dobro."
	"Ne. Kaem da stvari koje kod drugih volimo i kojima se divimo kad ih u sebi vidimo izniu iz nekih drugih stvari, koje ne vidimo i o kojima retko razmiljamo. Gandalf je, kao i ostali mukarci, imao poriv uzdizanja ka vlasti. Pravilan nain da taj nagon izrasta jeste zasnivanje porodice - a slian poriv postoji i kod ena. Kod Gandalfa je on dugo bio osujeivan, kao i kod mnogih vojnika koje ovde viamo. Oficiri imaju kome da zapovedaju, ali vojnici koji nemaju kome da zapovedaju pate, a ne znaju zato pate. Neki, dakako, uspostavljaju bliske veze sa drugarima u svojim jedinicama. Deava se da nekoliko vojnika uzme jednu istu enu da im bude zajednika, ili za te svrhe uzmu nekog mukarca koji je kao ena. Neki nau ivotinju koja im postane ljubimac, a neki se sprijatelje sa onom decom koja su zbog borbi ostala bez doma."
	Imajui na umu Kesdoinog sina, rekoh: "Jasno mi je zbog ega to izaziva vae zamerke."
	"Ne zameramo mi - sasvim sigurno ne zbog toga, a ni zbog stvari daleko neprirodnijih. Ja samo govorim o nagonu da se ima autoritet nad nekim. Kod ravog strica taj nagon ga je naveo da zavoli jednu enu, i to ba onu koja je ve imala dete, to znai da bi on, u trenutku kad bi stekao porodicu, stekao odmah veu porodicu. Na taj nain bi, vidi, nadoknadio jedan deo onog vremena koje je izgubio."
	Zastala je u govoru, a ja sam klimnuo glavom.
	"Meutim, ve je bilo izgubljeno previe vremena; nagon se probio drugim putem. Gandalf je sebe sagledao kao zakonitog vlasnika zemljita koje je njemu bilo samo povereno da ga uva za drugog oveka i kao vlasnika ivota svoga brata. To mu je bila zanesenjaka vizija, zar ne?"
	"Pretpostavljam da jeste."
	"Moe se i drugim ljudima desiti da imaju vizije podjednako obmanjive, mada manje opasne." Nasmeila mi se. "Da li ti smatra da ima neku posebnu vlast?"
	"Ja sam kalfa u Redu tragalaca za istinom i pokajanjem, ali taj poloaj ne donosi nikakvu vlast. Mi, lanovi esnafa, samo izvravamo volju sudija."
	"A ja sam mislila da je muiteljski esnaf odavno ukinut. Pa, da li je, onda, preobraen u nekakvo bratstvo liktora?"
	"Esnaf jo postoji", rekoh joj.
	"U to ne sumnjam, ali pre nekoliko vekova to je bio pravi esnaf, kao srebrarski. Bar sam tako proitala u izvesnim istorijama koje na red uva."
	Kad sam uo te njene rei, osetih trenutak divljeg oduevljenja. Nisam pomislio da je ona u pravu, nije to bilo posredi. Moda sam ja u poneemu lud, ali znam i u kojim pogledima sam takav, a samozavaravanja ove vrste ne spadaju u te vidove. Ipak, uinilo mi se da je predivno iveti - makar i na tren - u svetu gde su takva verovanja mogua. Uvideo sam tad, uistinu po prvi put, da u Komonveltu ive milioni ljudi koji ne znaju nita o viim oblicima sudskih kazni i nita o mnogostrukim koncentrinim krugovima spletki koji okruuju autarha; bilo je to za mene vino, rakija zapravo, i ostavilo me je zateturanog od vrtoglave sree.
	Pelerinka, nita od ovog ne videi, ree: "A ne postoji nikakav drugi oblik posebnog autoriteta za koji bi ti verovao da ga poseduje?"

	Odmahnuo sam glavom.
	"Miles mi je rekao da si ti uveren da poseduje Kandu Pomiritelja i da si mu pokazao jednu crnu kandicu, koja bi moda mogla biti od ocelota ili karakare, i da si mu rekao da si pomou nje digao mnoge ljude iz mrtvih."
	Doao je, dakle, as; as kad se od Kande rastajati moram. Jo od kad smo uli u lazaret, znao sam da taj as mora brzo doi, ali sam se nadao da u ga moi odlagati dok ne budem spreman za polazak. Sada sam izvukao Kandu, i to, kako sam tada mislio, poslednji put, i pritisnuo je Pelerinki u aku, govorei: "Pomou ovoga moete spasti mnoge. Ja je ukrao nisam i nastojao sam, stalno, da je vratim vaem redu."
	"I pomou nje si", ree ona blago, "oiveo izvestan broj mrtvih?"
	"I ja bih umro, pre nekoliko meseci, da nije nje bilo", rekoh joj i poeh prepriavati svoj dvoboj sa Agilusom.
	"ekaj", ree ona, "mora je zadrati." Pa mi Kandu vrati. "Ja, kao to moe videti, vie nisam mlada ena. Sledee godine u slaviti svoju tridesetu godinjicu punopravne ulanjenosti u na red. Na svakoj od pet viih godinjih gozbi, sve do one koja je bila ovog prolea, gledala sam Kandu Pomiritelja, koja je bila uzdizana da bismo je oboavale. Bio je to krupan safir, u preniku veliki kao oriok. Mora biti da je vredeo vie nego mnogo vila zajedno, pa je to, nesumnjivo, i bio razlog to su ga lopovi odneli."
	Pokuao sam da je prekinem, ali me je ona jednim gestom uutkala.
	"A to se tie postizanja udesnih izleenja i ak dizanja iz mrtvih, zar misli da bismo mi, unutar naeg reda, imali ikoga bolesnog kad bi to postojalo? Mi smo malobrojne - nedovoljno nas je za posao koji moramo obavljati. Ali da nijedna od nas nije umrla sve do proletos, bilo bi nas mnogo vie. Mnoge koje sam ja volela, moje nastavnice i moje prijateljice, bile bi jo i sad meu nama. Neuki ljudi moraju imati svoja uda, makar se ona sastojala u tome da sa izama nekog epopta struu blato pa ga gutaju. Ako Kanda, kao to se mi nadamo, jo postoji i ako nije iseena da bi se dobili sitniji dragi kamenovi, onda je ona naa poslednja relikvija od najveeg od svih dobrih ljudi; cenile smo je kao blago zato to jo i sad cenimo uspomenu na njega. Da je Kanda bila ono to ti zamilja da ima, bila bi dragocena svakome, pa bi je autarsi odavno oteli od nas."
	"Ona jeste kanda..." poeh.
	"To je bilo samo jedno nesavrenstvo u srcu dragulja. Pomiritelj je bio ovek, Severijane Liktore, a ne maka ili ptica." Ona ustade.
	"Rasprsla se kad je udarila o stenu, jer div ju je bacio sa bedema..."
	"Ja sam se nadala da u te umirtiti, ali vidim da te samo usplahirujem", ree ona. Sasvim neoekivano se nasmeila, nagnula se napred i poljubila me. "Mi ovde susreemo mnoge koji veruju u stvari koje nisu istinite. Ali malo je ljudi kojima njihova uverenja onoliko ine na ast koliko tvoja tebi. Ti i ja emo o ovome priati opet nekog drugog puta."
	Posmatrao sam njenu malu, u skerlet odevenu priliku sve dok nije nestala sa vidika, u mraku i tiini izmeu redova postelja. Dok smo nas dvoje priali, veina bolesnika je zaspala. Poneko je jeao. Uoe tri roba; dvojica su nosila nekog ranjenika na nosilima, a trei je drao svetiljku da bi oni videli kud idu. Ta svetlost je bacala odsjaj sa njihovih glatko obrijanih, oznojenih glava. Spustili su ranjenika na jedan leaj, postavili njegove udove kao da je mrtav i otili.
	Pogledah Kandu. Bila je beivotno crna dok ju je Pelerinka drala, ali sad su priguene iskre strujale njome, od osnovice prema vrhu. Oseala sam se dobro - uistinu, pitala sam se kako sam izdrala da ceo dan leim na tom uskom leaju; ali kad sam pokuala da ustanem, noge su me jedva drale. Plaei se iz trenutka u trenutak da u pasti na nekoga od ranjenika, otila sam, teturajui se, dvadesetak koraka daleko do tog novounesenog ranjenika.
	Emilijan je to bio, onaj Emilijan koga sam poznavala kao kavaljera na autarhovom dvoru. Toliko sam se iznenadila to sam ga tamo videla, da sam ga pozvala po imenu.
	"Tekla", promrmlja on. "Tekla..."
	"Da. Tekla. Ti me pamti, Emilijane. Sad neka ti bude dobro." Pipnula sam ga Kandom.
	Otvorio je oi i prodernjao se.
	Pobegla sam, ali sam na pola puta do mog leaja pala. Bila sam tako slaba da preostalu daljinu, rekla bih, nisam mogla ni puzanjem prei tada, ali uspela sam da sklonim Kandu i da se otkotrljam ispod Holvardovog leaja, pa time i sklonim sa vidika.
	Kad su se robovi vratili, Emilijan je sedeo i ve je mogao da govori - ali oni, rekao bih, nisu mogli osobito dobro da se razaberu u onom to je priao. Dadoe mu trave, a jedan od njih ostade uz njega dok je te trave vakao. Onda odoe utke.
	Iskobeljao sam se ispod kreveta i, drei se za njegov rub, uspeo da se podignem na noge. Svud je opet vladao mir, ali ja sam znao da su me mnogi ranjenici morali videti pre nego to sam pao. Mislio sam da je Emilijan ve zaspao, ali nije; izgledao je, meutim, opijeno. "Tekla", progunao je. "uo sam Teklu. A rekli su da je mrtva. Kakvi su to ovde glasovi iz zemlje mrtvih?"
	"Nikakvi sada", rekoh mu. "Bilo ti je zlo, ali brzo e se oporaviti."
	Digao sam Kandu iznad glave i pokuao usredsrediti misli na Melita i Foilu i Emilijana - na sve bolesne u tom lazaretu. Zamirkala je i ugasila se.

	                            
 9. MELITOVA PRIA - PETAO, ANEO I ORAO

	"Jednom, u prolosti ne veoma davnoj, ne mnogo daleko od mesta gde sam roen, postojalo je jedno fino imanje. Bilo je osobito poznato po svojoj ivini: bila su tu paija jata bela kao sneg, pa guske velike maltene kao labudovi i toliko debele da su jedva mogle hodati, pa piladija arena poput papagaja. Seljak koji je stvorio to sve imao je mnotvo neobinih zamisli o uzgajanju ivotinja, ali je sa tim svojim udnim zamislima postigao uspehe u toj meri vee nego iko od njegovih suseda koji su imali pametne ideje, da je malo ko imao hrabrosti da mu kae kolika je budala.
	Jedna od njegovih udnih mozgarija odnosila se na uzgajanje kokoi. Svako zna da je potrebno utrojiti svako pile za koje se primeti da je mujak. U avliji treba da bude samo jedan petao, a ako su dvojica, sukobljavae se izmeu sebe.
	Ali ovaj seljak se nije uopte trudio da ih kopi. "Ama nek' porastu", govorio je. "Neka se bore izmeu sebe, a ja u, komija, tebi neto da kaem. Najbolji i najduraniji petao e pobediti, a upravo on je taj koji e postii da ima najvie potomaka, pa e moje jato rasti. tavie, njegova pilad e biti najotpornija i najspremnija da odbace od sebe svaku zarazu - a ti, kad ti pomre sva piladija, doi kod mene, pa u ti prodati nekoliko za zapat, po ceni koju ja odredim. to se tie potuenih petlova, moja porodica i ja ih moemo pojesti. Nema tog petla-ukopljenika ije je meso tako mekano kao to je meso petla koji je poginuo borei se; najbolja govedina je od bika koji je ubijen u areni, a najbolje jelensko meso je od mujaka koga su lovaki psi gonili itav dan. Osim toga, mukarac koji jede meso ukopljenika gubi na mukosti."
	Ovaj udni ratar takoe je verovao da je njegova dunost da odabere najgoru pticu iz svog jata kad god mu jedna zatreba za ruak. "Bezbono je", govorae on, "najbolju pticu uzimati. Najbolje treba ostavljati da napreduju pod okom Pankreatora, koji je stvorio i petlove i kokoke, a ne samo mukarce i ene." Moda je, ba zbog tih njegovih stavova, njegovo jato izgledalo tako dobro da se ponekad inilo da tu najgore ptice i nema.
	Iz svega ovoga to ispriah jasno e biti da je petao njegovoga jata bio zaista fini primerak. Mlad bejae, i silan, i hrabar. Rep njegov imao je lepote koliko i repovi mnogih vrsta fazana, a i kresta mu je, nesumnjivo, mogla izgledati lepo da nije pokidana na parampare u mnogim oajnim bitkama koje je on vodio da bi izborio sebi to mesto. Prsa mu blistavo skerletna bejahu - kao odeda ovih Pelerinki ovde - ali su guske govorile da je to bilo belo perje pre nego to se njegovom krvlju obojilo. Krila je tako jaka imao, da je leteo bolje od mnogih pataka iz belog paijeg jata, mamuze su mu bile due od srednjeg prsta ovekove ake, a kljunina mu je bila otra kao moj ma.
	Ovaj fini petao imao je hiljadu supruga, ali dragana srca njegovoga bila je jedna koka lepa kao on, ker jedne plemenite rase i priznata kraljica sveukupne kokoadije na mnogo liga unaokolo. Kako su se ponosito etali njih dvoje izmeu ugla ambara i ruba jezerceta sa patkama! Nisi se mogao nadati da e finiji prizor videti, ne, pa ni da je doao autarh lino da prikae svoju miljenicu sa Orhidejskog bunara - utoliko pre to je autarh, koliko ujem, ukopljenik.
	Sve je bilo jip-ha-ha za ovaj sretni par, do jedne noi kad petla probudi grozna cika. Jedna velika, uata sovuljaga bila je provalila u ambar, gde je piladija ugnedena bila, i sad je letala tamo-amo u potrazi za veerom. Prirodna stvar, taj sovuljan je epao upravo onu koko koja je petlu bila najdraa; i, drei je u kandama, rairio svoja iroka, neujna krila da otplovi. Sove u mraku mogu videti izvanredno dobro i zato je sovuljan sigurno video petla kako juria na njega kao pernata furija. Ko je ikada video zapanjen izraz na licu ijedne sove? A ipak, sumnje nema da se ba takav izraz morao pojaviti na licu tog sovuljana te noi. Petlove mamuze premetale su se hitrije nego stopala ijednog plesaa, a kljunuga je sevala prema tim okruglim, sjajnim oima kao kljun detlia koji udara po stablu drveta. Sovuljan je ispustio koku, izleprao iz ambara i vie nikada nije vien.
	Naravski da je petao imao pravo da bude ponosit, ali on postade i odve ponosit. Poto je potukao sovu u mraku, smatrao je da bi mogao potui i ma koju drugu pticu, ma gde. Poe priati kako e on da spasava plen iz kandi jastrebova i kako e razgoniti teratornise, najvee i najstranije od svih ptica letaica. Da se samo okruio mudrim savetnicima, a naroito da je za savetnike uzeo lamu i svinju, ivotinje koje veina kneeva pozove u pomo kad treba voditi poslove, siguran sam da bi njegova preterivanja bila uskoro, na nain delotvoran ali utiv, suzbijena. Avaj, on ne uini tako. Sluao je jedino svoje kokodakalice, koje su sve bile u njega zaljubljene, i guske i patke, koje su, kao pernato drutvo iz istog dvorita, imale oseaj da do neke mere uestvuju u svoj slavi koju je on pobrao. Napokon mu je doao dan, kao to uvek doe onima koji pokau previe ponosa, kad je preterao.
	Zora je svanula, veno najopasnije vreme za one koji rade kako ne treba. Petao je poleteo u visinu, pa jo vie, i jo vie, tako da se inilo da moe nebo probuiti, i konano, na samom apogeju svoga letenja, doskoio na vrh vetrokaza na najizdignutijem delu krova ambara - a to je ujedno bila i najvia taka na celom imanju. I tu je, dok je Sunce rasterivalo senke ibama grimiza i zlata, zavritao da je on gospodar svih pernatih bia; pa je to ponovio i nastavio tako. Sedam puta je kukurikao to i jo se mogao izvui, jer sedam je srean broj. Ali nije on bio time zadovoljan. I osmi put se ushvalisao tvrdei isto, a onda je poleteo dole, ka dvoritu.
	Ali jo se ni spustio nije meu svoje jato, kad se visoko u vazduhu, tano iznad ambara, poe razvijati retkost najudesnija. Kao da se stotinu sunevih zraka najednom zaplelo u jedno vorite, kao kad mae zamrsi klube vune, onda se zraci poee valjati oko svog sredita kao kad ena mesi komad testa. Iz ove zbirnosti slavnoga svetla pojavie se, onda, noge, pa ruke, pa glava i najposle krila, i to sve se obrui ka dvoritu. Aneo je to bio, sa krilima crvenim i plavim i zelenim i zlatnim, i petlu je bilo jasno, im ovome u oi pogleda, iako se inilo da aneo nije od njega vei, da ipak jeste mnogo vei iznutra.
	'E sad', prozbori aneo, 'uj pravdu. Tvrdi da ti ne moe otpor pruiti nijedno pernato bie. Evo mene i lepo se vidi da sam pernato bie. Sva mona oruja svetlih vojski ostavio sam iza sebe, pa emo se porvati nas dvojica.'
	Na ovo petao rairi krila i pokloni se tako duboko da je dronjavi ostatak njegove kreste dotakao prainu. 'Bie mi ast do kraja ivota moga da se za mene pomislilo da sam dostojan takvog izazova', ree on, 'izazova koji, sigurno, nikad nijednoj ptici dosad nije upuen. Sa najdubljim aljenjem moram ti rei da prihvatiti ne mogu, a za to postoje razloga tri, od kojih je prvi taj da ti, iako, kao to kae, ima perje na krilima, nema perje na glavi i prsima, a ja bih se borio ne protiv tvojih krila nego protiv tvoje glave i prsa. Prema tome, ti, za svrhe bitke, nisi pernato bie.'
	Aneo sklopi oi i dotae akama svoje telo, a kad ake skloni, pokaza se da je kosa na njegovoj glavi postala perje blistavije od perja najfinijeg kanarinca, a da je lan njegove odee pretvoren u perje belije od perja najsjajnijeg goluba.
	'Drugi razlog', nastavi petao, nimalo pokoleban, sastoji se u tome to bi ti, budui da ima mo preobraavanja, a oito je da je ima, mogao odluiti u toku nae borbe da se preobrati u neko stvorenje bez perja - primerice u zmijurinu. Prema tome, ako bih se ja protiv tebe borio, ne bih imao jemstava da e biti potena borba.'
	Na ovo aneo rascepi i otvori svoja prsa i pokaza okupljenoj ivini sve osobine koje je unutra imao, a onda izvadi i odbaci svoju sposobnost promene oblika. Tu sposobnost je dodao najdebljem gusanu, da je on pridri dok traje borba, a gusan odmah promeni svoj oblik, postade sivi morski gusan nalik na one koji lete od jednog do drugog pola Urtovog. Odleteo, meutim, nije, i uvao je anelovu sposobnost bezbedno.
	'Trea zamerka', nastavi pevac oajno, 'sastoji se u tome to si ti, oigledno, oficir u slubi Pankreatorovoj i to, izvravajui pravdu, a jasno je da to radi, obavlja svoj posao. Ako bih se ja protiv tebe, kao to zahteva, borio, to znai da bih inio veliki zloin protiv jedinoga vladaoca koga hrabra kokoadija priznaje.'
	'Vrlo dobro', ree aneo. 'To ti je u skladu sa zakonom dobar izgovor i ti sad, pretpostavljam, misli da si se reima izvukao. A istina glasi - da si reima doveo sebe do smrti. Jer ja sam nameravao samo da ti malo zavrnem krila unazad i da ti malo poupam repno perje.' Onda die glavu i kriknu udno, jako. Istog asa s neba se obrui jedan orao i pade kao grom usred dvorita.
	Borili su se po celom dvoritu, i pokraj pajeg jezerceta, i preko cele livade, i natrag, jer je orao bio strano jak, a petao hitar i hrabar. Na jedan zid ambara bila su naslonjena neka stara zaprena kola sa slomljenim tokom i petao tu, ispod njih, potrai prostor za svoju poslednju odbranu, jer tu orao nije mogao uzletati da ga napada odozgo, a osim toga senka je mogla pomoi petlu da se malo ohladi. Meutim, ve je toliko krvario, da se zateturao, onda i pao, pre nego to ga je orao, gotovo isto toliko iskrvavljen, mogao sustii; pokuao je da ustane, pa je opet pao.
	'Eto', ree aneo, govorei svoj okupljenoj ivini, 'videste izvrenje pravde. Gordi ne budite! Hvalisavi ne budite, jer e vas kazna stii svakako. Miljaste da je va prvak nepobediv. A eno ga gde lei, rtva ne ovog orla nego svoje gordosti, potuen i uniten.'
	Onda petao, za koga su svi mislili da je ve mrtav, die glavu. 'Nema sumnje da si ti veoma mudar, anele', ree on. 'Ali pojma nema o petlovskim obiajima. Nije pevac potuen dok se ne okrene i dok ne pokae ono belo pero koje ima ispod svog repnog perja. Moja snaga, koju sam sebi pridodao onolikim tranjem i letenjem i borenjem, izdala me je. Ali moj duh, koji dobih iz ruku tvog gospodara Pankreatora, nije me izdao. Orle, nikakvo poputanje ne traim od tebe. Dolazi ovamo i ubij me sada. Ali, tako ti asti tvoje, ne reci nikad da si me potukao.'
	uvi rei peveve, orao pogleda anela, a aneo orla. 'Pankreator je beskonano daleko od nas', ree aneo. 'Prema tome, beskonano je udaljen i od mene, bez obzira na to to ja letim toliko vie nego ti. Ja o njegovim eljama samo nagaam - vie od toga ne moe niko.'
	Onda jo jednom raskrili svoja prsa, pa uklopi nazad onu jednu sposobnost koje se bio privremeno odrekao. Onda i on i orao odletee, a za njima je neko vreme leteo i morski gusan. To je kraj prie."
	Melito je priao leei na leima, gledajui gore, u platno koje je bilo iznad nas razapeto. Moj je utisak bio da je preslab da se ak i na jedan lakat digne. Ostali ranjenici su njegovu priu sluali u jednakoj tiini kao Holvardovu.
	Najzad ja progovorih: "Ovo je fina pria. Meni e biti veoma teko da izmeu te dve presudim, pa bih, ako je to prihvatljivo tebi, Holvardu i Foili, voleo da dam sebi vremena da porazmislim o obe."
	Foila, koja je sedela sa kolenima privuenim do ispod vilice, dobaci: "Nemoj uopte presuditi. Takmienje jo nije zavreno."
	Svi je pogledae.
	"Objasniu sutra", ree ona. "Ti, Severijane, samo nemoj presuivati. Ali kakvo je tvoje miljenje o ovoj prii?"
	Holvard progovori potmulo: "Rei u ti kakvo je moje miljenje. Mislim da je Melito promuuran na onaj nain na koji sam, po njegovim tvrdnjama, bio ja. Njemu nije tako dobro kao meni, nije tako jak, ali je na ovaj nain privukao sebi naklonost jedne ene. Lukavo je to izveo, petli jedan."
	Melitov glas kao da je bio slabiji nego maloas kad je prepriavao ptiju bitku. "To je najgora pria koju znam."
	"Najgora?" upitah. Svi bejasmo iznenaeni.
	"Da, najgora. To je jedna glupa priica koju mi priamo maloj deci, onoj koja jo ne znaju nizata osim za prainu, seoske ivotinje i nebo koje iznad sebe vide. Pa, valjda se to iz svake njene rei vidi."
	Holvard upita: "Pa zar ne eli pobediti, Melito?"
	"elim, dabome. Ti ne voli Foilu koliko je volim ja. ivot bih dao da bude moja, ali bih radije umro nego da je razoaram. Ako i pria koju sam upravo ispriao moe pobediti, onda ja Foilu nikada neu razoarati, bar ne u pogledu mojih pria. Imam hiljadu drugih, boljih pria."
	Holvard ustade i doe do mog kreveta, na ije uznoje sede onako kako je prethodnog dana na Melitov krevet seo, a ja prebacih noge preko ruba leaja, na pod, te sedoh pokraj njega. On mi ree: "Ovo to Melito govori veoma je pametno. Sve to on kae veoma je pametno. Ipak, ti nam mora presuditi na osnovu pria koje jesu ispriane, a ne na osnovu onih koje znamo ali ih nismo ispriali. Znam i ja mnogo drugih pria. Nae zimske noi su najdue noi u Komonveltu."
	Odgovorih da, prema zahtevu Foile, koja je ovo takmienje i smislila i koja je na njemu sama nagrada, ja jo ne treba da presuujem.
	Ascijanac ree: "Svi koji govore Ispravnu misao govore dobro. Gde je onda nadmo nekih prouavalaca u odnosu na druge? Ona je u govorenju. Pametni prouavaoci kazuju Pravomisao pametno. Slualac zna po boji njihovih glasova da je oni razumeju. Ovakvim nadmonim izgovaranjem mudrih prouavalaca ispravna misao se prenosi, kao poar, od jednog prouavaoca na drugog."
	Mislim da do tog trenutka niko od nas nije shvatao da i on slua. Svi smo se malo trgli kad je progovorio. Trenutak kasnije Foila ree: "On hoe da kae da ne treba da sudi po sadrini pria, nego po tome koliko je koja veto ispriana. Nisam sigurna da se s tim slaem - ipak, moda i u tom gledanju ima neeg."
	"Ja se ne slaem", zabrunda Holvard. "Oni koji sluaju brzo se zamore od pripovedakih trikova. Najbolje je najjednostavnije prianje."
	Ovoj raspravi su se pridruili i drugi, pa smo o tome i o petliu dugo priali.

	                            
 10. AVA

	Dok sam bio bolestan, nikad nisam obraao panju na ljude koji su mi donosili hranu, mada sam, razmiljajui kasnije o tome, mogao da se prisetim i njih, kao to se i svega drugog priseam savreno. Jednom je naa posluiteljica bila Pelerinka - ona koja je sa mnom razgovarala prethodne veeri. U drugim prilikama sluili su mukarci, robovi, obrijani do glave, ili iskuenice u smeim mantijama. Te veeri, veeri onog dana u kome je Melito svoju pripovest ispriao, veeru nam donese jedna iskuenica koju ranije nisam video, vitka devojka sivih oiju. Ustao sam i pomogao joj da donese posluavnike do svih.
	Kad smo to dovrili, zahvalila mi je i rekla: "Nee ti jo dugo biti ovde."
	Rekoh joj da ovde imam ta da radim i da ne postoji nijedno drugo mesto kome bih se zaputio.
	"Ima svoju legiju. Ako je unitena, bie rasporeen u neku drugu."
	"Nisam vojnik. Doao sam na sever sa namerom da se prijavim za vojsku, ali se razboleh pre nego to mi se za to ukaza prilika."
	"Mogao si ekati u svom rodnom gradu. Kau mi da regrutacione grupe odu do svakog grada bar dvaput godinje."
	"Moj rodni grad je, bojim se, Nesus." Videh njen osmeh. "Ali ja sam iz njega otiao pre izvesnog vremena, a teko da sam mogao imati volje da sedim i dosaujem se pola godine na nekom drugom mestu ekajui. Ili, bar, nikad nisam na takvu mogunost pomislio. Jesi li ti iz Nesusa?"
	"Tebi nije ba lako da ostaje na nogama."
	"Ne, dobro mi je."
	Dotakla me je po miici; bio je to bojaljiv gest koji me je, iz nekog razloga, podsetio na pitome jelene iz autarhovih vrtova. "Klati se. ak i ako ti je groznica prestala, nema vie naviknutost da stoji na nogama. To mora uvideti. Bio si nekoliko dana u postelji. elim da sad opet legne."
	"Ako to uinim, neu imati s kim da priam osim sa ljudima sa kojima sam ve nekoliko dana priao. ovek desno od mene je Ascijanac, zarobljenik, a onaj levo od mene je iz nekog sela za koje nismo uli ni ti ni ja."
	"U redu, ako legne seu i popriau s tobom. Ionako nemam nikakav dalji posao dok ne doe vreme da se odsviraju nokturne. Iz koje si etvrti Nesusa?"
	Dok me je pratila do mog leaja, rekoh joj da ne elim da govorim, nego da sluam; onda zapitah iz koje je etvrti ona.
	"Koja se ulani u Pelerinski red - dom joj je tu gde su atori podignuti, ma gde to bilo. Red ti postaje i porodica i krug prijatelja, ba kao da su sve tvoje prijateljice iznenada postale i tvoje sestre. Ali pre nego to sam dola ovamo, stanovala sam u dalekom severozapadnom delu grada, odakle se Zid moe lako videti."
	"Blizu Sangvinarnog polja?"
	"Da, vrlo blizu njega. Zna li to mesto?"
	"Borio sam se na njemu jednom."
	Njene oi se rairie. "Jesi li, zaista? Mi smo se tamo ponekad okupljale da gledamo. To nije trebalo da radimo, ali smo ipak radile. Jesi li pobedio?"
	To pitanje nikad sebi nisam postavio, pa mi je trebalo izvesno vreme da razmislim. "Ne", rekoh. "Izgubio sam."
	"Ali si ostao iv. Bolje je, svakako, izgubiti i preiveti, nego oduzeti drugome oveku ivot."
	Rairio sam svoju bolesniku odeu i pokazao joj onaj oiljak koji je na mojim prsima ostao od Agilusovog averna.
	"Imao si mnogo sree. esto nam donose vojnike sa takvim prsnim ranama, ali smo retko koga od njih u mogunosti da spasemo." Neodluno je dotakla moja prsa. Na njenom licu bilo je neke slatkoe koju nisam viao na licima drugih ena. Jedan trenutak je milovala moju kou, onda je sa trzajem povukla aku. "Ovo nije moglo biti mnogo duboko."
	"I nije", rekoh joj.
	"Jednom sam gledala borbu izmeu nekog oficira i jednog oveka koji se bio maskirao u uzvienog. Kao oruje su upotrebili otrovne biljke - valjda zato to bi oficir imao, sa maem, toliku prednost da to ne bi bilo poteno. Uzvieni je ubijen, a ja sam onda otila; meutim, kasnije je nastao opti dumbus zato to je oficir podivljao. Projurio je pokraj mene, mlatarajui svojom biljkom, ali neko mu je bacio mougu u noge i oborio ga. Mislim da je to bila najuzbudljivija borba koju sam ikad videla."
	"Da li su se borili hrabro?"
	"Pa ne ba. Bilo je puno prepirki o zakonskim finesama - zna kako ljudi postupaju kad im se ne poinje."
	"'Bie mi ast do kraja ivota moga da se za mene pomislilo da sam dostojan takvog izazova, izazova koji, sigurno, nikad nijednoj ptici dosad nije upuen. Sa najdubljim aljenjem moram ti rei da prihvatiti ne mogu, a za to postoje razloga tri, od kojih je prvi taj da ti, iako, kao to kae, ima perje na krilima, nema perje na glavi i prsima, a ja bih se borio ne protiv tvojih krila nego protiv tvoje glave i prsa.' Zna li tu priu?"
	Osmehujui se, odmahnula je glavom.
	"Dobra je. Ispriau ti je jednom. Ako si ivela tako blizu Polja krvi, mora biti da je tvoja porodica bila vana. Jesi li armigetkinja?"

	"Mi smo gotovo sve armigetkinje ili aristokratkinje. itav na Red je poprilino aristokratski, bojim se. Deava se da prime i neku optimatsku erku kao to sam ja, ako je taj optimat dugo bio prijatelj Reda, ali ovde nas ima, takvih, samo tri. ula sam da neki optimati misle da je dovoljno da daju veliki poklon, pa da njihove keri budu primljene, ali nije stvarno tako - potrebno je da pomau na razne naine a ne samo novcem i da to rade tokom dugog vremena. Svet, vidi, u stvarnosti nije toliko podmitljiv koliko neki ljudi vole da veruju da jeste."
	Zapitah: "Smatra li da je u redu da vi na taj nain ograniavate va Red? Pomiritelju sluite. Da li je on pitao ljude, koje je iz smrti dizao, da li su armigeri ili egzultanti?"
	Opet se osmehnula. "O tom pitanju se u Redu vodilo mnogo razgovora. Ali postoje drugi redovi, koji su optimatima sasvim otvoreni, pa i niim klasama, a mi, drei se ovako, dobijamo mnogo novca koji koristimo za svoj rad, a imamo i veliki uticaj. Ako bismo negovali i hranili samo ljude odreene vrste, ja bih rekla da si ti u pravu. Ali to ne inimo; mi ak i ivotinjama pomaemo ako smo u mogunosti. Koneksa Epiharis je imala obiaj da kae da ipak ne prelazimo na insekte, ali je onda videla jednu od nas - jednu, hou rei, iskuenicu - kako pokuava da popravi leptiru krilo."
	"A zar vam ne smeta injenica da su ovi vojnici svim silama nastojali da ubijaju Ascijance?"
	Njen odgovor je otiao vrlo daleko od onog to sam oekivao. "Ascijanci nisu ljudska bia."
	"Ve sam ti rekao da je pacijent pokraj mene Ascijanac. Njega negujete, i to, koliko videh, podjednako dobro kao i nas."
	"A ja sam ve rekla tebi da mi ak i ivotinjama pomaemo ako smo u mogunosti. Zar ti nije poznato da ljudska bia mogu izgubiti svoju ljudskost?"
	"Na zoantrope misli. Susreo sam nekoliko njih."
	"Na njih, dakako. Oni hotimice napuste svoju ljudskost. Ima i drugih, koji je izgube nehotice, esto upravo onda kad misle da e je pojaati, ili se uzdii u neko stanje vie od onoga u kome smo roeni. A postoje i takvi kojima se, kao Ascijancima, ljudskost oduzima prinudno."
	Pomislih na Boldandersa, na trenutak kad je skakao naglavce sa svog dvorca u jezero Diuturnu. "Nesumnjivo, ta... bia... zasluuju nae saoseanje."
	"ivotinje zasluuju nae saoseanje. Zato mi, lanice ovog reda, ukazujemo pomo ivotinjama. Ali ubiti ivotinju nije ubistvo."
	Digoh se u sedei poloaj i vrsto je uhvatih za ruku, zahvaen uzbuenjem koje sam jedva uspevao da obuzdam. "Misli li da je mogue da ako neko - recimo, neka produena ruka Pomiriteljeva - uspeva da izlei ljudska bia, ipak trpi neuspeh kad pokua da pomogne onima koji nisu ljudi?"
	"Misli na Kandu. Zatvori usta, molim te - nagoni me na smeh kad su ti tako otvorena, a od nas se trai da se ne smejemo u prisustvu nelanova."
	"Zna!"
	"Rekla mi je tvoja bolniarka. Rekla je da si poludeo, ali na lep nain poludeo, i da po njenom miljenju nee naneti zlo nikome. Onda sam pitala kako si to lud, pa mi je rekla. Kandu ti ima, pa pokatkad moe da izlei bolesnike ili ak da digne mrtve."
	"Smatra li da sam lud?"
	Osmehujui se i dalje, klimnula je glavom.
	"Zato? Ostavimo po strani sve to ti je bolniarka rekla. Jesam li veeras rekao ita to bi te navelo na takav zakljuak?"
	"Ili, moda, omaijan. Zakljuak se uopte ne zasniva na tvome govorenju. Ili se bar ne zasniva mnogo na tvom govorenju. Posredi je to to ti nisi samo jedna osoba."
	Kad je to rekla, zastala je. Mislim da je ekala da ja to osporim, meutim ja outah.
	"Vidi ti se na licu i po nainu kako se kree - a zna li ti da ja jo ne znam ni kako se zove? Nije mi rekla."
	"Severijan."
	"Ja sam Ava. Severijan, to ime ide u jednoj od onih kombinacija brat-sestra, a? Severijan i Severa. Ima li sestru?"
	"To mi nije poznato. Ako je imam, vetica je."
	Ava je pustila da to ostane bez odgovora. "A ona druga osoba. Ima li ona ime?"
	"Zna, dakle, da je ensko."
	"A-haaa. Dok sam posluivala hranu, na trenutak sam pomislila da je neka od uzvienih sestara dola da mi pomogne. Osvrnem se i vidim - tebe. U prvo vreme sam mislila da nju viam samo kad te gledam krajikom oka, ali, evo, dok sedim ovde, povremeno je vidim. Kad skrene pogled u stranu, deava ti se da nestane, na tom mestu se nae jedna visoka, bleda ena koja koristi tvoje lice. Samo mi, molim te, nemoj rei da previe postim. Jer to je ono to mi svi govore, a nije istinito, a ak i da jeste istinito, ovde nije to u pitanju."
	"Ona se zove Tekla. Pamti li ta si upravo rekla o gubljenju ljudskosti? Da li si pokuavala time da mi kae neto o njoj?"
	Ava odmahnu glavom. "Pa ne verujem da sam to htela. Nego, bilo mi je na umu da te jo neto pitam. Ovde postoji jo jedan pacijent slian tebi, rekoe mi da je doao zajedno s tobom."
	"Misli na Milesa. Ne, moj sluaj i njegov sasvim su razliiti. Neu ti priati o njemu. Trebalo bi da ispria ili on sam, ili niko. Ali o sebi u ti priati. Jesi li ula za derae leeva?"
	"Nisi ti jedan od njih. Pre nekoliko nedelja imali smo trojicu uhvaenih ustanika. Znam ja kako oni izgledaju."
	"U emu se razlikujem od njih?"
	"Kod njih..." Pokuavala je da nae pravu re. "Kod njih je to neto to se izmaklo kontroli. Oni govore sami sa sobom - dobro, ima i mnogo drugih ljudi koji priaju sami sa sobom - i gledaju u pravcu stvari koje nisu tu. Ima neeg usamljenikog u tome i neeg sebinog. Ne spada ti meu takve."
	"Ali jesam jedan od njih", rekoh. Pa joj ispriah, ne zalazei mnogo u pojedinosti, ta je bilo na Vodalusovom banketu.
	"Prinudili su te", ree ona kad zavrih. "Da si pokazao svoja oseanja, ubili bi te."
	"To nije vano. Ispio sam alzabo. Jeo sam njeno meso. U poetku je bilo, kao to kae, ogavno, zato to sam je pre toga voleo. Ali onda se nala u meni i ja sam postao sudionik u ivotu koji je nekad bio njen, iako je bila mrtva. Oseao sam, unutra, njeno truljenje. Prve noi sam imao predivan san o njoj; kad se vratim meu svoje uspomene, to mi je jedno od najdraih blaga. Kasnije su se deavale grozne stvari, ponekad se inilo da budan sanjam - mislim da je to ono prianje i zurenje koje si pominjala. A sad, evo ve due, ini se da ona nanovo ivi, ali unutar mene."
	"Ne bih rekla da su drugi takvi."
	"Ne bih ni ja", rekoh. "Bar ne na osnovu onoga to sam o njima uo. Ima vrlo mnogo stvari koje ja ne razumem. Ova koju ti ispriah je jedna od glavnih."
	Ava je utala tokom dva-tri daha vremena, onda se njene oi silno rairie. "Kanda, da li si je imao tada?"
	"Jesam, ali nisam znao ta ona moe uiniti. Jo nije bila delovala nijednom - zapravo, jeste, delovala je, vratila je iz mrtvih enu po imenu Dorkas, ali ja nisam znao ta se dogodilo, odakle je Dorkas dola. Da sam znao, mogao sam Teklu spasti, mogao sam je vratiti."
	"Ali imao si Kandu? Sa sobom?"
	Klimnuh glavom.
	"Pa, zar ti nije jasno, onda? Ti jesi vratio Teklu. Upravo si rekao da je Kanda ponekad delovala i bez tvog znanja. Imao si Kandu, a Tekla je, kako si se izrazio, tog trenutka trunula u tebi."
	"Bez tela..."
	"Materijalista si, kao i sve neznalice. Ali tvoj materijalizam ne ini da materijalizam postane istinit. Zar to ne zna? Kad doe as da se podvue crta i izvede konani zbir, vani su duh i san, misao ljubav i in."
	Toliko sam bio omamljen pomislima koje su me tada skolile, da neko vreme nita nisam progovarao, nego sam sedeo optoen sopstvenim razmiljanjima. Kad sam konano doao k sebi, iznenadih se videi da Ava nije otila i pokuah da joj se zahvalim.
	"Sedenje ovde, uz tebe, bilo je pravo spokojstvo, a da je naila neka sestra, mogla sam joj rei da ekam za sluaj da neko od bolesnika pone da jaue."
	"Jo nisam doao do zakljuaka o onome to si rekla o Tekli. Morau dugo o tome da razmiljam, verovatno mnogo dana. Ljudi mi kau da sam poprilino glup ovek."
	Osmehnula se, a istina je bila ovo: to to sam izgovorio, izgovorio sam (bilo je, inae, i istinito) bar delimino iz elje da navedem Avu da se osmehne. "Meni se ne ini da je tako. Pre e biti da si prilino temeljit."
	"Nek to bude kako bude, imam jedno drugo pitanje. Mnogo puta kad sam spavao, ili kad sam se nou budio, pokuavao sam da poveem svoje uspehe sa svojim neuspesima. Mislim na one sluajeve kad sam upotrebio Kandu i ostvario oivljavanje i ozdravljenje nekoga, i one druge sluajeve, kad sam to pokuavao, a ivot se nije vratio. Meni se ini da to ne moe biti ba stvar puke sluajnosti, ali povezanost je moda takve prirode da je ja ne mogu sagledati."
	"Smatra li da si je sad saznao?"
	"One tvoje rei o ljudima koji izgube ljudskost - tu bi mogao biti deo odgovora. Bila je jedna ena... koja je, iako predivna, moda bila takva. I jedan ovek je postojao, moj prijatelj, kome je Kanda samo pomogla, samo ga je delimino izleila. Ako je mogue da neko svoju ljudskost izgubi, onda je sigurno mogue i da je neko, ko je ranije nije imao, nae. Svugde vai ovo: to jedan izgubi, drugi nae. Mislim da je to nastupilo kod njega. Zatim, uinak uvek kao da je manji ako su smrti nastupile nasilno..."
	"Tako bih i oekivala", ree Ada tiho.
	"Zaleila je majmunooveka iju sam ruku odsekao. Moda je to postigla zato to sam ja lino bio izvrilac. Pomogla je i Jonasu; meutim, ja sam upotrebljavala... Tekla je upotrebljavala... one bieve."
	"Snage isceljenja tite nas od Prirode. Zbog ega bi nas Inkreator titio od nas samih? Mogli bismo sami tititi sebe od sebe. Moda e nam on pomoi jedino onda kad zaalimo zbog onog to smo poinili."
	I dalje razmiljajui, klimnuh glavom.
	"Odoh ja sada u kapelu. Dovoljno si se oporavio da moe peice prei krae rastojanje. Hoe li sa mnom?"
	Dok sam bio pod tim irokim platnenim krovom, inilo mi se da je to ceo lazaret. Sad videh, mada samo mutno, kroz no, da ima mnogo atora i paviljona. Kod veine njih bone strane su, kao i kod naeg, bile prikupljene nagore da bi sveina mogla ulaziti, zborane uvis pa podvezane kao jedra usidrenog broda. Ni u jedan od tih atora nismo uli, nego smo hodali izmeu njih krivudavim stazama koje su, meni, izgledale dugake, sve dok ne doosmo do jednog atora ije su bone strane bile sputene. Taj je bio od svile, a ne od platna, i sijao je skerletnom bojom jer su u njemu bile svetiljke.
	"Nekada smo", ree mi Ava, "imale ogromnu katedralu. U nju je moglo da stane deset hiljada ljudi, ali se ona mogla spakovati u samo jedna vagon-kola. Naa Domnicela je naredila da ta katedrala bude spaljena neposredno pre nego to sam ja ula u Red."
	"Znam", rekoh. "Gledao sam to."
	U svilenome atoru kleknusmo pred jednostavni oltar na kome je leala hrpa cvea. Ava se molila. Ja sam, ne znajui nijednu molitvu, govorio, bez zvuka, nekome za koga sam povremeno imao utisak da se nalazi u meni, a povremeno da je, kao to aneo ree, beskonano dalek.

	                            
 11. PRIA OVEKA ODANOG SEDAMNAESTOLANOJ GRUPI - PRAVEDNIK

	Sledeeg jutra, dok smo jeli i kad je svako bio budan, preduzeh da pitam Foilu da li je sada vreme da presudim izmeu prie Melitove i prie Holvardove. Odmahnula je glavom i zaustila da neto kae, ali je Ascijanac pretee reima: "Svi moraju davati svoj doprinos u sluenju narodu. Vo vue plug, a pas uva stado ovaca, a maka hvata mieve u slagalitu ita. Prema tome, i mukarci i ene, pa ak i deca mogu sluiti populusu."
	Foila sevnu svojim zasenjujuim osmehom. "Ovaj na prijatelj - hoe i on da ispria priu."
	"ta!" ree Melito; u jednom trenutku mi se uinilo da e uspeti da se digne u sedei poloaj. "Zar e dozvoliti da jedan od njih... pustiti da jedan od njih... razmisli..."
	Mahnula je rukom, a on, zamuckujui jo koji tren, uuta. "Dabome da hou." Neto kao da je pokuavalo da razvue uglove njenih usana. "Da, mislim da hou. Morau, naravno, da prevodim za vas ostale. Moe li tako, Severijane?"
	"Ako ti tako eli, moe", rekoh.
	Holvard zabubnja: "Nije tako predvieno u naem prvobitnom sporazumu. Svake rei se seam."
	"Seam se i ja", ree Foila. "Ovo nije ni suprotno sporazumu i vaistinu je u saglasnosti sa duhom sporazuma, a taj duh se sastojao u tome da takmaci za moju ruku - koja sada, bojim se, nije ni mnogo meka ni mnogo lepa, mada postaje meka i lepa otkad sam prisiljena da boravim ovde - treba da se nadmeu. Ovaj Ascijanac bi me zaprosio kad bi mislio da moe; zar niste primetili kako me gleda?"
	Ascijanin odrecitova: "Ujedinjeni, mukarci i ene su jai; ali hrabra ena hoe decu, a ne mueve."
	"Hoe da kae da bi se rado mnome oenio, ali ne veruje da bi njegovo udvaranje bilo prihvatljivo. U tome grei." Pogledala je Melita, pa Holvarda, a njen osmeh se razvukao u cerenje. "Zar se vas dvojica stvarno toliko plaite njega kao protivnika u prialakom takmienju? Mora biti da ste beali kao zeevi kad ste na bojnom polju videli nekog Ascijanca."
	Ni Melito ni Holvard ne odgovorie nita, a Ascijanac, posle nekog vremena, poe govoriti. "U prolim vremenima odanost prema Narodnoj stvari bila je sveprisutna. Volja Sedamnaestolane grupe bila je volja svakoga."
	Foila poe prevoditi: "Jednom, davno..."
	"Neka niko ne dokolii. Ako ovek besposlii, neka se udrui sa jo nekima koji takoe besposlie, pa neka oni potrae neobdelano zemljite. Uputstva za kretanje neka im daje svako koga sretnu. Bolje je peaiti hiljadu liga, nego sedeti u Kui umiranja od gladi."
	"Bilo jedno imanje u nekom zabaenom kraju, a na imanju je radila grupa ljudi koji nisu bili ni u kakvom srodstvu."
	"Neko je jak, neko drugi je lep, neko trei je majstor neke vetine. Ko je najbolji? Onaj koji slui narodu."
	"Na tom imanju iveo je jedan dobar ovek."
	"Neka poslove raspodeljuje mudri raspodelilac poslova. Neka hranu raspodeljuje pravedni raspodelilac hrane. Neka se svinje goje. Neka pacovi umiru od gladi."
	"Drugi su ga varali, uzimali mu njegov udeo u raspodeli."
	"Kad se narod sastane na savetovanje, suditi moe, ali niko ne treba da dobije vie od sto udaraca."
	"alio se, pa ga izudarali."
	"Kako se postie ishrana aka? Putem krvi. Kako krv stie do aka? Kroz krvne sudove. Ako se krvni sudovi zatvore, ake e istrunuti i otpasti."
	"Otiao je sa imanja i krenuo drumovima."
	"Tamo gde Sedamnaestolana grupa sedi, tamo se konana pravda izvrava."
	"Otiao je u glavni grad i alio se zbog naina na koji se prema njemu postupilo."
	"Neka bude iste vode za one koji naporno rade. Neka bude tople hrane za njih i neka dobiju istu postelju."
	"Vratio se na imanje, umoran i gladan posle putovanja."
	"Niko ne treba da dobije vie od sto udaraca."
	"Opet ga istukli."
	"Iza svega se neka dalja stvar nalazi, i to je tako veito; tako se drvo nalazi iza ptice, kamen ispod zemljita, Sunce iza Urta. Neka se iza naih napora nau nai napori."
	"Pravednik nije odustao. Opet je poao sa imanja u glavni grad."
	"Mogu li svi molioci biti sasluani? Ne mogu, jer svi viu uglas. Ko e, dakle, biti sasluan - da li oni koji najglasnije viu? Nee oni, jer svi viu glasno. Oni koji najdue viu bie sasluani i pravda e biti ostvarena za njih."
	"Doao je u glavni grad i ulogorio se ispred samog ulaza u boravite Sedamnaestolane grupe, a onda je molio sve prolaznike da ga sluaju. Posle dugog vremena puten je da ue u palatu, a tu su vlastodrci sasluali njegove albe sa naklonou."
	"Ovako govori Sedamnaestolanka: od onih koji kradu sve oduzmite, jer nita od onoga to imaju nije njihovo."
	"Rekli su mu da se vrati na imanje i kae ravim ljudima - u ime Sedamnaestolane grupe - da moraju otii odatle."
	"Kao to je dobro dete prema svojoj majci, takav je graanin prema Ssedamnaestolanoj grupi."
	"Uradio je tano kako su mu kazali."
	"ta je glup govor? Glup govor je vetar. Ue na ui, a izie kroz usta. Niko ne treba da dobije vie od sto udaraca."
	"Rugali su mu se i mlatili ga."
	"Neka se iza naih napora nau nai napori."
	"Pravednik nije odustao. Vratio se jo jednom u glavni grad."
	"Graanin daje stanovnitvu ono to stanovnitvu treba da pripadne. A ta treba da pripadne stanovnitvu? Sve."
	"Bio je veoma umoran. Odea mu je bila u dronjcima, a cipele iznoene. Nije imao hrane nimalo, niti ma ta za trampu."
	"Bolje je biti pravedan nego biti dobra srca, ali samo dobre sudije mogu biti pravedne; neka oni koji ne mogu biti pravedni budu dobrog srca."
	"U glavnom gradu je iveo od pronje."
	Na tom mestu ne odoleh elji da prekinem priu. Rekoh Foili da je, po mom miljenju, divno to ona tako dobro razume ta ovaj Ascijanac, svakom od tih standardnih izreka, hoe stvarno da kae u sklopu te njegove prie, ali da ne razumem kako ona to postie - otkud je, na primer, znala da ona izreka o dobroti i pravednosti znai da je glavni junak prie postao prosjak.
	"Pa, zamisli da je neko drugi - Melito, moda - priao priu i u sred prianja pruio aku i poeo da moli za dobrotu. Ti bi znao ta time hoe da kae, zar ne?"
	Saglasih se da bih znao.
	"Isti primer je i ovde. Mi ponekad naemo ascijanske vojnike koji su odve gladni ili bolesni da odre korak sa ostalima, a oni, kad shvate da ih neemo ubiti, ponu da priaju ovo o dobroti i pravdi. Na ascijanskom jeziku, dakako. To su reenice koje ascijanski prosjaci kau."
	"Oni koji najdue viu bie sasluani i pravda e biti ostvarena za njih."
	"Ovog puta je morao dobro da se naeka dok ga ne primie ponovo u palatu, ali najzad ga pustie unutra i sasluae ono to je imao da kae."
	"Oni koji ne ele da slue narodu sluie narodu."
	"Rekli su da e strpati one rave u zatvor."
	"Neka bude iste vode za one koji naporno rade. Neka bude tople hrane za njih i neka dobiju istu postelju."
	"Vratio se kui."
	"Niko ne treba da dobije vie od sto udaraca."
	"I jo jednom ga izlemetae."
	"Neka se iza naih napora nau nai napori."
	"Samo, on nije odustao. Opet je poao u glavni grad da se ali."
	"Oni koji se bore za narod imaju hiljadu srca. Oni koji se bore protiv njih, nemaju nijedno srce."
	"E sad se ravi uplaie."
	"Neka se niko ne protivi odlukama Sedamnaestolane grupe."
	"Rekli su sebi: 'Ovaj je iao u palatu nekoliko puta i mora biti da je tamo svaki put rekao vladaocima da nismo posluali njihove ranije zapovesti. Znai, sad e oni sigurno poslati vojnike da nas pobiju.'"
	"Ako im rane budu na leima, ko e im krv ustavljati?"
	"Ravi su pobegli."
	"Gde su oni koji su se u prolosti protivili odlukama Sedamnaestolane grupe?"
	"Vie nikada nisu vieni."
	"Neka bude iste vode za one koji naporno rade. Neka bude tople hrane za njih i neka dobiju istu postelju. Onda e, dok rade, pevati, a rad e im biti lak. Onda e, dok anju, pevati, a teina onog to poanju bie velika."
	"Pravednik se vratio kui, pa je od tad navek iveo sreno."
	Svi su pljeskali ovoj prii, podstaknuti i samom priom i mudrou ascijanskog zarobljenika i prilikom koju smo dobili da bacimo jedan pogled na ivot u Asciji, a ponajvie, rekao bih, uglaenou i duhovitou Foilinog prevoda.
	Nemam naina da znam da li ti, koji e na kraju ovo svedoanstvo itati, voli ili ne voli prie. Ako ih ne voli, to znai da si, nesumnjivo, prethodnih nekoliko strana prelistao bez panje. Ja priznajem da ih silno volim. Uistinu, meni se ini da od svih dobrih stvari na svetu jedine za koje oveanstvo moe tvrditi da ih je upravo ono samo stvorilo jesu prie i muzika; sve ostalo, lepotu, milosrdnost, san, istu vodu i toplu hranu (kako bi to taj Ascijanac rekao) stvorio je Inkreator. Prie su, dakle, zaista sitnice u sklopu Vaseljene, ali teko je ne voleti najvie ba ono to je nae sopstveno - bar je meni teko da to ne volim.
	Imam oseaj da sam iz ove prie, mada je bila najkraa i najjednostavnija od svih koje sam u ovu knjigu ubeleio, nauio nekoliko stvari koje imaju izvestan znaaj. Kao prvo, uvideo sam do koje se mere na govor, za koji zamiljamo da ga u ustima stvaramo sveeg i novog, sastoji od unapred ustaljenih izreka. Sticao se utisak da Ascijanac govori iskljuivo reenice napamet nauene, iako mi nijednu od njih nismo, dok je on nije prvi put upotrebio, nikada ranije uli. inilo se da Foila govori ba kao ma koja obina ena i da me je neko pitao koristi li ona takve uhodane reenice, ja bih rekao da ne koristi - a ipak, koliko je puta bilo mogue predvideti zavretke njenih reenica na osnovu poetaka.
	Drugo, saznao sam koliko je teko odstraniti elju da se ostavi utisak. Stanovnici Ascije bili su prinueni da govore iskljuivo glasom svog gospodara; ali oni su od toga nainili jedan novi jezik i ja, kad sam sasluao Ascijanevu priu, vie nisam sumnjao u to da mogu iskazati ta god zaele.
	I, tree, jo jednom sam uvideo koliko je prianje ma koje prie mnogostrana stvar. Nijedna, svakako, ne bi mogla biti jednostavnija od Ascijaneve, ali kakvo je bilo njeno znaenje? Da li joj je cilj bio da uzdie slavu Sedamnaestolane grupe? Sam strah od njihovog imena potukao je sasvim zlotvore. Da li je namera bila da se izrekne osuda te grupe? lanovi te grupe sasluali su albe jednoga pravednika, ali ipak za njega nisu uinili nita osim to su mu davali svoju govornu podrku. Nikakvog nagovetaja u prii nije bilo da bi oni ikada uinili ita vie.
	Ali one stvari koje sam najvie eleo da doznam dok sam sluao Ascijanca i Foilu nisam doznao. Koja je pobuda nju navela da dopusti Ascijancu uee u takmienju? ista svojevoljnost? Gledajui njene nasmejane oi, u to sam mogao lako poverovati. Da li ju je on zapravo privlaio? To mi je sigurno bilo tee poverovati, ali svakako nije bilo nemogue. Ko nije viao sluajeve da je pojedinim enama izuzetno privlaan onaj mukarac koji ba nijednu privlanu osobinu nema? Ona je, oigledno, imala mnogo dodira sa Ascijancima, a on oigledno nije bio obian vojnik, jer su ga njegovi nauili naem jeziku. Da li se nadala da e iz njega izvui neku tajnu?
	A ta je s njim? Melito i Holvard su jedan drugoga optuivali za pripovedanje sa skrivenim namerama. Da li je i on, priajui, imao neke skrivene namere? Ako jeste, mora biti da je hteo da kae Foili - i nama ostalima - da nikada nee odustati.

	                            
 12. VINOK

	Te veeri doe mi jo jedan posetilac: jedan od mukih robova obrijane glave. Ja sam do tada sedeo na svom krevetu i pokuavao da priam sa Ascijancem, a ovaj rob sede pored mene. "Sea li se mene, liktore?" upita on. "Zovem se Vinok."
	Odmahnuo sam glavom.
	"Ja sam te okupao i pobrinuo se oko tebe one prve noi kad si stigao", ree mi on. "ekao sam, evo, da se dovoljno oporavi, pa da popriamo. Doao bih jo prole noi, ali ti si se bio ve zadubio u razgovor sa jednom od naih postulantkinja."
	Zapitah ga o emu eli da pria sa mnom.
	"Maloas te nazvah liktorom, a ti to ne poree. Da li si zaista liktor? One noi bio si odeven kao liktor."
	"Bio sam liktor", rekoh mu. "Ono je jedina odea koju posedujem."
	"Ali vie nisi liktor?"
	Odmahnuh glavom. "Doao sam na sever da bih stupio u vojsku."
	"Aha", ree on. Na trenutak skloni pogled sa mene.
	"Sigurno ima i drugih koji to rade."
	"Ima, nekolicina takvih se nae. Veina se ulani, ili bude naterana da se ulani, na jugu. Poneko doputuje na sever, kao ti, u elji da stupi u neku odreenu jedinicu, gde mu se ve nalazi neki prijatelj ili roak. Vojniki ivot..."
	Saekao sam da nastavi.
	"Veoma je slian robovskom, rekao bih. Ja nikad nisam bio vojnik, ali sam sa mnogim vojnicima razgovarao."
	"Zar je tvoj ivot tako jadan? A ja bih oekivao da Pelerinke budu blage gospodarice. Da li te biju?"
	Na ovo se nasmeio, pa se okrenuo tako da sam mu video lea. "Bio si liktor. ta misli o mojim oiljcima?"
	U svetlosti koja je poputala ja sam ih jedva video. Preao sam prstima preko njih. "Mislim samo to da su veoma stari i da su nainjeni biem", rekoh.
	"Stekao sam ih pre nego to sam napunio dvadeset godina, a sad mi je blizu pedeset. Napravio ih je jedan ovek u crnoj odei nalik na tvoju. Jesi li dugo bio liktor?"
	"Ne, nisam dugo."
	"Onda ne zna mnogo o tom poslu?"
	"Znam dovoljno da ga obavljam."
	"I to je sve? ovek koji me je bievao rekao je da pripada esnafu muitelja. Pomislih da si moda i ti uo za taj esnaf."
	"Jesam."
	"Jesu li oni neto stvarno? Neki mi rekoe da je ta gilda izumrla odavno, ali to nije kazao ovaj koji me je bievao."
	Rekoh mu: "Oni, koliko je meni poznato, i sad postoje. Da li se kojim sluajem sea imena tog muitelja koji te je ibao?"
	"Sebe je nazivao imenom 'kalfa Palaemon'... a, zna ga!"
	"Da. Bio mi je nastavnik neko vreme. Sada je starac."
	"Znai, jo je iv? Hou li ga ikad vie videti?"
	"Ne verujem."
	"Voleo bih da ga vidim. Moda jednog dana i hou. Inkreator, ipak, ureuje sve. Vi momci ivite raspojasano - znam da sam ja tako iveo kad sam bio tvojih godina. Da li si ve saznao da on oblikuje sve to mi inimo?"
	"Moda."
	"Veruj mi, to je tako. Video sam mnogo vie nego ti. A poto je tako, postoji mogunost da ja vie nikada kalfu Palaemona videti neu i da si ti ovde doveden da bude moj glasnik."
	Upravo u tom trenutku kad sam oekivao da mi on saopti tu svoju poruku, kakva god bila, on zauta. Oni pacijenti koji su Ascijanevu priu sluali onako pomno sada su razgovarali izmeu sebe; ali negde u hrpi zaprljanog posua koju je ovaj stari rob nakupio jedna posuda se pomakla uz vrlo tihi zveckaj i ja sam to uo.
	"A ta zna o zakonima ropstva?" upita me on najzad. "Mislim, o nainima kako, po zakonu, neki mukarac ili neka ena mogu postati robovi?"
	"Vrlo malo", rekoh. "Jedan moj prijatelj" (mislio sam na zelenog oveka) "bio je nazivan robom, ali to je bio samo jedan stranac koji nije imao sree i koji je pao u ake nekim bezoseajnim ljudima. Znao sam da to nije bilo po zakonu."
	Klimnuo je glavom. "Je li on bio tamne koe?"
	"Pa, moglo bi se tako rei."
	"U vrlo starim vremenima, koliko sam ja uo, ropstvo je bilo zasnovano na boji koe. to je tamnije puti ovek bio, utoliko vie su ga inili robom. U ovo je teko poverovati, znam. Ali mi smo u Redu imali jednu atlenu koja je mnogo znala o istoriji i ona mi je to rekla. Ona je bila ena od istine."
	"To je, nesumnjivo, nastalo zbog toga to robovi esto moraju da obavljaju teke poslove na Suncu", primetih. "Mnogi obiaji iz prolosti izgledaju nam danas kao puki efovi."
	Na ovo se malice naljutio. "Veruj meni, mladi ovee, iveo sam i u starim danima i u ovim novim i znam mnogo bolje nego ti ta je bilo bolje."
	"Tako je i majstor Palaemon govorio."
	Kao to sam se i nadao da e biti, ova primedba ga je vratila na njegovu glavnu temu razgovora. "ovek na samo tri naina moe postati rob", ree on. "Kod ena je to drugaije, postoji i brak i tako dalje. Ako mukarca dovedu iz stranih zemalja kao roba u Komonvelt, on postaje rob, a vlasnik koji ga je doveo ovamo moe ga i prodati ako hoe. To je prvi nain. Ratni zarobljenici, kao ovaj Ascijanac ovde, robovi su autarha, koji je gospodar gospodarima i rob robovima. Autarh moe da ih proda ako hoe. To esto i ini, a poto od veine tih Ascijanaca ne moe imati nikakve koristi osim da ih upotrebi za neki teak trud, esto se viaju kao veslai, na gornjim rekama. To je drugi nain. A trei je da mukarac moe da proda sebe nekome i od tada mu slui, jer slobodan ovek je gospodar sopstvenog tela - on je ve, da tako kaemo, rob samome sebi."
	"Muitelji retko viaju robove", rekoh. "A i zato bi, kad roba moe tui i gazda?"
	"Ja tad nisam bio rob. To je deo onog to sam mislio da pitam kalfu Palaemona. Bio sam samo momak uhvaen u krai. Kalfa Palaemon je doao da razgovara sa mnom tog jutra kad sam bio na redu da budem bievan. Ja sam mislio da je on doao iz dobrote, meutim tad mi je rekao da pripada esnafu muitelja."
	"Mi uvek, ako moemo, pripremimo klijenta", rekoh.
	"Rekao mi je da ne treba da se trudim da ne jauem - ne boli toliko mnogo, kazao mi je on, ako se prodernja upravo u trenutku kad se korba sputa. Obeao mi je da nee zadati nijedan udarac preko onog broja koji je sudija odredio i dodao je da, prema tome, mogu i da brojim udarce, pa u znati kad je kraj blizu. Rekao je i to da nee udarati jae nego to mora, a mora da raseca kou, i da nee polomiti nijednu kost."
	Klimnuh glavom.
	"Onda sam ga zapitao da li bi mi uinio jednu uslugu, a on ree da hoe ako je u mogunosti. eleo sam da on, posle, doe jo jednom i da opet razgovara sa mnom, a on ree da e nastojati da doe kad se budem malo oporavio. Onda je uao kaluer da oita molitvu. Vezali su me za jedan direk, tako da su mi ake bile iznad glave, a obavetenje o mojoj krivici su priboli u drvo, iznad aka. Verovatno si ti to obavio mnogo puta."
	"Dovoljan broj puta", rekoh.
	"Ne verujem da je u postupanju sa mnom bilo ikakvih razlika. Oiljke imam i danas, ali su, kao to kae, slabo vidljivi. Video sam mnoge ljude sa gorim oiljcima. Apsandije me odvukoe natrag do moje elije, kao to obiaji zahtevaju, mada sam, ini mi se, mogao i sam da hodam. Ne boli to kao kad ti odseku ruku ili nogu. Ovde sam pomogao hirurzima da odseku mnogo toga."
	"Jesi li tada bio mrav?" upitah ga.
	"Veoma mrav. Mislim da si mogao da izbroji svako pojedino moje rebro."
	"E, to ti je znatno pomoglo. Bi duboko zaseca u lea debelog oveka, a onda on krvari kao svinja. Narod govori da kazne koje trgovci dobijaju za varanje na meri i sline prestupe nisu dovoljne, ali oni koji tako govore ne znaju koliko taj trgovac strada kad je kanjen."
	Vinok na ovo klimnu glavom. "Sledeeg dana oseao sam se maltene isto onako snaan kao i pre bievanja, a kalfa Palaemon je doao, kao to je i obeao. Ispriao sam mu kako stvari stoje sa mnom - kako ivim i tome slino - i postavio mu i poneko pitanje o njemu. Pretpostavljam da ti moe izgledati nenormalno da neko tako pria sa ovekom koji ga je izbievao?"
	"Ne. Mnogo puta sam sluao o slinim stvarima."
	"Rekao mi je da je uinio neto protiv svoje gilde. Nije mi hteo rei ta, ali zbog toga to je uinio bio je prognan na neko vreme. Kazao mi je kakva su njegova oseanja zbog toga i koliko je usamljen. Rekao je da se trudio da pobolja svoje raspoloenje na taj nain to je razmiljao o ivotu drugih ljudi i to je sebi ukazivao da ni oni, kao ni on, nisu ni u jednom esnafu. Meutim zbog toga ih je samo alio, a uskoro je poeo da saaljeva i sebe. Rekao mi je da ako elim da budem srean i da ne prolazim ponovo kroz ovu vrstu stradanja, treba da naem sebi nekakvo bratstvo i ulanim se."
	"Da?" rekoh.
	"I ja sam odluio da ga posluam. Kad sam puten na slobodu, razgovarao sam sa majstorima mnogih esnafa, u poetku izbirljivo, a kasnije sam priao sa svima za koje sam mislio da bi me mogli primiti, sa kasapima i svearima na primer. Niko od njih nije hteo da uzme egrta tako starog kao to sam ja bio, niti egrta koji nema da plati za kolovanje, niti egrta sa loim karakterom - kako je koji video moja lea, tako je dolazio do zakljuka da sam izaziva nevolja."
	"Pomislio sam", nastavi on, "da potpiem obavezu da radim na lai, ili da stupim u vojsku; od tada pa do sad mnogo puta sam poeleo da sam jedan od ta dva izbora prihvatio, mada bih, da jesam, sad moda eleo da nisam, ili moda ne bih bio ni iv, pa ne bih mogao nita eleti. Onda mi, ne znam zato, pade na pamet da se pridruim nekom religijskom redu. Popriao sam sa gomilom takvih i dva reda su prihvatila da me prime, iako sam im rekao da nemam novac i pokazao lea. Meutim, to sam vie sluao o njihovom nainu ivota unutra, sve mi se manje inilo da mogu to prihvatiti. Ja sam se esto napijao, a i devojke sam mnogo voleo, pa nisam stvarno eleo da se menjam. Onda sam, jednog dana, stojei i besposliei na nekom uglu, video jednog oveka za koga sam pretpostavio da pripada nekom redu s kojim jo nisam razgovarao. Moj plan je tada ve bio da potpiem obavezu za rad na jednom, odreenom, brodu, ali do isplovljavanja tog broda ostalo je jo skoro nedelju dana, a neki mornar mi je rekao da veliki deo najteih poslova mora da se uradi ba kad su te pripreme, te da u moi da ih izbegnem ako saekam do trenutka kad laa bude manje-vie spremna da digne sidro. To je, sve skupa, bila lagarija, ali ja to tada nisam znao. Nego, poem ja za tim ovekom koga sam spazio, a koji je, vidi, bio iziao da nakupuje povre, pa mu priem i pitam ga o njegovom redu. Na to mi on ree da je rob Pelerinki i da je to isto kao da je ulanjen u neki red, samo bolje. ovek moe i da pijucne malo i niko mu nee zameriti, pod uslovom da bude trezan kad pristupi svom radu. Moe i da legne sa devojkama, a ima i dobre prilike jer devojke misle da su ti robovi nekakvi sveti ljudi, a Red putuje svuda. Zapitah ga da li bi, po njegovom miljenju, oni prihvatili mene i rekoh da ne mogu poverovati da je ivot tako dobar kao to on to prikazuje. On ree da je siguran da bi me primili i da, iako ne moe na licu mesta dokazati ono o devojkama, moe dokazati svoju tvrdnju o piu: seemo i zajedniki popiti bocu crvenog. Otili smo u jednu tavernu pokraj pijace i seli, a on je obeano ispunio. Ispriao mi je da njihov ivot prilino lii na mornarski, jer najbolja stvar u mornarskom ivotu je ta to vidi razna mesta, a to postiu i oni. Lii i na vojniki ivot, jer oni nose oruje kad Red putuje kroz divljinu. Povrh svega, jo ti i plate da potpie. U redovima stvari idu ovako: ko god polae zakletvu, daje i prilog. Posle ako odlui da istupi, vrate mu deo tih para koje je dao, u zavisnosti od toga koliko dugo je ostao. Za nas, robove, objasnio mi je, stvar ide sasvim suprotno. Rob biva plaen onog trenutka kad potpisuje. Posle ako hoe da ode, mora da kupi sebi pravo na istupanje, meutim ako ostaje, zadrava sve pare. Imao sam majku i znao sam, iako nikad nisam iao da je posetim, da ona nema nijedan aes. Dok sam premiljao o tim religijskim redovima, postao sam i ja neto religiozniji i nije mi bilo jasno kako bih obavljao misiju za Inkreatora ako bi mi stalno bila na umu. Potpisao sam taj papir - a Goslin, rob koji me je doveo, dobio je nagradu za to, naravno - i odneo sam pare mojoj majci."
	Rekoh: "To je sigurno donelo sreu i njoj i tebi."
	"Mislila je da je to nekakav trik, ali ja sam joj pare ipak ostavio. Naravno da sam morao odmah nazad u Red, koji je bio uputio nekog da ide sa mnom. I evo, trideset godina tu provedoh."
	"Pretpostavljam da ti treba za to estitati."
	"Ne znam. Bio je to teak ivot, ali svi ivoti su teki, koliko sam ih ja sagledao."
	"I ja", rekoh mu. Istinu govorei, ve me je hvatao dreme, pa sam prieljkivao da on ode. "Hvala ti to si mi ispriao svoju priu. Naao sam da je vrlo zanimljiva."
	"elim neto da te pitam", ree on, "a ti da pita, u moje ime, kalfu Palaemona ako ga opet vidi."
	Klimnuo sam glavom i ekao.
	"Rekao si da bi oekivao da Pelerinke budu blage gospodarice i tu si, valjda, bio u pravu. Neke od njih su prema meni ispoljavale veliku dobrotu, a bievali me ovde nisu nijednom - nita gore od nekoliko amara nisam dobio. Ali trebalo bi da ti je poznato kako ovi to postiu. Ako se neki rob ne ponaa dobro, oni ga prodaju, to je sve. Moda ne prati moju misao."
	"Mislim da ne pratim."
	"Mnogi se prodaju ovom redu raunajui, kao ja, da e to biti lak ivot pun pustolovina. A uglavnom i jeste tako, a, osim toga, prijatno je pomagati u leenju bolesnih i ranjenih. Ali oni koji Pelerinkama nisu po volji budu prodati, a Pelerinke za takve robove dobiju daleko vie para nego to su platile njima. Vidi sad u emu je stvar? Na taj nain one ne moraju nikog da biju. Otprilike najcrnja kazna ti je ako dobije da riba klozete. Meutim, ako ih ne zadovolji, zaas te poalju tamo odakle robove gone u okno rudnika. Ono to sam tokom svih ovih godina eleo da pitam kalfu Palaemona..." Vinok zastade, grickajui donju usnu. "On je bio muitelj, zar ne? Rekao je tako, a to si rekao i ti."
	"Da, bio je. I jo je."
	"Onda elim da znam sledee: da li mi je rekao ono to mi je rekao da bi me stavio na muke? Ili mi je dao najbolji savet koji je mogao dati?" Vinok okrete glavu na drugu stranu da ne bih mogao videti izraz njegovog lica. "Hoe li mu to pitanje postaviti, za mene? Onda u te, moda, neki drugi put sresti opet."
	Rekoh: "Dao ti je najbolji savet to je umeo, to sam siguran. Da si ostao onakav kakav si do tada bio, moglo se desiti da bude, jo davno, smaknut, njegovom rukom ili rukom nekog drugog muitelja. Jesi li ikad gledao pogubljenje oveka? Ali muitelji nisu sveznalice."
	Vinok ustade. "Ni robovi to nisu. Hvala ti, mladiu."
	Dotakoh ga po miici ruke da bih ga zadrao jo jedan trenutak. "A mogu li sad ja tebe neto da pitam? Ja sam bio muitelj. Ako si se toliko godina plaio da ti je majstor Palaemon ono kazao samo da bi ti zadavao bol, otkud zna da i ja nisam, ovog trenutka, uinio isto?"
	"Znam po tome to bi ti kazao suprotno", ree mi on. "Laku no, mladiu."
	Neko vreme sam razmiljao o Vinokovim reima i o onome to mu je kazao majstor Palaemon pre toliko godina. Bio je, dakle, i Palaemon lutalica tada, moda deset godina pre mog roenja. A ipak, vratio se u Citadelu da postane majstor esnafa. Prisetih se kako je Abdiesus (koga sam izneverio) eleo da ja budem proglaen za majstora. Nema sumnje, taj zloin koji je majstor Palaemon poinio, ma kakav da je bio, kasnije je prikrivalo celokupno bratstvo esnafa. I sad je Palaemon majstor, iako - kao to sam celog ivota primeivao, ali se zbog snage navike nisam toj pojavi udio - majstor Gerlous, mada je toliko mlai, upravlja svim esnafskim poslovima. Napolju su se topli vetrovi severnog leta igrali meu atorskim konopcima; ali ja sam imao utisak da se opet penjem stepenitem kule matahina, to e rei "kule maskiranih ljudi", i da ujem hladne vetrove kako pevaju meu tornjevima Citadele.
	Najzad sam, u nadi da u svoj um okrenuti ka stvarima manje bolnim, ustao, protegao se, pa odetao do Foilinog leaja. Bila je budna, pa sam neko vreme priao s njom, a onda sam je pitao da li je as da presudim o priama; ona, meutim, ree da u morati da priekam bar jo jedan dan.

	                            
 13. FOILINA PRIA - ARMIGEROVA KER

	"Priliku su dobili i Holvard i Melito, pa ak i ovaj Ascijanac. Zar ne smatrate da treba i ja da je dobijem? Takmaca ima ak i onaj mukarac koji se, mislei da ga nema, udvara nekoj devojci; takmac mu je ona sama. Ona moe dati sebe njemu, ali moe se takoe opredeliti da zadri sebe za sebe. On nju mora ubediti da e biti srenija s njim nego sama; mukarci esto uspevaju da ubede curice da je to istina, ali to esto nije istina. U ovom takmienju uzeu udela i ja i osvojiu sebe za sebe ako mogu. Ako se udajem radi pria, zar da se udam za nekoga ko je loiji prialac od mene? Svaki od ove trojice ispriao je po jednu pripovest o svojoj zemlji. Tako u i ja.
	Moja zemlja je zemlja dalekih obzorja, irokog neba. To je zemlja trave i vetra i galopirajuih kopita. U leto vetar moe biti vru kao dah pei, a kad se pampe zapale, linija dima se prua po stotinu liga u irinu, a lavovi jau na naoj stoci da bi pobegli i pritom izgledaju kao avoli. Mukarci u mojoj zemlji su hrabri kao bikovi, a ene estoke kao jastrebovi.
	Kad je moja baba bila mlada, postojala je u mojoj zemlji jedna vila toliko daleka da niko nikad nije tamo odlazio. Pripadala je jednom armigeru, feudalcu koji je sluio vladaru Paskue. Posedi su bili bogati, a kua fina; volovi su morali celo jedno leto vui krovne grede da bi ih dovukli do tog gradilita. Zidovi bejahu, kao i kod svih kua u mojoj zemlji, napravljeni od zemlje, debeli tri koraka. Narod koji ivi u umovitim predelima ruga se takvim zidovima, ali oni su prohladni, lepo izgledaju kad se okree, a nesagorivi su. Zgrada je imala i kulu, i jednu iroku banketsku dvoranu, i jednu skalameriju od konopaca, tokova i kofa, pomou koje su dva konja-meriipa, hodajui ukrug, navodnjavala vrt na krovu.
	Taj armiger je bio neki galantan ovek, a njegova supruga divna ena, ali od sve njihove dece samo jedno je ivelo due od godinu dana. Devojica je to bila i izrasla visoka, mrka kao tavljena koa, ali ipak glatka kao ulje, sa kosom boje najbleeg vina, a oima mranim poput olujnuh oblaka. Ali vila gde su boravili bila je tako udaljena, da niko nije za tu devojku znao i niko nije dolazio da je potrai. esto je jahala sama po celi dan, lovei sa svojim sokolom ili jurcajui za svojim pegastim lovnim makama ako poteraju neku antilopu. Isto tako, esto je sedela sama u svojoj spavaoj sobi po itav dan, sluajui pesmu eve u kavezu i prelistavajui stare knjige koje je njena majka bila donela od kue.
	Najzad joj je otac zakljuio da se mora udati, jer ve joj se bliilo leto dvadeseto, posle koga bi je malo ko hteo. Onda je razaslao svoje sluge da otputuju do tri stotine liga u svakom pravcu, da viu o njenoj lepoti i da obeavaju da e posle njegove smrti njen mu dobiti na upravljanje sve to je bilo njegovo. Mnogi fini jahai su doli, sa posrebrenim sedlima i koralom na jabukama dralja maeva. Ugostio ih je sve, a njegova ker se, sa kosom prikupljenom pod muki eir i dugakim noem u mukoj kaniji o pojasu, druila s njima, glumei da je jedan od njih, da bi mogla uti ko se hvali da je imao mnogo ena i da bi mogla videti ko krade kad misli da ga niko ne vidi. Svake noi odlazila je kod svog oca i govorila mu imena njihova, a posle njenog odlaska on ih je zvao i govorio im o kolevima do kojih niko ne odlazi, gde ljudi, vezani sirovom goveom koom, umiru na Suncu. Onda bi, ujutro, oni osedlali svoje konje i odjahali.
	Uskoro ostadoe samo trojica. Tada se armigerova ker vie nije usuivala zalaziti me njih, jer se plaila da e je oni, sad kad su tako malobrojni, sigurno prepoznati. Otila je u svoju spavau sobu i rasplela i ietkala kosu, skinula lovaku odeu i okupala se u miriljavoj vodi. Prstenje je stavila na prste i narukvice na ruke, iroke obrue od zlata na ui namestila, a na glavu stavila onu tananu zlatnu dijademu koju armigerske keri imaju pravo nositi. Ukratko, uinila je sve to je znala da sebe ulepa, a poto je u srcu bila hrabra, mogue je da tada nigde nije bilo lepe cure.
	Kad je bila obuena kako je htela, poslala je slukinju da pozove njenog oca i tu trojicu prosaca k njoj. 'A sad me gledajte', rekla je. 'Obru zlatni vidite iznad mog ela i manje obrue koji mi vise sa uiju. Ruke koje e grliti jednoga od vas obgrljene su i same narukvicama, a na prstima imam obrue jo manje - to mi je prstenje. Moj sandui za nakit lei otvoren pred vama i u njemu se vie nijedan prsten ne moe nai; ali u ovoj sobi postoji jo jedan prsten - onaj koji ne nosim na sebi. Moe li ga jedan od vas trojice otkriti i doneti mi ga?'
	Njih trojica poee zavirivati gore i dole, iza zidnih ilima, ispod kreveta. Najzad najmlai skide kavez evin sa kuke i odnese ga do armigerove keri; a tu je, oko desne noge evine, bio majuni zlatni prsten. 'A sad me sluajte', ree ona. 'Bie mi mu onaj ko mi opet pokae ovu smeu ptiicu.'
	To ree, pa kavez otvori, gurnu ruku unutra, pa onda ode do prozora, evu na prstu nosei, i hitnu je kroz prozor. Na trenutak trojica prosaca ugledae svetlucanje tog zlatnog prstenia na Suncu. eva odlete u visine i najzad postade samo takica u nebu.
	Prosci zatim pohitae niz stepenite i kroz vrata, dovikujui da im se dovedu njihovi atovi, hitronogi prijatelji koji su ih ve preneli preko tolikih liga prazne pampe. Nabacie sedla srmom opervaena na lea atovima i za manje od jednog trenutka odjahae sva trojica sa vidika armigera i njegove kerke, ali i jedan drugome sa vidika, jer je jedan odjahao na sever prema dunglama, jedan na istok ka planinama, a najmlai na zapad ka nemirnome moru.
	Onaj to se na sever zaputio stie posle nekoliko dana jahanja do reke prebrze da bi se preplivati mogla, pa pojaha njenom obalom, stalno oslukujui pesme ptica koje tamo ivljahu, sve dok ne doe do jednog gaza. A na gazu - ve sedi, na smeem destrijeru, jedan jaha u smeoj odei. Lice maskirao smeom maramom, a smei bejahu i njegov ogrta, eir, sva njegova odea; oko zglavka njegove smee desne izme bio je zlatni obru.
	'Kai se ko si!' viknuo je prosac.
	Prilika u smeem ni rei odgovora ne dade.
	'Bio je meu nama proscima jedan mladi ovek koji je nestao pretposlednjeg dana', ree prosac, 'a ja mislim da si to bio ti. Na neki nain si saznao za moje tragalako putovanje i sad bi hteo da me sprei. Mii mi se, dakle, s puta, ili e mrtav ostati tu gde si sad.'
	To ree, pa mamuznu svoga destrijera i tako ga u vodu nagna. Vodili su borbu na nain kako to mukarci u mojoj zemlji ine, drei ma u desnici, a dugaki no u levici ruci, i to je potrajalo neko vreme, jer je prosac bio jak i hrabar, a smei jaha hitar i seivu vet. Ali najzad ovaj drugi pade, a njegova krv poe pomuivati vodu.
	'Ata ti ostavljam tvoga', viknu prosac, 'za sluaj da ima dovoljno snage da se opet u sedlo popne. Jer ja sam milosrdan ovek.' Onda odjaha.
	Onaj to se ka gorama zaputio stie, takoe posle nekoliko dana jahanja, do mosta one vrste kakvu gortaci prave: bilo je to neto uzano, od konopca i bambusa, razapeto preko provalije kao pauina. Niko osim budala ne pokuava da jae preko takvih krparija, pa zato on sjaha i povede svoga ata za uzde.
	Kad je poinjao prelazak, inilo mu se da je itav most prazan ispred njega, ali pre nego to etvrtinu puta pree, na sredini se pojavi jedna prilika. Po obliku je znatno liila na oveka, ali boje u celosti smee, izuzev jednog seva beline; osim toga, oko sebe kao da je sklopila nekakva smea krila. Prilazei blie, drugi prosac vide zlatni obru oko zglavka jedne izme, a za ona sklopljena smea krila sad mu se uini da su samo ogrta smee boje.
	Onda iscrta prstima Znak ispred sebe da bi se zatitio od onih duhova koji su zaboravili svoga tvorca, pa viknu: 'Kai se ko si!'
	'Vidi me', odgovori mu prilika. 'Imenuj me istinito i tvoja elja bie moja elja.'
	'Ti si duh one eve koju je armigerova erka poslala', ree drugi prosac. 'Moe se tvoj oblik menjati, ali te prsten odaje.'
	To uvi, smea prilika potee ma i prui ga drugom proscu, drkom napred. 'Imenovao si me istinito', ree. 'ta eli da uinim?'
	'Da se vrati sa mnom do armigerove kue', ree prosac, 'da bih te mogao pokazati armigerovoj keri i tako nju zadobiti.'
	'Ja u se rado sa tobom vratiti, ako je to ono to eli', ree smea prilika. 'Ali te upozoravam sada da ona, kada me vidi, nee u meni videti ono to ti vidi.'
	'Svejedno, hajde ti sa mnom', odgovori prosac, ne znajui ta bi drugo rekao.
	Na takvim mostovima kakve planinci prave ovek se moe okrenuti bez mnogo tekoa, ali etvorononoj ivotinji to je gotovo nemogue. Zato bejahu prinueni da nastave ka drugoj strani, da bi se tamo prosac mogao okrenuti i poi ka armigerovoj kui jo jednom. 'Kako je ovo dosadno', razmiljao je on hodajui po tom dugakom mostu, 'ali i kako teko i opasno. Zar tu ne moe biti i neke koristi za mene?' Najzad se obrati prilici smee boje: 'Ja moram da prepeaim ovaj most, a onda da ga prepeaim jo jednom. Ali mora li to i ti? Zato ne odleti na onu stranu da me tamo eka?'
	Na ovo se smee oblije nasmeja divnim tonovima ptije pesme. 'Zar ne vide da mi je jedno krilo zavojem omotano? Odleprao sam preblizu jednome od tvojih takmaca, a on me je maem zasekao.'
	'Znai, ne moe leteti daleko?' upita drugi prosac.
	'Zaista ne mogu. Dok si se ti pribliavao ovom mostu, sedeo sam na smeoj ogradi i odmarao se, a kad sam uo tvoj korak, jedva sam imao snage da malo zalepram i podignem se.'
	'A, tako', ree drugi prosac i zauta. U sebi je, meutim, govorio: 'Ako bih ja presekao ovaj most, evan bi opet morao uzeti oblik ptice - ali ne bi mogao leteti daleko, pa bih ga ja sigurno ubio. Onda bih ga mogao odneti natrag, pa bi ga armigerova ki prepoznala.'
	Kad su dospeli do suprotne strane, on potapa vrat svoga ogata koga natera da se okrene, razmiljajui o tome da e i ogat poginuti, ali da je pogibija makar i najbolje takve ivotinje mala cena ako se uporedi sa posedovanjem velikih krda. 'Poi za nama', ree smeoj pojavi, pa povede svoga ata jo jednom na most, tako da su preko te bolne i vetrovite praznine ili ovim redom: prvo on, pa za njim destrijer i najzad smea prilika. 'ivotinja e se propinjati dok most bude padao', razmiljao je on, 'pa duh evana nee moi da projuri mimo nje, zato e morati ili da se vrati svome ptijem obliku ili da pogine.' Njegovi su, vidite, planovi bili oblikovani verovanjima koja u mojoj zemlji postoje, u kojoj e vam oni to veruju u menjae oblika rei da takvi stvorovi, kad ih zarobi, ne mogu vie - ba kao ni zarobljene misli - da se menjaju.
	Nadole krenue sve troje, po dugakoj lunoj liniji toga mosta, pa onda nagore, drugom stranom krivine, do one kamenite ivice sa koje je drugi prosac na most i bio krenuo; a on, im na nju nogom stade, potee svoj ma, otar koliko je njegovim trudom mogao naotren biti. Dva rukodraa od konopca je taj most imao i dva kudeljna palamara za noenje teine bambusove staze. Trebalo je prvo palamare da see, ali on je straio jedan trenutak na rukodrae, a smea prilika se odostrag bacila u sedlo destrijera, zarila mamuze u bokove atu i na prosca jurnula, tako da ga at obori. Tako pogibe drugi prosac pod kopitima sopstvene jahae zveri.
	Onaj to se ka moru zaputio, najmlai, stie, takoe posle nekoliko dana jahanja, do obale. Tamo, na plai, pokraj nemirnoga mora, srete nekog u smeem ogrtau, sa smeim eirom i smeom krpom preko nosa i oiju i sa zlatnim obruem oko zglavka jedne svoje smee izme.
	'Vidi me', ree ta smea spodoba. 'Imenuj me istinito i tvoja elja e biti moja elja.'
	'Aneo si', odvrati najmlaaniji prosac, 'poslat da me odvede do eve koju traim.'
	To uvi, smei aneo potee ma i prui ga najmlaem proscu, drkom napred, govorei: 'Imenovao si me istinito. ta eli da uinim?'
	'Nikad ja neu pokuati da ruim elje aneoskog cara', odgovori najmlai prosac. 'Poto si poslat da me vodi do moje eve, ini tako.'

	'I hou', ree aneo. 'Meutim, eli li ti da ide najkraim putem? Ili najboljim?'
	Na to najmlai prosac pomisli u sebi: 'Ovo mora biti neki trik. Nebeske sile stalno prekorevaju ljude zbog nestrpljenja, a i lako im je da to ine jer su besmrtne. Nesumnjivo najkrai put vodi kroz uase podzemnih peina, ili tako neto.' Zato on anelu odgovori: 'Najboljim. Zar ne bi naruilo ast one kojom u se oeniti ako bih ijednim drugim putovao?'
	'Neki kau jedno, neki kau drugo', odgovori aneo. 'A sad daj da se popnem na destrijera, iza tebe. Ima jedna dobra luka nedaleko odavde, a u njoj sam upravo prodao dva destrijera dobra poput tvog ili bolja. Prodaemo i tvoga, a i ovaj zlatan prsten koji nosim oko izme.'

	U luci uinie kako je aneo rekao i dobijenim novcem lau kupie, ne veliku, ali zato brzu i zdravu, i unajmie trojicu mornara, znalaca svog posla, da laom rukuju.
	Posle tri dana plovljenja, kad doe i trea no, najmlaeg prosca zahvati san onakav kakav mladii sanjaju. Budei se, dotakao je jastuk pokraj svoje glave i naao da je jastuk topao, a kad opet lee da spava, oseti neki istanani miris - mogao je to, moda, biti miris onih cvetajuih trava koje ene u mojoj zemlji sue u prolee da bi ih sebi u kose uplitale.
	Do jednog ostrva stigoe na koje mukarci nikada ne dolaze, a najmlai prosac tu sie, da trai svoju evu. Ne nae je, ali, u vreme umiranja dana, svue odeu sa sebe da se rashladi u valovitom moru. Na tom mestu mu se, kad svetlost zvezda ojaa, pridrui jo neko. Plivali su zajedno i zajedno leali na plai, prie kazujui.
	Jednog dana dok su virili preko pramca svoga brodia traei drugi (jer oni su ponekad trgovali, a i borili se pokatkad), nalete jak udar vetra i odnese anelov eir u sveprodirue more, a uskoro i smea krpa koja joj je lice dotad pokrivala ode da se eiru pridrui.
	Najzad im je dodijalo nemirujue more, pa pomislie na moju zemlju gde lavovi jau na naoj stoci u jesen kad gori trava i gde su mukarci hrabri kao bikovi, a ene estoke kao jastrebovi. Svoju laicu su bili nazvali 'eva', i sad 'eva' polete preko plavih voda, svakog jutra nabadajui crveno Sunce na svoju pramanu gredu. U onoj istoj luci gde su je kupili sad je prodadoe, za trostruko vee pare, jer to je sad bila slavna laa, pesmom i priom ovenana; zapravo, ko god je doao u luku zaudio se kako je mala, jer bila je to vrsto graena, smea laica ni dvanaest koraka dugaka od pramca do krme. I svoj opljakani plen su prodali, a i dobra steena trgovanjem. Ljudi zemlje moje zadravaju najbolje destrijere za sebe, da ih uzgajaju, ali od onih koje e prodati najbolje dovode u tu luku, pa tu najmlai prosac i aneo kupie dobre jahae zveri i napunie svoje sedlene torbe dragim kamenovima i zlatom i krenue ka kui toga armigera koja je toliko udaljena da do nje nikad niko ne dolazi.
	U mnoge guve su uletali uz put i mnogo puta okrvavili te maeve koji su ranije tako esto prani u oiujuem moru i brisani o jedreno platno ili o pesak. Ipak, najzad, stigoe. Tu doekae dobrodolicom anela i armiger, koji je vikao, i armigerova supruga, koja je plakala, i cela posluga, koja je priala. I tu aneo zbaci svoju smeu odeu i opet postade ona ista armigerova ker kao nekada.
	Velianstveno venanje su pripremali. U zemlji mojoj takve pripreme potraju mnogo dana, jer treba nanovo kopati jame za peenje mesa, treba klati stoku, treba poslati glasnike koji moraju danima da jau da bi pozvali goste koji takoe moraju danima jahati. Treeg dana, dok su ekali, armigerova ki uputi slukinju najmlaem proscu sa porukom: 'Moja gospodarica nee loviti danas. Umesto toga ona te poziva u svoju spavau sobu da priate o prolim vremenima, na moru i kopnu provedenim.'
	Najmlai prosac se obue u najfiniju od one odee koju je bio kupio kad su se vratili u onu luku i uskoro se nae pred vratima armigerove keri.
	Nae je gde sedi na stolici pokraj prozora i prelistava jednu od onih starih knjiga koje je njena mati iz svoje kue bila donela i kako slua pesmu eve u kavezu. Tom kavezu on prie i vide da eva ima zlatni prsteni oko jedne noge. Onda, zauen, pogleda armigerovu ker.
	'Zar ti nije aneo, koga si na plai sreo, obeao da e biti doveden do ove eve?' ree mu ona. 'I to najboljim putem? Ja svako jutro otvorim kavez ovog evana i bacim ga napolje, u vetrove, da veba svoja krila. Uskoro se on vrati u kavez, gde ga ekaju hrana, ista voda i bezbednost.'
	Neki kau da je venanje tog najmlaeg prosca i armigerove keri bilo najdinije ikad vieno u mojoj zemlji."

	                            
 14. MANEA

	Te noi se mnogo prialo o Foilinoj prii i ovog puta sam ja bio taj koji je odloio izricanje ocene o priama. Zapravo, u meni se bio zaeo neki uas pred zadatkom suenja, ostatak, moda, mog kolovanja meu muiteljima, koji svoje egrte od detinjstva ue da treba izvravati presude onih ljudi koji sudijsko zvanje dobiju (a muitelji to zvanje nikad ne dobijaju) od zvaninika naega Komonvelta.
	Osim toga, jo jedna stvar je pritiskala moj um. Bio sam se nadao da e nam veeru posluiti Ava, ali kad sam video da nije tako, ustao sam, obukao se u sopstvenu odeu i klisnuo u zgunjavajui mrak.
	Iznenaenje je bilo - i to veoma prijatno - kad sam otkrio da su mi noge opet snane. Ve nekoliko dana nisam imao groznicu, ali bio sam se navikao da sebe smatram bolesnim (ba kao to sam, ranije, bio naviknut da sebe smatram zdravim), pa sam, bez roptanja, leao na uskoj postelji. Nema sumnje da postoje mnogi ljudi koji idu po svetu i rade svoj posao, ali ve umiru i ne znaju to, dok su istovremeno mnogi od onih koji lee po vasceli dan u krevetu zdraviji od onih koji im donose hranu i peru ih.
	Pokuao sam da se prisetim, dok sam etao krivudavim stazama izmeu atora, kad sam se poslednji put osetio tako dobro. Ne u planinama, ni kod jezera - tegobe tamo pretrpljene umanjivale su znatno moju snagu, tako da sam na kraju podlegao groznici. Ne ni kad sam beao iz Traksa, jer su me tamo liktorske dunosti bile iscrple. A ni pri stizanju u Traks; Dorkas i ja smo istrpeli oskudicu u bespuima, otru maltene kao ona koju u kasnije trpeti sam u gorama. Pa ak ni kad sam u Kui Apsoluta boravio (razdoblje koje je sad izgledalo daleko kao vladavina Imarova), jer sam tad jo oseao posledice uzimanja alzabo-tenosti i gutanja Teklinog mrtvog pamenja.
	Najzad uvideh: oseao sam se sada isto onako dobro, kao onog seanja vrednog jutra kad smo Agija i ja poli u Botaniku batu, mog prvog jutra po izlasku iz Citadele. Tog sam jutra, iako to jo nisam znao, stekao Kandu. Po prvi put se zapitah ne lei li na njoj i prokletstvo, a ne samo blagoslov. Ili je, moda, u pitanju bilo samo to da su svi ovi protekli meseci bili potrebni da bih se potpuno oporavio od naknadnih dejstava onog lista averna koji se zario u mene uvee tog istog dana. Izvadih Kandu i zagledah se u njeno srebrnasto svetlucanje, a onda, diui pogled, videh kako se ari skerletna boja kapele Pelerinki.
	uo sam njihovo ritmino napevanje i znao da e jo dosta vremena protei dok kapela ne ostane prazna, ali ipak sam poao dalje i najzad se uunjao kroz vrata i seo na jedno mesto u poslednjem redu. O liturgiji Pelerinki neu rei nita. Takve stvari nije uvek mogue dobro opisati, a i kad je mogue, nije ba sasvim u redu initi to. Esnaf zvani "Tragaoci za istinom i pokajanjem", kome sam nekada pripadao, ima svoje ceremonije, od kojih sam jednu i opisao podrobnije, na drugom mestu. Te se ceremonije, svakako, samo u tom jednom esnafu odravaju, pa je mogue i da su ceremonije Pelerinki jednako izuzetne, mada su nekada, moda, bile opte prihvaene.
	Ako u, koliko je meni to mogue, govoriti kao posmatra bez predrasuda, rei u da su njihove lepe od naih, ali manje teatralne, i zato, dugorono, moda manje dirljive. Kostimi uesnica bili su drevni, u to sam siguran, i upeatljivi. Napevi su imali neku udnu privlanost koju nisam sreo kod druge muzike. Glavna svrha naih ceremonija bila je da utisnu ulogu naeg esnafa u svest naih mlaih lanova. Mogue je da su pelerinske ceremonije imale slinu svrhu. A ako nisu, onda im je namena bila da privuku posebnu panju Svevideeg, a da li im je to uspevalo, ne mogu rei. Na kraju se pokazalo da ovaj red nije dobio nikakvu posebnu zatitu.
	Kad je ceremonija bila zavrena i kad su skerletno odevene svetenice krenule napolje u povorci jedna po jedna, pognuo sam glavu i poeo glumiti da sam zadubljen u molitvu. Uvideh da se ta gluma vrlo lako pretvara u pravu molitvu. Ostadoh svestan svog kleeeg tela, ali samo kao sporednog tereta. Moj um se vinuo meu zvezdane pustare, daleko od Urta i, uistinu, daleko od Urtovog arhipelaga svetova-ostrva, a meni se inilo da je ono emu se obraam jo udaljenije - kao da sam stigao do zidina Vaseljene i sada kroz njih dovikivao neto onome koji eka napolju.
	"Dovikivao", rekoh, ali to je moda pogrena re. Zapravo sam aputao, kao to je Barnoh, u svoju kuu zazidan, mogao, moda, aputati kroz neku pukotinu eventualnom saoseajnom prolazniku. Priao sam ta sam bio nekada, kad sam, u dronjavoj koulji, gledao ivotinje i ptice kroz uski prozor mauzoleja, a ta sam postao. Govorio sam takoe ne o Vodalusu i njegovoj borbi protiv autarha, nego o pobudama koje sam svojevremeno, nerazumno, Vodalusu pripisivao. Nisam se zavaravao pomilju da u sebi imam sposobnost da vodim milione ljudi. Zatraio sam samo da se osposobim da vodim sebe; a dok sam to traio, uini mi se da gledam, vizijom svakog trena sve jasnijom, kroz pukotinu u Vaseljeni, u jednu novu Vaseljenu, okupanu zlatnom svetlou, gde je moj slualac kleao da me uje. To to je u poetku izgledalo kao pukotina u svetu, irilo se toliko da sam najzad mogao videti jedno lice i sklopljene ruke i jedan otvor, tunelu slian, koji je zalazio duboko u neku ljudsku glavu, za koju se neko vreme inilo da je vea nego Tifonova, od planine isklesana glava. To sam ja u svoje sopstveno uvo aputao i im sam ovo shvatio, uleteo sam u njega kao pela i ustao.
	Nigde nikog; u vazduhu lebdi, sa tamjanom, tiina duboka koliko i najdublja koju sam ikada uo. Ispred mene se uzdizao oltar, skroman u poreenju sa onim koji smo Agija i ja unitili, ali ipak divan, zahvaljujui svojim svetlostima, istoti linija, kao i ploama od sunevog kamena i lapis lazulija.
	Sada sam poao napred i kleknuo pred oltar. Nije mi bio potreban nikakav uenjak da mi objasni da time Teologumenon nije postao nita blii. A ipak, inilo se da je blii i ja naoh snagu - poslednji put - da izvadim Kandu; bio sam se plaio da to neu moi. Gradei slogove samo u svom umu, rekoh: "Preneo sam te preko mnogih planina, preko reka i pampi. Dala si Tekli ivot u meni. Dala si mi Dorkas, vratila si Jonasa ovom svetu. Svakako nemam nijednu albu na tebe, mada se ti sigurno moe u mnogo kom pogledu poaliti na mene. Jedan prekor neu zasluiti. Nee biti reeno da nisam uinio najvie to sam mogao da popravim tetu koju sam nainio."
	Znao sam da e Kanda biti prilikom ienja uklonjena ako je otvoreno stavim na oltar. Popeo sam se na platformu i poeo pregledati stvari na njoj, traei neko bezbedno i trajno skrovite; konano sam primetio da je sam oltarski kamen privren sa donje strane pomou etiri hvataljke koje sasvim sigurno nisu otkainjane jo od dana kad je ovaj oltar napravljen, a svi su izgledi bili da e takav raspored ostati sve dok oltar tu bude stajao. Imam snane ake, pa sam uspeo da otkaim te hvataljke, iako bi to, ini mi se, malo kom oveku uspelo. Ispod kamena izvesna koliina drveta bila je dletom iskopana i uklonjena da bi kamen bio oslonjen samo svojim ivicama, te da se ne bi ljuljao - okolnost povoljnija nego to sam se smeo i nadati da e biti. Jonasovim brijaem izrezao sam kvadrati tkanine iz svoga, sada dronjavog, esnafskog ogrtaa. U to sam zavio Kandu, onda je poloio pod kamen, pa ponovo pritegao hvataljke i pri tome, napreui se da obezbedim da se one ne mogu sluajno otkaiti, okrvavio prste.
	Polazei sa oltara oseao sam duboku tugu, ali ni pola puta do izlaza iz kapele ne prevalih, a zahvati me silna radost. Teret ivota i smrti bio je podignut sa mene. Sad sam opet bio samo ovek, i to me je dovelo do delirijuma oduevljenja. Osetih se isto onako kao to sam se, kao dete, oseao kad dugim asovima kod majstora Malrubiusa doe kraj i kad dobijem slobodu da se igram ili da se ispentram preko razruenog tvravskog zida i uem u na mrtvograd da tamo jurcam izmeu stabala i mauzoleja. Osramoen sam bio, izgnan i bezdoman, bez prijatelja i bez novca, a upravo sam se odrekao i najvrednijeg predmeta na itavome svetu, predmeta koji je, moda, na itavome svetu bio i jedini sa ikakvom vrednou. Pa ipak, znao sam da e sve biti dobro. Srozao sam se dole, do dna postojanja, opipao ga akama, saznao da to dno postoji i da se od te take, pa na dalje, mogu samo uzdizati. Zakovitlao sam svoj ogrta oko sebe kao kad sam bio glumac, jer mi je bilo jasno da jesam glumac a ne muitelj, iako sam muitelj nekad bio. Skoio sam u vazduh, onda poeo da skakuem kao jarac po planinskoj strani, jer znadoh da jesam dete, a da onaj ko nije dete nije ni ovek.
	Prohladni vazduh napolju kao da je izriito za mene bio napravljen: deo nekog novog postanja, a ne pradavne atmosfere Urta. Kupao sam se tada u njemu, prvo irei svoj ogrta, onda diui ruke ka zvezdama i punei plua kao to ih puni onaj koji je maloas izbegao da se ugui u fluidima poroaja.
	Sve ovo je potrajalo manje vremena nego to je potrebno da se opie i ja sam ve namislio da krenem nazad, ka onom lazaretskom atoru iz koga sam doao, kad postadoh svestan jedne nepomine prilike koja me je gledala iz senki jednog drugog, ne mnogo udaljenog atora. Jo od dana kad smo onaj deak i ja pobegli od slepog, tragajueg stvorenja koje je unitilo selo magiara, plaio sam se da bi me neko od Hetorovih slugu mogao opet nai. Htedoh se dati u beg, ali ta prilika iskorai u meseinu i ja videh da je to samo jedna Pelerinka.
	"ekaj", ree ona. Zatim, prilazei blie, dodade: "Bojim se da sam te uplaila."
	Njeno lice bilo je glatki oval koji je izgledao maltene bespolno. Imao sam utisak da je mlada, mada ne onako mlada kao Ava, i da je za dobre dve glave via - prava egzultantkinja, visoka kao to Tekla bejae.
	Rekoh: "Kad je ovek dugo iveo sa opasnou..."
	"Razumem. Ja o ratu ne znam nita, ali mnogo znam o mukarcima i enama koji su rat gledali."
	"I kako ti sada mogu posluiti, atleno?"
	"Prvo moram znati da li ti je dobro. Reci - kako se osea?"
	"Da, dobro mi je", uzvratih. "Sutra u otii odavde."
	"Znai u kapelu si otiao da se zahvali za oporavak."
	Oklevao sam. "Imao sam mnogo ta da kaem, atleno. Zahvalnost za oporavak je, zaista, bila deo toga."
	"Mogu li proetati s tobom?"
	"Svakako, atleno."
	uo sam od nekoga misao da visoka ena izgleda via od ma kog mukarca, i to moe biti istina. Ova ena je visinom bila daleko manja od Boldandersa, pa ipak, dok sam hodao uz nju, oseao sam se maltene kao kepec. Prisetih se, takoe, kako se Tekla naginjala preko mene dok smo se grlili i kako sam joj ljubio grudi.
	Kad preosmo dvadesetak koraka, Pelerinka ree: "Dobro hoda. Noge su ti dugake, a rekla bih i da su prevalile mnogo liga. Nisi iz konjikih odreda?"
	"Jahao jesam, pomalo, ali ne sa konjikim odredima. Peice sam preao preko planina, ako to pita, atleno."
	"To je dobro, jer za tebe nemam jahau ivotinju. Ali ne verujem da sam ti se predstavila. Ja sam Manea, gospodarica naih iskuenica. Naa domnicela je odsutna, pa zato, u ovom trenutku, ja upravljam naim ljudstvom ovde."
	"Ja sam Severijan iz Nesusa, lutalica. eleo bih da imam hiljadu hrisosa da ih priloim kao pomo za nastavljanje vaeg plemenitog posla, ali jedino ti mogu zahvaliti za dobrotu koju ovde dobih."
	"Kad sam pomenula jahau ivotinju, Severijane, nisam mislila ni da ti je prodajem, ni da ti je poklonim u nadi da tako zadobijem tvoju zahvalnost. Ako nemamo tvoju zahvalnost ve sad, neemo je ni stei."
	"Imate je", rekoh joj, "kao to sam i rekao. I, kao to sam takoe kazao, ne nameravam da se dugo zadravam ovde i time se vaoj dobroti nameem."
	Manea spusti pogled ka meni. "Nisam ni mislila da e se zadravati. Jutros mi je priala jedna iskuenica kako je pre dve veeri jedan od bolesnika iao s njom u kapelu; opisala ga je. Veeras, kad si ostao posle odlaska svih ostalih, znadoh da si ti taj. Imam, vidi, jedan zadatak, a nemam nikoga ko bi taj zadatak izvrio. U mirnijim danima poslala bih grupu naih robova, ali oni su obuavani za negu bolesnika, pa nam je potreban svaki koga imamo, a trebalo bi i vie nego to imamo. Meutim, kae se: 'On poalje prosjaku tap, a lovcu koplje.'"
	"Nemam elje da te vream, atleno, ali mislim da iz loeg razloga ima u mene poverenje ako ti je razlog taj to sam iao u vau kapelu. Jer ne moe znati nisam li krao dragulje sa oltara."
	"Hoe rei da na molitvu esto dolaze lopovi i laovi. Zahvaljujui blagoslovu Pomiriteljevom, oni dolaze. Veruj mi, Severijane, lutalico iz Nesusa, niko drugi - ni od lanova Reda, ni od nelanova - nikad i ne dolazi. Ali ti nisi pravio nikakvu tetu. Mi nemamo ni pola one sile koju nam ignoramusi pripisuju, pa ipak, oni koji misle da nemamo nikakvu mo jo su vee neznalice. Hoe li poi da obavi jedan zadatak za mene? Dau ti propusnicu da ne bude uhapen kao dezerter."
	"Ako je taj zadatak u okvirima mojih moi, atleno."
	Stavila je aku na moje rame, dodirujui me, time, prvi put. Osetio sam mali ok, kao da me je krilo neke ptice neoekivano dotaklo.

	"Nekih dvadeset liga odavde", ree ona, "nalazi se sklonite jednog mudrog i svetog pustinjaka. On je do sada bio bezbedan, ali autarh je celog ovog leta morao da odstupa, pa e bes rata uskoro poeti da se valja preko tog mesta. Neko mora da ode do njega i da ga ubedi da nam se pridrui - ili, ako je nemogue ubediti ga, da ga prisili. Uverena sam da je Pomiritelj nagovestio da ti treba da bude taj glasnik. Moe li to obaviti?"
	"Nisam diplomatist", rekoh joj. "Ali to se tie onog drugog posla, mogu estito kazati da sam za njega dugo obuavan."

	                            
 15. POSLEDNJA KUA

	Manea mi je dala jednu grubu mapu koja je pokazivala mesto pustinjakovog prebivalita i naglasila da ako ne budem iao tano onom putanjom koja je tu ucrtana, nemam gotovo nikakvih izgleda da ga naem.

	Ne mogu rei u kom se pravcu ta kua, gledano iz lazareta, nalazila. Na mapi su udaljenosti bile prikazane u srazmerama sa svojom teinom za savlaivanje, a zaokreti su bili ucrtani tako da se usklade sa veliinom tog lista hartije. U poetku sam krenuo na istok, ali sam uskoro otkrio da putanja kojom idem zaokree na sever, pa na zapad jednim uzanim kanjonom kroz koji je krivudao hitri potok, pa napokon na jug.
	U samom poetku moga putovanja video sam mnogo vojske - jednom i dvostruku kolonu koja je stajala sa obe strane druma dok su mule nosile ranjenike sredinom. Dvaput su me zaustavljali i oba puta mi je propusnica omoguila da nastavim. Bila je napisana na pergamentu krem boje, najfinijem koji sam do tada video, i imala je na sebi zlatni narteksni peat pelerinskog reda. U njoj je pisalo:

	Onima koji slue
	Pismo koje itate pomoi e vam da prepoznate naeg slugu Severijana iz Nesusa, mladog oveka tamne kose i oiju, bleda lica, mravog, visinom znatno iznad srednjeg rasta. Ako potujete uspomenu koju uvamo i ako je mogue da jednog dana i vi poelite negu i asnu sahranu, molimo vas da ne ometate ovoga Severijana koji obavlja posao to smo mu ga mi poverile, nego, naprotiv, da mu date i onu pomo koja bi njemu mogla zatrebati, a koju biste vi mogli pruiti.
	Za Red putujuih redovnica Pomiriteljevih, poznat kao Pelerinke, ja sam

	atlena Manea,
	obuavalac i
	upraviteljka

	Meutim, im sam uao u taj uski kanjon, sve vojske sveta kao da nestadoe. Vie nijednog vojnika nisam video, a pljutanje vode nadjaalo je daleku grmljavinu autarhovih zakara i kulverina - ako je ovde, uopte, i bilo mogue uti njihovu paljbu.
	Isposnikova kua mi je opisana, a opis je i dopunjen skicom na mapi koju sam nosio; tavie, reeno mi je da e mi biti potrebna dva dana da do nje stignem. Zato sam se i te kako iznenadio kad sam, u suton, digao pogled i video kako se ta kua uzdie na jednoj litici iznad mene.
	Greke nije moglo biti. Maneina skica savreno je uhvatila taj strmi dvostrani krov sa iljkom na vrhu, krov koji je doaravao i lakou i snagu. Svetiljka je ve sijala u jednome od malih prozora.
	U planinama sam se popeo na mnogo litica; neke su bile i mnogo vie od ove, a neke - bar po izgledu - i mnogo strmije. Nije mi se nimalo dopadala mogunost da logorujem meu stenama; zato, im sam ugledao pustinjakovu kuu, odluih da u njoj provedem no.
	Prva treina uspona bila je laka. Peo sam se po kamenoj povrini kao maka i savladao sam vie od polovine ukupne visine litice pre nego to je svetlosti nestalo.
	Oduvek sam dobro video nou; sad sam rekao sebi da e uskoro izii mesec i nastavio. Ali pogreio sam. Stari je mesec umro dok sam bio u lazaretu, a do roenja novoga moralo je proi jo nekoliko dana. Zvezde su davale neto svetlosti, mada su preko njih urno prelazile mnogobrojne trake oblaka; ali to je bilo varljivo svetlo za koje se inilo da je gore nego nikakvo, mada je taj moj utisak nestajao kad je ono nestajalo. Uvideh da sam se poeo priseati kako je Agija sa svojim ubicama ekala da iziem iz podzemnog kraljevstva ovekomajmuna. Poe mi se jeiti koa na leima, kao da oekujem bletee projektile iz arbalesta.
	Uskoro me obuze jo gora nevolja: izgubih oseaj ravnotee. Time ne elim da kaem da sam bio potpuno na milosti i nemilosti vrtoglavice. Znao sam, u jednom optem smislu, da je dole tamo gde su mi stopala, a gore tamo gde su zvezde; ali nisam mogao postii neku veu odreenost od te, pa sam, zato, mogao samo vrlo slabo da procenjujem koliko se daleko mogu nagnuti u nekom pravcu da bih dohvatio svaki sledei oslonac za ruke.
	Upravo kad je ovo oseanje bilo najgore, urei oblaci su zbili svoje redove i ja ostadoh u potpunoj tami. Na mahove mi se inilo da je litica postala blae nagnuta, da bih, maltene, mogao da ustanem i poem uspravno po njoj. U drugim trenucima mi se inilo da je dolo do posuvraenja unazad - da se moram drati za donju stranu masiva koji je iznad mene, ili pasti. Mnogo puta me je zahvatila izvesnost da se nisam uopte peo, nego da sam prevaljivao, kretanjem ustranu, velika rastojanja nalevo ili nadesno. Jednom osetih da mi je glava maltene okomito nadole.
	Konano sam se domogao jednog proirenja i odluio da tu ostanem do povratka svetlosti. Omotao sam se svojim ogrtaem, legao i pomakao telo da bih bio leima vrsto oslonjen o stenu. Nisam naiao ni na kakav otpor. Pomakao sam se jo jednom i opet nita nisam osetio. Poeo sam se plaiti da me je napustilo i oseanje za pravac, kao maloas oseanje za ravnoteu, te da sam se preokrenuo i da se primiem provaliji. Ispipao sam stenu s obe strane od sebe, pa se prevrnuo na lea i rairio ruke.
	U tom trenutku dogodio se blesak sumporaste svetlosti, koji je obojio trbuhe svih oblaka. Negde, ne mnogo daleko, neka velika bombarda oslobodila je svoj tovar smrti i ja u tom grevitom osvetljenju videh da sam se ve popeo na vrh litice, ali da one kue, koju sam ranije tamo video, nema nigde na vidiku. Opruio sam se po jednoj praznoj stenovitoj povrini i osetio kako mi po licu tapkaju prve kapi nailazee kie.
	Sledeeg jutra, prohlaen i bedan, pojedoh deo hrane koju sam iz lazareta bio poneo, pa krenuh nizbrdo, niz onu drugu stranu tog visokog brda iji je deo bila i litica. Tu je nagib bio blai, a moja je namera bila da zaobiem brdo i vratim se jo jednom u onu uzanu dolinu koja je na mojoj mapi bila prikazana.
	Ovo nisam uspeo. Nije mi bio zapreen put, ali kad sam, posle dugog peaenja, stigao na mesto gde je trebalo da bude mesto koje sam traio, naao sam neko sasvim drugo mesto, jednu pliu dolinu, jednu iru reicu. Straio sam nekoliko smena vremena tragajui u tom predelu, a onda otkrio mesto sa koga sam (tako mi se uinilo) ranije video pustinjakovu zgradu kako stoji na vrhu litice. Nepotrebno je i rei da se kua vie nije nalazila tamo i da litica nije bila ni onako visoka, a ni onako strma kao to sam zapamtio da je ranije bila.
	Tu sam opet izvadio mapu i, prouavajui je, primetio da je Manea napisala, rukopisom tako finim da sam jedva mogao poverovati da je to uraeno onim perom koje sam video da je upotrebila, rei POSLEDNJA KUA ispod crtea ankoritovog boravita. Iz nekog razloga te rei i slika same te kue na vrhu stene podsetie me na onu kolibu koju smo Agija i ja videli u Bati tropske dungle, gde su mu i ena sedeli i sluali golog oveka po imenu Isangoma. Tamo mi je Agija, koja je dobro poznavala dogaanja u svim delovima Botanike bate, rekla da ako se na stazi okrenem i poem nazad u elji da se vratim u kolibu, neu uspeti da je naem. Razmiljajui o tom dogaaju, otkrio sam da joj sad ne verujem, ali da sam joj onda, u Botanikoj bati, verovao. Mogue je, dakako, da je moj gubitak sklonosti ka verovanju bio samo odgovor na njeno izdajstvo, u koje sam se u meuvremenu bio obilato uverio. Moda je, ipak, bilo posredi to to sam bio daleko otroumniji tada, posle samo jednog dana odsutnosti iz Citadele, samo jednog dana bez uzgajanja mog esnafa. Ali postojala je - tako mi se tada uinilo - i trea mogunost, naime, da sam joj onda verovao zato to sam upravo video, svojim oima, samu tu pojavu, te da sam bio ubeen samim prizorom i prisutnou onih ljudi.
	Tvrdilo se da je te botanike vrtove podigao Otac Inire. Pa zar nije onda mogue da je ovaj pustinjak stekao neki deli znanja kojim je Otac Inire raspolagao? I Otac Inire je izgradio, u Kui Apsoluta, onu tajnu sobu koja je izgledala kao slika. Ja sam je otkrio sluajno, ali i to samo zato to sam postupao prema uputstvima starog istaa slika, koji je i hteo da je ja otkrijem. A sad se vie nisam pridravao Maneinih uputstava.
	Krenuo sam oko brda, istim putem kojim sam maloas doao, a zatim sam se popeo onom blaom uzbrdicom. Ispred mojih nogu se nala i u dubinu pruila ona strma litica koju sam zapamtio, a ispod litice je hitala ona uzana reica, ispunjavajui svojom pesmom itavu tu pravolinijsku dolinu. Poloaj Sunca je nagovetavao da mi preostaju najvie dve smene vremena, ali pri toj svetlosti bilo je daleko lake silaziti niz tu liticu, nego penjati se uz nju nou. Za manje od jedne smene naoh se na dnu, opet u toj uzanoj dolini iz koje sam otiao dan ranije. Nisam video svetiljku ni u jednom prozoru, ali Poslednja kua je stajala na svom mestu, utemeljena na kamenu po kome su moje izme gazile tog dana. Odmahnuo sam glavom, okrenuo kui lea i iskoristio zamirue svetlo da pogledam mapu koju je Manea nacrtala za mene.
	Pre nego to nastavim, elim da razjasnim da ni u kom sluaju nisam siguran da je bilo ieg natprirodnog u ovome to opisah. Dvaput sam tako video Poslednju kuu, ali u oba sluaja pod slinim osvetljenjem, prvi put u kasnom sutonu, a drugi put u ranom sutonu. Svakako je mogue da je to to sam video bila samo tvorevina od stena i senki, a onaj osvetljeni prozor da je bila zvezda.
	to se tie ieznua uzane doline kad sam pokuao da joj priem iz nekog drugog pravca, nema geografske formacije koja bi lake nestajala s vidika nego takva uska udubina. Nju sakrije i najmanja neravnina tla. Radi zatite od pljakaa, neki od autohtonih naroda u pampama ak grade svoja sela u tom obliku, naime, prvo iskopaju jamu do ijeg se dna moe stii strminom, onda u bonim stranama jame, uklanjanjem zemlje, naine kue i tale. im trava prekrije izbaenu zemlju, a to se posle zimskih kia desi veoma brzo, ovek moe da projae na pola lanca daljine od takvog mesta a da ne shvati da ono postoji.
	Meutim, iako postoji mogunost da sam bio takva budala, ne verujem da jesam. Majstor Palaemon je imao obiaj da kae da natprirodne pojave postoje zato da se ne osetimo ponienim kad se uplaimo nonog vetra; ali ja u radije verovati da je zaista postojala neka primesa natprirodnosti u vezi sa tom graevinom. Tako sam verovao tada, a sada - jo vre.
	Bilo kako bilo, od tog trenutka sam iao prema onome to je na mapi bilo dato i pre nego to je no bila vie od dve smene vremena stara, naoh se na jednom uzlaznom puteljku to me je vodio do ulaza u Poslednju kuu, koja je stajala na rubu upravo onakve litice kakvu sam i zapamtio. Kao to je Manea i rekla, putovanje je trajalo samo dva dana.

	                            
 16. PUSTINJAK

	Postojalo je uzdignue ispred kue, kao trem; bilo je jedva neto vie od okolnih stena, ali je ilo celom irinom tog zida, pa ak i oko uglova, kao to je to kod onih dugakih tremova koje ovek ponekad vidi na boljim seoskim kuama, tamo gde nema mnogo razloga za strah i gde vlasnici vole da sede u veernjoj sveini i gledaju kako Urt - ili Urtha, ili Erth, kako jo kaemo - pada ispod Lune. Pokucao sam na vrata, a onda sam, poto se niko nije odazvao, proetao tim tremom, prvo na levu stranu, pa na desnu, navirujui kroz prozore.
	Unutra bejae odve mrano da bih ita video, ali zato otkrih da taj trem zapravo obuhvata kuu, naime protee se sve do samog ruba provalije, a tu se okonava bez ikakve ograde. Kucao sam jo, ali jednako uzaludno kao pre, a onda sam legao na trem da spavam (jer je taj trem, zato to je imao krov iznad sebe, bio bolje mesto od ijednog za koje bih se mogao nadati da u ga nai meu stenama); zauh, tada, tihe korake.
	Negde visoko u toj kui jedan ovek je hodao. Koraci su mu u poetku bili spori, tako da sam pomislio da je star ili bolestan. Meutim, kako su se bliili, postajali su vri i bri, a kad su najzad stigli do vrata, zvuali su kao ravnomerni vrsti hod odlunog oveka, koji bi, recimo, mogao zapovedati nekom legijom, ili konjikim odredom.
	Do tad sam ve bio ustao, ispraio ogrta i doterao spoljanji izgled najbolje to sam mogao, ali ipak sam, u trenutku kad se vrata otvorie zaokretom unazad, bio slabo pripremljen za onoga koga sam video. Nosio je sveu debelu kao moj ani zglavak i ja pri njenom svetlu videh lice slino licima onih hijerodula koje sam u Boldandersovom dvorcu video, osim to je ovo bilo ljudsko - zapravo, stekao sam oseaj da ba kao to su lica kipova u batama Kue Apsoluta bila imitacije lica Famulime, Barbatusa i Osipagoa, tako isto i lica te tri kakogenske linosti predstavljaju samo imitacije, u nekom tuinskom materijalu izvedene, ovog jednog lica koje se nalo preda mnom. esto u ovom izvetaju kaem da pamtim sve, i to je tako; ali kad pokuam da napravim, pokraj ovih mojih rei, skicu tog lica, uviam da to ne mogu. Nijedan crte koji ja mogu nainiti ba ni najmanje ne podsea na to lice. Jedino mogu kazati da su obrve bile teke i ravne, a oi duboko usaene i duboko plave, kao Tekline. Koa mu je bila fina kao enska koa, ali u njemu nieg enstvenog nije bilo, a brada koja mu se sputala do pojasa bila je najtamnije crne boje. inilo se da je njegova odeda bela, ali na mestima gde je hvatala sjaj svee pojavljivale su se, u treptajima, dugine boje.
	Naklonio sam se kao to su me u Matahini uili i rekao mu svoje ime i ko me alje. Onda rekoh: "A jeste li Vi, sire, ankorit Poslednje kue?"
	Klimnuo je glavom potvrdno. "Ja sam poslednji ovek ovde. Moe me zvati imenom A. Pepeo."
	Sklonio se u stranu, pokazujui time da ja treba da uem, a onda me odveo u jednu sobu u zadnjem delu kue, gde je postojao prozor sa koga se otvarao pogled dole, na dolinu iz koje sam pentranjem dospeo na ovu liticu prethodne noi. Bile su tu drvene stolice i jedan drveni sto. Niski metalni ormarii, tupo sjaktavi u svetlosti svee, mirovali su u uglovima i du zidova.
	"Mora oprostiti za siromaan izgled ovog mesta", ree on. "Ja drutvo ovde primam, ali drutva tako malo imam da sam poeo koristiti ovu sobu kao magacin."
	"Kad ovek stanuje sam u tako pustom predelu, dobro je izgledati siromaan, gospodine A. Ova soba, meutim, ne izgleda siromana."
	Nisam mislio da to lice ima sposobnost osmehivanja, ali on se osmehnu. "eli moja blaga da vidi? Evo." Ustao je i otvorio jedan ormari, drei kandelu tako da je osvetlila unutranjost. Unutra su bile etvrtaste vekne tvrdog hleba i paketii presovanih smokava. Videi izraz mog lica, on ree: "Gladan si? Nema arolije na ovoj hrani, ako se takvih stvari boji."
	Postideh se, jer bio sam poneo neto hrane za put, pa i sauvao neto za povratak, ali rekoh: "Rado bih jeo taj hleb, ako ga ima dovoljno."
	Dade mi jednu polovinu vekne, ve ranije (i to veoma otrim noem) preseene, komad sira umotan u srebrnu hartiju i beeerno uto vino.
	"Manea je dobra ena", ree mi on. A ti, ini mi se, pripada onoj vrsti dobrih ljudi koji ne znaju da su takvi - a to je, kau neki, i jedina vrsta dobrih ljudi. Smatra li Manea da ti ja mogu pomoi?"
	"Ne, ve smatra da ja mogu pomoi tebi, majstor-Ae. Vojske Komonvelta su u odstupanju, pa e ubrzo sav ovaj deo drave biti prekriven bitkom, a zatim Ascijancima."
	Opet se osmehnuo. "Ljudima bez senki. To je jedno od onih, inae veoma mnogobrojnih, imena koja su pogrena, ali ipak sasvim tana. ta bi ti pomislio ako bi ti neki Ascijanac rekao da nema senku?"
	"Ne znam", rekoh. "Nikad nisam uo za tako neto."
	"Voli li stare prie? A-ha, vidim svetlo u tvojim oima i prieljkujem da sam u stanju da ovu ispriam bolje. Vi svoje neprijatelje nazivate Ascijancima, to, naravno, nije ono ime koje oni za sebe koriste; a tako ih zovete zato to su vai oevi verovali da Ascijanci dolaze sa struka Urta, gde je Sunce, u podne, tano iznad glave. Istina glasi da je njihov dom mnogo dalje na severu. Pa ipak, oni jesu Ascijanci. U jednoj fabuli, nainjenoj u najranijoj zori nae rase, jedan ovek je prodao svoju senku, a onda doiveo to da ga isteruju napolje, kud god ode. Naime, niko nije hteo da poveruje da je on ljudsko bie."
	Otpijajui vino, razmiljao sam o onom Ascijaninu, ratnom zarobljeniku, iji je bolesniki leaj bio odmah do mog. "Da li je taj ovek ikada dobio svoju senku natrag, majstor-Ae?"
	"Nije. Ali je neko vreme putovao sa ovekom koji nije imao odraz u ogledalu."
	A zauta. Onda nastavi: "Manea je dobra ena; rado bih ispunio tvoju elju. Ali ne mogu ii, a rat me nikad nee dohvatiti ovde, bez obzira na to kako e kolone marirati."
	Rekoh: "Moda bi bilo mogue da poe sa mnom i atleni da uveravanja da je tako."
	"Ni to ne mogu."
	Tad sam uvideo da u morati silom da ga povedem sa sobom, ali inilo se da nema razloga da odmah pristupim prisiljavanju; bie dovoljno mogunosti i ujutro. Slegnuh ramenima kao da sam bezvoljan, pa upitah: "Mogu li, onda, bar da prespavam ovde, veeras? Morau se vratiti i izvestiti o tvojoj odluci, ali daljina je petnaest liga ili vie, a ja sad nisam u stanju jo mnogo da peaim."
	Opet videh njegov maleni osmejak, upravo onakav kakav bi kip od slonovae mogao nainiti ako bi pokret buktinje doveo do promene senke na njenim usnama. "Nadao sam se da u od tebe uti neke novosti o svetu", ree on. "Ali vidim da si umoran. Doi kod mene kad zavri obed. Pokazau ti gde ti je postelja."
	"Dvorske manire nemam, majstore, ali nisam toliki prostak da spavam kad moj domain eli jo da razgovara - mada se bojim da nemam mnogo novosti za prianje. Koliko saznadoh od mojih sadrugova, paenika u lazaretu, rat se nastavlja i postaje iz dana u dan sve vreliji. Nama kao pojaanje stiu legije i polulegije, njima itave vojske poslate sa severa ovamo, dole. Imaju i mnogo artiljerije, do se mi moramo oslanjati na svoje kopljanike-jahae, koji mogu da juriaju brzo i dohvate neprijatelja iz blizine pre nego to neprijatelj stigne da naniani svojim tekim oruima. Imaju, takoe, vie leteih amaca nego to su imali prole godine, iako smo mi unitili mnogo takvih. Autarh je lino doao da komanduje, dovodei veliki broj svojih vojnika iz Kue Apsoluta. Ali..." Slegnuo sam ramenima i zastao da uzmem zalogaj hleba i zalogaj sira.
	"Prouavanje rata oduvek mi se inilo najmanje zanimljivi deo istorije. Pa ipak, neki obrasci postoje. Kad jedna strana u ratu pokae iznenadnu snagu, to je obino iz jednog od tri razloga. Prvi je da je ta strana sklopila neki novi savez. Da li se vojnici tih novih vojski razlikuju u ma emu od onih u starima?"
	"Da", rekoh. "uo sam da su mlai i, uopte uzev, telesno slabiji. I da ima vei broj ena meu njima."
	"A nema razlika u jeziku ili odevanju?"
	Odmahnuh glavom.
	"Onda moemo, za sada, odbaciti saveznitvo. Druga mogunost bila bi okonanje nekog drugog rata, koji je bio voen negde drugde. Ako bi tako bilo, pojaanja bi se sastojala od veterana. Kae da nisu to, zato ostaje samo trea mogunost. Iz nekog razloga vaim protivnicima je potrebna hitna pobeda, pa napreu sve sile."
	Hleb sam bio ve pojeo. Upitah, sada ve istinski radoznao: "A zato bi to bilo?"
	"Ne znajui vie od onog to znam, ne mogu kazati. Moda se njihove voe plae svog naroda, kome se rat smuio. Moda su svi Ascijanci samo sluge, a gospodari sada prete da e samostalno stupiti u dejstvo."
	"Ti u jednom trenutku prui nadu, a u sledeem je izmakne."
	"Ne inim to ja, nego istorija. Jesi li ti lino bio na frontu?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"To je dobro. U mnogo kom pogledu ovek utoliko slabije poznaje rat ukoliko ga je vie gledao. Kako stoji narod tvog Komonvelta? Jesu li graani ujedinjeni iza autarha? Ili ih je rat toliko iscrpeo da su poeli dizati poviku za mir?"
	Na ovo sam se nasmejao, a sva ona gorina koja je doprinela da budem privuen Vodalusu vratila se naglim talasom.
	"Ujedinjavanje? Povika? Ja znam da si se ti, majstore, osamio da bi usredsredio svoj um na vie teme, ali nisam oekivao da iko tako slabo poznaje zemlju u kojoj ivi. Rat vode karijeristi, plaenici i mladii koji su eljni pustolovina. Sto liga juno odavde taj rat je manje od glasine, izuzev u Kui Apsoluta."
	Majstor A skupi usne. "Onda je tvoj Komonvelt jai nego to sam mislio. Nije udo to su vai protivnici oajni."
	"Ako je ovo snaga, neka nas Svemilostivi sauva od slabosti. Majstore Ae, front se moe raspasti u svakom trenutku. Bilo bi mudro da poe sa mnom na bezbednije mesto."
	Ovo kao da nije ni uo. "Ako na bojite stupe lino i Erebus, i Abaja, i ostali, bie to sasvim nova borba. Ako i kad. Zanimljivo. Ali ti si umoran. Doi sa mnom. Pokazau ti tvoju postelju i one visoke stvari radi ijeg izavanja sam, kao to si maloas kazao, doao ovamo."
	Popeli smo se uz dva niza stepenika i uli u jednu sobu koja mora biti da je bila ona ista u kojoj sam prethodne veeri video svetiljku. Bila je to iroka dvorana sa mnogo prozora; zapremala je itav taj sprat. Tu su se nalazile neke maine, ali bile su manje i malobrojnije od onih koje sam u Boldandersovom dvorcu bio video; nalazili su se tu i stolovi, i hartije, i mnotvo knjiga, a blizu sredine stajao je jedan uzan krevet.
	"Ovde prilegnem da odremam", objasni majstor A, "kad mi posao ne doputa da se povuem na spavanje. Leaj, za oveka tvoje grae, nije ba veliki, ali mislim da e ti biti udoban."
	A ja sam prethodnu no na kamenu prespavao; ovaj krevet mi je izgledao uistinu veoma primamljivo.
	Poto mi je pokazao mesto gde mogu da se olakam i operem, otiao je. Poslednji put kad sam ga uspeo ugledati, pre nego to je ugasio svetlost, videh isti onakav savren osmejak.
	Trenutak potom, kad su se moje oi prilagodile na mrak, prestao sam da se udim tom osmehu, jer sam primetio neto drugo: kroz sve te mnogobrojne prozore videlo se da napolju blista neki neogranieni biserni sjaj. "Ma, to smo mi iznad oblaka", rekoh sebi (smekajui se, i ja, nekakvim poluosmejkom), "ili, jo tanije, neki niski oblaci su naili, pa su zaogrnuli vrh ovog brda, to ja u mraku nisam mogao primetiti, ali to je on na neki nain saznao. Sad ja vidim vrhove tih oblaka, a to su ba visoke stvari, kao to sam iz Tifonovih oiju video gornje strane oblaka." Onda legoh da spavam.

	                            
 17. RAGNAROK - ZAVRNA ZIMA

	udan je to oseaj bio probuditi se bez oruja; ali, iz nekog razloga koji ne umem objasniti, taj oseaj sam prvi put ba tog jutra doiveo. Posle unitenja Terminus Esta prespavao sam u opljakanom Boldandersovom zamku bez straha i kasnije bez straha putovao na sever. ak i prethodne noi spavao sam na golom kamenu, na vrhu ove litice, nenaoruan i - moda samo zbog onolikog umora - neuplaen. Sada smatram da sam tokom svih tih dana, a zapravo i tokom svih dana od kad sam iz Traksa otiao, ostavljao esnaf iza sebe i postepeno sticao uverenje da sam upravo ono za ta su me smatrali ljudi koji su me sretali - ovek eljan pustolovina od one vrste koju sam pomenuo majstoru Au u razgovoru prethodne noi. Kao muitelj, ja svoj ma nisam smatrao toliko orujem, koliko alatkom i oznakom slubenog statusa. Sad je, u seanju, ma za mene postao oruje, a ja, zato, nenaoruan.
	O ovome sam premiljao dok sam leao na leima, na udobnom madracu majstora Aa, sa akama ispod glave. Morao bih nabaviti drugi ma ako bih hteo ostati u ovim ratom opustoenim predelima, a bilo bi mudro da ga nabavim i ako bih se okrenuo opet na jug. Pitanje je bilo: da li ii, ili ne ii na jug. Ostajui tu gde sam bio, rizikovao bih da budem uvuen u rat, u kome bih lako mogao poginuti. Ali povratak na jug bio bi za mene jo opasniji. Abdiesus, arhon Traksa, nesumnjivo je raspisao nagradu onome ko me uhvati, a esnaf bi gotovo sigurno naruio da budem ubijen ako bih se naao igde blizu Nesusa.
	Neko vreme sam se kolebao oko ove odluke, kao to ovek ve ini kad je u polubudnom stanju, a onda se prisetih onoga to mi je Vinok rekao o robovima Pelerinki. Kako je za nas bruka da nam klijent posle muenja umre, u esnafu uimo poprilino o vetini rada sa pijavicama; smatrao sam da ve znam bar koliko i ti robovi. Kad sam u potleui izleio onu devojku, osetio sam se neoekivano obodreno. atlena Manea je ve imala dobro miljenje o meni, a kad se vratim sa majstorom Aom, imae i bolje.
	Nekoliko trenutaka pre toga bio sam uznemiren zbog neposedovanja oruja. A sad sam oruje stekao - odlunost i plan su bolji od maa, jer ovek na njima otri sopstvene otrice. Zbacio sam ebad, primeujui valjda prvi put njihovu mekotu. Ta velika dvorana bila je hladna, ali ispunjena Sunevom svetlou; inilo se maltene da je sa sve etiri strane po jedno Sunce, kao da su svi zidovi okrenuti ka istoku. Priao sam, nag, najbliem prozoru i pogledao to zatalasano polje beline koje sam nejasno opazio prethodne noi.
	Nije to bila masa oblaka, nego ledena ravnica. Prozor se nije mogao otvoriti, ili, ako je i mogao, ja nisam umeo da reim zagonetku njegovog mehanizma; ali, pritisnuo sam lice na staklo i privirio dole, koliko sam najbolje mogao. Poslednja kua se, kao to sam i ranije video, dizala na kamenom brdu. Sad je samo vrh tog brda ostao iznad leda. Iao sam od prozora do prozora i pogled je sa svih njih bio isti. Vratih se do kreveta koji je do maloas bio moj, navukoh na sebe pantalone i izme i ogrnuh ogrta preko plea, jedva svestan onoga to inim.
	Majstor A se pojavio upravo kad sam zavrio oblaenje. "Nadam se da ne smetam", ree on. "uo sam te kako hoda ovde gore."
	Odmahnuo sam glavom.
	"Nisam eleo da se potrese."
	ake su mi pre toga, bez moje volje, bile otile do lica. Sad neki glupavi deo mene postade svestan ekinjave brade. "Mislio sam da se obrijem pre oblaenja ogrtaa. To mi je bilo glupo. Brijao se nisam jo od odlaska iz lazareta." Bilo je to kao da mi um gazi tekim hodom preko onog leda, a ostavlja da mi se jezik i usne snalaze kako god znaju.
	"Ovde ima vrue vode i sapuna."
	"To je dobro", rekoh. A onda dodadoh: "Ako poem niz stepenice..."

	Opet taj osmeh. "Da li e biti isto? Led? Ne. Ti si prvi koji je pogodio. Mogu li pitati kako ti je to uspelo?"
	"Pre dugo vremena - ne, pre samo nekoliko meseci, zapravo, mada se sad ini da je mnogo vremena prolo - iao sam u Botaniku batu Nesusa. Tamo je bilo jedno mesto koje se zove Jezero ptica, u kome tela mrtvih ostaju, ini se, veito neiskvarena. Bilo mi je reeno da je to zbog neke osobine vode, ali ja sam se jo tada zaudio pretpostavci da bi voda mogla imati toliku mo. Bio je tu i jedan drugi predeo, zvao se Vrt tropske dungle, a lie je tamo bilo zelenije nego to ga ikad videh - ne blistavozeleno, nego potamnelo od zelenosti, kao da biljke nikako ne mogu da iskoriste svu tu silnu energiju koju im Sunce odozgo alje. Tamonji ljudi kao da nisu bili iz naeg vremena, mada ne bih mogao rei jesu li bili iz prolosti, ili budunosti, ili iz neeg treeg to nije ni prolost ni budunost. Imali su jednu kuicu. Bila je mnogo manja od ove, ali me ova na onu podsea. esto sam o botanikim vrtovima razmiljao, posle odlaska iz njih, i ponekad sam se pitao nije li njihova tajna u tome to se u Ptijem jezeru vreme ne odmie od njega, dok se ovek prilikom hodanja po stazicama u Bati dungle pomera unapred ili unazad - svejedno da li unaped ili unazad - kroz vreme. Govorim li previe?"
	Majstor A je odmahnuo glavom.
	"A dok sam ovamo dolazio, video sam tvoju kuu na vrhu ovog brda. Meutim kad sam se popeo, nje tu nije bilo, bila je iezla, a dolina ispod nje nije bila onakva kakvu sam upamtio." Ne znajui ta bih dalje rekao, zautah.
	"Tano govori", ree mi Majstor A. "Ja sam ovde postavljen da posmatram ovo to sad vidi oko sebe. Donji spratovi moga doma, meutim, doseu u ranija razdoblja, od kojih je tvoje doba najstarije."

	"To je, izgleda, veliko udo."
	Odmahnuo je glavom. "udo je maltene jo vee da su gleeri potedeli od unitenja ovu jednu stenovitu uzvisinu. Potopili su vrhunce daleko vee visine. Ovo brdo je zatieno jednim geografskim obrascem tako istananim, da ga je samo sluajnost mogla stvoriti."
	"Ali e i ono, na kraju, biti prekriveno?" upitah.
	"Jest."
	"A ta onda?"
	"Onda ja odlazim. Zapravo, ja u otii izvesno vreme pre nego to se to dogodi."
	Iskusih plimu nerazumnog besa, isto ono oseanje koje me je u deatvu obuzimalo ponekad u sluajevima kad nisam uspevao da objasnim majstoru Malrubiusu neko svoje pitanje. "Htedoh rei - ta e biti sa Urtom?"
	Slegnuo je ramenima. "Nita. Ovo to vidi je poslednja glacijacija. Sad je povrina Sunca zagasite boje; ona e uskoro da zablista od vreline, ali Sunce e se toliko smanjiti da e svojim svetovima davati jo manje energije. Najzad e biti vidljivo, ako bi iko doao i stao na led, samo kao jedna blistava zvezda. Led na kome bi taj ovek stajao nee biti led ove vrste, koju vidi, nego e to biti atmosfera ovog sveta. Tako e ostati veoma dugo. Moda sve do kraja vaseljenskog dana."
	Otiao sam do drugog prozora i opet bacio pogled preko ledenog prostranstva. "Hoe li se to desiti uskoro?"
	"Prizor koji vidi lei mnogo hiljada godina u vaoj budunosti."
	"Ali e, pre ovoga, led morati da krene sa juga."
	Majstor A klimnu glavom. "I sa vrhova planina, nadole. Hajde sa mnom."
	Sili smo na drugi sprat kue, onaj koji sam jedva i primetio kad smo se peli prethodne noi. Prozora je ovde bilo daleko manje, ali majstor A namesti dve stolice ispred jednog i pokretom pokaza da treba da sednemo i gledamo napolje. Bilo je kao to je rekao - led je, divan u svojoj istoti, puzio niz planinske strane da ratuje protiv borova i jela. Zapitah ga da li je i ovo daleko u budunosti, a on opet klimnu glavom. "Ti nee doiveti da ovo ponovo vidi."
	"Ali je tako blisko da ivotni vek jednog oveka dostie maltene do tamo?"
	Kratko je slegnuo ramenima i osmehnuo se ispod brade. "Recimo da je to stupnjevita stvar. Ti ovo nee videti. Nee ni tvoja deca, a ni njihova. Ali proces je ve poeo. Poeo je daleko pre nego to si se ti rodio."
	O jugu nisam nita znao, ali me misli ponesoe ka ostrvskom narodu iz Holvardove prie, o dragocenim, malim, zaklonjenim mestima gde je u sezoni mogue neto uzgajati, o lovu na foke. Nee jo dugo ta ostrva drati na sebi mukarce i njihove porodice. amci e zakrgutati po kamenitim plaama poslednji put: "Moja ena, moja deca, moja ena, moja deca."
	"U ovoj epohi veliki deo tvog naroda je ve otiao", nastavi majstor A. "Oni koje vi nazivate kakogenima odneli su ih, milosrdno, na lepe svetove. I jo e mnogi otii, pre konane pobede leda. Ja sam, vidi, potomak tih izbeglica."
	Zapitah da li e pobei svi.
	Odmahnuo je glavom. "Ne, nee svi. Neki e odbiti da krenu, neke nee biti mogue pronai. Za neke druge nee biti mogue nai dom."
	Sedeo sam neko vreme i arao pogledom po toj zaraenoj dolini, trudei se da sredim misli. Najzad rekoh: "Oduvek sam nalazio da ljudi od religije govore utene stvari koje nisu istinite, dok ljudi od nauke nabrajaju gnusne istine. atlena Manea je rekla da si ti sveti ovek, ali ini mi se da si ovek od nauke; rekao si da te je tvoj narod poslao na na mrtvi Urt da prouava led."
	"Razlika koju pominje vie ne vai. I religija i nauka oduvek su bile stvar vere u neto. To je jedno te isto. Ti si ono to bi po tvom opisu bilo 'ovek od nauke', zato tebi govorim nauno. Da su ovde Manea i njene svetenice, govorio bih drugaije."
	Uspomena imam toliko da se meu njima esto izgubim. Sada, gledajui borje kako se talasa pod naletima vetra koji ja nisam mogao osetiti, kao da zauh udaranje po nekom bubnju. "Sreo sam ja, jednom prilikom, jo jednog oveka koji je tvrdio da je iz budunosti", rekoh. "Bio je zelen, gotovo isto toliko zelen kao ono drvee, a rekao mi je da je njegovo doba - doba sjajnijeg Sunca."
	Majstor A klimnu glavom. "Nesumnjivo je govorio istinu."
	"Ali ti mi kae da je ovo to sada vidim udaljeno samo nekoliko ljudskih ivota, da je deo ve poetog procesa i da e ovo ledeno doba biti poslednje. Ili si lani prorok ti, ili je on."
	"Ja prorok nisam", odgovori majstor A, "a nije to bio ni on. Niko ne moe znati budunost. Mi govorimo o prolosti."
	Opet se naljutih. "Kazao si mi da je ovo udaljeno samo nekoliko ljudskih ivotnih vekova."
	"Jesam. Ali ti i ovaj prizor za mene ste dogaaji iz prolosti."
	"Ja nisam deo prolosti! Sadanjici pripadam."
	"To je sa tvoje take gledanja tano. Ali zaboravlja da te ja ne mogu videti sa tvoje take gledanja. Ovo je moja kua. Kroz moje prozore si gledao. Moja kua puta korenje u prolost. Bez toga bih ja ovde poludeo. Ovako, itam knjige vekovima stare. Sviaju mi se glasovi onih koji su ve vekovima mrtvi, meu njima i tvoj glas. Ti misli da je vreme samo jedna nit. Ono je tkanina, tapiserija koja se protee zauvek u svim pravcima. Ja idem unazad sledei jednu nit. Vi ete poneti napred jednu boju, ne mogu znati koju. Bela vas moe dovesti do mene, zelena do tvog zelenog oveka."
	Ne znajui ta bih drugo rekao, progunao sam da sam vreme oduvek zamiljao kao reku.
	"Jest - ti si doao iz Nesusa, zar ne? A to je bio grad sazidan oko jedne reke. Ali nekad je to bio primorski grad, a tebi bi bilo bolje da vreme zamilja kao more. Talasi nailaze, talasi se povlae, a ispod njih teku struje."
	"Ja bih da siem u prizemlje", rekoh. "Da se vratim u moje sopstveno vreme."
	Majstor A ree: "Shvatam."
	"Pitam se da li shvata. Tvoje vreme je, ako sam te dobro uo, vreme najvieg sprata ove kue, tamo ima i krevet i druge potrebne stvari. Ipak, kad nisi prezauzet poslom, spava ovde, ako je verovati onome to si mi rekao. A ipak kae da je ovo blie mom nego tvom vremenu."
	Ustao je. "Hteo sam rei da i ja beim od leda. Hoemo li krenuti? Trebae ti hrana pre nego to krene na svoj dugi put do Manee."
	"Trebae nam obojici", rekoh.
	Okrenuo se da me pogleda pre nego to je poao niz stepenite. "Rekoh ti da s tobom ne mogu ii. Otkrio si i sam koliko je dobro skrivena ova kua. Za sve one koji ne idu tano po pravoj stazi ak i najnii sprat se nalazi u budunosti."
	Zgrabio sam ga za obe ruke, zavrnuo ih obe na lea ostvarujui tako dupli zahvat, zatim sam ga poeo pretresati da naem oruje. Nije imao nikakvo oruje, a to se njegove snage tie, bila je znatna, ali ne onolika kolika sam se do tog trenutka plaio da bi mogla biti.
	"Planira da me odnese do Manee. Je li to tano?"
	"Da, majstore, a mnogo manje nevolja emo imati ako bude iao dobrovoljno. Reci mi gde mogu nai pare konopca - ne bih eleo da budem prisiljen da upotrebim taj tvoj opasa."
	"Nema konopca", ree on.
	Vezao sam mu ruke njegovim opasaem, kao to je od poetka i bio moj plan. "Kad budemo odmakli odavde", rekoh mu, "odvezau te ako mi bude dao re da e se ponaati dobro."
	"Uinih te dobrodolim u mojoj kui. Kakvo sam ti zlo naneo?"
	"Poprilino, ali to nije vano. Dopada mi se, majstor-Ae, i potujem te. Nadam se da nee smatrati da je moja krivica, zbog ovog to ti radim, vea nego tvoja krivica zbog onog to si uradio ti meni. Meutim, Pelerinke su me poslale da te dovedem, a ja sam, kao to upravo otkrivam, ovek jedne odreene vrste, ako zna ta hou da kaem. A sad, nemoj prebrzo niz te stepenice. Ako tresne, nee moi rukama da se zadri."
	Odveo sam ga u sobu u kojoj me je bio prvobitno primio; tu sam uzeo izvesnu koliinu tvrdog hleba i jedan paket sasuenog voa. "Vie ne smatram sebe njihovim lanom", nastavih, "ali odgajen sam kao..." Na usnama mi je bila re muitelj, ali sam uvideo (i to, ini mi se, tek tad) da to nije sasvim taan naziv za ono to esnaf radi, zato upotrebih slubene rei. "...tragalac za istinom i pokajanjem. Mi radimo ono to smo i rekli da emo raditi."
	"Postoje dunosti koje moram da obavljam. Na gornjem spratu, tamo gde si spavao."
	"Bojim se da e one morati da ostanu neobavljene."
	utao je dok smo izlazili kroz vrata i kretali stenovitim vrhom brda. Onda ree: "Poi u s tobom, ako mogu. Mnogo puta sam poeleo da krenem kroz ova vrata napolje i da se ne zaustavljam."
	Rekoh mu da u ga odvezati odmah ako se zakune svojom au.
	Odmahnuo je glavom. "Ne, onda bi ti mogao pomisliti da sam te izdao."
	Nije mi bilo jasno ta hoe da kae.
	"Moda postoji, negde tamo, jedna ena za koju sam odabrao da se zove Vina. Ali va svet je va. Ja ovde mogu postojati samo ako je verovatnoa mog postojanja visoka."
	Rekoh: "Ja sam postojao u tvojoj kui, je li tako?"
	"Jesi, ali to je bilo zato to je tvoja verovatnoa bila potpuna. Ti jesi deo one prolosti iz koje smo doli ja i moja kua. Pitanje glasi - jesam li ja ona budunost u koju vi idete."
	Setih se zelenoga u Saltusu; to je bio ovek sasvim stamene grae. "Pa zar e, onda, nestati kao mehuri od sapunice?" upitah. "Ili e se u pramenovima razilaziti po vazduhu, kao dim?"
	"Ne znam", ree on. "Ne znam ta e se desiti sa mnom. Niti kuda u otii kad se to desi. Moda u prestati da postojim u ma kom vremenu. Zbog toga nikad nisam svojom voljom otiao napolje."
	Dohvatio sam ga za jednu miicu, mislei, valjda, da ga mogu tako zadrati uz sebe; hodali smo dalje. Iao sam stazom koju mi je Manea bila nacrtala, a Poslednja kua se i dalje uzdizala iza nas, stamena poput ma koje druge kue. Moj um je bio toliko zauzet stvarima koje mi je A ispriao i prikazao, da neko vreme, tokom nekih, moda, tridesetak koraka, nisam uopte gledao ka njemu. Konano me njegova primedba o tapiseriji podseti na Valeriju. U onoj sobi gde smo Valerija i ja jeli kolae zidovi su bili prekriveni tapiserijama; Aove rei o nitima upuivale su na tunelski lavirint kroz koji sam proao pre nego to sam do Valerije stigao. Zaustih da mu to kaem, ali njega tu vie nije bilo. Moja aka je drala prazno mesto u vazduhu. Na trenutak mi se uinilo da vidim kako Poslednja kua plovi po svom ledenom okeanu kao brod. Onda se ona utopi u mrani vrh brda na kome je dotad stajala; a za taj led se pokaza da je samo ono to sam od poetka i mislio - grupa oblaka.

	                            
 18. FOILIN ZAHTEV

	Tokom sledeih stotinak koraka nestajanje majstora Aa nije bilo potpuno. Oseao sam njegovu prisutnost, ak sam uspevao i da ga vidim kako peai uz mene, pola koraka zaostajui, ali to sam video samo kad nisam pokuavao da gledam pravo ka njemu. Kako sam ga to video, kako je on mogao biti u nekom smislu prisutan, a istovremeno i odsutan - ne znam. Nae oi primaju kiu fotona koji nemaju masu niti naelektrisanje, a koji stiu iz ogromnog roja okolnih estica, kao iz milijardu milijardi sunaca - tako me je uio majstor Palaemon, koji je, sam, bio maltene slep. Na osnovu pljuska tih fotona, mi verujemo da vidimo oveka. Moda je ponekad taj ovek, koga mislimo da vidimo, izmiljen koliko i majstor A, ili jo i vie.
	Oseao sam uz sebe i njegovu mudrost. Bila je to setna, ali stvarna mudrost. Uvideh da bi mi bilo drago da je on ipak imao sposobnost da me prati, iako bi to znailo da je dolazak leda neminovan. "Usamljen sam, majstor-Ae", rekoh glasno, ne usuujui se da pogledam iza sebe. "Do ovog asa nisam uviao koliko sam usamljen. Mislim da si i ti bio usamljen. Ko je bila ta ena za koju si izabrao ime Vina?"
	Njegov glas sam moda samo zamiljao. "Prva ena."
	"Meijana? Da, nju znam, predivna je. Moja Meijana bila je Dorkas i usamljen sam zato to nje nema ovde, ali i zato to druge nisu tu. Kad je Tekla postala deo mene, mislio sam da nikada vie usamljen neu biti. Ali sad je ona toliko deo mene, da smo samo jedna osoba, pa mogu eznuti za drutvom drugih. Za drutvom Dorkas, i Pie ostrvljanke, i malenog Severijana, i Drotea i Rohea. Kad bi Eata bio ovde, mogao bih ga zagrliti. A vie od svih njih, voleo bih da vidim Valeriju. Jolenta je bila najlepa ena koju sam ikada video, ali u Valerijinom licu postojalo je neto to mi je iupalo srce iz nedara. Bio sam, valjda, samo deak, iako tada nisam tako mislio. Ispuzao sam iz tame i naao se na mestu zvanom Atrijum vremena. Svuda unaokolo dizale su se kule - tornjevi Valerijine porodice. U sreditu je bio jedan obelisk pokriven brojanicima sunanih satova; pamtim njegovu senku na snegu, ali on nije mogao dobijati svetlost Sunca vie od dve-tri smene u toku dana; sigurno je da su ga kule zaklanjale tokom pretenog dela vremena. Tvoje razumevanje je dublje od mojeg, majstor-Ae - moe li mi kazati zato su taj obelisk tako sagradili?"
	Neki vetar, koji se meu stenama igrao, dohvatio mi je ogrta i poeo ga nadimati oko mene, tako da mi je sa ramena leprao. Privrstio sam ga ponovo i navukao kapuljau. "Iao sam za jednim psom. Nazvao sam ga Triskele i rekao, ak i sebi, da je moj, iako nisam imao prava da uvam psa. Zimski je dan bio kad sam ga naao. Radili smo u perionici - prali smo posteljinu klijenata - a onda se odlivna cev zapuila od dronjaka i vlakana. Ja sam na poslu zabuavao, zato je Drote rekao meni da iziem napolje i proakam slivnik motkom za podupiranje konopca za ve. Vetar je bio grozno hladan. To je, valjda, tvoj led dolazio, mada ja to tada nisam znao - zime koje postaju po malice otrije svake godine. A, zna se, kad probodem to zapueno mesto, mora da bljune prljava vodurina i da mi pokvasi ruke.
	Ljutio sam se jer sam bio najstariji, izuzimajui Drotea i Rohea, pa sam mislio da bi trebalo da budu prinueni mlai egrti da obave taj posao. akao sam motkom po zaguenju, a onda sam ugledao njega, preko Starog dvorita. uvari u Meedai bili su, pretpostavljam, priredili neku privatnu borbu prethodne noi, pa su mrtve zveri sad leale ispred njihovih vrata ekajui da doe grobonja. Jedan arsinoither je tu leao, i jedan tigar sabljozubi, i nekoliko grozovukova. Odozgo pas. Valjda je umro poslednji, a ubio ga je, sudei po njegovom ranama, jedan od grozovukova. Dabome, nije bio stvarno mrtav, samo je izgledao mrtav.
	Priao sam mu da ga vidim - bio je to izgovor, hteo sam da za trenutak prestanem da radim onaj posao i da malo duvam u prste. On je bio krut i hladan kao... ma, krue i hladnije nisam nikad neto video. Ja sam jednom prilikom ubio bika maem i kad je taj bik leao mrtav u sopstvenoj krvi, izgledao je jo i tad znatno ivlji nego Triskele u onom trenutku. Uglavnom, pruim ja ruku i pomilujem Triskelea po glavi. Bila je to glavuda velika kao medvea, a ui su mu odrezali, tako da su ostala samo dva mala iljka. im sam ga dotakao, otvorio je oi. Jurnuo sam nazad preko dvorita i krnuo onaj podupira tako silno u rupu da se odmah probio kroz zaguenje zato to sam se uplaio da e Drote poslati Rohea dole da vidi ta radim.
	Kad se u mislima vratim na to vreme, vidim da je ilo kao da sam ve tada imao Kandu, iako sam je stvarno stekao tek posle godinu i vie dana. Kako je izgledao kad je zakolutao oima nagore da me vidi, ja to opisati ne mogu. U srce me je dirnuo. Kasnije, imajui Kandu, nikada nijednu ivotinju nisam oiveo, ali, ako ba hoemo, ni u jednom sluaju to nisam ni pokuao. Kad sam bio meu ivotinjama, obino sam eleo da ubijem neku, jer sam hteo neto da jedem. Sad vie nisam siguran da je ubijanje ivotinja radi jela neto to nam je namenjeno da inimo. Primetio sam da u tvojim zalihama nije bilo mesa - imao si samo hleb, sir, vino i sueno voe. Jesu li oseanja i kod tvog naroda, na kome god svetu on iveo, takva?"
	Zastao sam u govoru, nadajui se da u uti neki odgovor, ali odgovora nije bilo. Sad su ve svi planinski vrhovi bili pali pod Sunce; nisam vie bio siguran da li me prati jo neko tanano prisustvo majstora Aa, ili samo moja senka.
	Rekoh: "Kad sam imao Kandu, otkrio sam da ona nije htela da oivljava one koji su ljudskim dejstvom izgubili ivot, mada je, izgleda, zaleila ovekomajmuna kome sam odsekao ruku. Dorkas je mislila da je to uspelo zato to sam je ba ja odsekao. Nisam siguran - nikad nisam pomislio da Kanda zna ko je dri, ali moda je znala."
	Jedan glas - ne glas majstora Aa, nego neki kojeg nikad ranije nisam uo - doviknu: "Fina ti nova godina!"
	Digao sam pogled i video, na daljini od moda etrdeset koraka, ulana sasvim nalik na onog koga su Hetorove notule ubile na zelenom drumu prema Kui Apsoluta. Nemajui neki drugi plan, mahnuh mu rukom i povikah: "Znai, sad je dan Nove godine, a?"
	Dotakao je svog destrijera mamuzama i dogalopirao. "Danas je srednji dan leta, poetak nove godine. Slavne za naeg autarha."
	Pokuah da se prisetim neke od onih fraza koje je Jolenta tako rado koristila. "ije srce je svetilite njegovih podanika."
	"Dobro reeno! Ja sam Ibar, iz Sedamdeset osme ksenagije, a ovim drumom ima da patroliram sve do uvee, to je jo gora srea."
	"Ovde je, svakako, zakonito drumove koristiti."
	"U potpunosti. Pod uslovom, jakako, da si spreman da dokae ko si."
	"Da", rekoh. "Naravno." Bio sam maltene zaboravio propusnicu koju je Manea bila napisala za mene. Sad je izvukoh i pruih ovome.
	Kad su me zaustavljali na mome putu prema Poslednjoj kui, nisam bio uopte ubeen da su vojnici koji su me ispitivali umeli da itaju. Svaki od njih je mudro zurio u taj pergament, ali je sasvim mogue da su samo osmatrali peat Reda i spoljanji izgled Maneinog pravilnog i energinog, mada pomalo osobenog rukopisa. Ovaj ulan je nesumnjivo bio pismen. Video sam kako njegove oi putuju du redova teksta, ak sam, ini mi se, zapazio trenutak kad je zastao kod rei "asnu sahranu".
	Paljivo je opet sklopio pergament, ali ga je zadrao. "Znai, ti si sluga Pelerinki."
	"Da, tu ast imam."
	"Izgovarao si, dakle, rei molitve. A ja mislio, kad sam te vid'o, da pria sam sa sobom. Ne nasedam religijskim glupostima nimalo. Mi imamo zastavu nae ksenagije blizu i autarha u daljini, i to je sve to mi treba po pitanju visokog potovanja i tajanstva; ali uo sam da su to dobre ene."
	Klimnuo sam glavom. "Ja verujem - moda malice vie nego ti. Ali zaista jesu dobre."
	"A ti si poslat da obavi neki posao za njih. Pre koliko dana?"
	"Tri."
	"Da li se sad vraa u lazaret na Media Parsu?"
	Klimnuh glavom. "Nadam se da do tamo stignem pre noi."
	Odmahnuo je glavom. "To nee. Samo polako, to ti je moj savet." Pruio mi je pergament.
	Uzeo sam ga i stavio natrag u jahaku torbicu. "Iao sam sa jednim sadrugom, ali se razdvojismo. Pitam se da li si ga video." Opisah mu majstor-Aa.
	Ulan odmahnu glavom. "Imau ga na umu, pa, ako ga primetim, rei u mu kuda si otiao. Nego - da li bi ti sada odgovorio meni na jedno pitanje? Nije slubeno, pa, ako eli, moe da mi kae da se to mene nita ne tie."
	"Odgovoriu ako mogu."
	"ime e se baviti kad napusti Pelerinke?"
	Ovo me je donekle zbunilo. "Pa, zato, ja i ne planiram da ih napustim. Moda, jednog dana."
	"Dobro, onda imaj laku konjicu na umu. Izgleda kao ovek od ruku, a nama je takav uvek dobro doao. ivee upola due nego to bi u peadiji, a zabavljae se dvostruko bolje."
	Poterao je svoju jahau zver napred, a ja ostadoh da razmatram to to je rekao. Bio sam uveren da mi je ozbiljno predloio da spavam pokraj druma; ali upravo ta njegova ozbiljnost me je navela da pohitam napred. Dat mi je blagoslov da imam dugake noge, pa kad zatreba mogu da razvijem brzinu peaenja koja ne zaostaje za lakim trkom veine ljudi. Upotrebio sam noge tada, odbacujui sve misli o majstoru Au i o mojoj prolosti punoj nevolja. Moda me je neka razreena prisutnost majstora Aa jo pratila; moda me prati i sada. Ali ako je ona uz mene, ja to nisam primeivao i ne primeujem.
	Urt jo nije bio okrenuo lice od Sunca kad izbih na onaj uzani drum kojim smo ili, pre neto vie od nedelju dana, onaj mrtvi vojnik i ja. U praini je jo bilo krvi, mnogo vie nego to sam je na tom mestu video ranije. Zbog ulanovih rei bio sam se uplaio da su Pelerinke optuene za neko zlodelo; sad sa pouzdanjem zakljuih da je u pitanju bio samo veliki priliv ranjenika u lazaret, naime da je ulan smatrao da ja zasluujem jednu no odmora pre nego to budem upuen da radim oko njih. Ta misao donela mi je ogromno olakanje. Prenatrpanost lazareta ranjenicima omoguila bi da moje vetine zablistaju, pa bi kasnije bilo utoliko verovatnije da e me Manea primiti kad ponudim da prodam sebe Redu, pod uslovom da smislim nekakvu priu kojom bih opravdao svoj neuspeh u Poslednjoj kui.
	Ali kad sam zaokrenuo oko poslednje krivine na tom drumu, video sam neto sasvim drugaije.
	Na mestu gde je ranije stajao lazaret, zemljite kao da je preorala neka gomila ludaka, preorala i prekopala - na dnu se ve obrazovalo plitko jezerce. Taj krug je bio oivien rastrgnutim stablima.
	Sve do pada tame hodao sam tamo-amo po tom mestu. Traio sam neki znak mojih prijatelja, kao i neki trag onog oltara u kome je ostala Kanda. Naao sam jednu aku, muku, otkinutu u anom zglavku. Mogla je biti Melitova, ili Holvardova, ili Ascijaneva, ili Vinokova. To nisam mogao odrediti.
	Tu no prespavao sam pored druma. Kad je dolo jutro, poeo sam se raspitivati, pa sam, pre veeri, naao preivele, nekih pet-est liga daleko od preanjeg mesta. Od leaja do leaja sam stupao, ali mnogi su bili u nesvesti i toliko umotani zavojima da ih nisam mogao prepoznati. Mogue je da su se meu njima nalazile i Ava, i Manea, i ona Pelerinka koja je bila donela stoliicu da bi pokraj mene sedela; ali ja ih tamo nisam pronaao.
	Prepoznao sam samo jednu enu, Foilu, i to zato to je ona prepoznala mene i uzviknula "Severijane!" dok sam hodao izmeu ranjenih i umiruih. Otiao sam do nje i pokuao da joj postavljam pitanja, ali ona je bila veoma slaba i nije mi mogla mnogo kazati. Napad se sruio bez upozorenja i razneo negovalite kao grom; sve njene uspomene odnosile su se na ono posle: vritanje se dugo prolamalo, ali nije privuklo nikakve spasioce, onda su preivele konano odvukli vojnici koji o medicini nisu znali tako rei nita. Poljubio sam je najbolje to sam mogao, a onda sam obeao da u opet doi da je vidim - obeanje za koje smo, verujem, oboje znali da ga ja neu moi ispuniti. Ona je rekla: "Pamti kad smo svi priali prie? O tome sam razmiljala."
	Rekoh da sam znao da je o tome mislila.
	"Hou rei dok su nas nosili ovamo. Melito, Holvard i ostali su mrtvi, ini mi se. Ti e, Severijane, biti jedini koji e pamtiti."
	Rekoh joj da u pamtiti zauvek.
	"Hou da pria drugim ljudima. U zimskim danima, ili u noima kad se nema ta drugo raditi. Jesi li zapamtio prie?"
	"'Moja zemlja je zemlja dalekih obzorja, irokog neba.'"
	"Da", rekla je tada i, inilo se, zaspala.
	To drugo obeanje sam odrao, jer sam te prie prvo zapisao na praznim stranicama na kraju smee knjiice, a onda ih i ovde izloio, doslovce onako kako sam ih uo tokom onih dugih, toplih podneva.

	                            
 19. GVAZAHT

	Sledea dva dana provedoh lutajui. O njima neu mnogo priati, jer i nema mnogo ta da se pria. Mogao sam se, valjda, u nekoliko jedinica ulaniti, ali nisam bio nimalo siguran da mi se ulanjuje. Bio bih se rado vratio u Poslednju kuu, ali mi ponos nije dao da se preputam milosru majstora Aa, pod pretpostavkom da je njega vie uopte bilo mogue nai tamo. Govorio sam sebi da bih se rado vratio na poloaj liktora Traksa, ali sve da je ta mogunost i postojala, nisam ubeen da bih to i uinio. Spavao sam kao ivotinja, u umarcima, i uzimao svaku hranu koju sam uspevao da naem, a to nije bilo gotovo nita.
	Treeg dana sam otkrio jedan zarali ma falion, isputen, inilo se, u nekom vojnom pohodu prethodne godine. Izvukao sam svoju boicu ulja i polomljenu belegiju (obe te stvari i drku sam sauvao kad sam ostatak Terminus Esta bacio u vodu), a zatim sam proveo jednu srenu smenu vremena istei ga i otrei. Kad je to bilo svreno, nastavio sam da idem i uskoro nabasao na neki drum.
	Poto Maneina propusnica vie nije mogla dobro da me titi, vie sam zazirao od pojavljivanja na otvorenom prostoru nego kad sam se vraao iz kue majstora Aa. Meutim, inilo se da je verovatno da se onaj mrtvi vojnik koga je Kanda dozvala natrag u ivot i koji je sad nazivao sebe imenom Miles, iako sam ja znao da jedan deo njega jeste Jonas, do sada ve pridruio nekoj jedinici. U tom sluaju on bi morao biti na nekom drumu, ili u vojnikom logoru blizu nekog druma, ako nije ve upuen u bitku; a ja sam eleo da popriam sa njim. On je, kao i Dorkas, neko vreme proveo mirujui u dravi mrtvih. Njen boravak tamo bio je dui, ali ja sam se nadao da bih mu mogao postavljati pitanja pre nego to mu, proticanjem predugog vremena, uspomene o tome izblede, te da bih mogao saznati neto zahvaljujui emu bih uspeo - ako ne da je vratim sebi - bar da se pomirim sa injenicom da sam je izgubio.
	Jer, otkrio sam da je sada volim vie nego to sam je voleo ijednog trenutka tokom naeg peaenja kroz divljinu do Traksa. Tada su moje misli bile odve obuzete Teklom; neprestano sam posezao u sebe da naem nju. Sad se inilo, makar to bilo i samo zato to je Tekla tako dugo bila deo mene, da sam je zaista uhvatio i da je drim u zagrljaju jaem od ma kakvog sparivanja - zapravo, inilo se da je ona, kao to muko seme ue u telo ene da bi proizvelo (ako takva bude volja Apeironova) jedno novo ljudsko bie, ula kroz moja usta u mene i meala se, mojom voljom, sa onim bivim Severijanom, stvarajui novoga oveka: mene, koji jo nosim ime Severijan, ali ostajem svestan svog, da se tako izrazim, dvostrukog korena.
	Ne znam da li sam ta eljena saznanja mogao izvui iz Milesa-Jonasa. Nikada ga nisam naao, mada sam traganje uporno nastavio sve do danas. Sredinom popodneva uao sam u jedan region polomljenog drvea; tu sam s vremena na vreme prolazio pored leeva u raznim stupnjevima raspadanja. U poetku sam pokuavao da kradem sa njih kao to sam ukrao stvari sa Milesa-Jonasa, ali drugi su to pre mene uinili, a videlo se i da su tokom prethodnih noi dolazili glodari feneksi sa svojim otrim zubiima da kradu meso.
	Neto kasnije, dok su moje energije ve poinjale da poputaju, zastao sam kod dimee olupine jednih praznih zaprenih vagon-kola za snabdevanje. Zaprene zveri su leale na drumu, a izmeu njih, licem u praini, voza; inilo se da te dve ivotinje nisu dugo mrtve, pa mi pade na um da ne bi loe bilo da iseem iz njihovih slabina mesa koliko mogu i odnesem ga na neko izdvojeno mesto gde bih mogao naloiti vatricu. Taman to zabih vrh maa u bok jedne ivotinje, zauh topot kopita i, pretpostavljajui da je to destrijer nekog oficira, sklonih se ukraj druma da ga pustim da proe.
	Bio je to, meutim, jedan mali, debeli ova, energinog izgleda, na visokoj, zlostavljanoj jahaoj zveri. Potegao je uzde kad me je video, ali neto u njegovom izrazu lica kazalo mi je da nee biti potrebe ni da se borim ni da beim. (Da je dolo do tog izbora, ja bih se borio. Njegov destrijer mu ne bi bio od velike koristi meu prekraenim i oborenim stablima; imao je prsni oklop i lem sa bronzanim obruima, ali mislim da sam, ipak, mogao da ga pobedim.)
	"Ko si ti?" povika on. Kad mu rekoh, on nastavi: "Severijan iz Nesusa, je l'? Znai da si civilizovan, ili polucivilizovan, ali izgleda kao da nisi dobro jeo u poslednje vreme."
	"Naprotiv", rekoh ja. "U poslednje vreme sam jeo vie nego to je moj obiaj." Nisam eleo da me smatra slabim.
	"Ali bi ti dobro dolo jo - ta krv na tvom mau nije ascijanska. Jesi li skjavoni? Vanrednjak?"
	"Moj ivot je bio prilino izvan reda u poslednje vreme, to je sigurno."
	"Ali nisi vezan ni za jednu formaciju?" Uznemirujue spretno je iskoio iz sedla, uzde je bacio na zemlju i priao mi snanim koracima. Bio je malo krivonog i imao je jedno od onih lica koja kao da su vajana od gline, a onda pritisnuta sa gornje i sa donje strane pre peenja, tako da su i elo i vilica plitki a iroki, oi prorezi, a usta takoe iroka. Ipak, odmah mi se dopao, zbog poletnosti i zbog toga to se tako malo trudio da sakrije nepotenje.
	Rekoh: "Nisam ja vezan ni za koga i ni za ta - osim za uspomene."

	"Ahhh!" Uzdahnuo je i na trenutak prevrnuo oima nagore. "Znam - znam. Svi smo mi imali svoje tekoe, nema ko nije. ta je bilo, ena ili zakon?"
	Ja do tada nisam sagledavao svoje nevolje u toj svetlosti, ali, razmislivi jedan trenutak, priznadoh da je malice u pitanju bilo i jedno i drugo.
	"E, pa, stigao si na pravo mesto i kod pravog oveka. Kako bi ti se svialo dobro jelo veeras i cela gomila novih prijatelja, a sutra jo i puna aka orioka? Zvui fino? Fino!"
	Vratio se do svoje jahae ivotinje, enke; njegova ruka je poletela napred, hitro kao ruka maevaoca, da doepa uzde pre nego to bi ona mogla uzmai. Kad je opet imao uzde u rukama, uskoio je u sedlo istom onom hitrinom kojom je i iskoio. "A sad se penji iza mene", doviknu mi. "Nije daleko, a ona e lako poneti dvojicu."
	Uinih kako mi je rekao, mada saam se oko penjanja u sedlo pomuio znatno vie nego on zato to nije bilo uzengije u koju bih mogao staviti nogu. Istog trena kad sam se naao na njenim leima, destrijerka je zmijskom hitrinom pokuala da me ujede za nogu; ali je njen gospodar, koji je taj manevar oigledno primetio, raspali po glavi mesinganom jabukom na kraju drke noa tako krvniki da se ivotinja zatetura i umalo ne pade.
	"Ne obraaj panju", ree on. Kratkoa njegovog vrata nije mu dozvoljavala da pogleda nazad preko ramena, zato je govorio iz leve strane usta da bi bilo jasno da govori meni. "Ona je fina ivotinja i odvaan borac i samo hoe da se obezbedi da shvati njenu vrednost. To ti je, zna, kao neki obred pristupanja. Zna ta je inicijacija?"
	Rekoh mu da smatram da mi je taj pojam dobro znan.
	"Za svaku stvar kojoj vredi pripadati postoji neki obred upuivanja, videe da je tako - ja sam to svojim iskustvom saznao. A jo nisam video nijedan takav obred kroz koji jedan odvaan momak ne bi mogao proi i posle mu se smejati."
	Posle tog ohrabrenja sjurio je svoje ogromne mamuze destrijerki u bokove kao da namerava da joj tog trenutka prospe celu utrobu i mi poletesmo drumom, povlaei kovitlace praine za sobom.
	Jo od dana kad sam izjahao na Vodalusovom jurinom destrijeru iz Saltusa, pretpostavljao sam, u svome neznanju, da se sve jahae zveri mogu podeliti u dve grupe: jedna grupa bi bile one sa finim poreklom, brze, a druga one sa hladnom krvlju, spore. One bolje, miljah ja, tre graciozno i lako, maltene kao maka; a one loije se vuku tako tromo da je maltene svejedno kojim nainom to obavljaju. Jedan od Teklinih tutora koristio je izreku da su svi dvovrednosni sistemi lani; na ovom jahanju otkrio sam novo potovanje prema njemu. Destrijerka moga dobroinitelja pripadala je onoj treoj klasi (koja je, kako sam kasnije otkrio, prilino brojna) u koju spadaju ivotinje koje su bre od ptica, ali tre kao da gvozdenim nourdama treskaju po drumu od kamena. Mukarci imaju nebrojeno mnogo prednosti u odnosu na ene, pa im je iz tog razloga opravdano pripala dunost da budu zatitnici ena, ali, ipak, ene se mogu pohvaliti jednom velikom prednou u odnosu na mukarce: nikad nijedna ena nije doivela da njeni organi za razmnoavanje budu zgnjeeni izmeu njene sopstvene karlice i koatih lea jedne od ovih galopirajuih betija. Meni se to desilo nekih dvadeset ili trideset puta pre nego to je ova betija zauzdana i zato kad sam konano skliznuo sa njenih sapi i skoio ustranu da izmaknem njenom ritanju, nisam bio osobito dobro raspoloen.
	Bili smo se zaustavili na jednoj od onih malih, izgubljenih poljana koje ovek moe ponekad nai meu brdima; bio je to prostor manje-vie ravan, nekih stotinak koraka u preniku. U sreditu je bio podignut ator veliki kao seoska kua, a na njemu je leprala jedna izbledela zastava, crna i zelena. Nekoliko desetina jahaih ivotinja, nogu sputanih, paslo je gde je koja htela po polju, a isti toliki broj dronjavih ljudi, u drutvu nekoliko neoeljanih ena, dokoliio je unaokolo, istei oklope, spavajui ili kockajui se.
	"Gle'j 'vamo!" povika moj dobrotvor. "Evo novi regrut!" Meni saopti: "Severijane od Nesusa, ti stoji u prisustvu Osamnaeste bacele kontrarije iregularaca, a svako od nas je borac bez straha ako se moe bar jedna parica zaraditi."
	Dronjavi mukarci i ene ustajali SU i poinjali polako da plove ka nama; na licima mnogih bilo je neskriveno cerenje. Vodio ih je jedan visoki, vrlo mravi ova.
	"Sadruzi, dajem vam Severijana od Nesusa!
	Severijane", nastavi moj dobroinitelj, "ja sam tvoj kondotjer. Zovi me Gvazaht. Ovaj tap za pecanje ovde, vii ak i od tebe, moj je zamenik Erblon. Ostali e se predstaviti sami, siguran sam. Erblone, hou da porazgovaram s tobom. Sutra e biti patrola." Dohvatio je tog visokog za miicu i poveo ga pod ator, ostavljajui me sa gomilom vojnika koji su me do tada ve okruili.
	Jedan od najkrupnijih, tip nalik na medveda, visok maltene koliko ja, a gotovo dvostruko tei, pokaza pokretom ka mom mau. "Pa zar nema kaniju za to tu? Aj' da ga vidimo."
	Predao sam falion bez raspravljanja; bio sam siguran da ta god se desilo, ovo nee biti prilika za ubijanje.
	"Znai, jaha si, a?"
	"Ne", rekoh ja. "Jahao sam pomalo, ali ne smatram sebe strunjakom za to."
	"Ali zna kako se izlazi nakraj sa njima?"
	"Bolje znam sa mukarcima i enama."
	Na ovo se svi nasmejae, a krupni ova ree: "E to je ba fino, jer se verovatno nee mnogo najahati, ali e ti dobro razumevanje ena - i destrijera - pomoi."
	Jo dok je to govorio, zauo sam bat kopita. Dvojica su dovodila jednog destrijera-arca; bila je to miiava ivotinja, uspanienih oiju. Njegove uzde bile su podeljene na dva dela i produene, zahvaljujui emu su oni mogli da stoje jedan levo, a drugi desno od destrijera, i to na odstojanju od po tri koraka. Jedna drolja sa kosom lisije boje i nasmejanim licem sedela je u sedlu lako, a umesto uzdi drala je u svakoj ruci po jedan jahaki bi. Vojnici i njihove ene poee da kliu i pljeskaju, a na taj zvuk arac se prope kao uskovitlani vetar i poe mlatarati prednjim nogama po vazduhu, pokazujui na svakoj prednjoj nozi po tri ronata izrataja za koja mi kaemo da su "kopita", iako su to zapravo kande podesne gotovo isto toliko za bitku koliko i za hvatanje za tlo. Pokreti su mu bili bri od mog pogleda.
	Onaj krupni me pljesnu akom po ramenu. "Nije ovo najbolji destrijer koga sam ikad imao, al' valja, lino sam ga uvebao. Ova dvojica su Mesrop i Laktan i oni e ti dati te uzde, a ti samo treba da se popne na njega. Ako to uspe, a da Dariju ne obori, tvoja je dok vas ne sustignemo." Pojaanim glasom on nastavi: "E, aj - putaj ga!" Oekivao sam da e mi njih dvojica dati uzde. Ali oni su ih samo bacili ka mom licu, a ja sam zamahnuo rukama da dohvatim obe i promaio ih. Neko podbode arenog destrijera odastrag, a krupni ovek zazvida na neki poseban, prodoran nain. Taj areni at bio je izveban da se bori; njegovi dugaki zubi nisu bili pojaani metalom, ali su zato bili ostavljeni u svom prirodnom obliku, pa su mu virili iz eljusti kao noevi. Izbegao sam udarac jedne sevajue prednje noge i pokuao da ga zgrabim za ular; udarac jednog od ta dva bia dohvati me posred lica, a nalet ata me obori na zemlju.
	Mora biti da su ga vojnici naterali da ustukne, inae bi me izgazio. Moda su mi - ne mogu biti siguran - pomogli i da ustanem. Grlo mi je bilo puno praine, a sa ela mi je u oi curila krv.
	Krenuo sam opet na njega, kruei udesno da bih mu izbegao kopita, ali on se okretao bre nego ja, a cura zvana Darija prasnula je sa oba bia ispred mog lica da me sprei. Vie iz gneva nego zbog ma kakvog plana, dograbio sam jedan bi. Kona oma na kraju drke bia bila je navuena oko jednog njenog zglavka; cimnuo sam, pa za biem polete i Darija i srui se meni u naruje. Ugrizla me je za uvo, ali ja sam je dohvatio za vrat sa zadnje strane, obrnuo, zario prste u jednu polovinu njene vrste stranjice i podigao je u vazduh. Njene razritane noge kao da su uplaile ata. Nastupao sam ka njemu, on je uzmicao unatrake kroz gomilu sve dok ga jedan od njegovih muitelja nije podbadanjem opet naterao napred, a tada sam nagazio na njegove uzde.
	Posle toga je bilo lako. Bacio sam tu ensku, doepao ga za ular, zavrnuo mu glavu na jednu stranu i ritanjem mu izmakao obe prednje noge ispod njega u stranu; nas su uili da tako smirujemo neposlune klijente. Sa prodornom, ivotinjskom cikom pao je kao klada. Naao sam se u sedlu pre nego to je uspeo da se ponovo osovi na noge, a onda sam, iz sedla, poeo da ga ibam po bokovima; nagnao sam ga munjevito kroz gomilu, onda ga okrenuo i jurnuo na njih ponovo.
	Celog ivota sam sluao prie o uzbudljivosti te vrste borbe, a da je nikad nisam iskusio. Sad naoh da je sve bilo istinito, i vie nego istinito. Vojnici i njihova enskadija beali su kud koji, dernjajui se, poneko je ak zamahao maem. Vie uspeha bi imali da su tako pretili oluji - prejahao sam u jednom naletu preko pet-est takvih. Darija je beala tako brzo, da joj se crvena kosa vijorila kao zastava; ali nikakve ljudske noge nisu mogle izmai tom atu. Sevnuli smo pokraj Darije, ja sam je zgrabio za tu plamenu zastavu i bacio preko prednjeg dela sedla ispred mene.
	Krivudavom stazom siosmo do jedne mrane jaruge, a iz nje u sledeu. Ispred nas su beali jeleni; u tri skoka prestigli smo jednog jelena somotne koe i odgurnuli ga u stranu da nam ne bude na putu. Dok sam bio liktor Traksa, uo sam da eklektici esto jau za lovinom, a zatim skau sa atova i ubadaju lovinu noem. Sad sam u te prie poverovao - ovom jelenu sam mogao kuhinjskim noem prerezati grlo.
	Ostavili smo jelena iza sebe, izbili na vrh jednog novog brega i sjurili se u neku tihu, umovitu dolinu. Kad se arac istrao, pustio sam ga da sam trai put meu drveem; tako velika stabla nisam bio video jo od odlaska iz Saltusa. Kad je zastao da bi pasao proreenu, nenu travu koja je rasla izmeu korenja, odluio sam i ja da stanemo; bacio sam uzde na zemlju kao to sam video da je Gvazaht uinio, a zatim sam sjahao i pomogao crvenokosoj da sie.
	"Hvala", ree ona. "Uspeo si. Nisam mislila da e moi."
	"Inae ne bi ni pristala na ovo? Pretpostavljao sam da su te naterali."
	"Ne bih te onako posekla biem. Sad e ti hteti da mi vrati, a? Uzdama, pretpostavljam."
	"Odakle ti ta pomisao?" Umoran, sedoh. U travi su rasli uti cvetovi, nijedan vei od kapljice vode; uzbrah nekoliko i naoh da miriu na alojevo drvo, zvano i kalambak.
	"Izgleda kao takav tip. Osim toga, nosio si me tako da sam bila zadnjicom nagore, a ljudi koji to ine uvek ele da me po njoj lupaju."

	"To sad prvi put ujem. Zanimljiva misao."
	"Imam ja mnogo njih - takvih." Hitro i graciozno je sela pored mene i stavila mi aku na koleno. "uj, ono je bio samo obred primanja, nita vie. Mi se u tome reamo, bio je doao red na mene, oekivalo se od mene da te tresnem. To je sad gotovo."
	"Razumem."
	"Znai, nee me tui? Divno. Moemo se ovde dobro provesti, zaista. ta god hoe i koliko god hoe, a nazad ne idemo dok ne bude vreme za jelo."
	"Nisam rekao da te neu tui."
	Njeno lice, do tada optoeno usiljenim osmesima, pade, a pogled joj se upravi u zemlju. Nagovestih joj da bi mogla i beati.
	"Onda bi tebi bilo zabavnije, a tukao bi me jo vie pre nego to bismo bili gotovi." Dok je to govorila, aka joj se uvlaila u moje krilo. "Zgodan si po izgledu, zna. I tako visok." I dalje sedei, sagnula se napred, zagnjurila mi lice u krilo i dala mi jedan bridei poljubac, da bi se potom odmah ispravila. "Moglo bi fino da bude. Zaista bi moglo."
	"Ili bi mogla da se ubije. Ima no?"
	Tokom jednog trena njene usne su bile skupljene u savreni mali krug. "Ti si lud, je li tako? Pa trebalo je da znam." Ona skoi na noge.
	Dohvatio sam je za jedan skoni zglob i ona se oprui celom duinom po mekom umskom tlu. Koulja joj je bila satrunula od dugog noenja - spala je posle prvog potezanja. "Rekla si da nee beati."
	Pogledala me je krupnim oima preko ramena.
	Rekoh: "Ti nema nikakvu mo nada mnom - ni ti ni oni. Ne bojim se ni bola ni smrti. Postoji samo jedna iva ena koju elim, a mukarca ne elim nijednog osim sebe."

	                            
 20. PATROLA

	Drali smo perimetar koji je imao samo dve stotine koraka u preniku. Nai neprijatelji su, velikom veinom, imali samo noeve i sekire - podseali su, tim sekirama i svojom dronjavom odeom, na one dobrovoljce koje je Vodalus potukao u naem nekropolisu, u emu sam mu pomogao - ali bilo ih je na stotine, a pristizali su i novi.
	Naa eta je jo pre zore bila osedlala atove i krenula iz logora. Senke su jo bile dugake, negde na pokretnome frontu, kad jedan izvia pokaza Gvazahtu duboke tragove koje je ostavila neka koija kreui se ka severu. Sledee tri smene vremena ili smo tim tragom.
	Ascijanski napadai koji su koiju zaustavili borili su se dobro, skrenuli su na jug da nas iznenade, pa na zapad, pa opet na sever, kao zmija kad se uvija; ali za sobom su svaki put ostavili trag sainjen od leeva, jer su bili uhvaeni izmeu nae vatre i vatre straara koji su ih gaali iznutra, kroz otvore na stranama koije. Tek pred kraj kad Ascijani vie nisu mogli da bee, postali smo svesni da su prisutni i drugi lovci.
	Do podne opkolie tu malu dolinu. Blistave eline koije, sa svojim mrtvim i umiruim zarobljenicima, stajale su zaglibljene do osovina. Ispred njih su uali nai ascijanski zarobljenici; uvali su ih nai ranjenici. Oficir Ascijanaca je znao na jezik, pa mu je pre jedne smene vremena Gvazaht naredio da koiju izvuku iz gliba, a kad to nisu uspeli, streljao je nekoliko njih. Preostalo ih je jo oko trideset; bili su gotovo goli, mlitavi, praznih oiju. Njihovo naoruanje bilo je natrpano na gomilu daleko odatle, blizu naih vezanih atova.
	Sad je Gvazaht obilazio bojite i ja videh da je zastao kod jednog panja iza koga je leao, u zaklonu, na vojnik meni najblii. Jedna protivnika ena-vojnik izviri iza nekakvog bunia, na znatnoj udaljenosti uz kosinu. Pogodih je udarom munje iz mog kontusa; ona, nesvesno, odskoi u vazduh, a zatim se zgri kao pauk kad ga bace u ar logorske vatre. Ispod crvene marame-bandane koja joj bejae omotana oko glave bila je bledog lica i iznenada razumeh da su je naterali da izviri - da su iza tog bunia bili neki drugi, kojima se ona nije dopadala, ili bar nisu smatrali da ona ima ikakvu vrednost, pa su je prinudili da izviri. Opalio sam ponovo i presekao to zeleno rastinje munjom, stvarajui oblai kiselog dima koji zaplovi ka meni kao njen duh.
	"Nemoj traiti te naboje", ree Gvazaht uz moj lakat. On se bio bacio na tle pored mene, i to, rekao bih, vie iz navike nego iz straha.
	Zapitah hoe li naboji biti istroeni pre pada noi ako ispaljujem po est puta u svakoj smeni vremena.
	Slegnuo je ramenima, a onda odmahnuo glavim.
	"Tom brzinom sam pucao iz ove stvari, bar koliko mogu po kretanju Sunca oceniti. A kad doe no..."
	Pogledao sam ga, a on je samo mogao da slegne ramenima jo jednom.

	"A kad doe no", nastavih, "neemo moi da ih vidimo dok se ne primaknu na samo nekoliko koraka. Pucaemo manje-vie nasumino i ubiemo ih nekoliko desetina, onda emo izvui maeve i staemo lea uz lea, a oni e nas pobiti."
	"Pomo e stii pre toga", ree on, pa, videi da mu ne verujem, pljunu. "Kamo sree da nikad nisam pogledao trag te prokletinje. Kamo sree da nikad nisam za nju uo."
	Bio je red na mene da slegnem ramenima. "Vrati je Ascijancima, pa emo se probiti napolje."
	"Metalni novac je unutra, kad ti kaem! Zlato kojim treba da budu isplaene nae trupe. Koije su toliko teke da ne moe biti nita drugo."
	"Mora biti da je oklop poprilino teak."
	"Nije ba. Viao sam ja ve takve koije, to je zlato iz Nesusa ili iz Kue Apsoluta. Ali ta stvorenja unutra - ko je ikad video takva?"
	"Video sam ja."
	Gvazaht se netremice zagledao u mene.
	"Kad sam prolazio kroz kapiju Saalnicu u Zidu Nesusa. To su ljudi-zveri, sazdani pomou istih onih izgubljenih vetina zahvaljujui kojima su nai destrijeri bri nego drumske maine iz starih vremena." Pokuao sam da se prisetim ta mi je jo Jonas kazao o njima, pa sam zavrio prilino slabo reima: "Njih autarh koristi za dunosti koje su odve mukotrpne za ljudska bia, ili koje su takve da se ne mogu ljudima poveriti."
	"To bi, valjda, moglo biti prava stvar. Kako bi oni mogli ukrasti pare? Kud bi poli? uj, posmatrao sam te."
	"To znam", rekoh. "Osetio sam."
	"Velim, posmatrao sam te. Naroito od kada si naterao onog tvog arca da napadne oveka koji ga je uvebavao. Ovde gore, u Orithiji, mi viamo mnoge snane ljude i mnoge hrabre - najee ih viamo kad prekoraujemo njihova tela. Vidimo i mnotvo pametnjakovia, ali od dvadeset takvih devetnaest su previe pametni da bi bili od koristi ikome, pa i sebi. Ono to vredi jesu mukarci, a ponekad i ene, koji imaju jednu odreenu vrstu moi, naime mo da navedu druge ljude da ine ono to oni kau. Neu da se hvaliem, ali ja je imam. Ima je i ti."
	"To nije bilo preterano oigledno u mom dosadanjem ivotu."
	"Ponekad se to tek u ratu ispolji. To je jedna od dobrih strana rata, a poto rat nema mnogo dobrih strana, visoko cenimo one koje ima. Severijane, hou da sie do koije i pregovara sa tim ljudoivotinjama. Kae da zna neto o njima. Navedi ih da iziu i da nam pomognu u borbi. Ipak smo, na kraju krajeva, na istoj strani."
	Klimnuo sam glavom. "A ako ih navedem da otvore koiju, pare moemo podeliti izmeu sebe. Mogue je da e se bar neko od nas izvui."
	Gvazaht zgaeno odmahnu glavom. "ta ti rekoh maloas o onima koji su previe pametni? Da si stvarno pametan, ne bi to prenebregao. Ne, nego im reci da je vaan svaki borac, pa ak i ako ih ima samo trojica ili etvorica. Osim toga, postoji neka, makar i mala mogunost da e ovi prokleti pljakai pobei kad ih vide. Daj mi tvoj kontus, drau tvoj poloaj dok se ne vrati."
	Dadoh mu svoje oruje. "A ko su, uopte, ovi to nas napadaju?"
	"Ovi? Pratioci logora. Krmari, kurve - i enske i muke. Dezerteri. S vremena na vreme autarh ili neko od njegovih generala ih pohvata i otera na posao, ali oni ubrzo klisnu. Klisnuti - u tome su jedino veti. Ma, treba to sve pobiti."
	"Imam tvoje ovlaenje da pregovaram sa naim zarobljenicima u koiji? Podrae me?"
	"Pa nisu nam to zarobljenici - hmm, dobro, valjda i jesu. Reci im ovo to sam ja rekao i postigni najbolju pogodbu koju bude mogao. Podrau te."
	Gledao sam ga jedan trenutak, nastojei da ocenim da li to misli ozbiljno. Kao i toliki drugi sredoveni ljudi, ve je nosio na licu onog starca koji e od njega postati, starca kivnog, sklonog psovanju, starca koji je ve poinjao da mrmlja primedbe i albe koje e izgovarati kad mu doe poslednji okraj.
	"Ima moju re. Ajd'."
	"Vai." Ustao sam. Ta oklopna kola su liila na one koije kojima su vani klijenti dovoeni u nau kulu u Citadeli. Prozori kola bili su uzani i prepreeni reetkama, a zadnji tokovi visoki kao ovek. Glatki elini bokovi nagovetavali su primenu onih izgubljenih vetina koje sam Gvazahtu pomenuo; tavie, znao sam da ljudi-ivotinje, unutra, imaju bolje oruje nego mi. Pruio sam ruke da bih pokazao da sam nenaoruan, zatim sam hodao najvre to sam mogao prema njima, sve dok se na jednoj prozorskoj reetki nije pokazalo neije lice.
	Kad ovek slua o takvim spodobama, zamilja neto postojano, neto na pola puta izmeu zveri i oveka; ali kad ih stvarno vidi - kao to sam ja sad video ovog oveka-ivotinju i kao to sam video ovekomajmune u rudniku blizu Saltusa - utisak uopte nije takav. Najbolje poreenje koje mogu napraviti jeste ono sa treperenjem lia srebrne breze na vetru. U jednom trenutku ona izgleda kao obino drvo, a u sledeem, kad se pojave donje strane listova, izgleda kao neka natprirodna tvorevina. Tako je bilo sa ovim ljudoivotinjama. U prvi mah sam pomislio da kroz ipke u mene pilji buldog; onda se uinilo da je ipak ovek, uzvieno ruan, mrka lica i ilibarnih oiju. Digao sam ake do reetke da mu dam svoj miris; pomiljao sam na Triskelea.
	"ta hoe?" Glas mu je bio grub, ali ne neugodan.
	"Hou da spasem vae ivote", rekoh. Pogreka je bila to rei i im su te rei izletele iz mojih usta, znao sam da je pogreka.
	"Mi svoju ast hoemo da spasavamo."
	Klimnuo sam glavom. "ast je vii ivot."
	"Ako nam moe rei kako da spasemo svoju ast, govori. Sluaemo. Ali ono to nam je povereno, predati neemo nikada."
	"To ste vi ve predali", rekoh ja.
	Vetar je zamro, a buldog se tog istog trenutka vratio, uz sev zuba i plamen u oima.
	"Vi niste stavljeni u tu koiju da uvate zlato od Ascijanaca, nego da ga uvate od onih pripadnika naeg sopstvenog Komonvelta koji bi ga rado ukrali samo da mogu. Ovi Ascijanici su potueni - pogledajte ih. Mi smo autarhova odana ljudska bia. Oni od kojih vi treba da uvate koiju uskoro e nas savladati."
	"Morae da ubiju i mene i moje sadruge pre nego to ugrabe zlato."

	Znai, stvarno je bilo zlato. Rekoh: "Uradie oni to. Iziite i pomognite nam u borbi, dok jo ima izgleda za pobedu."
	Oklevao je, a ja vie nisam bio siguran da je bilo sasvim pogreno otpoeti razgovor pominjanjem spasavanja njegovog ivota. "Ne", ree on. "Ne moemo. Ono to govori moe biti razum, to ne znam. Na zakon nije zakon razuma. Na zakon je ast i poslunost. Ostajemo."
	"Ali znate da mi nismo vai neprijatelji?"
	"Ko god hoe da uzme ono to uvamo, taj nam je neprijatelj."
	"Pa i mi to isto uvamo. Ako oni tamo, koji se vucaraju za vojnim logorima, i oni dezerteri dou u domaaj vaeg oruja, hoete li pucati na njih?"
	"Hoemo, naravno."
	Priao sam obeshrabrenoj grupi Ascijanaca i zatraio da razgovaram sa njihovim zapovednikom. ovek koji je ustao bio je samo malice vieg rasta od ostalih; umnost na njegovom licu bila je od one vrste koja se ponekad vidi na licima lukavih ludaka. Rekoh mu da me je Gvazaht poslao da umesto njega pregovaram zato to sam esto razgovarao sa ascijanskim zarobljenicima, pa poznajem njihove obiaje. Ovo su, kao to sam i nameravao, ula i trojica naih ranjenika-straara, koji su videli da Gvazaht zauzima moj poloaj u perimetru odbrane.
	"Pozdrav u ime Sedamnaestolane grupe", ree Ascijanac.
	"U ime Sedamnaestolane grupe."
	On kao da se veoma iznenadio zbog ovoga, ali klimnuo je glavom.
	"Nas su opkolili neodani podanici naeg autarha koji su prema tome neprijatelji i autarha i Sedamnaestoro. Na komandant Gvazaht smislio je plan da ostanemo svi i ivi i slobodni."
	"Sluge Sedamnaestolane grupe ne smeju biti potroene bez svrhe."
	"Ba tako. Evo plana. Upregnuemo izvestan broj naih destrijera da povuku koiju - koliko god je potrebno da se izglavi. Ti i tvoji ljudi morate takoe raditi na njenom oslobaanju iz gliba. Kad koija bude slobodna, vratiemo vam vae oruje i pomoi emo vam da se borbom probijete iz ovog kordona. I vai i nai vojnici krenue na sever, a vi moete zadrati i koiju i pare u njoj i odvesti to svojim pretpostavljenima, ba kao to ste se i nadali kad ste je uhvatili."
	"Svetlost Ispravne misli probija se u svaku tamu."
	"Ne, mi nismo preli na stranu Sedamnaestolane grupe. No, vi nam morate, zauzvrat, pomoi. Kao prvo, da iupamo koiju iz blata. Kao drugo, da se probijemo napolje. Kao tree, da nam date pratnju koja e nas provesti natrag kroz vau vojsku i vratiti do naih linija."
	Ascijanski oficir baci pogled ka sjajnim kolima. "Nijedan neuspeh nije trajan neuspeh. Ali za neizbeni uspeh mogu biti potrebni novi planovi i vea snaga."
	"Znai, odobrava moj novi plan?" Do tog trenutka nisam bio svestan da se znojim, ali sada mi znoj pocuri u oi i poe ih peckati. Obrisah elo rubom ogrtaa, ba kao to je majstor Gerlous imao obiaj da ini.
	Ascijanski oficir klimnu glavom. "Izuavanjem Pravomisli bie pre ili kasnije otkrivena staza ka uspehu."
	"Da", rekoh. "Vai, prouio sam je. Neka se iza naih napora nau nai napori."
	Kad sam se vratio do koije, onaj isti ljudozver koga sam ve video pojavio se na prozoru, ali ovog puta ne sa onolikim neprijateljskim dranjem. Ja rekoh: "Ascijanci su se saglasili da jo jednom pokuaju da poguraju ovo. Moraemo da vas rastovarimo."
	"To je nemogue."
	"Ako ne rastovarimo, zlato e biti izgubljeno sa Suncem. Ne traim od vas da odustanete od njegovog uvanja - nego samo da ga istovarite i drite strau nad njim. Imaete svoje oruje, pa ako vam prie ijedno naoruano ljudsko bie, moete ga ubiti. Ja u biti sa vama, nenaoruan. Moete ubiti i mene."
	Moralo se jo mnogo priati, ali na kraju su istovarili. Ubedio sam ranjenike koji su dotle straarili oko Ascijanaca da ostave svoje kontuse i upregnu osam naih destrijera u koiju, a Ascijanci su se rasporedili da vuku amove i guraju tokove. Onda su se vrata na boku elinih koija otvorila i ljudi-ivotinje su poeli iznositi metalne sanduie; dvojica su radila, a onaj trei, sa kojim sam bio razgovarao, straario je. Bili su vieg rasta nego to sam oekivao, a od oruja su imali fuzil-puke i kao dopunu pitolje za pojas zadenute - a to su bili prvi pitolji koje sam video jo od kad su pred mojim oima hieroduli pucali iz pitolja na Boldandersa da skrenu njegove jurie u vrtu Kue Apsoluta.
	Kad su sve krinje iznete i kad su trojica ljudozveri stajala oko njih sa orujem na gotovs, povikao sam. Ranjeni vojnici poeli su da ibaju sve destrijere u toj novoj zaprezi, Ascijanci su poeli da se upinju tako da su im se oi iskolaile na napregnutim licima... i upravo kad smo svi pomislili da stvar nee uspeti, elina kola se podigoe iz blata i otkotrljae jo pola lanca daleko pre nego to ranjenici uspee da ih zaustave. Gvazaht polete - i tad je malo nedostajalo pa da budemo ubijeni i ja i on; ali ljudozveri su pokazali taman dovoljno razuma da ocene da je njegovo tranje sa perimetra ka nama, pri emu je mlatarao mojim kontusom, samo posledica uzbuenja, a ne deo neke opasne namere.
	Uzbudio se mnogo vie kad je video kako oni vraaju koveie sa zlatom u koiju i kad je uo ta sam obeao Ascijancima. Podsetih ga da mi je odobrio da u njegovo ime pregovaram.
	"Ja kad pregovaram", zamuca on, "to je zbog toga to elim da pobedim."
	Priznadoh da nemam njegovo vojno iskustvo, ali mu rekoh da sam ja naao da se, u nekim prilikama, pobeivanje sastoji u tome da se ovek nekako ispetlja.
	"Svejedno, nadao sam se da e smisliti neto bolje."
	Planinski vrhunci su se neumoljivo uzdizali, iako mi nismo bili svesni njihovog kretanja, i ve su kao kande poinjali da se pruaju ka donjoj ivici Sunca; pokazah prstom na tu stranu.
	Gvazaht se iznenada osmehnu. "Ma dobro, to su oni isti Ascijanci od kojih smo koiju ve jednom oteli."
	Pozvao je ascijanskog oficira k sebi i rekao mu da e nai konjanici predvoditi napad, a da njegovi vojnici mogu da idu peice za koijom. Ascijanac je pristao, ali kad su se njegovi vojnici ponovo naoruali, poeo je zahtevati da est njih budu postavljeni na krov koije i da on lino bude u prednjem redu napada. Gvazaht je pristao na ovo, ali sa zlovoljom koja je meni izgledala kao ista gluma. Odredismo da svakog od tih osam destrijera u novoj zaprezi pojae po jedan naoruani vojnik; videh kako Gvazaht ustro razgovara sa njihovim barjaktarom.
	Ascijancu sam bio obeao da emo se kroz kordon dezertera probiti ka severu, ali pokaza se da je teren u tom pravcu nepodesan za elinu koiju, pa se na kraju saglasismo da krenemo ka severoistoku. Ascijanska peadija poe korakom koji se nije mnogo razlikovao od punog trka, pucajui pri kretanju. Koija poe za njima. Uzane, istrajne munje iz peadijskih kontusa ubadale su dronjavu rulju koja je sad pokuavala da se sjuri ka kolima, a po njoj poee, gromovitim udarima svoje silovite energije, da tuku i ascijanske arkebuze sa krova. Ljudi-ivotinje su ispaljivali fuzile kroz prozore kola, ubijajui svakim plotunom po pet-est protivnika.
	Ostatak trupa (i ja sa njima) pojahao je za kolima; perimetar smo odravali samo dok se kola nisu izvukla iz obrua. Radi tednje dragocenih naboja, mnogi od nas su spustili kontuse kroz prstenove na sedlima, potegli maeve i pregazili razvuene grupice protivnika koje su ostale posle prolaska kola i Ascijanaca.
	Onda neprijatelji ostadoe za nama, a mi iziosmo na istiji teren. Vojnici na zaprezi odmah poee mamuzati destrijere, a Gvazaht, Erblon i ostali koji su jahali za kolima poistie Ascijance sa krova, u oblaku grimiznog plamena i otrog smrdeeg dima. Ascijanski peaci se rastrae na sve strane i okrenue se da pucaju.
	Smatrao sam da u toj borbi ne mogu uestvovati. Potegao sam uzde i zato sam video - pre ma kog drugog, ini mi se - kako se prva anpilka obruava, kao onaj aneo u Melitovoj prii, iz Suncem obojenih oblaka. Anpilke su izgledale lepo, nage, sa telima vitkih mladih ena; ali njihova krila duginih boja irila su se dalje nego krila najveih teratornisa, a svaka je imala po jedan pitolj i u levoj i u desnoj ruci.
	Pozno te noi, kad smo bili opet u logoru i kad su ranjenici bili zbrinuti, zapitah Gvazahta da li bi opet postupio isto onako.
	Jedan trenutak je razmiljao. "Ni od kuda ja nisam mogao znati da e te letee devojke da dou. Sad kad se gleda odavde, stvar je ba razumljiva - u tim kolima je sigurno bilo dovoljno para da se daju plate polovini neke vojske, pa prema tome oni ne bi oklevali da poalju elitne trupe u potragu. Ali pre nego to su doletele, da li bi se ti dosetio?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"uj, Severijane, ne bi trebalo ovako da ti priam. Ali uinio si koliko si mogao, a najbolja si pijavica koju sam ikad video. U svakom sluaju, dobro je ispalo na kraju, a? Video si kako je prijateljski nastrojena bila njihova serafkinja. Uostalom, ta je ona videla? Odvane momke kako se trude da spasu koiju od Ascijanaca. Dobiemo slubenu pohvalu, ja bih rekao. I nagradu, moe biti."
	Uzvratih: "Mogao si da poubija ljudozvere, a i Ascijance, kad se zlato nalo izvan kola. Nisi to uinio zato to bih sa njima poginuo i ja. Mislim da zasluuje slubenu pohvalu. Bar od mene."
	Protrljao je svoje oputeno lice obema akama. "Ma dobro, i ovako sam podjednako zadovoljan. Propala bi nam Osamnaesta; jo jedna smena vremena i mi bismo se poeli meusobno ubijati zbog tih para."

	                            
 21. ZAUZIMANJE POLOAJA ZA BITKU

	Pre bitke bilo je jo patrola, a bilo je i sluajeva da provedemo po itav dan besposliei. Mnogo puta nismo videli ni jednog jedinog Ascijanca, ili smo viali samo njihove leeve. Od nas se oekivalo da hapsimo dezertere i da teramo iz tog kraja raznorazne putujue prodavce i lupee koji se goje zahvaljujui prisustvu vojske; ali kad god nam se uinilo da su to onakvi ljudi kao ona gomila koja je bila opkolila elina kola, ubijali smo ih, bez ikakvog formalnog pogubljenja, prosto paljbom iz sedla.
	Mesec je ve bio gotovo pun i visio je na nebu kao zelena jabuka. Iskusni ratnici su mi priali da najgore bitke uvek budu kad je mesec pun ili gotovo pun, jer on, navodno, izaziva ludilo. Ja bih rekao da to tako ide zato to meseev obilniji sjaj omoguava generalima da dovuku pojaanja tokom noi.
	Na dan bitke njakanje trube diglo nas je iz ebadi u zoru. Pojahali smo u neravnoj dvojnoj koloni kroz izmaglicu; Gvazaht je jahao na elu, a za njim Erblon, koji je nosio nau zastavu. Pretpostavljao sam da e ene ostati u logoru - veina je ostajala kad smo ili u patrole - ali vie od polovine njih potegoe kontuse i pojahae sa nama. One koje su imale lemove, primetih, uvile su kosu nagore i pokrile je lemom; mnoge su obukle prsne oklope koji su im uravnili i sakrili grudi. Ovo pomenuh Mesropu, koji je jahao uz mene.
	"Moglo bi da bude problema oko plaanja", ree on. "Brojae nas neko otrook, a u ugovorima se obino trae mukarci."
	"Gvazaht je rekao da e danas biti jo para", podsetih ga.
	Proistio je grlo i pljunuo, a ta bela sluz je nestala u lepljivom vazduhu kao da ju je sam Urt progutao. "Nee oni da plate dok bitka ne bude gotova. Nikad to ne uine."
	Gvazaht je viknuo i dao znak rukom; Erblon je mahnuo naom zastavom i mi krenusmo galopom, pri emu su kopita zatutnjala kao stotinu priguenih bubnjeva. Rekoh: "To oni sigurno da ne bi platili za one koji poginu."
	"Plate trostruko - to se borio, to je poginuo i pare za otpust iz vojne slube."
	"Ili to se borila, pretpostavljam."
	Mesrop opet pljunu.
	Jahali smo neko vreme, onda zastali na jednoj taki koja se ni po emu primetnom nije razlikovala od ma koje druge. Kad je u koloni zavladala tiina, zauo sam neko brujanje ili mrmljanje u bregovima oko nas. Vojska dotad rasporeena razreeno (nesumnjivo iz sanitarnih razloga i da se ascijanskoj artiljeriji ne bi pruila zgusnuta meta) poinjala je da se okuplja u celinu, ba kao to su se svojevremeno estice praine u kamenom gradu okupile i sainile tela oivelih plesaa.
	To nije prolo neprimeeno. Ba kao to su nas nekad ptice grabljivice pratile pre nego to smo stigli do kamenog grada, tako su nas sad poeli pratiti petokraki letei predmeti; oni su se, poput tokova, okretali iznad oblaka koji su se u ravnoj crvenoj svetlosti zore mutili i topili. Dok su bile na velikoj visini, te petokrake su izgledale samo sive; ali dok smo ih gledali, sputale su se ka nama i ja videh da imaju neku nijansu za koju nikakvo ime nemam, ali koja je u odnosu na bezbojnost isto to i zlatna boja u odnosu na utu, ili srebrna u odnosu na belu. Vazduh je jeao od nihovog obrtanja.
	Jedna druga petokraka, koju nismo do tada primetili, iskoi nad nau stazu, letei tik iznad vrhova drvea. Svaki krak je bio dugaak kao kula i imao na sebi mnotvo okruglih i etvrtastih prozora. Iako je petokraka leala pljotimice na vazduhu, inilo se da koraa kroz prostor. Vetar od njenog prolaska zahujao je oko nas kao da hoe da porui drvee. Moj areni destrijer je zanjitao i dao se u bekstvo, kao i mnogi drugi destrijeri; mnogi su, u tom udnom vetru, i popadali.

	U roku od jednog otkucaja srca sve se to zavrilo. Lie koje se oko nas zakovitlalo kao sneg poe padati na zemlju. Gvazaht povika, a Erblon dunu u trubu i razmaha se naom zastavom. Ja sam ovladao arcem, a zatim sam kasom jahao od jednog destrijera do drugog, hvatajui ih za nozdrve i drei ih tako dok njihovi jahai ne bi uspeli da ih smire.
	Na ovaj nain sam spasao i Dariju, za koju do tad nisam ni znao da je u koloni. Izgledala je vrlo lepo i deaki, odevena kao vojnik, sa kontusom u ruci i sa po jednom vitom sabljom okaenom levo i desno od jabuke njenog sedla. Videi je, nisam se mogao uzdrati od pomisli kako bi na njenom mestu izgledale druge ene koje sam poznavao: Tea bi bila pozorina devica-ratnica, lepa i dramatina, ali sutinski samo prilika prikljuena nekome ko ima glavnu ulogu; Tekla - sada deo mene - bila bi naoruana bahanatkinja-mimalona i bila bi osvetoljubiva, mahala bi otrovanim orujima; Agija bi jahala neku riu destrijerku vitkih nogu, a na sebi bi imala prsni oklop izvajan da tano odgovara njenoj figuri, dok bi joj kosa, u koju bi bile upletene strune sa lukova, divlje leprala na vetru; Jolenta bi bila cvetna kraljica u oklopu iz koga bi stralo bezbroj klinastih trnova, njene velike dojke i mesnate butine izgledale bi neskladno pri svakom jahanju brem od hoda, smekala bi se sanjivo u sedlu pri svakom zastajkivanju i pokuavala da se nasloni unazad da bi se odmarala; Dorkas bi bila vodena vila Najada koja samo privremeno jae, izdignuta kao vodoskok koji seva na Suncu; Valerija bi bila, moda, aristokratska Darija.
	Bio sam pretpostavio, kad sam video kako su se nai rasuli po okolnim poljima, da e biti nemogue opet okupiti kolonu; ali u roku od nekoliko trenutaka posle prolaska pentadaktilskog vazduhohodaa iznad nas, opet smo bili svi na okupu. Odjurili smo odatle galopom i tako preli otprilike jednu ligu, ili vie - preteno, ini mi se, da bismo istroili deo nervne energije naih destrijera - a onda smo zastali kod jednog potoka i dopustili im da piju taman toliko vode da okvase usta, a da ne postanu tromi. Kad sam se izborio sa arcem, nateravi ga da uzmakne od obale, odjahao sam do jedne istine odakle sam mogao osmatrati nebo. Uskoro je Gvazaht doterao svog destrijera kasom i zapitao me aljivim tonom: "Trai sledeeg?"
	Klimnuo sam glavom i rekao mu da takve letelice nikad ranije nisam video.
	"Nisi ni mogao ako nisi bio blizu fronta. Nikad se oni ne bi vratili kad bi krenuli dalje na jug."
	"Ne bi ih zaustavili vojnici kao mi."
	Odjednom se uozbiljio, a njegove siune oi su, u mesu potamnelom od Sunca, postale samo dva proreza. "Ne bi. Ali odvani momci mogu da zaustave njihove arkake odrede. Topovi i vazdune galije to ne mogu."

	arac se od nestrpljenja vrpoljio, udarajui kopitima po tlu. Rekoh: "Poreklom sam iz jednog dela Nesusa za koji ti najverovatnije nikad nisi uo, a koji se zove Citadela. Tamo postoje topovi koji gledaju na itav taj kvart, ali ja ne znam da su ispaljivani ikada, osim o svetkovinama." Zurei i dalje u nebo, zamislio sam kovitlanje pentadaktila iznad Nesusa i hiljadu hitaca koji bi bili ispaljeni ne samo sa Kule Barbikane i sa Velikog dvora nego sa svih kula; pa se zapitah kojim orujem bi pentadaktili uzvratili.
	"Idemo", ree Gvazaht. "Znam da bi ovek hteo da motri na njihov mogui novi dolazak, ali od toga nema nikakve koristi."
	Poterao sam destrijera za njim do potoka, gde je Erblon postrojavao kolonu. "Nisu ak ni pucali na nas. Sigurno imaju topove u tim letelicama."
	"Mi smo ti prilino sitna riba." Bilo mi je jasno da Gvazaht eli da se vratim u kolonu, ali da okleva da mi to otvoreno naredi.
	Oseao sam kako me strah poinje stezati kao kakva avet, najjae oko nogu, i kako poinje da die svoje hladne pipke u moju utrobu, dotiui mi i srce. Hteo sam da utim, ali nisam mogao prestati da govorim. "A kad budemo na bojnom polju..." (Mislim da sam tada zamiljao to polje kao glatko pokoeni travnjak na Sangvinarnom polju, gde sam se borio protiv Agilusa.)
	Gvazaht se nasmeja. "Kad mi uemo u bitku, nai artiljerci bi bili presreni kad bi videli da su pentadaktili doli da jure nas." Pre nego to sam shvatio ta e uiniti, on udari arca pljotimice maem, tako da me ivotinja odnese kasom odatle.
	Strah je kao jedna od onih bolesti koje unakauju lice otvorenim, cureim ranama. ovek postepeno doe do toga da se vie plai da e rane biti viene nego to se plai njihovog uzroka; osea da je ne samo osramoen nego i zaprljan. Kad je arac usporio, zario sam pete u njega i ukljuio se u kolonu na samom kraju, iza svih.
	Jo do maloas bio sam na domaku da zamenim Erblona; sad sam oboren na najnii status, i to ne odlukom Gvazahtovom, nego mojom sopstvenom. A ipak, kad sam pomagao da se razasuta kolona vojske okupi, ono od ega sam se uplaio bilo je ve prolo; prema tome, itava drama o mom unapreenju odigrana je tek poto se dogodio njen kraj u kome sam se osramotio. Bilo je to kao da vidi da su nekog mladog oveka koji je dokoliio u parku uboli noem i posle toga da ga gleda kako, nemajui pojma da je uboden, pravi poznanstvo sa pohotljivom suprugom njegovoga ubice, pa, poto je stekao uverenje (pogreno) da je njen mu sada u nekom drugom delu grada, poinje da je grli, sve dok ona, najzad, ne jaukne zato to je pritiska drka noa koja viri iz njegovih prsa.
	Kad je kolona, cimnuvi se, krenula dalje, Darija se iz nje izdvojila i saekala njen prolazak da bi se mogla zaustaviti pored mene. "Boji se", ree ona. To nije bilo pitanje, bila je to izjava i ne prekor nego maltene lozinka, nalik na one komine izreke koje sam nauio na Vodalusovom banketu.
	"Da. Ti e me sad podsetiti na ono moje prazno hvalisanje u umi. Mogu samo rei da, kad sam ga izgovarao, nisam znao da je to. Jedan mudar ovek me je svojevremeno pokuao nauiti da ak i kad neki klijent savlada neku ekskrucijaciju, tako da je moe iskljuiti iz svog uma iako nastavlja da se gri i da vriti, postoji mogunost da ga stavimo na muke na neki sasvim drugaiji nain i time da slomimo njegovu volju lako kao da je volja deteta. Ja sam nauio da to lepo objasnim kad on postavi pitanje, ali jo nikada do sada nisam to znanje primenio, kao to je trebalo, u sopstvenom ivotu. Ali ako sam ovde klijent ja, ko je muitelj?"
	"Mi se svi bojimo, neko manje, neko vie", ree ona. Zato te je Gvazaht udaljio od sebe - aha, videla sam. To je uradio da ne bi zbog tvog straha poeo i on da se jae plai. Onda ne bi mogao da predvodi. Kad doe as, ti e initi to bude morao, a tako e i svi ostali."
	"Zar nije bolje da krenemo?" rekoh. Kraj kolone je ve odmicao, onim neujednaenim, na mahove brim kretanjem, kako to ve biva kod dugakih redova.
	"Ako poemo sad, mnogi e znati da smo na zaelju zato to se bojimo. A ako samo jo malo priekamo, mnogi od onih koji su te videli kako pria sa Gvazahtom mislie da te je poslao ovamo nazad da pouruje one koji idu sporo, a ja da sam dola da bih bila s tobom."
	"Vai", rekoh.
	Njena aka, vlana od znoja i tanka poput Dorkasine, kliznu u moju.
	Do tog trenutka bio sam ubeen da je ona ve bila u bitkama. Sad je zapitah: "Je li ovo i tebi prvi put?"
	"Mogu ja da se borim bolje nego veina njih", izjavi ona. "Osim toga, ve mi je dozlogrdilo da me nazivaju kurvom."
	Zajedno smo otkasali za kolonom.

	                            
 22. BITKA

	Prvo sam ih ugledao kao razasute obojene takice na suprotnoj strani te iroke doline; bili su to arkai i inilo se da se kreu i meaju kao oni mehurii koji pleu na povrini vra u kome je jabukovaa sa sodom. Kasali smo kroz jedan umarak razbijenih, ali jo uspravnih stabala, ije je belo, golo drvo podsealo na ive kosti posle viestrukog preloma. Sad je naa kolona bila mnogo vea, bili su tu, moda, svi iregularci kontrarije. Ve oko pola smene vremena kolona je bila pod artiljerijskom vatrom koja je stizala sa manjim ili veim zakanjenjima u odnosu na nae kretanje; nekoliko vojnika je ranjeno (jedan, blizu mene, vrlo teko) i nekoliko ubijeno. Ranjenici su se brinuli sami o sebi, pokuavajui i da se uzajamno pomau; ako su za nas postojali ikakvi medicinski pratioci, bili su svakako na tolikoj daljini iza nas da ja nisam mogao biti svestan njihovog prisustva.
	S vremena na vreme prolazili smo pokraj leeva koji su leali izmeu drvea; obino su mrtvaci bili grupisani po dvojica-trojica zajedno, mada je bilo i usamljenih pojedinaca. Videh jednog koji je, umirui, nekako uspeo da se nabode kragnom svoje jakne na iljak drveta koji je virio iz jednog rastrgnutog stabla i ostadoh zapanjen uasom njegove situacije: mrtav, a ne moe da otpoine. Onda mi doe pomisao da su u istoj nevolji i hiljade stabala oko nas, nebrojeno ubijeno drvee koje ne moe da padne na tlo.
	Priblino u isto vreme kad sam primetio neprijatelje, postao sam svestan i prisustva drugih trupa nae vojske levo i desno od nas. Desno je bila jedna, ako mogu tako rei, meavina konjice i peadije; jahai su bili bez lemova i nagi do pojasa, a preko njihovih prsa bronzane boje bila su prebaena ebad valjkasto umotana, crvene i plave boje. Imali su, po mom utisku, bolje jahae zveri nego veina nas. Nosili su lansgej-koplja koja svojom duinom nisu mnogo prelazila visinu oveka; mnogi su ih drali prebaena ukoso ispred sebe preko sedla. Svaki je imao po jedan mali bakarni tit privren za miicu leve ruke. Pojma nisam imao iz kog dela Komonvelta bi oni mogli poticati, ali sam iz nekog razloga, moda samo zbog njihove dugake kose i golih prsa, smatrao da su sigurno divljaci.
	Ako i jesu to bili, peadija koja je nastupala oko njih bila je neto jo nie, bili su to mrki, pogureni stvorovi prekriveni raerupanim krznom. Samo na mahove sam uspevao da ih ugledam izmeu polomljenih stabala, ali uinilo mi se da su se povremeno kretali etvoronoke. Ponekad bi neko od tih peaka uhvatio, inilo mi se, uzengiju nekog jahaa, kao to sam ja ponekad hvatao Jonasovu uzengiju dok je on jahao na svojoj kobili meriipi; u svakom takvom sluaju jaha je udarao svoga saborca tupim krajem oruja po ruci.
	Jedan drum je vodio kroz neto nii teren, levo od nas; po tom drumu, kao i levo i desno od njega, kretala se sila daleko brojnija od nae kolone i tih divljanih jahaa i peaka zajedno: bili su to bataljoni peltasta sa plamteim kopljima i velikim, prozirnim titovima; uz njih hobileri na razigranim atovima i sa lukovima i tobolcima ukoso okaenim o lea; takoe lako naoruani arkai, zvani "erkedzi", ije su formacije bile more perjanica i zastava.
	Nisam mogao znati nita o hrabrosti svih tih neznanih vojnika koji su mi odjednom postali saborci, ali podsvesno sam pretpostavio da nije vea od moje, pa su mi oni izgledali kao zaista vrlo slabana odbrana od onih pokretnih taaka na protivnoj strani. Vatra kojoj smo bili podvrgnuti postala je jaa, dok nai neprijatelji, koliko sam ja mogao videti, nisu bili ni pod kakvom paljbom.
	Samo nekoliko nedelja pre toga (mada se sad inilo da je minula bar jedna godina) uplaio bih se pomisli da bi neko pucao na mene onakvim orujem kakvim se Vodalus posluio tokom one maglene noi u naem nekropolisu, kojom sam poeo ovu pripovest. Sad su oko nas treskale takve munje da je u poreenju sa njima Vodalusov jednostavni zrak izgledao kao detinjarija, neto nalik na one svetlucave metalne cilindre koje je neko ispaljivao sa hetmanove laice pomou luka-prake.
	Nisam imao nikakvu predstavu o tome kojim sredstvom se ti energetski hici ispaljuju, ni da li su sainjeni zaista od iste energije, ili su ipak projektili neke vrste; ali dok su padali meu nas, pokazivali su da im je priroda nalik na eksploziju izduenu u nekakvu ipku. Nisi ih mogao videti dok ne udare, ali si mogao uti njihov dolazei zviduk; ubrzo sam nauio da po toj zvideoj noti, koja je trajala samo koliko jedan treptaj oka, ocenim koliko e blizu udariti i koliko e jak biti njihov produeni prasak. Ako se ton nije menjao, ako je ostajao kao nota koju Korifej svira na svojoj frulici, udar je padao negde daleko. Ali ako se ton brzo dizao, kao da se nota zapoeta za mukarce pretvara u notu za ene, udar je morao pasti blie; samo najbuniji od ovih jednozvunih hitaca bili su opasni, a koji god se pojaao do vriska, odneo je bar jednoga, a esto i po nekoliko nas.
	inilo se da je ludilo kaskati dalje napred, a mi smo upravo to inili. Trebalo je da se razredimo, ili da sjaemo i posakrivamo se meu stabla; da je samo jedan od nas to uinio, mislim da bi povukao za sobom i sve ostale. Sa padom svakog sledeeg hica ja sam maltene postajao taj jedan. Ali na mestu me je svaki put, iznova i iznova, kao da je moj um lancem prisiljen da ostaje u istom uskom krugu, zadravala uspomena na strah koji sam ranije ispoljoo. Nek ponu drugi da bee, onda u i ja s njima; ali prvi neu.
	Neizbeno je doao i jedan udar neposredno pored nae kolone. est vojnika se rasprsnulo kao da je svaki sadravao u sebi po jednu malu bombu: jednome je glava eksplodirala i rasula se u skerletne tene mlazie, sledeem su tako prsli vrat i plea, sledeem grudi, etvrtom i petom stomaci, estome su eksplodirale prepone (ili, moda, sedlo i lea njegovog destrijera), najzad je taj hitac udario u zemlju i izbacio gejzir praine i kamenja. Pogiboe i ljudi i ivotinje koji su jahali naporedo sa ovima, rastrgani silinom eksplozija i bombardovani udovima i oklopima pogoenih.
	Najgore je bilo to to sam arca morao da prisiljavam da ide samo kasom, esto i hodom; kad ve nisam mogao da beim, eleo sam bar da jurnem napred, da uem u borbu, da poginem ako mi pogibija predstoji. Ovaj poslednji pogodak pruio mi je nekakvu mogunost da svojim oseanjima dam oduka. Mahnuo sam Dariji da krene za mnom i projahao, u dva-tri skoka, pored grupice preivelih koja je preostala izmeu nas i poslednjeg od poginulih; nas dvoje ujahasmo u ono mesto u koloni koje je ostalo prazno posle pogotka. Mesrop je ve bio tamo; doekao me je irokim osmehom. "Dobro razmiljanje. Verovatnoa je da ovo mesto jo dugo nee biti nanovo pogoeno." Mogao sam mu objasniti netanost toga, ali se uzdrah.
	Neko vreme se inilo da je on, ipak, u pravu. Poto su pogodili nas, neprijateljske tobdije su usmerile svoju vatru na divljake desno od nas. Peaci koji su se tamo gegali poeli su da propraaju vritanjem i brbljanjem svaki hitac koji je meu njih padao, dok su jahai odgovarali, inilo se, prizivanjem magije koja bi trebalo da ih titi. Njihovi napevi ponekad su se uli tako jasno da sam razaznavao pojedinane rei, mada taj jezik nisam nikad ranije uo. Jednom je jedan od njih ni manje ni vie nego stao na sedlo, kao cirkusant na jahakoj vebi, drei jednu ruku dignutu ka Suncu, a drugu pruenu ka Ascijancima. Svaki pojedini jaha kao da je imao neku svoju linu vraku i lako je bilo videti, dok sam posmatrao kako im se broj pod tim bombardovanjem smanjuje, kako su njihovi primitivni umovi stekli toliko poverenje u vraarije, jer preiveli su neizbeno smatrali da ih je njihovo bajanje spaslo, dok oni drugi nisu mogli da se poale na neuspenost svog bajanja.
	Iako smo nastupali ponajvie kasom, nismo prvi zapodeli bitku sa neprijateljem. Na onom niem terenu erkedzi su pojurili preko doline i grunuli u jedan kvadrat peadije kao talas vatre.
	Ja sam nejasno pretpostavljao da e neprijatelj imati oruja daleko monija u odnosu na sve ono to smo mi kontrariji dobili - da e moda imati pitolje i fuzile sline onima koje su nosili ljudi-ivotinje - i da e stotinu boraca tako naoruanih moi da satire konjicu u neogranienom broju. Nita slino nije se dogodilo. Nekoliko redova peadije je popadalo; sad sam ve bio dovoljno blizu da ujem ratne krike jahaa, daleke ali razgovetne, i da vidim pojedinane peadince kako bee. Neki su odbacivali svoje ogromne titove, koji su, iako ak i vei od staklastih titova peltasta, sjaktali metalnim sjajem. Njihovo oruje sastojalo se od kopalja sa rascvetanim vrhovima; takvo koplje, jedva tri lakta dugako, moglo je da stvara zastore od razornog plamena, ali je imalo kratak domet.
	Iza tog prvog kvadrata peadije pojavio se drugi, a za njim trei, pa etvrti, sve dalje i dalje u dolini.
	Upravo kad sam bio vrsto uveren da emo pojahati erkedzima u pomo, dobismo nareenje da stanemo. Pogledao sam desno i video da su divlji jahai ve stali, i to na izvesnom rastojanju iza nas, i da sada teraju kosmata stvorenja, koja su ih pratila, desno, ka onoj strani njihovog poloaja koja je bila najudaljenija od nas.
	Gvazaht doviknu: "Blokiramo! Sedite mirno, momci!"
	Pogledah Dariju, koja mi uzvrati pogledom jednako zbunjenim. Mesrop mahnu rukom ka istonom kraju doline. "Mi to bok gledamo. Ako niko ne doe, trebalo bi da danas proemo sasvim dobro."
	Rekoh: "Osim ovih to ve pogiboe." Kanonada je ve neko vreme poputala, a sad prestade sasvim. Tiina tog odsustva paljbe legla je svud oko nas; plaila je maltene vie nego domalopreanje vritanje hitaca.
	"Pa, valjda." Njegovo sleganje ramenima vrlo jasno je kazalo da smo izgubili nekoliko desetina iz odreda koji je brojao vie stotina ljudi.
	erkedzi su uzmakli, a ispred njih su stupili hobileri koji su uputili pljusak strela ka prednjem rubu ascijanskog fronta u obliku ahovskog polja. Veina strela je, udarajui u titove, klizila u stranu, ali nekolicina se, izgledalo je, zarila glavama u metal, koji se od strela poeo paliti i goreti plamenom jednako belim, irei oblake belog dima.
	im je pristizanje strela popustilo, ahovski kvadrati opet krenue, na mehaniki, trzavi nain, napred. Odstupanje erkedza se nastavilo, tako da su oni sada bili iza linije peltasta, samo malo ispred nas. Jasno sam video njihova tamna lica. Bili su svi bradati mukarci, a bilo ih je oko dve hiljade; ali meu njima je bilo desetak nakitom ukraenih mladih ena u pozlaenim kulicama koje su bile, preko pokrivaa od ebadi, privrene na lea arsinoithera.
	Te ene su imale crne oi i taman ten kao i mukarci oko njih, ali su me svojim bujnim stasom i oputenim dranjem podseale na Jolentu. Ukazah Dariji na njih i zapitah je da li zna kako su naoruane, poto ja nikakvo oruje kod njih nisam video.
	"A ti bi rado jednu, a? Il' dve. Kladim se da ti i odavde izgledaju dobro."
	Mesrop namignu i ree: "Ne bih se ni ja bunio da mi dopadnu dve."
	Darija se nasmeja. "Tukle bi se one kao alraune kad bi iko od vas pokuao ita kod njih. One su svete i zabranjene, to su Keri rata. Jeste li ikad bili blizu tih ivotinja na kojima jau?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"Lako kreu u napad i nita ih ne moe zaustaviti, ali uvek idu na isti nain - pravo na ono to ih ljuti i zatim pored toga jo lanac-dva napred. Onda stanu, pa se vrate."
	Posmatrao sam. Arsinoitheri imaju dva velika roga - koji se u levu i desnu stranu ne ire onako mnogo kao kod bikova, nego samo otprilike pod onim uglom pod kojim ovek moe najvie razmai svoj kaiprst od srednjeg prsta. Kao to ubrzo videh, arsinoitheri juriaju pognute glave, pri emu su ti njihovi rogovi uporedni sa tlom; sad uradie tano kako je Darija rekla. erkedzi su se sredili i ponovo napali svojim vitkim kopljima i ravastim maevima. Daleko zaostajui za tim munjevitim juriem, krenue teko arsinoitheri, sa sivocrnim glavama pognutim ka tlu i dignutim repovima; prsate device tamnih lica stajale su uspravno pod svodovima svojih kulica, drei se za pozlaene stubie. Po nainu na koji su se drale videlo se da su im butine pune poput kravljih vimena i oble kao debla drvea.
	Juri arsinoithera pronese ih kroz vrtloge bitke i odnese duboko - ali ne previe duboko - u ahovsku tablu. Ascijanski vojnici poee sipati paljbu po bokovima njihovih ivotinja, to je sigurno bilo kao da su spaljivali rogove ili cuir boli; pokuavali su da se pentraju ivotinjama na glave, ali su odbacivani u vazduh; pokuavali su i uz sive bokove da se penju. erkedzi se sjurie u pomo, pa u nastalom komeanju i strujanju ahovska tabla ostade bez jednog kvadrata.
	Gledajui sa tolike razdaljine, prisetio sam se svojih sopstvenih razmiljanja o tome da je bitka kao ahovska partija i osetih da je neko, negde, imao pre mene takve misli i podsvesno dozvolio da one oblikuju njegov plan.
	"One su divne", nastavi Darija, zadirkujui me. "Odabiraju ih u dvanaestoj godini, od tada ih hrane medom i istim uljima. ula sam da je njihovo telo toliko neno da ne mogu da legnu na zemlju a da ne zadobiju modrice. Vree perja se moraju nositi za njima da bi imale na emu da spavaju. Ako vree budu izgubljene, te devojke moraju da legnu u blato, koje se uoblii tako da im podrava tela. Evnusi koji se oko devojaka brinu, meaju blato sa vinom, koje se zagreva nad vatrom, tako da im ne bude hladno dok spavaju."
	"Nego, hajde mi da sjaemo", ree Mesrop. "Da ne zamaramo destrijere."
	Meutim, ja sam hteo da posmatram bitku, pa zato nisam eleo da siem iz sedla; uskoro od cele nae ete samo Gvazaht i ja ostadosmo u sedlima.
	erkedzi su potisnuti jo jednom; sad ih artiljerija, koja se nije mogla videti, zasu stranom paljbom. Peltasti su legali na zemlju i pokrivali se svojim titovima. Novi kvadrati ascijanske infanterije izlazili su iz ume na severnoj strani doline. inilo se da im nema kraja; imao sam oseaj da smo uvedeni u bitku protiv neiscrpno brojnog neprijatelja.
	Ovo oseanje postade jae kad erkedzi krenue u trei juri. Jedan artiljerijski hitac pogodio je jednog arsinoithera, raznosei ga zajedno sa lepoticom koju je nosio na leima u krvave komade. Peadija je pucala na te ene; jedna se sroza, a njena kulica i krovi planue. Kvadrati peadije nastavljali su nastupanje preko blistavo obuenih leeva i mrtvih destrijera.
	U ratu pobednik pri svakom koraku gubi. Kako smo zaposedali zemljite, ahovska tabla se pokazala pred nama u takvom poloaju da je bona strana njenog vodeeg kvadrata ostala izloena nama i mi, na moje zaprepaenje, dobismo nareenje da uzjaemo, da se razvijemo u liniju i da, zaokreui, krenemo na taj kvadrat, prvo kasom, pa lakim trkom i najzad, uz krike iz bronzanih grla svake trube, oajnikim juriem pri kome nam je vazduh, zbog svoje brzine, maltene otkidao kou s lica.
	Moda su erkedzi bili slabo naoruani, ali nae oruje bilo je jo slabije. Ipak, u ovom juriu je postojala magija snanija od bajanja naih divljanih saveznika. Divlji plamenovi iz naih oruja kosili su daleke redove kao kosa ito. ibao sam arca uzdama da ne bih zaostao za kopitima iju sam grmljavinu uo iza sebe. Ipak me prestigoe i ja na trenutak ugledah Dariju kako prolee pored mene napred: plamen njene kose vijorio se slobodno, u jednoj ruci je imala kontus, a u drugoj sablju, a obrazi su joj bili belji nego penom obliveni bokovi njenog destrijera. Onda mi je bilo jasno kako je zapoeo taj obiaj erkedza sa Kerima rata; nastojao sam da jaem jo bre da ona ne bi poginula, iako se, na tu pomisao, Tekla smejala kroz moje usne.
	Destrijeri ne tre kao obine ivotinje, nego lete nad zemljom kao strele. U jednom trenutku paljba ascijanskih peaka, pola lige udaljenih, dizala se ispred nas kao zid. U sledeem asu naosmo se meu njima, a noge svakog naeg destrijera ve su bile krvave do kolena. Taj kvadrat, koji je do maloas izgledao vrst kao kameni blok za neku graevinu, pretvorio se u rulju mahnito razmahanih vojnika sa vrlo kratko oianim glavama; drali su svoje velike titove i esto ubijali jedni druge, eljni da ubiju nas.
	Borba je, i u najboljem sluaju, glupav posao; ipak, o njoj se ima ta uiti, a jedna od prvih pouka sastoji se u tome da brojana premo deluje tek posle izvesnog vremena. Neposredni obraun uvek je izmeu jedne jedinke i druge ili najvie druge dve s protivnike strane. U tome smo, zahvaljujui svojim destrijerima, bili premoni - ne samo zbog njihove visine i mase nego i zato to su oni ujedali i tukli prednjim nogama; a udarac destrijerskog kopita je jai od ma kog udarca koji bi ljudska ruka (ako ne raunamo Boldandersa) mogla maljem zadati.

	Vatra presee moj kontus. Odbacih ga, ali nastavih da ubijam; sekao sam maem levo, pa desno, pa opet levo i nisam tako rei ni primeivao da je taj isti vatreni pogodak rasporio i moju nogu.
	Tek kad sam sasekao prvih pet-est Ascijanaca, primetio sam da oni svi izgledaju isto - ne u smislu da su svima ista lica (kao to je u nekim jedinicama nae vojske, gde su svi vojnici jedni drugima neto blie nego braa), nego u smislu da postojee razlike izgledaju sluajne i beznaajne. Ovo sam video i meu Ascijancima zarobljenim tokom spasavanja elinih koija, ali tad nisam stvarno postao svestan tog utiska. U ludilu bitke, meutim, jesam, jer se inilo da je ta pojava deo ludila samog. Te mahnite prilike bile su i muke i enske; ene su bile za glavu nie i imale su male i oputene dojke, ali se ni u emu drugom nisu razlikovale. Kod svakog - krupne, blistave, podivljale oi, kosa svima potkresana gotovo do glave, lice izgladnelo, usta vritea, zubi jako istaknuti.
	Pod borbom smo se i povukli, kao ranije erkedzi; taj kvadrat je bio oteen, ali ne i satrven. Pustili smo, onda, nae jahae zveri da dou do daha, a kvadrat se ponovo oblikovao, istiui polirane titove napred. Jedan kopljanik je napustio redove svojih saboraca i pojurio ka nama mlatarajui orujem. U prvi mah sam mislio da je to ist blef; onda, dok se primicao (jer normalan ovek tri daleko sporije nego destrijer), pretpostavih da hoe da se preda. Najzad, kad se naao nadomak nae linije, poeo je da sipa vatru i jedan na vojnik ga ubi. U zadnjim grevima Ascijanac je hitnuo koplje u vazduh; pamtim kako se okretalo po tamnoplavom nebu.
	Gvazaht doe kasom do mene. "Gadno krvari. Da li e moi da jae kad budemo opet juriali na njih?"
	Imao sam oseaj da u ivotu snaniji nisam bio; to mu i rekoh.
	"Ipak, trebalo bi da pritegne tu nogu zavojem."
	Meso je bilo opreno i naprslo, krv je polako curila iz njega. Previla me je Darija, koja nije zadobila ba nikakvu povredu.
	Taj juri, za koji sam se tada pripremao, nikada se nije dogodio. Stiglo je nareenje, sasvim neoekivano (bar sa moje take gledanja) da se okrenemo nazad; otkasali smo na severoistok, preko livada blago ustalasanih, na kojima je aputala gruba trava.
	Oni divljaci kao da su nestali odatle. Na njihovom mestu nala se jedna druga sila, na tom boku koji je nama, sad, postao front. U prvi mah mi se uinilo da je to nekakva konjica na kentaurima, stvorovima ije slike sam viao u smeoj knjiici. Video sam glave i plea jahaa iznad ljudskih glava jahaih ivotinja, ali se inilo da oruje imaju i jedni i drugi. Kad su se primakli, spazio sam da nisu nita tako romantino; bili su to samo ljudi vrlo malog rasta - kepeci, zapravo - na leima vrlo visokih ljudi.
	Na i njihov pravac nastupanja bili su gotovo uporedni, ali se postepeno ipak pribliismo. Kepeci su nas posmatrali sa, reklo bi se, zlovoljnom panjom. Visoki ljudi nas nisu gledali uopte. Konano, kad je naa kolona bila samo oko dva lanca daleko od njih, stali smo i okrenuli se ka njima. Sa uasom dotad nedoivljenim shvatio sam da su ti udni jahai i udni jahani ljudi Ascijanci; svrha naeg manevra bila je da spreimo njihov boni napad na nae peltaste i uspeli smo utoliko to bi do peltasta morali da stignu probijajui se kroz nas. inilo se da ih ima oko pet hiljada; sasvim sigurno ih je bilo mnogo vie od onog broja s kojim bismo se mi mogli ravnopravno boriti.
	Ipak, njihov napad nije poinjao. Stali smo i nainili zbijenu liniju, uzengija do uzengije. Iako tako mnogobrojni, oni su se nervozno komeali levo i desno, kao da prvo pomiljaju da bi mogli da nas zaobiu zdesna, pa sleva, pa opet zdesna. Bilo je, meutim, jasno da ne mogu proi uopte, osim ako se jedan deo njihovih snaga izdvoji i napadne nas eono, da mi, tako zauzeti, ne bismo mogli da udarimo ostalima u lea. Kao da smo se nadali da emo odloiti ovu bitku, uzdrali smo se od otvaranja vatre.
	Sada videsmo ponavljanje postupka onog usamljenog kopljanika koji je bio napustio svoj kvadrat da bi nas napao. Jedan od visokih jurnu napred. U jednoj ruci drao je tanki tap, tapi tako rei; u drugoj ma one vrste koja se zove "otel", a koja ima vrlo dugaku, dvoseklu otricu ija je prednja polovina savijena u polukrug. Dok nam se pribliavao, video sam da su oi nisu u ii; da je on, zapravo, slep. Kepec na njegovim leima imao je strelu ve nametenu na kanap kratkog, savijenog i na krajevima posuvraenog luka.
	Kad su ta dvojica bila na pola lanca od nas, Erblon uputi dvojicu da ih oteraju. Pre nego to su mogli prii slepom oveku, on pojuri destrijerski brzo, ali i avetinjski tiho, maltene polete ka nama. Osmorica ili desetorica naih vojnika poee pucati, ali tad videh koliko je teko pogoditi metu koja se tako brzo kree. Odapeta strelica je udarila i rasprsla se u oblak narandaste svetlosti. Jedan vojnik pokua da odvrati zamahu tapia - a otel sevnu i rascopa mu, svojim kukastim seivom, lobanju.
	Onda se izdvoji grupa od jo tri slepa oveka i poe ka nama. Pre nego to su stigli do nas, pokrenue se nove grupe od po pet-est na raznim mestima. Daleko niz liniju na hiparh die ruku; Gvazaht mahnu da krenemo napred, Erblon zatrubi juri, okreui se levo i desno da to ponovi; bila je to muua nota koja kao da je u sebi imala i neka dubokotonska zvona.
	To tada nisam znao, ali samo po sebi jasno je pravilo da se bitke voene iskljuivo izmeu dvaju konjica brzo svedu na mnogobrojne pojedinane okraje. Tako se desilo i u ovoj borbi. Ujahali smo meu njih i, izgubivi uz put dvadeset ili trideset ljudi, izjahali iz njihove mase na drugu stranu. Odmah smo se okrenuli natrag, ne samo da bismo ih spreili da napadnu peltaste s boka nego i da bismo se vratili svojoj vojski. Oni se, dakako, okrenue ka nama; vrlo brzo posle toga ostali smo, i mi i oni, bez ikakvog rasporeda koji bi se mogao nazvati frontom i bez ikakve taktike osim borbe svakog za sebe.
	Moja lina taktika sastojala se u tome da se uklonim od svakog kepeca koji izgleda pripravan da odapne strelicu i da napadam druge, s lea ili s boka. To je dobro uspevalo dok se moglo primenjivati, ali ubrzo uvideh da iako kepec posle pogibije svog jahaeg oveka izgleda manje-vie bespomono, jahai ovek bez svog jahaa poinje da mahnita i da neustraivo napada na svakog ko se ispred njega nae, postajui zapravo opasniji nego ikad.
	Nai kontusi i strele kepeca vrlo brzo nainie desetine poara u travi. Zbog tog gueeg dima pometnja je postala gora nego ikad. Jo pre toga sam izgubio iz vida i Dariju i Gvazahta - i svakog koga sam poznavao. Kroz ljutu, sivu izmaglicu razabrah, jedva, jednu priliku na destrijeru koji se propinjao kako odbija napade etvorice Ascijanaca. Odoh tamo; jedan kepec okrete svoje slepo jahae stvorenje i odape strelicu koja mi prohuja pokraj uha, ali ja pregazih taj par i zauh kako se kosti slepoga lome pod udarom arevih kopita. Iz dimee trave iza drugog para Ascijanaca uzdie se jedna kosmata prilika i poe sei slepca kao seljak drvo: udarala je sekirom po istom mestu, tri puta, etiri puta i najzad je jaha pao.
	Onaj na destrijeru, drugar kome sam bio pohitao u pomo, nije bio iz nae ete, bio je to jedan od divljaka koji su se ranije nalazili desno od nas. Ranjen je bio, a ja se, videvi krv, prisetih da sam i sam ranjen. Ta noga mi je bila kruta, a snaga ve gotovo sasvim ponestala. Odjahao bih, tada, ka junom kraju doline i ka naim trupama da sam samo znao na koju stranu da krenem. Ne znajui, prepustio sam arcu da ide kud hoe, dobro ga pljesnuvi uzdama po sapima, jer svojevremeno sam uo da se te ivotinje esto same vraaju na ono mesto gde su poslednji put dobile vodu i gde su se odmorile. arac poe kasom, koji se uskoro pretvori u galop. Odjednom skoi, tako da sam maltene ispao iz sedla. Pogledah dole i videh da na tlu lei mrtav destrijer, pored njega mrtav Erblon i, takoe na upaljenoj travi, bronzana truba i naa zastava, crna i zelena. Vratio bih se po te dve stvari, ali dok sam uspeo svog destrijera da zaustavim, nisam vie znao gde se tano nalazi to mesto. Desno od mene se, kroz dim, pokaza neka linija jahaa, mrana i gotovo bezoblina, ali zupasta. Daleko iza tog reda bila je neka maina iz koje je sevalo, maina nalik na kulu koja hoda.
	U jednom trenutku ti borci su bili gotovo nevidljivi; u sledeem su se sruili na mene kao bujica. Ne mogu rei ko su bili ti jahai niti ta su jahali, ne zato to sam zaboravio (jer ja ne zaboravljam nita), nego zato to nita nisam video jasno. Nije bilo ni govora o nekakvom borenju, trebalo je samo nai nain da se preivi. Odvratio sam na jedan udarac nekakvog izoblienog oruja koje nije bilo ni ma, ni sekira; moj areni destrijer se propeo i ugledah strelu koja mu je virila iz prsa kao plameni rog. Neki jaha nalete i sudari se sa nama i mi padosmo u tamu.

	                            
 23. PELAGIJSKA ARGOSIJA UGLEDA KOPNO

	Kad sam doao svesti, prvo sam osetio bol u nozi. Bila je ukljetena ispod mrtvog arca i ja sam poeo da se borim da oslobodim nogu jo pre nego to se prisetih ko sam i kako sam tu dospeo. Moje ake i lice, pa i samo zemljite na kome sam leao, bejahu prekiveni skorenom krvlju.
	A tiho je bilo - tako tiho. Nastojao sam da ujem bat kopita, ono bubnjanje koje postie da mu sam Urt bude bubanj. Toga nije bilo. Nisu se uli ni povici erkedza, ni prodorni, ludaki krici koji su bili dopirali iz kvadratnih formacija ascijanske peadije. Pokuah se okrenuti da bih odgurnuo sedlo, ali uvideh da to ne mogu.
	Negde u daljini, nesumnjivo na jednom od grebena koji su okruivali tu dolinu, neki grozni vuk podie njuku ka Luni. Njegovo neljudsko zavijanje, koje je Tekla ula jednom ili dvaput kad je dvor odlazio u lov blizu Silve, pomoe mi da razaznam da sumrak ispred mojih oiju nije od dima zbog zapaljene trave, niti, kao to sam se poeo napola plaiti, zbog neke povrede glave. Nad ovim predelom bio je zavladao suton, ali ja nisam znao da li je to vee ili zora.
	Odmarao sam se i moda spavao, onda se opet razbudio uvi korake. Bilo je tamnije nego pre. Koraci su bili spori, meki i teki. Nije to bio zvuk konjice u pokretu, niti odmereno stupanje peadije u maru - bilo je koraanje tee, a sporije, od Boldandersovog. Zinuh da poviem za pomo, a onda ipak zatvorih usta, pomiljajui da bih mogao prizvati k sebi neto stranije od onoga to sam svojevremeno probudio u rudniku ovekomajmuna. U elji da se izvuem ispod destrijera, trzao sam se toliko da mi se inilo da e mi se noga istrgnuti iz zgloba. Drugi grozovuk, uasan kao i prethodni, ali mnogo blii od prvog, poe svoje arlaukanje ka zelenom ostrvu na nebu.
	Kad sam bio deak, esto su mi govorili da nemam mate. Ako je to ikad bilo istina, svakako je prestalo da vai, Tekla je sigurno unela matu u na neksus; jer u svome duhu sam video te grozovukove, ta crna, tiha oblija, ne manja od onigera, kako se slivaju u dolinu; uo sam kako pod njihovim zubima hruskaju rebra mrtvih. Dozivao sam i dozivao, a jo nisam ni shvatao ta inim.
	Uinilo mi se da su teki koraci zastali. Nastavie se i sad su svakako bili usmereni ka meni, a da li su to i ranije bili, ili nisu, ne znam. Zauh utaj trave i jedan mali fenokod, proaran prugasto kao lubenica, istra u skokovima, uplaen neim to jo nisam mogao videti. Ugledavi me, uplai se nanovo i nestade nekud.
	Ve sam rekao da je Erblonova truba bila uutkana. Sad zatrubi neto drugo, tonom dubljim, duim i divljijim nego to sam ikada uo. Naspram tamnog neba ocrta se jedna povijena orfikleida. Kad je svoju muziku zavrila, opustila se ka zemlji, a ja videh, trenutak kasnije, glavu sviraa, glavu koja je zaklonila mesec (koji je postajao sve blistaviji) na visini tri puta veoj od one na kojoj se nalazi konjanikov lem - odozgo zaobljenu poput kupole, prekrivenu upavim krznom.
	Jo jednom se oglasi ta orfikleida, duboka kao vodopad; ovog puta sam je gledao i kako se die, zatiena belim, povijenim kljovama s obe strane, pa sam shvatio da sam se naao na putu jednoj zveri koja je najpoznatiji simbol vladavine, a koju zovu mamut.
	Gvazaht je bio rekao da ja nad ivotinjama imam izvesnu mo, ak i bez Kande. Sad sam se upinjao da tu mo upotrebim, aputao sam neto mada pojma nemam ta, usredsredio sam se toliko da mi se inilo da e mi slepoonice pui. Mamutova surla ispitivaki poe ka meni; njen vrh imao je gotovo lakat u preniku. Poe me dodirivati po licu, lako kao deja ruka; iz surle je na mene dospevala poplava toplog, vlanog daha, koji je bio pun slatkog mirisa sena. Le mog arenog destrijera tad je podignut sa mene; pokuao sam da se dignem na noge, ali sam nekako pao. Mamut me obuhvati surlom oko pojasa, uspravi me na noge, a onda me podie sebi iznad glave.
	Prvo sam video cev trilhoena u kojoj se nalazilo soivo, tamno, ispupeno, veliko kao tanjir. Trilhoen je imao i sedite za niandiju, ali sad tamo nikakvog artiljerca nije bilo, jer on je ve siao sa tog oruja i sad je stajao na mamutovom vratu kao to bi mornar stajao na palubi; jednom rukom se, radi ravnotee, pridravao za cev. U lice mi blesnu, za trenutak, svetlost, zaslepljujui me.
	"Ti si. uda poinju iz raznih pravaca stizati ka nama." Taj glas nije bio stvarno enski, niti stvarno muki; mogao je, maltene, biti deaki. Surla me poloi govorniku pred noge, a on ree: "Ranjen si. Moe li da stane na tu nogu?"
	Nekako prozborih da po mome utisku ne mogu.
	"Loe ti je to mesto za leanje, a dobro za padanje. Postoji i gondola, pozadi, ali je Mamilian, bojim se, ne moe surlom dohvatiti. Morae da sedne ovde gore i da se nasloni leima o obrtno postolje."

	Osetio sam ispod miica njegove ake, male, meke i vlane. Moda mi je upravo taj dodir kazao ko je taj ovek: onaj hermafrodit, androgin, koga sam upoznao u zavejanoj Kui azura i koji je kasnije bio sa mnom u veto skraenoj sobi koja je, u jednom hodniku Kue Apsoluta, zauzimala mesto sopstvene slike.
	Autarh.
	U Teklinim uspomenama videh ga zaogrnutog draguljima. Iako je rekao da me je prepoznao, ja to, onako oamuen, nisam mogao poverovati, pa mu rekoh lozinku koju mi je on svojevremeno kazao: "Pelagijska argosija ugleda kopno."
	"A, ugledala ga je. Jo kako. Pa ipak, ako sad padne preko ograde palube, bojim se da Mamilian nee biti dovoljno hitar da te uhvati... iako raspolae nesumnjivom mudrou. Pomogni mu koliko najvie moe. Ja nisam onoliko jak koliko izgledam."
	Uhvatio sam se rukom za neki deo trilhoenskog postolja, pa sam uspeo da nekako povuem svoje telo preko mamutove koe, koja je, ispod mene, bila kao tepih buavog mirisa. "Ako emo rei istinu", rekoh, "meni nikad nisi izgledao jak."
	"Ti gleda oima znalca, dakle trebalo bi da oceni tano, ali nisam jak ak ni toliko. Dok si ti meni, s druge strane, uvek izgledao kao izraevina od roga i kuvane tavljene koe. to mora i biti, inae bi ve bio mrtav. ta ti je bilo s nogom?"
	"Opeena, rekao bih."
	"Moraemo neto za nju da naemo." Neto pojaanim glasom on dodade: "Kui! Kui se vraaj, Mamiliane!"
	"Mogu li zapitati ta e ti ovde?"
	"Razgledam bojno polje. Ti si se, koliko vidim, danas borio ovde."

	Klimnuo sam glavom, mada mi se inilo da e mi ona zbog toga otpasti sa ramena.
	"Ja nisam... zapravo, ne lino. Naredio sam izvesnim lakim pomonim odredima da stupe u dejstvo, uz podrku jedne legije peltasta. Pretpostavljam da si ti bio sa jednim od tih pomonih. Da li je poginuo neko od tvojih prijatelja?"
	"Imao sam samo jednu prijateljicu. Bilo joj je sasvim dobro kad sam je poslednji put video."
	Njegovi zubi sevnue u meseini. "I dalje se zanima za ene. Je li to bila ona Dorkas o kojoj si mi priao?"
	"Ne. Nije to vano." Nisam znao kako da jasno izrazim ono to sam nameravao da kaem. (Najvee je nevaspitanje bilo kazati otvoreno da si provalio ko je neko.) Najzad sam to uspeo rei ovako: "Vidim da ima visoki poloaj u naem Komonveltu. Moe li mi, ako zbog toga neu biti gurnut sa lea ove ivotinje, rei kako to da ovek koji zapoveda legijama takoe upravlja i onom kuom u Algedonskom kvartu?"
	Dok sam te rei izgovarao, no je naglo postajala tmastija, zvezde su se gasile brzo, jedna za drugom, kao svee u dvorani kad je bal zavren, pa posluitelji idu od jedne do druge sa dugakim tapovima za gaenje, tankim poput pauine, sa ijih vrhova vise preokrenute kupe nalik na zlatne mitre. Zauh kako autarh govori iz velike daljine: "Mi znamo ko smo. Mi smo sama stvar, mi smo bie-vladalac, autarh. Mi znamo i vie. Znamo ko si ti."
	Majstor Malrubius je, to sad znam, pred smrt bio veoma bolestan. U ono doba ja to nisam znao, jer mi je pomisao na bolovanje bila strana. Bar polovina naih egrta, a moda i vie od polovine, umirala je pre uzdizanja u status kalfe; ali meni ni jedan jedini put nije palo na um da je naa kula, moda, nezdravo mesto, ili da je donji tok ola, gde smo esto plivali, jedva neto bolji od kanalizacijske kloake. Oduvek je tako bilo da su egrti umirali; kopajui im grobove, mi, ivi egrti, iskopavali smo sa zemljom i male karlice i lobanje. Zakopavali smo ih ponovo, mi pripadnici sledeeg pokolenja, i opet iskopavali i zakopavali, a kosti su od lopata trpele toliko povreda da su se najzad pretvarale u kredaste estice koje su se gubile u zemljitu crnom kao katran. Ja, meutim, nikad nisam patio ni od ega goreg nego to su kijavica i guobolja, a ta dva oblika bolesti slue samo da prevare zdrave ljude, da ih navedu na pomisao da oni znaju ta je prava bolest. Majstor Malrubius je patio od prave bolesti, a kad ti se to dogodi, onda u senkama vidi smrt.
	Dok je majstor Malrubius stajao pored svog malog radnog stola, sticao se utisak da je svestan da iza njega stoji neko drugi. Malrubius je gledao pravo napred, nikad nije okretao glavu, jedva da je ikad i ramenom mrdnuo, a u govoru se obraao koliko nama, toliko i tom nepoznatom sluaocu.
	"Potrudio sam se najbolje to sam mogao da nauim vas, deake, osnovama znanja. One su semenke iz kojih u vaim umovima treba da izraste i procveta drvee. Severijane, pazi kakvo ti je slovo Q. Ono treba da bude okruglo i punano kao lice srenog deaka, ali ovome je jedan obraz upao kao tvoj. Svi ste vi, svi vi deaci, videli kako se kimena modina die ka svom vrhuncu, pri tome iri i najzad se rascvetava u milijardu modanih staza. A vidi ovde, jedan obraz se zaokruglio, a drugi je opren i sasuen."
	Drhtavom rukom je posegao ka plavosivoj pisaljki, ali mu ona izmae, otkotrlja se preko ivice stola i zveknu o pod. Nije se sagnuo da je podigne, jer se, rekao bih, plaio da bi tako pognut mogao na tren ugledati ono nevidljivo prisustvo.
	"Veliki deo svog ivota sam proveo, deaci, pokuavajui da usadim te semenke egrtima esnafa naeg. Uspeh sam postigao u nekoliko sluajeva. Bio je jedan deko, ali je..."
	Priao je brodskom okruglom prozoriu i pljunuo napolje, a ja, poto sam sedeo blizu, videh kakve krivudave oblike daje krv koja se bila laganim procurivanjem nakupila; onda mi je bilo jasno da tu mranu priliku (jer boja smrti je tamnija od fuligina) koja prati majstora Malrubiusa ne mogu da vidim zato to ona stoji unutar njega.
	Ba kao to sam otkrio da smrt moe u jednom novom obliku, naime u obliku rata, da me uplai, iako u svojim starim oblicima to vie ne moe, tako sad otkrih da me slabost moga tela moe baciti u uas i oaj poput onih koje je moj stari uitelj morao oseati.
	Svest je odlazila i dolazila kao nepostojani proleni lahor; ja, koji sam se tako esto muio da zaspim jer su me pohodile seni iz uspomena, sad poeh da se borim da ostanem pri svesti, kao to se dete bori da podigne u visinu, poteui kanap, posrnulog papirnog "zmaja". Ponekad sam ostajao svestan samo svog povreenog tela. Ta rana u nozi, koju, kad sam je zadobio, nisam tako rei ni osetio i iji sam bol onako beznaporno iskljuio kad ju je Darija previla, pulsirala je sad jainom koja je stvarala pozadinu za sve moje misli, kao brujanje iz Bubanj-kule na dan dugodnevice ili kratkodnevice. Prevrtao sam se s jedne strane na drugu, mislei uvek da leim tano na toj nozi.
	Povremeno sam imao sluh, ali ne i vid, a ponekad, ali ree, i vid bez sluha. Prevrui se, digao sam obraz sa upave koe Mamilianove i oslonio ga na jastuk izatkan od siunog, paperjastog perja kolibrija.
	Jednom sam video i majmune koji su sveano drali zublje na kojima su plesali plamenovi skerletne i zraee zlatne boje. Nad mene se nagnuo neki ovek sa rogovima i sa njukastim licem bika, jedno oivelo sazvee. Obratio sam mu se i naao da govorim kako nisam siguran kog datuma sam roen i da mu se zahvaljujem ako je mojim ivotom upravljao njegov dobroudni duh livade i neglumee snage; a onda se dosetih da ja taj datum znam i da je moj tata davao, sve do svoje smrti, po jednu loptu za mene svake godine i da je datum padao pod Labuda. Ovaj je to pomno sluao, okreui glavu da bi me posmatrao jednim smeim okom.

	                            
 24. LETEI AMAC

	Svetlost Sunca u mom licu.
	Pokuah se dii u sedei poloaj i postigoh da podvuem jedan lakat pod sebe. Svud okolo treperila je neka okruglina boje purpura i cijanoplave, rubina i azura; ali je auripigment Sunca ubadao kroz te zaarane kolore kao ma i padao na moje oi. Onda je taj mlaz zaklonjen; svojim nestankom otkrio je ono to je svojom velianstvenou skrivao. Naime, da leim u zasvoenom, raznobojnom paviljonu od svile, na kome su vrata otvorena.
	Ka meni je hodao jaha mamuta. Zaodeden je bio u afransku utu boju, kao i uvek kad sam ga viao, a sa sobom je nosio jedan tap od ebonovine, suvie lak da bi bio oruje. "Oporavio si se", ree on.
	"Pa, ja bih rado pokuao da kaem 'da', ali se bojim da bi me napor da toliko priam mogao ubiti."
	Na ovo se nasmeio, mada je taj osmeh bio samo maleni trzaj usta. "Kao to bi trebalo da je poznato tebi bolje nego maltene ikom drugom, patnje koje trpimo u ovom ivotu omoguavaju da u sledeem poinimo sve one srene zloine i prijatne odvratnosti koje emo poiniti... i zar nisi eljan da pokupi te dobitke?"
	Odmahnuo sam glavom i opet je poloio na jastuk. Ta mekoa je vrlo blago mirisala na mous.
	"Ba dobro, jer ih i nee pokupiti tako skoro."
	"Je li to ono to tvoj lekar kae?"
	"Ja sam sam sebi lekar, a leio sam, ja lino, i tebe. Glavni problem je bio ok... To zvui kao neki poremeaj kod baba, a ti, nesumnjivo, u ovom trenutku ba tako i misli. Ali od oka umire i te kako veliki broj ranjenika. Kad bi svi moji koji umiru od oka ostajali ivi, rado bih pristao na smrt svih onih koji budu ubodeni u srce."
	"Dok si bio zauzet doktorisanjem samome sebi - i meni - da li si govorio istinu?"
	Na ovo se nasmeio ire. "Uvek govorim istinu. U mom poloaju ovek mora govoriti i previe ako hoe da odrava neku mreu lai; naravno, mora shvatiti da je istina... ona sainjena od istinica, obinih, onih o kojima seoske ene priaju, a ne konana i sveopta Istina, koju ni ja ni ti ne moemo izgovoriti... da je istina kudikamo varljivija."
	"Ti ree - to sam uo pre nego to sam izgubio svest - da si autarh."
	Bacio se pokraj mene kao dete; lepo se uo udar njegovog tela o nagomilane tepihe. "Rekoh. Jesam. Zadivljen?"
	"Ma bio bih ja vie zadivljen", rekoh, "da te ne pamtim tako ivo iz onog susreta u Kui azura."
	(Taj trem, snegom zavejan, naslagama snega koje su utiale nae korake, stajao je kao duh, sada, u svilenom paviljonu. Kad su se autarhove plave oi susrele sa mojima, osetih da Rohe stoji iza mene u snegu i da smo i on i ja obueni u nesviknutu i ne ba sasvim odgovarajuu odeu. Unutra se neka ena, koja nije bila Tekla, upravo tad preobrazila u Teklu, kao to u se ja kasnije preobraziti u Meiju, prvog oveka. Ko moe rei do koje mere glumac usvaja duh osobe koju doarava? Kad sam glumio sadruga, to jest pomonika inkvizitorovog, nije mi nimalo naporno bilo, jer je ta uloga bila toliko bliska onome to sam stvarno bio - ili verovao da jesam u ivotu; ali kao Meija sam, nekoliko puta, doao do izvesnih pomisli koje mi, inae, nikad ne bi mogle pasti na pamet, doao sam do nekih razmiljanja koja su jednako tua i Severijanu i Tekli; odnosila su se na poetke stvari i na jutro sveta.)
	"Nikad ti ne rekoh, to e se prisetiti, da sam samo autarh."
	"Kad sam te sreo u Kui Apsoluta, inilo se da si neki sitni dvorski inovnik. Priznajem da mi to nikad nisi rekao, a zapravo sam jo i tada znao ko si. Ali, ti si, zar ne, bio onaj koji je dao novac doktoru Talosu?"
	"Da si me pitao, rekao bih ti i ne bih ni pocrveneo. Sasvim je tano da sam mu ja dao pare. Ja sam, zapravo, nekoliko sitnijih inovnika u mome dvoru... a zato i ne bih bio? Imam vlast da naimenujem takve, pa mogu jednako lako da postavim i sebe na te poloaje. Zapovest autarha je, vidi, u mnogim sluajevima preteka stvar. Ti nikad ne bi pokuao da posee nekoga po nosu onim velikim glavosekim maem koji si nosio. Ima prilika kad je potrebno autarhov reenje, a ima i prilika kad je potrebno pismo od treeg blagajnika, a ja sam i to, i jo to-ta."
	"A u onoj zgradi u Algedoniku..."
	"Takoe sam zloinac... ba kao i ti."
	Nema granica gluposti. Kae se da je i sam prostor ogranien sopstvenim zakrivljenjem, ali glupost se prostire dalje od beskonanosti. Ja koji sam za sebe uvek smatrao da sam, ako ne istinski pametan, onda bar predostroan i brz u uenju jednostavnih stvari, ja koji sam na putovanjima sa Jonasom ili sa Dorkas uvek raunao da u biti oslonac u smislu delotvornosti i predvianja, nikada do tog trena nisam povezao injenicu da se autarh nalazi na samom vrhu zdanja zakonitosti sa njegovim sigurnim znanjem da sam u Kuu Apsoluta prodro kao izaslanik Vodalusov. U tom trenutku bih, da sam samo mogao, skoio na noge i pobegao iz paviljona, ali noge su mi bile kao voda.
	"Zloinci smo svi mi - i moramo biti, svi mi koji moramo obezbediti da se zakon potuje. Zar ti misli da bi tvoja esnafska braa bila onako stroga prema tebi - a moj agent je javio da su mnogi od njih hteli da te ubiju - da su i sami imali sline krivice? Znali su da bi ti za njih bio opasan ako ne bude strano kanjen, jer bi onda moglo i njima da se desi da jednog dana dou u iskuenje. Sudija ili apsandija koji nije poinio nikakvo krivino delo je udovite, jer e naizmenice deliti ono milosre koje pripada samo Inkreatoru i primenjivati ubitanu strogost koja ne pripada nikome i niemu.
	Zato sam", nastavi on, "postaozloinac. Zloini nasilja vreali su moju ljubav prema ljudskom rodu, a onu hitrinu ruke i misli koja je lopovu potrebna nemam. Neko vreme sam lutao... to je bilo, valjda, one godine kad si ti roen... a onda sam naao svoje pravo zanimanje. Ono sreuje izvesne emotivne potrebe koje ne mogu drugaije zadovoljiti... osim toga, ja poznajem, zaista poznajem, ljudsku prirodu. Znam tano kad treba ponuditi mito i koliko treba dati i, to je najvanije, kad ne treba ponuditi. Znam kako da postignem da devojke koje rade za mene budu u toj meri zadovoljne svojom karijerom, a nezadovoljne svojom sudbinom, da ostanu u tom poslu... One su kaibitke, naravno, odgajene su iz telesnih elija uzvienih ena da bi im davale krv za razmenu, ime se produava mladost uzvienih. Znam kako da dovedem moje klijente do oseanja da je susret koji im ja upriliujem jedinstveno iskustvo, a ne nekakva sredina izmeu plaevne romanse i usamljenikog poroka. Ti si ono doiveo kao jedinstveno iskustvo, zar ne?"
	"Tako ih i mi zovemo", rekoh. "Klijenti." Sluao sam ne samo njegove rei nego u jednakoj meri i ton njegovog glasa. Autarh je bio srean, to, po mojoj proceni, u oba naa ranija susreta nije bio; uti njega bilo je kao da uje govor drozda. inilo se, maltene, da on i sam zna to, jer dizao je lice i pruao grlo, a glas u njegovim reima zar i romansa izvijao se u Sunce kao ptiji poj.
	"A i korisno je. Ostajem u dodiru sa onom donjom stranom stanovnitva, pa saznajem da li se porezi stvarno prikupljaju i da li narod misli da su pravedni; koji delovi u drutvu se uzdiu, a koji tonu."
	Osetih da misli na mene, mada mi nije bilo nimalo jasno ta hoe rei.
	"Te ene sa dvora", rekoh. "to nisi doveo prave da ti pomau? Jedna od njih je glumila da je Tekla, a Tekla je u to vreme bila zakljuana ispod nae kule."
	Pogledao me je kao da sam rekao neto izuzetno glupavo, to, nesumnjivo, i jesam. "Pa zato to u njih ne mogu imati poverenja, naravno. Takva stvar mora ostati u tajnosti... Pomisli kolike su tu mogunosti za atentat. Da li ti smatra da je to to sve te zlatom iskiene linosti iz prastarih porodica dolaze da mi se tako duboko klanjaju i da se smekaju i apuu uzdrane ale i razbludne male pozive dokaz da oseaju ma i najmanju odanost prema meni? Uverie se da nije, siguran budi. Ima na mom dvoru samo nekoliko osoba u koje mogu imati poverenje; meu egzultantima nema nijedne."
	"Kae da u se uveriti. Da li to znai da me nee poslati da budem smaknut?" Oseao sam puls u svom vratu i video kuljanje skerletne krvi.
	"Zato to sad zna moju tajnu? Ne. Imamo mi nameru da te upotrebimo za neke druge stvari, kao to ti i rekoh tokom naeg razgovora u onoj sobi iza slike."
	"Zato to sam se zakleo Vodalusu."
	Na ovo autarh podlee svojoj razonoenosti. Zabacio je glavu i poeo se smejati: debeljuno i sretno dete koje je upravo otkrilo tajnu neke pametno napravljene igrake. Kad se njegov smeh najzad spustio do veselog gutanja, on pljesnu akama. Iako su izgledale mekane, nastade ba jak zvuk.
	Uoe dva stvorenja sa telima ena i glavama maaka. Oi su im bile ceo pedalj razmaknute i krupne kao ljive; gazile su na prstima, kao to ponekad rade plesai, ali gracioznije od ijednog plesaa koga sam ikada video; neto u njihovom kretanju mi je govorilo da im je to normalan hod. Rekoh da su imale enska tela, ali to nije u celosti tano, jer video sam i vrhove kandi, uvuenih u kratke, meke prste kojima su me previjale. Zadivljen, dohvatih aku jedne od njih i pritisnuh je na nain kako sam ponekad pritiskao ape prijateljski nastrojenih maaka: kande se ispruie napolje. Pred tim prizorom oi mi se napunie suzama, jer su te kande imale isti oblik kao ona kanda koja je Kanda, ona koja je nekada leala skrivena u jednom dragulju i koju sam ja, u svome neznanju, nazivao Kandom Pomiritelja. Autarh vide da plaem i ree enomakama da su mi zadale bol i da me moraju pustiti da opet legnem. Oseao sam se kao malo dete koje je upravo doznalo da vie nikad nee videti svoju majku.
	"Mi njemu nikakvo zlo ne inimo, Legijo", suprotstavila se jedna glasom kakav nikad ranije ne uh.
	"Kaem - stavljajte ga dole!"
	"Nisu mi kou ni ogrebale, sire", rekoh mu.
	Uz pomo enomaaka uspeo sam i da hodam. Jutro je bilo, kad sve senke bee pri prvom pogledu na Sunce; ona svetlost koja me je probudila bila je prva svetlost tog novog dana. Njegova sveina poe mi sada puniti plua, a gruba trava po kojoj smo hodali zatamni, svojom rosom, moje otrcane stare izme; povetarac slabaan kao zvezde sada nejasno vidljive na nebu poe mi pomicati kosu.
	Autarhov paviljon stajao je na vrhu jednog brda. Svuda uokolo bio je glavni bivak njegove vojske - atori crni i sivi, a drugi u boji mrtvog lia; kuice od naslaganog busenja i rovovi kojima se stizalo do podzemnih sklonita, odakle su sada vojnici izvirali kao srebrni mravi.
	"Moramo da pripazimo, vidi", ree on. "Iako smo ovde znatno iza fronta, mogli bismo navui na sebe napad iz vazduha kad bi ovo mesto bilo vidljivije."
	"Svojevremeno sam se pitao zato Kua Apsoluta lei ispod sopstvenih vrtova, gospodine."
	"Potreba za tim je odavno minula, ali nekada su i Nesus pustoili."
	Ispod nas i svuda oko nas oglasile su se srebrne usne truba.
	"Je li prola samo jedna no?" upitah. "Ili sam prespavao i ceo jedan dan?"
	"Ne. Samo no. Dao sam ti lekove za ublaenje bola i za spreavanje ulaska zaraze u tvoju ranu. Nisam nameravao da te budim jutros, ali kad sam doao, video sam da si budan... a vremena vie nema."
	Nisam bio siguran ta hoe time da kae. Pre nego to stigoh da ga upitam, ugledah est ljudi, gotovo nagih, koji su potezali jedan konopac. Moj prvi utisak bio je da vuku ka zemlji neki ogroman balon, ali to je bio letei amac; prizor njegovog crnog korita donese mi ive uspomene na autarhov dvor.
	"Oekivao sam - kako se ono zvae? - Mamiliana."
	"Danas nee biti ivotinja-ljubimaca. Mamilian je izvrstan ratni drug, tih, mudar i sposoban da se u borbi upravlja sopstvenom pameu, nezavisno od mene, ali posle svega ja ga, ipak, jaem radi zadovoljstva. Ukraemo danas kanap iz jednog ascijanskog luka i upotrebiemo jedan mehanizam. Oni od nas kradu esto."
	"Da li je tano da se letenjem troi sposobnost ovih amaca da sleu na tlo? Mislim da mi je to jednom rekao neki od tvojih aeronauta."
	"Kad si bio atlena Tekla, hoe rei? isto Tekla."
	"Da, naravno. Da li bi bilo neutivo, autare, ako pitam zato si me dao ubiti? I po emu me sada zna?"
	"Znam te jer vidim tvoje lice u licu moga mladog prijatelja i ujem tvoj glas u njegovom. Prepoznaju te i tvoje negovateljice. Pogledaj ih."
	Pogledao sam i video da su lica ena-maaka izobliena reeim grimasama straha i zaprepaenja.
	"A to se tie razloga zbog kojih si umrla, o tome u priati - njemu - kad se ukrcamo u letei amac... ako budemo imali vremena. Sad, odstupi. Lako ti je da dolazi do izraaja zato to je on slab i bolestan, ali ja sad moram imati njega, a ne tebe. Ako ne pristane da se povue, ima sredstava."
	"Gospodine..."
	"Da, Severijane? Plai li se? Jesi li ranije ulazio u ovakve sprave?"
	"Ne", rekoh. "Ali se ne plaim."
	"Pamti li svoje pitanje o izvoru njihove snage? Ono to si rekao bilo je u izvesnom smislu tano. Uzgon potie od antimaterije koja je jaka kao gvoe, koja se nalazi zarobljena u jednoj klopci sainjenoj od magnetnih polja. Poto to antigvoe ima povratnu magnetnu strukturu, promagnetizam ga odbija. Graditelji ovog amca okruili su tu zamku magnetima i zbog toga gvoe, kad otplovi iz sredita, ulazi u jae polje, to ga prinuuje na uzmak. Na antimaterijskom svetu to gvoe bi bilo teko kao stena, ali ovde, na Urtu, ono se suprotstavlja teini promaterije ugraene u letelicu. Prati li me?"
	"Mislim da pratim, sire."
	"Nevolja je to to naa tehnologija nije u stanju da hermetiki zapti tu komoru. Poneki deli atmosfere - po nekoliko molekula - stalno promie kroz porozna mesta na zavarenim avovima, ili prodire kroz izolaciju magnetnih ica. Svaki takav molekul neutralie svoj odgovarajui deo u antigvou i proizvodi toplotu, a kad god se to desi, letei amac izgubi po jedan deli svoje sile uzgona. Jo niko nije naao nikakvo drugo reenje za to, osim da uva amce na najveoj moguoj visini, na kojoj vazdunog pritiska praktino i nema."
	Letei amac ve se primicao pramcem zemlji, tako blizu da sam mogao zapaziti divnu glatkou njegovih oblika. Oblik tog amca tano se podudarao sa oblikom trenjevog lista.
	"Nisam razumeo sve to", rekoh. "Ali meni se ini da bi konopci morali biti ogromno dugaki da bi omoguili amcima da lebde dovoljno visoko da bi od toga bilo ikakve koristi i, takoe, da bi ascijanski pentadaktili, ako dolete nou, mogli da ih preseku tako da bi amci, onda, otplutali."
	ujui ovo, ene-make se poee osmehivati malenim, tajnovitim uvijanjem usana.
	"Konop je samo zbog prizemljenja. Bez njega bi naem amcu bila potrebna dovoljna daljina da sie kreui se svojom eonom brzinom. Ovako, poto zna da smo mi dole, on baca ue nadole ba kao to bi ovek u nekom bazenu mogao pruiti ruku nekome ko e ga izvui gore. amac ima, vidi, sopstveni um. Ne kao Mamilianov - nego um koji smo mu mi napravili, ali dovoljan da zahvaljujui njemu uspeva da izbegne nevolje i silazi kad dobije na signal."
	Donja polovina leteeg amca bila je od neprozirnog crnog metala, a gornja polovina je bila kupola, prozirna gotovo do nevidljivosti - od iste one materije, pretpostavljam, od koje je krov Botanike bate. Iz krmenog dela virio je top sasvim nalik na onaj koji je mamut nosio, dok je iz pramanog dela strao drugi, dvaput vei.
	Autarh je digao jednu aku do usta i, inilo se, zazvidao u dlan. Na kupoli se pojavio otvor (bilo je to kao da se na mehuru sapunice otvara rupa), a prema nama se spusti niz srebrnastih stepenica, tankih, naoko mase lienih, poput pauine. Oni mukarci golih prsa prestali su da vuku. "ta misli, da li e moi da se popne uz ovo?" upita autarh.
	"Da, ako se budem pomagao rukama", rekoh.
	Peo se ispred mene, a ja sam neslavno puzio za njim, vukui ranjenu nogu. Sedita, zapravo dve dugake klupe prilagoene obliku amca, jedna s leve a druga s desne strane, bejahu obloena krznom; ali ak i to krzno bilo je, na dodir, hladnije od ma kog leda. Iza mene otvor se suzio, zatim je nestao.
	"Ovde unutra imaemo pritisak kao na povrini, bez obzira na to koliko visoko poletimo. Ne mora se brinuti da e se uguiti."
	"Bojim se da je moje neznanje toliko da taj strah ne mogu ni osetiti, sire", rekoh.
	"Da li bi voleo da vidi tvoju staru bacelu? Oni su daleko desno, ali pokuau da ti ih naem."
	Autarh je seo pred kontrolne aparate. Tako rei jedine maine koje sam ja do tada viao bile su one Tifonove, i one Boldandersove, i one koje je kontrolisao majstor Gerlous u Kuli maskiranih, Matahinki. Ja sam se mainerije, a ne guenja, plaio; ali, suzbio sam taj strah.
	"Kad si me spasao prole noi, nagovestio si da ti do tog trenutka nije bilo poznato da sam u tvojoj vojski."
	"Raspitivao sam se dok si spavao."
	"A ti si bio taj koji nam je naredio da krenemo napred?"
	"Na neki nain... Izdao sam nareenje koje je prouzrokovalo vae pokretanje, mada nisam imao nikakve neposredne veze sa tvojom etom. Jesi li nezadovoljan mojim postupkom? Kad si pristupao vojsci, da li si mislio da nikad nee morati da se bori?"
	Grabili smo u visine. Padali, kao to sam se jednom plaio da e mi se desiti, u nebo. Ali, setih se dima i mesingane dreke trube i vojnika koji se, pogoeni zvideim hicima artiljerije, razleu u crvenu pastu i sav moj strah se preokrete u bes. "Nita ja o ratu nisam znao. Koliko ti zna? Jesi li ikad bio stvarno u borbi?"
	Preko ramena je bacio pogled ka meni; njegove plave oi su sevale. "U hiljadu bitaka sam bio. Ti si dvoje ljudi, prema onome kako se ljudi obino broje. ta misli, koliko sam ljudi ja?"
	Odgovorio sam mu tek posle dugog vremena.

	                            
 25. AGIJINO MILOSRE

	U poetku sam mislio da nita ne moe biti udnije od prizora koji mi se ukazao: naa vojska se protezala preko povrine Urta, tako daleko ulevo i udesno da je leala pred nama kao cvetni venac; sjaktala je od oruja i oklopa u mnogo boja, a krilate anpilke kruile su iznad nje na gotovo istoj visini kao mi, uzletale i sputale se na vetru zore.
	Onda sam video neto jo udnije. Bila je to ascijanska vojska, vojska u vodenastim belim i sivkastim crnim tonovima, izraziro kruta, ba kao to je naa bila izrazito vazduasta; bila je rasporeena du severnog obzorja. Nagnuh se napred i zagledah se netremice u nju.
	"Trebalo bi da ti ih pokaem iz vee blizine", ree autarh. "Ipak, video bi samo ljudska lica."
	Uvideo sam da me na neki nain isprobava, ali mi nije bilo jasno kako. "Daj da ih vidim", rekoh.
	Kad sam jahao sa skjavonima i posmatrao kako nae trupe kreu u napad, na mene je vrlo snaan utisak ostavila njihova, bar prividna, slabost kad su u masi: konjica je bila sva u proticanju i izmicanju kao talas koji grune velikom silinom - a onda, u povlaenju, postaje najobinija voda, preslaba da bi i teinu mia na sebi podnela, postaje bleda materija koju i dete moe ruicama zahvatati. ak su i peltasti, u svojim zupasto smaknutim redovima, sa kristalnim titovima, izgledali jedva neto manje zastraujui od igraaka na nekom stolu. Sad videh kakav utisak snage ostavljaju krute formacije naeg neprijatelja, pravougaonici sa po stotinu hiljada vojnika koji stoje rame uz rame; unutar pravougaonika video sam i maine velike poput tvrava.
	Ali jedan ekran na sredini kontrolnog panela omoguio mi je da zavirim i pod vizire njihovih lemova, a tu se sva ta krutost, i sva ta snaga, rastapala u jednu vrstu uasa. U redovima peadinaca stajali su i starci, i deca, i neki koji su izgledali kao idioti. Gotovo sva lica u tim redovima imala su onaj ludaki, pregladneli izraz koji sam video prethodnog dana; setih se onoga koji je pojurio iz svog kvadrata i, umirui, hitnuo koplje u vazduh. Okretoh glavu na drugu stranu.
	Autarh se nasmeja. U njegovom smehu sad nije bilo veselja, bio je to ravan zvuk nalik na lepetanje zastave pri jakom vetru. "ta je, video si kako neko od njih izvrava samoubistvo?"
	"Nisam", rekoh.
	"Onda si imao sree. Ja, kad ih gledam, esto viam ta samoubistva. Njima nije dozvoljeno da uzimaju oruje dok ne budu spremni za bitku sa nama, a tad mnogi iskoriste priliku. Kopljanici obino zabodu zadnji kraj koplja u mekano tlo, a onda opale ka sebi i raznesu glavu. Jednom sam video dvoje maevalaca - mukarca i enu - koji su se pre toga dogovorili o samoubistvu. Zaboli su jedno drugome ma u stomak. Gledao sam kako, pre toga, odbrojavaju, pokretima leve ruke... jedan... dva... tri, oboje mrtvi."
	"Ko su oni?" upitah.
	Dobacio mi je pogled koji ne bih mogao ponoviti. "ta ree?"
	"Pitao sam, ko su oni, sire. Znam da su nai neprijatelji i da ive u vrelim zemljama na severu i da se pria da ih je porobio Erebus. Ali, ko su?"
	"Ne verujem da to dosad nisi znao. Je li?"
	Imao sam, ne znam zato, oseaj da mi je grlo sasvim suvo. Rekoh: "Verovatno nisam. Ja Ascijanca nikada nisam ni video sve do mog dolaska u lazaret Pelerinki. Na jugu rat izgleda veoma udaljen."
	Klimnuo je glavom. "Oterali smo ih, mi autarsi, upola onoliko daleko na sever koliko su oni svojevremeno oterali nas na jug. Ko su, to e otkriti kad bude vreme... Sad je vano samo to da ima elju da to zna." Zastao je u govoru. "Obe te vojske mogle bi biti nae. Obe vojske, ne samo ova juna... Da li bi mi ti preporuio da uzmem obe?" Dok je to govorio, pomerao je neke kontrolne ureaje i letei amac se nagnuo napred, diui krmeni deo ka nebesima, a pramac okreui ka zelenoj zemlji, kao da namerava da izbaci nas dvojicu na osporeno podruje.
	"Ne razumem ta hoe da kae", rekoh mu.
	"Polovina onoga to si rekao o njima bila je pogrena. Oni ne dolaze iz vruih zemalja na severu, nego sa jednog kontinenta koji lei s one strane polutara. Ali istina je ono to si rekao da su robovi Erebusa. Ascijanci zamiljaju da su saveznici onih koji ekaju u dubinama. Istina je sledea: Erebus i njegovi saveznici dali bi Ascijance meni ako bih ja dao na jug njima. Ako bih tebe, i sve ostale, dao njima."
	Morao sam se vrsto drati za naslon sedita da ne bih pao ka njemu. "Zato mi ovo govori?"
	Letei amac se ispravi kao deji brodi u bari, ljuljukajui se.

	"Zato to e uskoro zatrebati da zna da su i drugi oseali ono to e ti oseati."
	Nikako nisam uspevao da uobliim pitanje koje sam ranije imao hrabrosti da postavim. Najzad rekoh: "Rekao si da e mi kazati zato si ubio Teklu."
	"Zar ona ne ivi u Severijanu?"
	Jedan zid bez prozora, u mome umu, pade, drobei se u ruevine. Povikah iz sveg glasa: "Umrla sam!" I tek kad su te rei proletele izmeu mojih usana, shvatila sam ta sam izgovorila.
	Autarh uze, ispod kontrolne ploe, pitolj i odloi ga sebi u krilo, a istovremeno se okrete da me pogleda.
	"Nee ti to trebati, gospodaru", rekoh. "Odve sam slab."
	"Ima ti izuzetnu mo oporavljanja... koju sam ve video. Tano je, atlena Tekla vie ne postoji, osim u onom obliku u kome u tebi optrajava, a vas dvoje, iako ste uvek zajedno, oboje patite zbog usamljenosti. Traga li i sad za Dorkas? Priao si mi o njoj, seti se, kad smo se videli u Tajnoj kui."
	"Zato si ubio Teklu?"
	"Nisam ja. Tvoja greka sastoji se u tome to zamilja da sam ja na dnu svih stvari. A to nije niko... Ni ja, ni Erebus, ni ma ko drugi. to se tie atlene, ti si ona. Jesi li uhapena otvoreno?"
	Ta uspomena se vratila, ivopisnija nego to bih pomislila da je mogue. Ila sam jednim hodnikom iji su zidovi bili obloeni tunim maskama od srebra, zatim sam ula u jednu od naputenih soba; u njoj je tavanica bila visok, a zidovi su bili prekriveni prastarim tapiserijama, koje su irile buav miris. Kurir sa kojim je trebalo da se vidim jo nije bio stigao. Znajui da bi mi pranjavi divani isprljali haljinu, uzela sam jednu stolicu, neto od tankih, vretenastih delova, koji su bili nainjeni od slonovae i pozlate. Sa zida iza mene prosula se tapiserija; pamtim da sam digla pogled i videla kako se na mene rue slika Sudbine sa krunom od lanaca na glavi i slika Nezadovoljstva sa tapom i aom u rukama.
	Autarh ree: "Tebe su uhvatili izvesni oficiri koji su saznali da si prenosila podatke ljubavniku tvoje polusestre. Uhvatili su te tajno, zato to tvoja porodica ima toliko uticaja na severu, i poslali su te u jedan gotovo zaboravljeni zatvor. Dok sam ja saznao ta se desilo, ti si bila mrtva. Da li je trebalo da kaznim te oficire zato to su delovali u mom odsustvu? Oni su rodoljubi, a ti si bila izdajnica."
	"I ja, Severijan, sam takoe izdajnik", rekoh, pa mu ispriah, tada prvi put podrobno, kako sam svojevremeno spasao Vodalusa i kako sam kasnije sa njim uestvovao na banketu.
	Kad sam zavrio, on klimnu glavom. "Veliki deo odanosti koju si oseao prema Vodalusu dolazi, nesumnjivo, od atlene. Deo te odanosti ona ti je prenela dok je bila jo iva, a deo posle svoje smrti. Iako si bio naivan, siguran sam da nisi bio toliko naivan da pomisli da su leoderi pukim sluajem izneli pred tebe ba njeno meso."
	Pobunio sam se. "ak i da je on znao za moju vezu s njom, nije bilo vremena da se njen le donese iz Nesusa."
	Autarh se nasmeio. "Jesi li zaboravio da si mi pre nekoliko trenutaka rekao da je on, kad si ga spasao, pobegao ovakvim prevoznim sredstvom? Iz te ume, jedva nekih desetak liga od Zida Nesusa, on je mogao da odleti do sredita Nesusa, da iskopa telo ouvano ledenim zemljitem ranog prolea i da se vrati, sve za manje od jedne smene vremena. Zapravo, nije ni postojala potreba da on zna tako mnogo ili dejstvuje tako hitro. Dok je tebe tvoj esnaf drao kao uhapenika, on je, moda, doznao da atlene Tekle, koja mu je do same smrti bila verna, vie nema. Servirajui njeno meso svojim sledbenicima, mogao je ojaati njihovu odanost njegovoj stvari. Nije mu bila potrebna nikakva dodatna pobuda da uzme njeno telo, a kad ga je uzeo, nesumnjivo ga je ponovo zakopao u nagomilani sneg u nekom podrumu ili u jednom od naputenih rudnika kojih u tom podruju ima koliko hoe. Ti si stigao i on je, elei da te vee za sebe, naredio da iznesu nju."
	Neto proe suvie brzo da bi se moglo videti - a tren kasnije letei amac se zatrese od siline tog prolaska. Na ekranu zaplesae varnice.
	Pre nego to je autarh mogao opet preuzeti kontrolu, poeli smo se izmicati unazad, nizom istrzanih kretnji. Odjeknu prasak, toliko buan da se inilo da me je paralisao, a odzvanjajua nebesa otvorie se u cvet ute vatre. Svojevremeno sam video kako Eata pogaa, kamenom iz svoje prake, vrapca, koji se onda zateturao unazad u vazduhu, kao mi sada, i onda poeo da pada, kao mi, lepravo, na jednu stranu.
	Probudio sam se okruen mrakom, dimom prodornog vonja i mirisom svee zemlje. Tokom jednog trenutka, ili jedne smene vremena, zaboravio sam da me je neko spasao, te sam mislio da leim na onom bojitu gde smo se Darija, Gvazaht, Erblon, ostali i ja tukli protiv Ascijanaca.
	Blizu mene je leao neko - uo sam uzdisanje njegovog daha i ona kriputanja i struganja koja odaju pokret - ali u poetku nisam obraao nikakvu panju na njega, a kasnije pomislih da su to neke ivotinje dole da deru i poeh se plaiti; kasnije se setih ta se dogodilo i dooh do sigurnog uverenja da te zvuke stvara autarh, koji je sigurno preiveo, kao i ja, pad amca, te ga pozvah.
	"Znai, ti si jo iv." Glas mu je bio vrlo slab. "Plaio sam se da e umreti... ali trebalo je da znam da nee. Nisam uspevao da te oivim, a puls ti je bio vrlo nejak."
	"Ja sam zaboravio! Pamti da smo nadletali vojske? A ja sam neko vreme bio bez seanja na to! Sada znam kako je kad ovek neto zaboravi."
	U njegovom glasu oseao se bledi smeh. "I sad e to pamtiti zauvek."
	"Nadam se da hou, ali ta uspomena na zaboravljanje nestaje, evo, dok govorimo. Iezava kao magla, a to, valjda, i mora biti zaboravljanje. Koje nas je to oruje oborilo?"
	"Ne znam. Ali sluaj. Ovo su najvanije rei u mom ivotu. Sluaj. Sluio si Vodalusu i njegovom snu o obnovi carstva. Jo eli, zar ne, da ljudski rod ponovo krene ka zvezdama?"
	Setih se neeg to mi je Vodalus govorio u umi, pa rekoh: "Ljudi Urta e ploviti izmeu zvezda, preskakae od galaksije do galaksije, gospodarie kerima Sunca."
	"Takvi su nekad bili... pa su poneli sve stare ratove Urta sa sobom i poeli da pale u mladim suncima nova sunca. ak i ovi" (nisam ga mogao gledati, ali sam po njegovom tonu znao da misli na Ascijance) "razumeju da to ne sme opet biti tako. Oni ele da naa rasa postane jedna osoba... ista, umnoena do kraja brojeva. Mi elimo da svako u sebi ponese celu rasu i sve njene enje. Jesi li zapazio boicu koju nosim oko vrata?"
	"Jesam, esto."
	"U njoj je jedan farmakon nalik na alzabo, ve izmean i zadran u rastvoru. Ja sam ve hladan ispod struka. Uskoro u umreti. Pre nego to umrem... ti ga mora upotrebiti."
	"Ne vidim te", rekoh. "A jedva mogu i da se pokrenem."
	"Svejedno, nai e ti neki nain. Ti pamti sve, pa zato svakako pamti i no kad si doao u moju Azurnu kuu. Te noi mi je doao jo neko. Ja sam nekada bio sluga u Kui Apsoluta... zato oni mene mrze. Kao to e mrzeti i tebe zbog onog to si ti nekad bio. Paeon, on je doao, on koji me je obuavao, a koji je bio, pedeset godina pre toga, posluitelj - donosilac meda. A ja sam znao ko je on stvarno, jer sam ga sreo jo pre toga. On mi ree da si ti onaj pravi... sledei. Samo nisam mislio da e se dogoditi tako brzo..."
	Njegov glas posustade i prekide se, a ja se poeh vui na tu stranu, pipajui da naem autarha. Moja aka pronae njegovu, a on proaputa: "Upotrebi no. Nalazimo se iza ascijanske linije fronta, ali ja sam pozvao Vodalusa da te spase odavde... ujem kopita njegovih destrijera."
	Rei su bile tako tihe da sam ih jedva uo, iako mi je uho bilo jedva pedalj udaljeno od njegovih usta. "Odmaraj se", rekoh mu. Znajui da ga Vodalus mrzi i da hoe da ga uniti, smatrao sam da je u delirijumu.
	"Ja sam njegov uhoda. To je jo jedna od mojih dunosti. On privlai k sebi izdajnike... Ja onda doznajem ko su, ta rade, ta misle. To je jedna od njegovih dunosti. Sad sam mu rekao da je autarh zarobljen u ovom leteem amcu i dao mu podatke o mestu gde se nalazimo. On mi je sluio... kao telohranitelj... pre."
	Sad sam ak i ja uo topot na tlu, izvan amca. Digoh ruku, pokuavajui da na neki nain dam signal; moja aka dotae krzno i tad shvatih da se amac prevrnuo, a da smo mi ostali ispod njega kao dve skrivene abe krastae.
	Neto je prasnulo, zaulo se vritanje metala koji se cepa. Meseina, prividno blistava kao dan, ali zelena kao vrbovo lie, navali obilato kroz jedan procep u koritu, koji se pred mojim oima proirivao. Videh autarha, ija je proreena bela kosa bila zatamnjena osuenom krvlju.
	A iznad njega obrise, zelene senke koje su gledale dole, ka nama. Njihova lica bila su nevidljiva, ali znao sam da te sjaktave oi i uzane glave ne pripadaju nikakvim sledbenicima Vodalusovim. Mahnito poeh tragati za autarhovim pitoljem. Oni me dograbie za ruke. Izvukoe me gore; dok sam tako bio izvlaen uvis, nisam mogao da ne pomislim na onu mrtvu enu ije sam izvlaenje iz njenog groba u nekropolisu svojevremeno video, jer na amac je pao na meko zemljite i do polovine se ukopao. Na mestu gde ga je pogodio ascijanski hitac bok mu je bio razvaljen, tako da su se videli zamrene upropaene ice. Metal je bio izoblien, plamenom izmenjen.
	Nisam imao mnogo vremena da to razgledam. Moji uhvatitelji su me neprekidno okretali tamo-amo, jer je jedan po jedan prilazio i hvatao me akama za lice. Pipkali su i moj ogrta, kao da u ivotu nisu videli tkaninu. Bili su to evzoni, pripadnici lake peadije; meni su izgledali veoma slini onoj peadiji protiv koje smo se mi borili, ali meu ovima nije bilo staraca niti dece. Umesto oklopa, nosili su srebrnaste kape i koulje, a od oruja udnovato uobliene puke-jezailke, ije su cevi bile toliko dugake da su, prilikom oslanjanja puke kundakom o zemlju, usta cevi bila iznad glava tih ljudi. Dok sam gledao kako izvlae autrha iz letelice, rekoh: "Tvoju je poruku protivnik uhvatio, sire, rekao bih."
	"Svejedno, ona je stigla." Nije imao snage da pokae prstom, ali se osvrnuh na onu stranu gde je on pogledom pokazivao i trenutak kasnije videh, naspram meseca, ocrtane letee oblike.
	inilo se, maltene, da su one ka nama klizile niz meseeve zrake, tako su brzo i tako pravolinijski sletale. Glave su im bile nalik na lobanje ena, okrugle i bele, ali sa kotanim krestama gore i sa izduenjem vilica u kljunove, koji su bili nadole povijeni i snabdeveni nizovima iljastih zuba du ivica. Bile su krilate, sa krilima toliko ogromnog raspona da se inilo da telo i nemaju. Raspon od vrha jednog do vrha drugog krila bio je najmanje dvadeset lakata; prilikom mahanja nisu stvarala nikakav zvuk, ali sam, daleko dole, osetio nalet vazduha.

	(Svojevremeno sam zamislio da ovakva stvorenja mlataranjem svojih krila obaraju ume i sravnjuju sa zemljom gradove Urta. Da li je ta moja misao pomogla da ove sada dou?)
	Moj je utisak bio da je dugo proteklo dok ih evtzoni ne primetie. Onda dvojica ili trojica ispalie, istovremeno, svoje puke, a njihovi hici, teei istom cilju, zahvatie jednu letaicu i raznee je u krpe, zatim drugu, pa treu. U jednom trenu svetlost je ispred mene bila zaklonjena, onda me je neto hladno i mlitavo tresnulo po licu i oborilo.
	Kad sam opet bio u stanju da gledam, petorice ili estorice Ascijanaca vie nije bilo tu, a ostali su pucali u vazduh na mete meni gotovo nevidljive. Iz tog pravca pade neto beliasto. Mislio sam da e eksplodirati, pa pognuh glavu, ali umesto eksplozije doe drugi zvuk: korito sruenog amca odzvoni slino sudaru cimbala. U amac je bilo udarilo neko telo - ljudsko, izlomljeno kao da je lutka - ali krvi nije bilo.
	Jedan od evzona mi zabi kundak u lea i pogura me napred. Druga dvojica povedoe autarha, pridravajui ga otprilike onako kako su, ranije, enomake pridravale mene. Uvideh da sam u celosti izgubio oseanje za pravac. Iako je mesec jo sijao, veina zvezda je bila zaklonjena masama oblaka. Zalud sam pogledom traio Juni Krst i one tri zvezde koje, iz razloga koji nikom nisu jasni, zovemo "Osmica" i koje veito vise iznad junog leda. Nekoliko evzona jo je pucalo, kad se meu nas sjuri, plamsajui, nekakvo koplje ili strela; to se rasprta u masu zaslepljujuih belih iskri.
	"E, to e uspeti", apnu autarh.
	Teturao sam se napred i trljao oi, ali sam ipak uspeo da ga upitam ta hoe da kae.
	"Moe li ti da gleda? Ne mogu ni ovi. Nae prijateljice, tamo gore... mislim da su Vodalusove... nisu znale da su ovi to su nas uhvatili tako dobro naoruani. Sad vie nee biti dobrog nianjenja i im se onaj oblak navue preko diska Lune..."
	Ohladio sam se, kao da je neki ledeni planinski vetar rasekao ovu masu mlakog vazduha oko nas. Pre nekoliko trenutaka oajavao sam to smo okrueni ovim visokim, mravim vojnicima. A sad nije bilo toga to ja ne bih dao za neku izvesnost da u meu njima ostati.
	Levo od mene bio je autarh, visio je mlitavo izmeu dvojice evzona koji su svoje dugocevne jezailke okaili ukoso preko lea. Videh kako mu se glava mlitavo naginje na jednu stranu i shvatih da je u nesvesti ili mrtav. "Legijo", tako su mu se obraale one ene-make; nije bila potrebna osobita pamet da se to ime povee sa onim to mi je on u slupanom amcu ispriao. Ba kao to su se u meni spojili Tekla i Severijan, u njemu su se, nesumnjivo, ujedinile mnoge osobe. Jo od one noi kad sam ga prvi put video, kad me je Rohe doveo u Kuu azura (ije sam udno ime sad, moda, poinjao da shvatam), oseao sam vieslojnost njegovih misli, kao to osetimo, ak i pri loem osvetljenju, sloenost nekog mozaika, na primer one mirijade infinitezimalnih komada kamena koji sainjavaju obasjano lice i zuree oi Novog Sunca.
	Maloas je rekao da je moja sudbina da mu budem naslednik, ali koliko bi dugo potrajala ta vladavina? Iako je to bilo sasvim nerazumno kod jednog zarobljenika i uz to oveka koji je ranjen i toliko slab da bi mu jedna smena odmora na gruboj travi izgledala kao rajsko zadovoljstvo, mene je u tom asu prodirala ambicija. Rekao je da moram jesti njegovo meso i progutati tu lekariju dok je on jo iv; ja bih, volei ga, tog asa rado rtvovao i komad svog mesa samo da bih se otrgao od mojih zarobitelja (da sam imao dovoljno snage) i da bih se doepao tog luksuza, pompe i vlasti. Sad sam bio ujedinjeno Severijan-Tekla bie, a dronjavi muiteljski egrt je, moda, eznuo za tim stvarima ee nego mlada egzultantkinja koju su na dvoru drali protiv njene volje. Znao sam ta je jadna Sajriaka oseala u arhonovom vrtu; ali da je u punoj meri osetila ono to sam ja ovoga asa oseao, njeno bi srce od toga prepuklo.
	Ve sledeeg trenutka bio sam protiv. Nekom delu mene bilo je veoma stalo do one privatnosti u koju ak ni Dorkas nikada nije prodrla. Duboko unutra, u zavijucima moga uma, u zagrljaju molekula, bili smo isprepletani Tekla i ja. Kad bi neki drugi - desetak drugih, ili moda hiljadu drugih, ako bi trebalo da ja, upijajui linost autarha, primim i sve one koje je on ukljuio u sebe - uli tu gde smo leali Tekla i ja, bilo bi to kao da su gomile sveta sa nekog bazara nahrupile pod jedan senjak. Prigrlio sam uz sebe drugaricu svoga srca i osetio da sam i ja zagrljen. Osetila sam da sam zagrljena, pa sam prigrlila druga svoga srca uz sebe.
	Mesec se zamraio kao tamna lanterna kad ovek pritisne onu polugu koja dovodi do toga da se njene ploe zatvaraju kosim klizanjem jednakih segmenata odasvud, kao "blenda"; ostajalo je, naime, sve manje, pa samo jedna taka, zatim nita. Pucnjava evzonskih jezailki tvorila je reetku u bojama ljiljana i heliotropa, cveta koji i suncokretom zovemo; ti zraci su se razukrtali visoko u atmosferi, da bi se najzad, kao arene iode, zabadali u oblake; ali nikakav uinak nisu postizali. Nalete vetar, vru, iznenadan, i uz njega neto to jedino mogu nazvati sevom crne boje. Autarha vie nije bilo tu, onda neto ogromno jurnu i ka meni, a ja se bacih ka tlu, na koje moda i padoh, ali to ne pamtim.
	Ve sledeeg trena leteo sam veoma brzo kroz vazduh, u zaokretima, nesumnjivo uzlaznim, a onaj svet dole bio je samo tamnija no. Jedna izmravela aka, tvrda kao kamen i tri puta vea od ljudske, drala me je vrsto oko pasa.
	Vrdali smo, zaokretali, klizili postrance niz nagibe vazduha, onda uhvatili jedan uzlazni vetar i po njemu se dizali sve dok hladnoa nije poela da ubada i kruti moju kou. Okretao sam glavu da pogledam gore i uspevao da vidim belu, neljudsku vilicu stvorenja koje me je nosilo. Bila je to ona nona mora koju sam doiveo nekoliko meseci pre toga, kada sam u svome snu jahao na leima ovog stvorenja. Ne mogu rei zbog ega je dolo do te razlike izmeu sna i istine. Povikao sam (ne znam ta), a bie je, iznad mene, otvorilo svoj sabljasti kljun i zaitalo.

	I enski glas zauh, takoe odozgo: "Eto, sad sam ti se oduila za onaj rudnik - jo si iv."

	                            
 26. IZNAD DUNGLE

	Sleteli smo pri svetlosti zvezda. Bilo je to kao buenje; doiveo sam sletanje kao da iza sebe ostavljam ne nebo, nego vilajet nonih mora. Ogromno stvorenje se sputalo kao padajui list, u krugovima sve uim, kroz oblasti sve toplijeg vazduha, tako da sam najzad osetio mirise iz Vrta tropske dungle: meavinu zelenog ivota, truleeg drveta i parfema iz irokih, votano glatkih, bezimenih cvetova.
	Jedan zigurat je uzdizao svoju tamnu kamenu glavu nad drvee - a ipak, drvee je i nosio u visinu, sa sobom, jer je mnogo stabala poiznicalo, kao to gljivice izniu iz trulog drveta, iz njegovih raspadajuih kamenih zidova. Spustili smo se, nainom kao da nemamo teinu, na njega; istog asa su iskrsle buktinje i zauli se uzbueni glasovi. Bio sam jo veoma slab zbog razreenog, ledenog vazduha koji sam do maloas udisao.
	Sad ljudske ruke zamenie te kande koje su me drale toliko dugo. Silazili smo niz spoljanju stranu te piramidalne graevine, hodajui po ravnim proirenjima i po stepenicima od ispucalog kamena, sve dok nisam stao ispred jedne vatre i video, s njene druge strane, nasmeeno lice Vodalusovo i srcasto oblikovano lice njegove pratilje Tee, nae polusestre.
	"Ko je ovo?" upita Vodalus.
	Pokuao sam da dignem ruke, ali neko ih je drao. "Vladaoe", rekoh mu, "mora biti da me zna."
	Iza mene, onaj glas koji mi se u vazduhu javio odgovori: "Ovaj ovek je bio cena, to je ubica mog brata. Radi njega smo te sluili - ja i Hetor, koji slui mene."
	"Onda, to mi ga dovodi?" upita Vodalus. "On je tvoj. Da li si mislila da u ja, kad ga vidim, ponititi na sporazum?"
	Moda sam bio jai nego to mi se inilo. Moda sam samo uhvatio oveka koji je stajao desno od mene u trenutku kad nije bio u ravnotei; u svakom sluaju, uspeo sam da se trgnem i okrenem na takav nain da je uleteo u vatru, gde, pod njegovim nogama, uareno ugljevlje poe leteti na sve strane.
	Iza mene je stajala Agija, naga do pojasa, a iza nje Hetor, koji je akama drao obe njene dojke i istovremeno pokazivao sve svoje trule zube. Borio sam se da pobegnem. Udarila mi je amar - i neto mi je povuklo obraz, osetio sam razdirui bol, zatim toplo i obilato slivanje krvi.
	Kasnije sam doznao da se to oruje zove lusivi i da ga je Agija imala zato to je Vodalus zabranio da u njegovom prisustvu iko, osim njegovih telohranitelja, nosi oruje. To je samo jedna malena ipka sa dva prstena, za palac i za domali prst, i sa etiri ili pet povijenih seiva koja se mogu sakriti u dlanu; ali malo ko je preiveo udarac lusivijem.
	Bio sam jedan od tih malobrojnih. Posle dva dana sam ustao i naao da sam zatvoren u jednoj goloj sobi. Moda u svakom ivotu jedna soba mora postati bolje poznata nego ijedna druga; za uhapenike to je uvek elija. Ja, koji sam radio ispred toliko elija, uguravajui posluavnike sa hranom za unakaene i enule, sad uvideh, opet, eliju svoju sopstvenu. Nikad nisam doznao emu je ranije taj zigurat sluio. Moda je stvarno bio robijanica; moda hram, ili atelje za neku zaboravljenu umetnost. Moja elija bila je est koraka iroka i deset dugaka, priblino dvostruko vea od one koju sam imala ispod muiteljske kule. Vrata od neke prastare, blistave legure stajala su naslonjena na zid, Vodalusovim apsandijama beskorisna zato to ih oni nisu umeli zakljuavati; nova vrata, grubo istesana od nekog, kao gvoe tvrdog drveta iz dungle, zatvarala su izlaz. Postojao je prozor, zapravo jedan otvor za koji ja ne verujem da je ikad bio namenjen da poslui kao prozor; prenikom je bio jedva neto vei od moje miice, nalazio se visoko na izbledelom zidu i proputao je svetlost u eliju.
	Jo tri dana su prola dok sam ojaao toliko da sam mogao da skoim i da se izvuem, drei se jednom akom za donju ivicu tog otvora, sve do gore, da bih pogledao napolje. Kad je doao taj dan, video sam neki predeo breuljkast, proaran leptirima - i toliko tu, toliko razliit od onog to sam oekivao, da ja, onako zaprepaen i pomiljajui da sam moda poludeo, ispustih ivicu. A bio je to, kao to sam tek kasnije shvatio, predeo sainjen od gornjih strana kronji drvea, gde stabla visoka po deset lanaca ire svoje livade od lia, livade koje retko ko, osim ptica, ikada vidi.
	Obraz mi je bio previo jedan starac sa licem punim znanja, ali i zla. On mi je promenio i zavoje na nozi. Kasnije je doveo jednog deaka od oko trinaest godina, iji je krvotok spojio sa mojim i tako ostavio sve dok deakove usne nisu dobile boju olova. Zapitao sam tada staroga lekara odakle je, a on, oigledno mislei da sam ja neki uroenik iz tih uma, ree: "Iz velikog grada na jugu, u dolini reke koja crpe vodu iz hladnih zemalja. ol je to, reka dua od ovih vaih, mada ne stvara tako estoke poplave."
	"Veliku vetinu ima", rekoh. "Nikad nisam uo za doktora koji toliko postie. Ve mi je dobro i voleo bih da prestane pre nego to ovaj deak umre."
	Stari ga utinu za obraz. "Oporavie se on brzo - na vreme da mi zagreje krevet noas. U tim godinama oni se uvek brzo oporave. Ne, nije ono to misli. Ja spavam pored njega samo zato to noni dah mladih deluje kao obnoviteljsko sredstvo na one koji su mojih godina. Mladost je, vidi ti, jedna zarazna bolest, a mi se nadamo da nas zakai blagi sluaj. Kako ti je rana?"
	Nita me nije moglo tako potpuno ubediti kao ovo poricanje da jeste ono to sam pomislio - nita, ak ni priznanje, jer bi priznanje moglo imati svoj koren u nekoj nastranoj elji da se odri privid potencije. O rani mu rekoh istinu, naime, da svoj desni obraz ne oseam, osim to iz njega dopire neki neodreeni svrab; dok sam to govorio, pitao sam se, u vezi sa tim nesretnim momiem - koja li mu od njegovih dunosti najvie smeta.
	Stari mi poskida zavoje i premaza mi rane jo jednim slojem smrdljivog smeeg melema koji je ve jednom primenio. "Vratiu se sutra", ree mi on. "Mada ne verujem da e ti Mamas biti ovde vie potreban. Dobro ti napreduje. Njena uzvienost" (ovo je propratio trzajem glave da bi pokazao da je to ironina aluzija na Agijin rast) "bie izvanredno zadovoljna."
	Rekoh, trudei se da to zvui kao uzgredna primedba, da se nadam da i svi drugi njegovi pacijenti jednako dobro napreduju.
	"Misli na onog potkazivaa koji je donet kad i ti? Njemu je onoliko dobro koliko bi se i moglo oekivati." Govorei to, okrenuo se na drugu stranu, da ne bih video uplaeni izraz njegovog lica.
	Pomiljajui da bih moda mogao stei neki uticaj kod ovog lekara i na taj nain dovesti sebe u poloaj da moda pomognem autarhu, poeh silno da hvalim njegovu vetinu i zavrih izjavom da mi nije jasno zato se tako sposoban doktor drui sa tako zlim ljudima.
	Pogledao me je sueno, a lice mu se uozbiljilo. "Zbog znanje. Nigde ne moe ovek mog zanimanja uiti kao to ja uim ovde."
	"Misli na jedenje mrtvih? Jeo sam ih i ja, mada ti ovi to moda nisu rekli."
	"Ne, ne. Ueni ljudi - osobito u mom zanimanju - svuda to uobiavaju, i to obino sa boljim uinkom, jer mi odabiramo osobe za sebe i jedemo samo najvrednija tkiva. Ono znanje za kojim ja tragam ne moe se tim putem stei, jer ga niko od nedavno umrlih ne poseduje, tavie moda ga niko nikad i nije posedovao."
	Sad je bio oslonjen o zid i inilo se da govori koliko meni, toliko i nekoj nevidljivoj prisutnosti. "Jalova nauka prolosti dovela je samo do iscrpljivanja ove planete i do unitenja njenih rasa. Bila je utemeljena u pukoj elji da se iskoriste sirove energije i materije Vaseljene, bez ikakvog uzimanja u obzir njihovih privlanosti, odbijanja i krajnjih sudbina. Gledaj!"
	Gurnuo je aku u zrak Sunca koji je tada padao kroz moj visoki kruni prozori. "Evo svetlosti. Ti e rei da ona nije ivo bie, ali e ti tako promai sutinska istina, koja se sastoji u tome to je ona neto vie, a ne neto manje. Iako ne zauzima nikakav prostor, ona je ispunila Vaseljenu. Ona svemu daje hranu, a ipak, sama se hrani unitenjem. Mi tvrdimo da je kontroliemo, ali ta ako ona gaji nas kao izvor hrane za sebe? ta ako sve ume rastu samo da bi mogle biti zapaljene i ako se mukarci i ene raaju zato da bi mogli paliti vatre? Zar nije mogue da je naa tvrdnja da smo gospodari svetlosti jednako nemogua kao tvrdnja ita da gospodari nama zato to mu mi pripremamo zemljite i pomaemo u njegovom optenju sa Erthom?"
	"Sve je to dobro reeno", rekoh mu. "Ali zato slui Vodalusa?"
	"Takvo znanje se ne stie bez opita." Smekao se govorei i doticao deakovo rame, a meni izae pred oi vizija dece u plamenu. Nadam se da nisam bio u pravu.
	To se deavalo dva dana pre nego to sam se izvukao do prozoria. Taj stari pijaviar nije vie nijednom doao; nisam mogao znati da li je pao u nemilost, ili je upuen na neko drugo mesto, ili je samo zakljuio da nikakva dalja nega nije potrebna.
	Agija je dola jednom; stojei izmeu dve Vodalusove naoruane ene, pljunula mi je u lice i poela opisivati kakve su muke za mene smislili ona i Hetor za dane kad budem dovoljno snaan da muenje podnosim. Kad je zavrila, rekoh joj sasvim istinito da sam vei deo svog ivota proveo pomaui u stranijim radnjama i jo je posavetovah da pribavi strunu pomo; posle toga, ona ode.
	Sledeih nekoliko dana bio sam manje-vie ostavljen na miru. Pri svakom buenju imao sam oseaj da sam maltene postao druga osoba, jer u toj usamljenosti samoa mojih misli tokom tamnih odlomaka sna bila je maltene dovoljna da poniti moje oseanje linosti. Ipak, svi ti Severijani, i sve te Tekle eleli su slobodu.
	Povlaenje u seanje bilo je lako; esto smo tome pribegavali i opet iveli one bezbrine dane kad smo Dorkas i ja putovali ka Traksu i dane kad sam se igrala u lavirintu od bunja okresanog da ima oblik zidova, iza vile mog oca, i kad sam se igrao u Starom dvoritu; i onu dugu etnju niz Adamnijsko stepenite, sa Agijom pre nego to sam saznao da mi je ona neprijateljica.
	esto sam, ipak, naputao uspomene i prisiljavao sebe na razmiljanje, ponekad hramljui gore-dole, a ponekad samo ekajui da kroz prozor naiu insekti da bih mogao, zabave radi, da ih hvatam u vazduhu. Planirao sam bekstvo, mada se inilo da to nee biti moguno dok se okolnosti u kojima se nalazim ne promene; zadubljivao sam se u pojedine pasuse iz smee knjiice i pokuavao da ih poveem sa mojim doivljajima da bih shvatio, u onom obimu koliko je to bilo izvodljivo, neko opte pravilo o ljudskom postupanju koje bi mi moglo koristiti ako bih se ikad oslobodio.
	Jer ako je pijaviar, ovek u godinama, mogao i dalje da hrli za znanjem iako je bio siguran da e ubrzo umreti, zato ne bih mogao i ja, za iju smrt se inilo da e doi jo bre, da naem neku utehu u izvesnom saznanju da njen dolazak nije u tolikoj meri siguran?
	Zato sam prosejavao postupke onih magiara, i onog oveka koji me je spopao ispred kolibice bolesne devojke, i mnogih drugih osoba koje sam u ivotu upoznao, tragajui za kljuem koji bi mogao sva srca otkljuati.
	Ne naoh nijedan koji bi se mogao iskazati u nekoliko rei: "Mukarci i ene postupaju onako kako postupaju zbog toga... i toga..." Nijedan od tih zupastih komada metala nije se uklopio - udnja za vlau, ljubavna pohota, potreba da ti neko uliva pouzdanje, sklonost ka zainjavanju ivota romansom. Ali jesam naao jedno naelo i nazvao ga naelo primitivnosti; verujem da je iroko primenjivo i da, ako ba ne izaziva delanje, bar utie na oblike u kojima e se ono ispoljiti. Mogao bih ga ovako iskazati: Zbog toga to su se odrale toliko hilijada, preistorijske kulture su oblikovale nae naslee na takav nain da se mi danas ponaamo kao da jo i sad ivimo u preistorijskim uslovima. Na primer, tehnologija koja je nekada mogla omoguiti Boldandersu da posmatra sve postupke hetmana onog sela na obali jezera pretvorila se u prah pre mnogo hiljada godina; ali ona je, tokom eona svoga postojanja, bacila na njega svojevrsnu, hoemo li rei, aroliju, tako da je ostala dejstvujua, iako nepostojea.
	Na isti nain svi mi imamo u sebi duhove stvari davno nestalih, duhove palih gradova i udesnih maina. To se jasno vidi iz one prie koju sam itao Jonasu kad smo bili u zatoenitvu (a koliko je tad brinost bila manja, a drugarstvo vee), pa sam zato tu priu itao ponovo i ponovo u ziguratu. Autoru je bilo potrebno neko udovite roeno u moru, neto nalik na Erebusa ili Abaju, i to u mitskom ambijentu, pa mu je dao glavu nalik na brodsku - ali tako da je to jedini vidljivi deo tela udovita, zato to je sve drugo ispod vode - i zato se njegovo udovite udaljio iz protoplazmike stvarnosti, postajui maina, to su ritmovi pripovedaevog uma i zahtevali.
	Dok sam se zamajavao tim mudrijaenjem, postajao sam sve jasnije svestan da je Vodalusovo gospodarenje nad tom graevinom u nekom smislu nestalno. Iako mi, kao to rekoh, vie nikad nisu doli u posetu ni lekar ni Agija, esto sam uo tree korake u hodniku ispred moje elije, a ponekad i pokoju viknutu re.
	Kad god su se ti zvuci zauli, prislanjao sam na daske uho, ono koje nije bilo prekriveno zavojima; esto sam ovo inio i pre pojave zvukova, naime, dugo sam oslukivao u nadi da u uti neki deli razgovora koji bi mi otkrio bar neto od Vodalusovih planova. Dok sam uzaludno oslukivao, nisam mogao da se ne setim onih stotina osoba u naoj ublijeti koje su, nesumnjivo, oslukivale moje razgovore sa Droteom dok sam nosio hranu za njih; padalo mi je na um koliko su se one, svakako, naprezale da uju delie razgovora koji je plovio iz Tekline elije u hodnik i odatle u njihove elije kad sam bio kod Tekle u poseti.
	A mrtvi, ta je sa njima? Priznau da sam o sebi, povremeno, razmiljao kao o oveku koji je, maltene, ve mrtav. Zar nisu mrtvi zakljuani ispod zemlje, u elije koje su manje od te moje; milioni miliona mrtvih? Ne postoji nijedna oblast ljudskog delanja u kojoj mrtvi nisu brojano mnogostruko jai od ivih. Pomrla je veina lepe dece. Veina vojnika, veina kukavica. Najlepe ene, najueniji mukarci - sve mrtvo. Njihova tela poivaju u sanducima, sarkofazima, ispod svodova od grubo istesanog kamenja, svuda ispod zemlje. Njihovi duhovi pohode nae umove, njihove ui su prislonjene uz eone kosti nae. Ko zna koliko napeto oslukuju dok govorimo i koju re ekaju?

	                            
 27. PRED VODALUSOM

	estog dana izjutra po mene dooe dve ene. Prethodne noi spavao sam vrlo malo. Jedan od onih imia-krvopija, koji se u tim severnim dunglama esto sreu, uao je kroz prozori u moju sobu; uspeo sam da ga isteram i da zaustavim krv, ali on se mnogo puta opet vraao, privuen, valjda, mirisom mojih rana. I do dana dananjeg ja ne mogu da vidim onu mutnu zelenu tamu koja nastaje rasipanjem meseine, a da ne zamislim kako je tu negde i imi koji puzi kao veliki pauk, a onda se otiskuje u vazduh.
	Koliko sam se iznenadio videi te dve ene, toliko su se i one iznenadile videi da sam budan; bila je tek zora. Naterale su me da ustanem, onda mi je jedna vezala ruke dok mi je druga drala bode naslonjen na grlo. Upitala je, meutim, kako mi zarasta obraz, dodajui da su joj rekli, kad sam doveden, da sam zgodan momak.
	"Bio sam blizu smrti gotovo isto toliko kao sad", rekoh joj. Istina je bila da sam se oporavio od potresa koji sam pretrpeo pri ruenju leteeg amca, ali sam jo i sad trpeo znatne bolove u nozi i na licu.
	Te ene su me odvele pred Vodalusa; a to nije bilo, kao to sam oekivao, negde u ziguratu, niti na onom vodoravnom proirenju gde je on, sa Teom, sedeo na prestolu, nego na jednom proplanku, koji je bio sa tri strane obuhvaen sporom, zelenom vodom. Tek posle nekoliko trenutaka - jer morao sam ekati dok neki drugi posao ne bude zavren - shvatio sam da je tok te reke usmeren, u osnovi, ka severu i istoku i da ja nikad dotad nisam video nijedan vodotok okrenut ka severu; sve reke i potoci, u mom dotadanjem iskustvu, tekli su ka jugu ili jugozapadu i pridruivali se olu koji tee na jugozapad.
	Najzad Vodalus nagnu glavu ka meni; povedoe me napred. Kad je video da jedva stojim, naredio je mojim straarkama da me dovedu da sednem kraj njegovih nogu, zatim im je mahnuo da se udalje iz domaaja ujnosti. "Tvoj ulazak je kudikamo manje zadivljujui nego onaj u umi blizu Nesusa", ree on.
	S tim sam se saglasio. "Ali, vladaoe, dolazim sada, kao i tada, kao tvoj sluga. A upravo to sam bio i prvi put kad si me sreo, kad sam spasao tvoj vrat od sekire. Ako se pred tobom pojavljujem u krvavim dronjcima i sa vezanim rukama, to je zato to ti tako postupa sa svojim slugama."
	"Sloio bih se, svakako, da se vezivanje zglavkova ini malice preteranom merom kad je u pitanju ovek u stanju u kome si ti." Osmehnuo se vrlo malo. "Da li boli?"
	"Ne. Vie ih ne oseam."
	"Ipak, ti konopci nisu potrebni." Vodalus ustade, isuka jedno tanko seivo i, naginjui se nad mene, presee, vrhom noa, samo jednim ovlanim trzajem, to ime sam bio sputan.
	Jo dok su se poslednji namotaji konopca razmicali, poeo sam da razgibam ramena. Kroz ake kao da mi krenue, ubadajui, hiljade iglica.
	Kad je opet seo na svoj presto, zapita me, zar mu se neu zahvaliti.
	"Ti se meni, gospodaru, nikad nisi zahvalio. Umesto toga, dao si mi jedan novi. Mislim da ovde negde imam jedan." Poeh da petljam po svojoj jahakoj torbici, traei pare koje mi je Gvazaht isplatio.
	"Moe zadrati svoju paricu. Zatraiu ja od tebe mnogo vie. Jesi li spreman da mi kae ko si?"
	"Na to sam uvek bio spreman, vladaoe. Ja sam Severijan, nekadanji kalfa u esnafu muitelja."
	"Ali nisi nita drugo osim toga - samo si bivi kalfa tog esnafa?"

	"Nita drugo."
	Vodalus uzdahnu i osmehnu se, a onda se, u svome seditu, nasloni unazad, pa jo jednom uzdahnu. "Moj sluga Hildegrin oduvek je govorio da si ti vaan. Kad sam ga pitao zato, iznosio je raznorazne mogunosti, a ja ni za jednu nisam naao da je uverljiva. Pomiljao sam da hoe da izvue srebro od mene u zamenu za malice lakog uhoenja. A ipak, bio je u pravu."
	"Ja sam tebi, vladaoe, samo jednom bio vaan."
	"Kad god se sretnemo, podsea me da si mi jednom spasao ivot. A jesi li znao da je Hildegrin jednom spasao tebi ivot? On je bio taj koji je viknuo 'Bei!' tvome suparniku kad si bio na dvoboju u gradu. Bio si pao, onaj te je mogao probosti."
	"Je li Agija ovde?" upitah. "Ona e pokuati da te ubije ako ovo uje."
	"Ne moe me uti niko osim tebe. Moe joj kazati kasnije, ako ti bude volja. Ona ti nikad nee poverovati."
	"U to ti ne moe biti siguran."
	Osmehnuo se ire. "Vrlo dobro, predau te njoj. Pa, ti oprobaj koja postavka vie vredi, tvoja ili moja."
	"Kako god eli."
	Blagom kretnjom jedne ake iskljuio je iz daljeg razgovora ovo moje pristajanje. "Misli da me moe, tom tvojom spremnou na umiranje, sputati. A, u stvari, mi nudi lak izlaz iz jedne nedoumice. Tvoja Agija je dola kod mene dovodei veoma vrednog taumaturga sa sobom i zatraila kao jedinu cenu za svoje i njegove usluge da ti, Severijan iz Reda tragalaca za istinom i pokajanjem, bude izruen njoj u ake. A sad kae da si ti taj Severijan i niko drugi, pa je meni, stoga, vrlo neprijatno da se protivim njenim zahtevima."
	"A ko bi ti eleo da ja budem?"
	"Imam, ili bi moda trebalo rei: imao sam, jednog izvanredno dobrog slugu u Kui Apsoluta. Ti ga, naravno, zna, jer si njemu predao moju poruku." Vodalus zastade i opet se nasmei. "Pre oko nedelju dana primili smo od njega jednu poruku. Naravno da nije bila otvoreno adresovana na mene, ali ja sam se nedavno postarao da on bude upoznat sa naim mestom prebivanja, a u ovom sluaju nismo bili daleko od njega. Zna li kako je poruka glasila?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"udno, pa morao si biti tada uz njega. Rekao je da se nalazi u slupanom leteem amcu - i da je s njim, u amcu, i autarh. Samo bi idiot, na njegovom mestu, slao takve poruke kad bi tok stvari bio redovan - jer odao je svoj poloaj, a nalazio se iza naeg fronta, to je svakako znao."
	"Vi ste, dakle, deo ascijanske vojske?"
	"Mi u njenu korist obavljamo izvesne izviake dunosti, da. Vidim da te uznemirava saznanje da su Agija i taumaturg poubijali nekoliko njihovih vojnika da bi te zgrabili. Ne treba da se uznemirava. Gospodari te vojske cene svoje vojnike ak manje od mene, a prilike nisu bile pogodne za pregovaranje."
	"Ali oni nisu uhvatili autarha." Nisam dobar laov, ali mislim da sam bio toliko iscrpljen da Vodalus nije mogao lako bilo ta proitati sa mog lica.
	Nagnuo se napred, a oi mu na trenutak zasijae kao da su u njihovim dubinama gorele svee. "Znai, bio je tamo. Kako je to divno. Video si ga. Vozio si se u kraljevskom leteem amcu sa njim."
	Jo jednom klimnuh glavom.
	"A ja sam se, vidi, plaio, ma koliko to smeno bilo, da si ti taj autarh. Ko e ga znati. Autarh umre, na njegovo mesto doe drugi, a onda ostane, moda pola veka, a moda dve nedelje. Znai, bilo vas je troje? Ne vie?"
	"Ne vie."
	"A kako je izgledao autarh? Daj da ujem, hou sve pojedinosti."
	Posluao sam Vodalusa, opisao sam podrobno izgled doktora Talosa u ulozi autarha.
	"Da li je utekao i taumaturgovim stvorenjima i Ascijancima? Ili ga sad dre Ascijanci? Moda ga ova ena i njen ljubavnik uvaju za sebe."

	"Rekao sam ti da ga Ascijanci nisu uhvatili."
	Vodalus se opet osmehnu, ali njegove usne su, tako izvijene, ispod uagrenih oiju nagovetavale samo bol. "Eto, vidi", ponovi on, "a ja sam neko vreme pomiljao da bi ti mogao biti taj. Naeg slugu sad imamo ovde, ali glava mu je povreena, nikad nije pri svesti due od nekoliko trenutaka. Bojim se da e vrlo brzo umreti. Ali on mi je uvek govorio istinu, a Agija kae da si ti bio jedini s njim."
	"Misli da sam ja autarh? Nisam."
	"A ipak, promenio si se, nisi onaj ovek s kojim sam se ranije sretao."
	"Ti, lino, si mi dao alzabo i ivot atlene Tekle. Voleo sam je. Zar si mislio da onakvo gutanje njene sutine nee nimalo delovati na mene? Ona je uvek sa mnom, tako da sam dvoje u ovom jednom telu. A ipak, nisam autarh, ije telo je hiljada."
	Vodalus ne odgovori nita, ali napola sklopi oi, kao da se plai da u videti njihov plamen. Nikakav se zvuk nije uo, osim pljuskanja rene vode i znatno priguenih glasova koji su dopirali od grupice naoruanih mukaraca i ena, koji su stajali i razgovarali izmeu sebe, oko stotinu koraka od nas, bacajui povremeno poglede ka nama. Jedan makao ara zakreta, leprajui sa jednog drveta na drugo.
	"I dalje u ti sluiti", rekoh Vodalusu, "potrebno je samo da ti to dozvoli." Nisam bio siguran da je ovo la sve dok te rei nisu otile sa mojih usana, a onda me obuze zbunjenost, jer sam se trudio da shvatim kako je mogue da su te rei, koje bi bile istinite i za Severijana i za Teklu u prolosti, sad za mene lane.
	"'Autarh, ije telo je hiljada'", ponovi on moje rei. "Tano reeno, ali kako je malen broj nas koji to znamo."

	                            
 28. NA MARU

	Danas je poslednji dan mog boravka ovde, jer sutra treba da odem iz Kue Apsoluta; danas sam uestvovao u jednom dostojanstvenom religijskom obredu. Takvi obredi dele se na sedam stupnjeva, u skladu sa svojim znaajem, ili sa svojom, kako bi to heptarsi rekli, "transcendencijom" - a to je neto o emu nita nisam znao u onom razdoblju o kome sam do pre nekoliko trenutaka pisao. Na najniem nivou, koji se naziva "aspiracijski", stoje privatni obredi pobonosti, u koje spadaju i privatno izreene molitve, bacanje jo jednog kamena na nadgrobnu mogilu i tako dalje. Oni skupovi i javna molepstvija za koje sam ja, kao deak, smatrao da sainjavaju celokupnu organizovanu religiju, zapravo su drugi nivo, "integracijski". Ovo to smo danas radili bilo je na sedmom, najviem nivou, "asimilacijskom".
	U skladu sa naelom krunosti, sad je morala biti odbaena glavnina onih nakupina koje smo pridodavali tokom prolaenja kroz prvih est nivoa. Nikakve muzike nije bilo, a raskone odede "sveanosti uvrenih uverenja" zamenjene su utirkanim ogrtaima iji su nabori dali svima nama, do neke mere, izgled ikona. Vie ne moemo izvesti svoju svetkovinu obavijeni, kao nekad, blistavim opasaem Galaksije; ali da bi se taj uinak to priblinije postigao, iz bazilike je iskljueno Urtovo privlano polje. To je za mene bio nov oseaj; nisam se uplaio, ali sam se opet setio one noi koju sam proveo meu planinama, kad mi se inilo da samo jo malo treba pa da padnem sa ovog sveta - a sutra u, eto, u potpuno pribranom stanju, zaista doiveti ba takav pad. Na mahove se inilo da je tavanica postala pod, ili (to je mene daleko vie uznemiravalo) da je neki zid postao tavanica, tako da je ovek, gledajui kroz otvorene prozore, mogao da vidi travnatu planinsku padinu koja se die beskonano visoko u nebo. Ta slika, iako zaprepaujua, nije bila nita manje istinita od one koju obino vidimo.
	Svako od nas postao je po jedno sunce; kruee lobanje boje slonovae bile su nam planete. Rekoh da smo izostavili muziku, ali to nije sasvim tano, jer dok su one kruile oko nas, ulo se tiho, slatko brujanje i zvidanje, uzrokovano proticanjem vazduha kroz njihove one duplje i zube; one lobanje koje su bile na priblino krunim orbitama zadravale su notu gotovo sasvim postojanu, koja je varirala samo malo, zbog njihovog okretanja oko vlastitih osa; pesme onih drugih lobanja, koje su bile na eliptinim orbitama, pojaavale su se i slabile, jaale su bliei se meni i slabile do jeanja udaljavajui se.
	Kako je glupo od nas kad vidimo samo smrt u tim upljim oima i poluloptama mermerne boje. Koliko je prijatelja meu njima! Onu smeu knjiicu, koju toliko daleko prenesoh, jedini predmet koji sam poneo iz Matahinke i sauvao sve do sada, zaili su, tampali i sroili mukarci i ene sa tim koatim licima; a mi smo tamo, utopljeni u njihove glasove, zastupajui one koji su prolost, nudili sebe i sadanjost rasplamsaloj svetlosti Novog Sunca.
	Ipak, u tom trenutku, okruen najsmisaonijom i najvelianstvenijom simbolikom, nisam mogao da ne razmiljam o tome koliko je drugaija bila stvarnost onog dana kad smo krenuli iz zigurata, dan posle mog razgovora sa Vodalusom, i otpoeli mar (ja okruen straom od est ena, koje su me ponekad morale i nositi) koji e onda potrajati bar jednu sedmicu, a moda i vie, kroz kunu dunglu. Nisam znao (a ne znam ni sada) da li smo beali od vojski Komonvelta, ili od Ascijanaca, Vodalusovih saveznika. Moda je na naum bio samo da se prikljuimo glavnini buntovnikih snaga. Moje straarke su se alile zbog vlage koja je kapala sa drvea izjedajui, kao kiselina, njihovo oruje i oklope; takoe su se alile da ih vruina gui. Ja nita od toga nisam oseao. Pamtim da sam jednom spustio pogled ka svojoj butini i primetio, sa iznenaenjem, da je tkivo otpalo sa povrine i da su miii ogoljeni kao konopci; posmatrao sam kako pojedini delovi mog kolena rade, kako klize jedni preko drugih, kao tokovi i ipke neke maine u proizvodnoj radionici.
	S nama je bio onaj stari pijaviar, koji me je sada poseivao po dva ili tri puta svakog dana. U poetku se trudio da zadrava na mom licu suve zavoje; kad se uverio da je to uzaludan trud, sve ih je poskidao i ograniio se na to da mi mae ranu na obrazu, obilato, svojim melemom. Posle ove promene, neke od mojih uvarki odbijale su da me pogledaju, a ako su morale da mi se obraaju, inile su to gledajui ka tlu. Druge kao da su se ponosile time to su bile sposobne da se suoe sa mojim iskidanim licem: u takvim trenucima stajale su ispred mene, nogu malo raskoraenih (izgleda da su tu pozu smatrale ratnikom), drei levu ruku na drki oruja, sa odmerenom leernou.
	S njima sam razgovarao to sam ee mogao. Ne zbog neke moje elje usmerene ka njima - jer bolest koja je dola sa mojim ranama oduzela mi je sve elje te vrste - nego zato to sam, usred te razvuene povorke, bio usamljeniji nego ikada tokom mojih usamljenikih putovanja kroz ratom razdirani sever, ili tokom zatoenitva u prastaroj, trakama bui proaranoj eliji u ziguratu; dodatni razlog bio je taj to sam se, u nekom nemoguem kutku svog uma, jo nadao da u pobei. Ispitivao sam ih o svakoj temi o kojoj se moglo pretpostaviti da ita znaju i ostajao beskonano iznenaen malobrojnou taaka u kojima su se nai umovi podudarali. Nijedna od njih est nije se prikljuila Vodalusu zbog uvianja razlike izmeu napretka, koji je on eleo da zastupi, i komonveltskog zastoja u razvoju. Tri su jednostavno ile za pojedinim mukarcima, ve ranije ulanjenim; dve su dole u nadi da se osvete za neku nepravdu koja im je uinjena, a jedna zato to je beala od odvratnog ouha. Nijedna nije ni priblino znala gde smo ili kuda idemo.
	Naa kolona je za vodie imala trojicu divljaka: dva mladia koji su mogli biti braa ili ak blizanci i jednog mnogo starijeg, izoblienog, inilo mi se, ne samo starou nego i telesnim nedostacima; taj trei je neprekidno nosio jednu grotesknu masku. Sva trojica su me podseala na onog nagog oveka koga sam jednom video u Bati tropske ume, mada su dvojica bila od njega mlaa, a trei mnogo stariji. Bili su nagi kao on, a njihova koa imala je isti tamni metalni izgled; kosa im je bila jednako ravna. Ta dvojica mlaih nosila su cerbotane due od njihovih rairenih ruku i vree sa strelicama; vree su bile runo istkane od divljeg pamuka i obojene u tamnomrku boju, nesumnjivo sokom neke biljke. Starac je imao tap, kvrgav poput njega samog, na ijem se vrhu nalazila osuena majmunska glava.
	U jednoj palankin-nosiljci, sa uspravnim stranama i kroviem, ije je mesto u koloni bilo znatno ispred mog, nalazio se autarh, koji je, po reima mog lekara, bio jo iv; jedne noi, dok su moje straarke avrljale izmeu sebe, a ja uao nadnosei se nad nau vatricu, videh starog vodia (ta pogurena prilika i utisak ogromnosti glave nastao zbog njegove maske bili su nepogreivo prepoznatljivi) kako se pribliava njegovoj nosiljci; tiho je kliznuo pod njene zastore. Za tog starca se prialo da je uturunku, aman sposoban da uzme na sebe oblije tigra.
	Nekoliko dana posle naeg odlaska iz zigurata, ne nailazei ni na ta to bi se moglo nazvati drumom ili ak stazom, poesmo nailaziti na leeve, koji kao da su inili niz. Bili su to mrtvi Ascijanci, sa kojih je bila poskidana sva odea i oprema; ta izgladnela tela leala su kao da ih je neko iz vazduha bacao na njihova mesta. Meni se inilo da su oko sedam dana mrtvi; ali truljenje je, nesumnjivo, bilo ubrzano vlagom i toplotom, to znai da je to vreme bilo, zapravo, znatno krae. Uzrok smrti se retko kad mogao razabrati.
	Do tada jedva da smo videli ijednu ivotinju veu od grotesknih buba koje su nou zujale oko naih vatri. Ptice koje su se dozivale po kronjama bile su, najee, nevidljive, a ako su nas imii-krvopijci poseivali, njihova krila su ostajala izgubljena u gueoj tami. A sad se sticao utisak da peaimo kroz vojsku zverinja; mrtvaci rasuti du naeg puta privlaili su te ivotinje kao to mrtav tovarni konj privlai muve. Tako rei nijedna smena vremena nije prola a da nismo zauli kako se kosti drobe pod pritiskom velikih vilica; nou su oi, zelene i skerletne, neke od njih i po dva pedlja meusobno razmaknute, blistale izvan naih malih krugova svetlosti stvorenih vatrom. Iako je bilo sasvim nerazumno pretpostaviti da bi nas ovi leevima nasieni grabljivci mogli napasti, moje uvarke su udvostruile broj straarskih mesta; one koje su spavale inile su to ne skidajui grudne oklope i drei u rukama jatagane.
	Sa svakim novim danom leevi su bili sveiji i najzad poesmo nailaziti i na ive stradalnike. Jedna ludakinja izbuljenih oiju isteturala se pred nau kolonu, neposredno ispred grupe u kojoj sam bio ja, povikala je rei koje niko nije razumeo i pobegla meu drvee. Kasnije smo sluali i pozive u pomo, vritanje, ludako blebetanje, ali Vodalus nije dopustio nikome da skrene sa nae putanje; tog dana, po podne, naglo smo zali - u istom smislu u kome se ranije moglo rei da smo naglo zali u dunglu - u ascijansku hordu.
	Nau kolonu sainjavale su ene, nosai zaliha, Vodalus sa svojim domainstvom i nekoliko njegovih doglavnika, od kojih je svaki imao svoju oruanu pratnju. Sve u svemu, to nije mogla biti ni petina Vodalusovih ukupnih snaga; ali da su se tamo nali na okupu ba svi pobunjenici koje je on mogao pozvati pod svoj barjak i da se svaki borac pretvorio u stotinu ljudi, opet bi oni, meu tim mnotvom, bili kao vr vode u olu.
	Prvo smo na peadiju naili. Imao sam na umu autarhove rei da se njima oruje uskrauje sve do same bitke; ali ako je to bila istina, oficiri ove ascijanske vojske svakako su smatrali da bitka neposredno predstoji, ili da je bliska. Videh hiljade i hiljade vojnika sa ransijerima i najzad poeh verovati da su svi tako naoruani; onda, dok je padala no, poesmo sustizati hiljade drugih, naoruanih demilunima.

	Poto smo marirali bre od njih, zalazili smo sve dublje u njihovu vojsku; ali logor smo postavili ranije nego oni (ako su se oni, uopte, ikad ulogoravali); cele te noi, sve dok nisam konano zaspao, sluao sam njihove promukle povike i vuenje njihovih nogu po zemlji. Ujutro opet bejasmo okrueni njihovim mrtvim i umiruim vojnicima i tek posle jedne smene ili vie smena vremena sustigosmo njihove posrue kolone.
	Ovi ascijanski soldati imali su neku krutost i neku bezvoljnu privrenost redu i poretku, koje nigde drugde nisam video i za koje mi se inilo da nemaju korene ni u duhu, ni u disciplini, bar ne u onom smislu u kome ja te rei shvatam. Sticao se utisak da oni izvravaju zapovesti zato to nisu u stanju ni da zamisle nikakav drugi nain ponaanja. Nai vojnici gotovo uvek nose po nekoliko komada naoruanja - ako nita drugo, bar jedno energetsko oruje i jedan dugaki no (u mojoj skjavonskoj eti bio sam izuzetak po tome to jedini ja nisam, uz onaj ma, imao i takav no). Ali nikad nisam video Ascijanca koji bi imao vie od jednog oruja, a njihovi oficiri veinom nisu ni nosili oruje, kao da su neposredno borenje prezirali.

	                            
 29. AUTARH KOMONVELTA

	Sredinom tog dana sustigli smo jo jednom sve one koje smo prethodnog dana po podne ve bili sustigli; zatim naiosmo na kolonu sa prtljagom. Mislim da smo svi mi bili zapanjeni kad smo shvatili da je sva ta ogromna sila kroz koju smo proli samo zatitnica vojske nezamislivo vee.
	Ascijanci su koristili, kao tovarne ivotinje, uintatherse i platibelodone. S tim ivotinjama bile su izmeane i maine sa est nogu, maine nainjene, po svemu sudei, upravo za taj posao. Koliko sam ja mogao videti, gonii su postupali jednako i prema tim spravama i prema ivotinjama; ako bi ivotinja pala i ako bi se pokazalo da nije mogue nagnati je da opet ustane, ili ako bi maina pala i ako se ne bi sama uspravila, njen tovar bi bio raspodeljen na najblie druge ivotinje i maine, a ona koja je pala bila je naputana. Nije se primeivalo nikakvo nastojanje da se ivotinje zakolju radi mesa, ili da se maine popravljaju, ili s njih skidaju delovi.
	Kasno po podne neko veliko uzbuenje poelo se prenositi du nae kolone, ali ni ja ni moje uvarke nismo uspevali da otkrijemo razlog. urnim hodom prooe nam Vodalus lino i nekoliko njegovih porunika; posle toga bilo je jo mnogo dolaenja i odlaenja izmeu ela i zaelja kolone. Kad je pao mrak, nismo se ulogorili, nego smo nastavili da gazimo, sa Ascijancima, kroz no. Sa ela kolone poslae nam buktinje; poto nisam imao nikakvo oruje koje bih nosio i poto sam donekle ojaao, dadoe ih meni da ih nosim, pa se poeh oseati kao da sam, maltene, zapovednik - kao da me tih est maeva oko mene moraju sluati.
	Negde oko ponoi, bar ako sam ja to mogao dobro proceniti, stali smo. Moje uvarke su nakupile prue za vatru, koju smo upalili buktinjom. Upravo kad smo se spremali da legnemo, videh kako jedan glasnik budi nosae nosiljke ispred nas i alje ih da srljaju napred kroz pomrinu. Tek to oni odoe, on se okrete i doe do nas, pa popria apatom, kratko, sa narednikom koji je komandovao mojim uvarkama. Odmah posle toga vezali su mi ruke (to nisu inili jo od onog dana kad me je Vodalus noem oslobodio uzlova), a onda pohitasmo za nosiljkom. Proli smo bez zastoja pored ela kolone, koje je bilo obeleeno malim paviljonom atlene Tee, i uskoro zapoeli tumaranje kroz mirijade vojnika ascijanske glavnine.
	Njihov tab bio je metalna kupola. Pretpostavljam da su oni imali naina da je savijaju ili obaraju kao ator, ali sada je izgledala trajna i stamena kao zgrada; spolja je bila crna, ali iznutra je sijala nekom bezizvornom, bledom svetlou, koju smo videli kad se na boku te zgrade pojavio otvor da bismo uli. Tamo je stajao Vodalus, drei se kruto, sa potovanjem; pokraj njega na tlu je stajao palankin, na etiri noge, a zavese na stranama palankina bile su otvorene, tako da se videlo autarhovo nepomino telo. U sredini kupole sedele su, oko jednog niskog stola, tri ene. Ni tada ni kasnije nisu gledale - izuzimajui pokoji, vrlo kratkotrajni pogled - ni Vodalusa, ni autarha u nosiljci, ni mene kad sam poveden napred. Ispred njih su na stolu bile nagomilane hartije, ali ene ni njih nisu ni na tren gledale - posmatrale su samo jedna drugu. Izgledom su veoma nalikovale na druge Ascijanke koje sam viao, osim to su u oima imale manje ludila i to su izgledale manje izgladnelo.
	"Evo njega", ree Vodalus. "Sad vidite pred sobom obojicu."
	Jedna od Ascijanki obrati se drugim dvema na njihovom jeziku. One klimnue glavama, a ona koja je govorila sad ree: "Samo onome koji radi protiv itelja potrebno je da sakriva svoje lice."
	Nastade duga pauza, potom Vodalus zaita na mene: "Odgovori joj!"

	"Da odgovorim na ta? Nije postavljeno nikakvo pitanje."
	Ascijanka ree: "Ko je prijatelj narodu? Onaj ko mu pomae. Ko je neprijatelj itelja?"
	Govorei veoma brzo, Vodalus ree: "Izjasni se najbolje to zna o sebi i o ovom oveku bez svesti ovde: da li je neko od vas dvojice voa onih naroda koji ive na junoj polovini ove polulopte?"
	"Ne", rekoh. Lako je bilo rei tu la, jer je autarh, prema onome to sam video, bio voa samo vrlo malom broju ljudi u Komonveltu. Vodalusu dodadoh vrlo tiho: "Kakve su ovo gluposti? Zar one misle da bih ja, da sam autarh, njima to kazao?"
	"Sve to govorimo prenosi se na sever."
	Jedna od te dve Ascijanke koje su dosad utale poe govoriti. Jednom je i mahnula rukom prema nama. Kad je zavrila, ostadoe sve tri u mrtvakoj nepominosti. Imao sam utisak da sluaju neki glas meni neujan i da se ne usuuju nikakav pokret da naine dok taj glas govori; ali to je moda bila samo moja mata. Vodalus se vrpoljio, ja sam se malo pomakao da bi mi manje teine padalo na ranjenu nogu, a autarhova uzana prsa su se s mukom dizala i sputala, u skladu sa nepostojanim ritmom njegovog disanja; jedino su njih tri ostajale nepokretne poput naslikanih prilika.
	Najzad ona koja je govorila prva ree: "Sve osobe pripadaju narodu." ujui to, ostale dve kao da se opustie.
	"Ovaj ovek je bolestan", ree Vodalus, gledajui ka autarhu, "a meni je bio koristan sluga, mada je njegovoj upotrebljivosti sada, pretpostavljam, doao kraj. Ovog drugog sam obeao jednoj mojoj sledbenici."
	"Vrlina samortvovanja pada na onoga ko bez razmiljanja o pogodnostima za sebe nudi da stavi ono to ima u slubu naroda." Ascijankin ton jasno je pokazao da nikakva dalja rasprava ne dolazi u obzir.
	Vodalus je pogledao ka meni i slegnuo ramenima, onda se okrenuo na peti i krupnim koracima iziao iz kupole. Trenutak-dva potom ue kolona ascijanskih oficira koji su nosili bieve.
	Zarobljeni, provodili smo vreme u jednom ascijanskom atoru priblino dvaput veem nego to je bila moja elija u ziguratu. U atoru je bila zaloena vatra, ali nikakvih postelja nije bilo, a oni oficiri koji su nosili autarha jednostavno su ga bacili na zemlju pokraj vatre. Kad sam, posle dueg truda, oslobodio sebi ruke, pokuao sam da uinim njegovo leanje udobnije; prevrnuo sam ga da lei na leima kao to je u nosiljci leao, a ruke sam mu ispruio uz telo.
	Oko nas je vojska leala tiho, ili bar onoliko tiho koliko to jedna ascijanska vojska uopte moe. S vremena na vreme neko je, u daljini, isputao krike - u snu, inilo se - ali najee su jedini zvuci bili spori koraci straa oko atora. Ne mogu iskazati kolikim me je uasom tada ispunila pomisao na put ka severu, u Asciju. Gledati samo ascijanska divlja, pregladnela lica i suoavati se i sam, svakako doivotno, sa onim od ega su oni poludeli (ta god to bilo) inilo mi se sudbinom groznijom od ijedne koju su klijenti Matahinske kule ikada bili prisiljeni da izdre. Pokuavao sam da odignem rubove atora, pomiljajui da mi straari, u najgorem sluaju, mogu samo oduzeti ivot i nita vie; ali te ivice bile su slivene sa zemljitem u jednu celinu, na neki nain koji nisam mogao sebi objasniti. Sva etiri zida bila su od glatke, tvrde materije koju nisam uspevao da pocepam, a Milesov brija su mi oduzele one Vodalusove straarke. Spremao sam se da jurnem kroz vrata, kad autarhov dobro upameni glas apnu: "ekaj." Padoh na kolena pokraj njega, odjednom se plaei da bi nas neko mogao uti.
	"Mislio sam da... spava."
	"Pretpostavljam da sam glavninu vremena proveo u komi. Ali kad nisam bio u komi, glumio sam da me ne bi Vodalus sasluavao. Hoe li pobei?"
	"Ne bez tebe, sire. Sada ne. Ve sam bio pomislio da si mrtav."
	"Nisi mnogo pogreio... Ne, ak ni za ceo jedan dan. Da, rekao bih da je to najbolje, ti mora pobei. Otac Inire je sa pobunjenicima. Njegova je dunost bila da ti donese ono to je potrebno, a onda da ti pomogne da pobegne. Ali mi vie nismo tamo... je li tako? On moda nee moi da ti pomogne. Razgrni moju odedu. Ono to ti prvo treba ugurano je pod earpu koja mi je oko struka."
	Posluao sam ga; telo koje su moji prsti doticali bilo je hladno kao telo lea. Blizu njegovog levog kuka videh dralju ne deblju od enskog prsta, srebrnastu, metalnu. Izvukoh to oruje; seivo nije bilo ni pola pedlja dugako, ali je bilo debelo i jako i imalo je onu smrtonosnu otrinu koju nisam osetio jo od kad se Terminus Est rasprsnuo pod udarcem Boldandersovog malja.
	"Ne sme jo ii", proaputao je autarh.
	"Neu te ostaviti dok si iv", rekoh. "Sumnja li u mene?"
	"iveemo mi obojica i obojica emo otii odavde. Zna za tu grozotu..." Njegova aka se sklopila oko moje. "Za jedenje mrtvih da bi se pojeli njihovi mrtvi ivoti. Ali postoji jo jedan nain, koji ne zna, i jo jedan preparat. Mora ga uzeti i onda progutati ive elije mog prednjeg mozga."
	Mora biti da sam ustuknuo, jer njegova aka jae stisnu moju.
	"Kad legne sa enom, utiskuje svoj ivot u njen u nadi da e se, moda, stvoriti novi ivot. Kad bude uinio ovo to sam ti zapovedio, moj ivot i ivoti svih onih koji ive u meni nastavie se u tebi. Te elije e ui u tvoj nervni sistem i tamo e se razmnoiti. Preparat je u boici koju nosim oko vrata, a ta otrica e sei kosti moje lobanje kao amovinu. Jemim da hoe; imao sam i ja prilike da je upotrebim. Sea li se kako si se zakleo da e mi sluiti kad sam zaklopio onu knjigu? Upotrebi taj no sada, a onda kreni to bre moe."
	Klimnuh glavom i obeah da hou.
	"Pokazae se da je taj lek jai od ijednog tebi dosad poznatog, a linosti e biti, dodue, bledo prisutne, sve osim moje, ali bie ih na stotine... Mi smo mnogo ivota."
	"Razumem", rekoh.
	"Ascijanci maruju u zoru. Moe li biti da je od noi ostalo vie od jedne smene vremena?"
	"Ja se nadam da e je ti preiveti, sire, i nju i jo mnogo noi. Da e se oporaviti."
	"Mora me ubiti sada, pre nego to se Urt okrene da se suoi sa suncem. Tada u iveti u tebi... nikad umreti. Sad ivim jo samo pukom voljom. Evo, dok govorim, naputam ivot."
	Na moje potpuno zaprepaenje, iz oiju su mi lile suze naveliko. "Mrzeo sam te od kad sam bio deak, gospodine. Nisam ti uinio nita naao, ali da sam mogao, uinio bih, a sad mi je ao."
	Njegov glas je tako oslabio, da je sad bio tii od svirke cvrka. "U pravu si bio to si me mrzeo, Severijane. Zastupam... a zastupae i ti... tako mnogo ravih stvari."
	"Zato?" upitah. "Zato?" Bio sam na kolenima pored njega.
	"Zato to je sve drugo jo gore. Dok ne doe Novo Sunce, imamo samo izbor izmeu raznih zala. Sve je pokuano i sve se zavrilo neuspehom. Roba u zajednikom vlasnitvu, vladavina naroda... sve. Hoe napredak? Ascijanci ga imaju. Zagluhnuti su napretkom, smrt Prirode ih je toliko izludela da su sada spremni da prihvate Erebusa i one ostale kao bogove. Mi drimo ljudski rod u nekretanju... u varvarstvu. Autarh titi narod od uzvienih, a uzvieni... tite narod od autarha. Religiozni ljudi daju narodu utehu. Drumove smo zatvorili da bi drutveni poredak ostao nepromenjen..."
	Njegovi oni kapci padoe u zatvoreni poloaj. Poloio sam mu aku na prsa da bih osetio nejaka, sitna pomicanja njegovog srca.
	"Do Novog Sunca..."
	Ono od ega sam ja zaista eleo da pobegnem nisu bili ni Agija, ni Vodalus, ni Ascijanci - bilo je ovo to je nastupilo sad. Skinuo sam lani sa njegovog vrata najnenije to sam mogao, podigao ga, odvrnuo poklopac i progutao tu tvar. Onda sam tom kratkom, krutom otricom uradio ono to se moralo uraditi.
	Kad je bilo svreno, prekrio sam ga od glave do pete njegovim ogrtaem afranske ute boje, a praznu boicu okaio sebi oko vrata. Uinci te tvari bili su siloviti, ba kao to me je on i upozorio da e biti. Ti koji ovo ita i koji nisi, moda, nikad imao vie od jedne svesti, ne moe znati kako je to kad ovek ima dve ili tri, a kamoli nekoliko stotina. One su u meni ivele i radovale se, svaka na svoj nain, uviajui da su dobile novi ivot. Mrtvi autarh, ije lice je pre nekoliko trenutaka bilo, u vidu grimizne razvaline, pred mojim oima, opet je iveo. Moje oi i ake bile su njegove, znao sam kako rade pelinja saa u Kui Apsoluta i koliko su sveta zato to se upravljaju po suncu i donose zlato Urtine plodnosti. Znao sam kojim putevima je on stigao na Tron Feniksa, do zvezda i nazad. Njegov um bio je moj i ispunio je moj znanjima o ijem postojanju nikad nita nisam ni slutio i znanjima koja su oni drugi umovi doneli njegovom umu. Pojavni svet izgledao mi je kao neto bledo i mutno, kao slika ucrtana u pesak preko koje promenljivi vetrovi jeei naleu. Na taj svet se nisam mogao usredsrediti sve i da sam hteo, a takvu elju uopte nisam imao.
	Crna tkanina naeg ator-zatvora prosvetlila se do blede golubijesive, a uglovi u njegovom vrhu prelamali su se kruei kao prizme kaleidoskopa. Pao sam, i ne znajui to, na zemlju i ostao leei pored mog prethodnika, a moji pokuaji da ustanem zavravali su se tako to sam samo lupao akama po njoj.
	Koliko dugo sam tu leao, ne znam. Bio sam obrisao no - sada, i dalje, moj no - i sakrio ga na isti nain kao ranije on. Bio sam u stanju da sebi veoma ivopisno predoim sliku mog ja-bia, sainjenog od nekoliko desetina superponiranih slika, kako raseca taj zid i iskrada se u no. Bee Severijan, Tekla i nebrojeno mnogo drugih. Ta pomisao bila je toliko stvarna, da sam esto poinjao i da verujem da sam to uradio; ali svaki put sam se, kad je ve trebalo da beim izmeu drvea, izbegavajui iscrpljene spavae ascijanske vojske, naao ponovo u tom dobro poznatom atoru, nedaleko od tela prekrivenog ogrtaem.
	Neke ake stegoe se oko mojih. Pomislio sam da su se vratili oni oficiri sa bievima, pa sam pokuao da pogledam gde sam i da ustanem, da me ne biju. Ali stotinu nasumino nailih uspomena nametnue se kao one slike koje, u jeftinoj galeriji vlasnik brzo, jednu za drugom, die ispred nas: neko nadmetanje u tranju, silno visoke cevi nekih orgulja, jedan dijagram sa natpisima zalepljenim na uglovima, jedna ena koja se vozi u nekim zaprenim kolima.
	Neko ree: "Je li ti dobro? ta ti je bilo?" Oseao sam kako mi pljuvaka curi sa usana, ali rei ne dooe.

	                            
 30. HODNICI VREMENA

	Neto me pljesnu po licu tako da je zabridelo.
	"ta se desilo? On je mrtav. Jesi li drogiran?"
	"Da. Drogiran." Govorio je neko drugi, a ja sam, trenutak kasnije, znao i ko: Severijan, onaj mladi muitelj.
	Ali ko sam bio ja?
	"Ustaj. Moramo napolje."
	"Straar."
	"Straari", ispravi nas taj glas. "Bila su trojica. Pobili smo ih."
	Silazio sam stepenitem, belim kao so, ka nenufarima, a to su lokvanji, i ka vodi nekretnici. Uz mene je stupala jedna devojka preplanula od sunca, sa dugakim, iskoenim oima. Preko ramena joj je virilo izvajano lice jednog od eponima. Duborezac je radio u adu; uinak je bio kao da gleda lice od trave.
	"Umire li?"
	"Sad nas vidi. Gledaj mu oi."
	Sad mi je bilo jasno gde sam. Jo malo pa e taj vaarski zabavlja gurnuti glavu kroz vrata atora, unutra, da mi kae da iziem. "Iznad tla", rekoh. "Rekao si mi da u je videti iznad tla. Ali to je bilo lako. Ovde je ona."
	"Moramo poi." Zeleni ovek me dohvati za levu miicu, a Agija za desnu, pa me izvedoe napolje.
	Peaili smo dugo, kao u mom ranijem zamiljenom bekstvu; povremeno smo stupali preko usnulih Ascijanaca.
	"Kod njih se malo straari", apnu Agija. "Vodalus mi je rekao da su Ascijanci tako posluni da njihove voe jedva mogu i da zamisle neki izdajniki napad. U ovom ratu nai vojnici ih esto iznenade."
	Nisam razumeo, ponovio sam "Nai vojnici..." kao dete.
	"Hetor i ja se vie neemo boriti za njih. Kako bismo mogli, sad kad smo ih videli? Moj posao je sa tobom."
	Poinjao sam iznova da nalazim sebe, umovi koji sainjavaju moj um dolazili su svaki na svoje mesto. Jednom mi neko objasni da re "autarh" znai "samovladar", "onaj koji vlada sam ili nad samim sobom", a ja sad poeh nasluivati razloge koji su doveli do nastanka te titule. Rekoh: "Htela si da me ubije. Sad me oslobaa. Mogla si me izbosti noem." Videh krivi bode iz Traksa kako treperi, zariven u drveni kapak Kesdoinog prozora.
	"Mogla sam te ubiti i bre. Hetorova ogledala su mi dala jednog crva, ne dueg od tvoje ake, koji se ari belom vatrom. Dovoljno je samo da ga bacim, on e ubiti i dopuziti natrag do mene - tako sam ubila straare, jednog po jednog. Ali ovaj zeleni ovek to nije dozvolio, a nisam ni ja elela. Vodalus mi je obeao da e tvoja agonija trajati nedeljama, a ja se neu zadovoljiti manjim."
	"Vodite me nazad njemu?"
	Odmahnula je glavom; pri vrlo slaboj, sivoj svetlosti zore, koja se provukla kroz lie, videh kako joj smee kovrde poskakuju po pleima kao i onda kad sam je gledao kako die reetke sa izloga prodavnice polovne odee. "Vodalus je mrtav. Misli li da bih ja, imajui ovog crva na raspolaganju, dopustila da me on prevari, a da ostane iv? Oni bi te odveli. Sad u te pustiti da ode slobodno - zato to otprilike znam kuda e - a na kraju e opet dopasti u moje ruke, kao to je bilo kad su te nae pteriope otele od evzona."
	"Znai, spasava me zato to me mrzi", rekoh, a ona klimnu glavom. Pretpostavljam da je Vodalus na isti nain mrzeo onaj deo mene koji je bio autarh.
	Ili je, tanije reeno, mrzeo svoju predstavu o autarhu, jer ostajao je veran, u onoj meri u kojoj je najvie bio za vernost sposoban, pravome autarhu, koga je smatrao svojim slugom. Kad sam bio deak-posluitelj u kuhinjama Kue Apsoluta, bio je tamo jedan kuvar koji je toliko prezirao armigere i uzviene za koje je pripremao hranu da je, vrsto reen da nikad ne doivi sramotu da mu oni neto zameraju, sve radio sa grozniavim savrenstvom. Na kraju ga unapredie u glavnog kuvara za to krilo. Razmiljao sam o njemu i dok sam to inio, Agijin dodir na mojoj miici, koji je tokom naeg urnog hoda slabio do neprimetnosti, ieze sasvim. Potraih je pogledom, ali vie nije bila tu; bio sam sam sa zelenim ovekom.
	"Otkud ti ovde?" upitah ga. "Malo je nedostajalo da izgubi ivot u ovim vremenima, a poznato mi je i da ne moe dobro opstajati pod naim Suncem."
	Osmehnuo se. Iako su mu usne bile zelene, zubi su mu bili beli; svetlucali su u slaboj svetlosti. "Vaa smo deca, a asni smo ne manje od vas, iako ne ubijamo da bismo jeli. Dao si mi polovinu onog tvog kamena, onog koji je grizao gvoe i oslobodio me. ta si mislio da u uraditi kad me lanac vie nije vezivao?"
	"Pretpostavio sam da e se vratiti u svoje dane", rekoh. arolija onog preparata popustila je ve u tolikoj meri da sam se poeo plaiti da e na razgovor probuditi ascijanske vojnike. Ali nijednog nisam video - na sve strane samo mrana, silno visoka stabla tropskog tvrdodrveta.
	"Mi svojim dobroiniteljima uzvraamo. Jurio sam napred i nazad kroz hodnike vremena, tragajui za nekim trenutkom u kome si i ti dopao zatoenitva da bih te oslobodio."
	uvi to, nisam znao ta bih kazao. Najzad mu rekoh: "Ne moe ni zamisliti koliko udno se oseam sada kad znam da je neko ve pregledao moju budunost, traei priliku da mi uini dobro. Ali sada, sad kad smo se jedan drugome oduili, svakako razume da ti nisam pomogao zbog nekog oekivanja da ti posle pomae meni."
	"Jesi - eleo si da ti pomognem da nae onu enu koja nas je upravo napustila, enu koju si, posle toga, nekoliko puta naao. Meutim, treba da zna da nisam bio sam: ima ih tamo jo koji se bave traganjem - poslau ti dvoje. A izjednaili se u uslugama jo nismo - jer, iako si bio zatoen ovde, nala te je i ta ena, koja bi te i bez moje pomoi oslobodila. Znai, videemo se opet."
	im je izgovorio te rei, pustio mi je miicu i iskoraio u onaj pravac koji nikad nisam video pre nego to je brod sa vrha Boldandersovog zamka otiao njime, pravac koji sam, inilo se, mogao primetiti jedino kad se tamo neto nalazilo. Odmah se okrenuo i poeo trati; uprkos mranosti neba u ovoj zori, jo dugo sam gledao njegovu priliku, obasjanu, u ravnomernim razmacima, bleskovima. Najzad se smanjio do takice mraka; ali onda, upravo kad sam oekivao da e ta taka sasvim nestati, ona poe da raste, tako da sam imao utisak da ka meni, tim tunelom koji se prostirao pod udnim uglom, juri neto ogromno.
	Nije to bio onaj brod koji sam ranije video, nego neki drugi, znatno manji. Ipak, bio je toliko veliki da je, uavi najzad ceo u nae polje svesti, doticao rubovima svog korita nekoliko ogromnih umskih stabala istovremeno. Na jednom mestu na koritu dolo je do proirivanja i kroz nastali kruni otvor kliznu kosa rampa, koja dotae tlo; bila je mnogo kraa od onih stepenica koje su se pruale iz autarhovog leteeg amca.
	Niz tu kosu ravan sioe majstor Malrubius i moj pas Triskele.
	U tom trenutku opet sam uspostavio nad svojom linou onu vlast koju nisam stvarno imao jo od noi kad sam sa Vodalusom pio alzabo i jeo Teklino meso. Nije se, sada, dogodio nikakav nestanak Tekle (niti bih ja to, zapravo, mogao eleti, mada znam da je Tekla bila u mnogo kom pogledu surova osoba i glupaa), niti nestanak moga prethodnika i onih stotina umova koji su bili u njegovom umu sadrani. Onaj stari, jednostavni sastav moje jednostruke linosti nije vie postojao; ali novi, potpuniji sastav nije me vie zasenjivao niti zbunjivao. Bio je to lavirint, ali ja sam mu bio vlasnik, ak i graditelj, a otisak mog palca bio je na svakom njegovom prolazu. Malrubius me dotae, onda dohvati moju zauenu aku i blago je poloi na svoj prohladni obraz.
	"Znai, vi ste stvarni", rekoh.
	"Nismo. Mi smo maltene ono to zamilja da jesmo - sile koje se sputaju iz prostora iznad pozornice. Samo, ne ba boanstva. Ti si, rekao bih, glumac."
	Odmahnuo sam glavom. "Zar me ne zna, majstore? Uio si me kad sam bio deak, a ja, evo, postadoh kalfa esnafa."
	"Ipak, i glumac si. Ima prava, u podjednakoj meri, i da sagledava sebe tako. Bavio si se glumom u ono vreme kad smo ti se obratili na poljani blizu Zida, a kad smo te sledei put videli, u Kui Apsoluta, opet si glumio. Pa, drama je bila dobra; ostala mi je neostvarena elja da vidim kraj."
	"Bili ste meu naom publikom?"
	Majstor Malrubius klimnu glavom. "Kao glumac, Severijane, sigurno zna posredan smisao one izreke koju ti maloas izgovorih. Ona opisuje neku natprirodnu silu, oivotvorenu, koja bude izvedena na pozornicu u poslednjem inu da bi se komad mogao zavriti dobro. Kae se da samo slabi pisci drama primenjuju to sredstvo, ali oni koji tako govore zaboravljaju da je bolje imati nekakvu silu sputenu na konopcu i predstavu koja se zavrava lepo, nego nemati nita i predstavu koja se zavrava ravo. Ovde je na konopac - mnotvo konopaca, zapravo - i uz to jedna stamena laa. Hoe li se ukrcati?"
	Rekoh: "Da li ste zato u tom obliju? Da bih ja imao poverenja u vas?"
	"Pa, ako ba hoe, zato." Majstor Malrubius klimnu glavom, a Triskele, koji mi je dotad sedeo do nogu i gledao gore ka mom licu, potra svojim trupkajuim, tronogim galopom uz rampu, do polovine; tamo stade i okrete se, maui prekraenim repom, da me pogleda; njegove su oi molile na onaj nain kako to psee oi umeju.
	"Znam da ne moete biti ono na ta liite. Moda je Triskele pravi, ali to se tebe tie, gledao sam kako te sahranjuju, majstore i gospodaru Malrubiuse. Tvoje lice nije maska, ali tu negde postoji maska, a ispod te maske ti si ono to prosti narod naziva kakogenom, mada mi je doktor Talos jednom objasnio da vi vie volite da budete nazivani hierodulima."
	Malrubius mi opet spusti aku na rame. "Mi te ne bismo zavaravali kad bismo to mogli izbei. Ali ja se nadam da e ti samoga sebe zavarati, za dobro svoje i za dobro celog Urta. Um ti je sada otupljen nekim opojnim sredstvom - vie nego to uvia - a bio si, slino tome, pod dejstvom sna kad smo ti govorili na onoj livadi blizu Zida. Kad bi bio nedrogiran, sada, moda ne bi imao hrabrosti da poe sa nama, ak i ako bi nas video, ak i ako bi te razum ubedio da treba poi."
	"Zasad me", rekoh, "razum nije u to ubedio; ni u to, ni u ma ta drugo. Gde biste to vi hteli da me vodite i zbog ega? Jesi li ti majstor Malrubius, ili si hierodul?" Dok sam govorio, postao sam svesniji drvea, koje je stajalo kao tabni oficiri pri razgovoru o nekom pitanju strategije. Nad nama je jo bila no, ali se pretvorila, ak i ovde, u razreeniju tamu.
	"Zna li smisao te rei hierodul koju koristi? Ja sam Malrubius, nisam hierodul. Sluim onima kojima i hieroduli slue. Hierodul znai sveti rob. Zar misli da moe biti robova bez gospodara?"
	"A mene vodi..."
	"Do Okeana, da ti spasemo ivot." Kao da mi ita misli, on nastavi: "Ne, ne vodimo te do ljubavnica Abajinih, onih koje su te spasavale i podravale zato to si bio muitelj kome je predstojalo da postane autarh. U svakom sluaju, postoje i daleko gore stvari kojih bi trebalo da se boji. Uskoro e robovi Erebusa, oni koji su te ovde drali u zatoenitvu, otkriti da si pobegao; a Erebus bi bacio i tu vojsku i mnogo drugih slinih u provaliju samo da bi tebe uhvatio. Hodi." Povue me na mosti.

	                            
 31. BATA PESKA

	Tim brodom upravljale su ruke koje ja nisam video. Oekivao sam da emo otploviti nagore onom brzinom kojom je amac uzletao, ili da emo ieznuti, kao zeleni ovek, niz neki od hodnika vremena. Umesto toga, jurnusmo uvis tako naglo, da mi pripade muka; oko nas zauh krenje velikih grana.
	"Ti si sada autarh", ree mi Malrubius. "Zna li to?" Njegov glas kao da se stapao sa fijukom vetra u brodskim konopcima.
	"Znam. Moj prethodnik, iji je um sada jedan od mojih umova, dospeo je na vlast na isti nain kao ja. Znam tajne, znam rei vlasti, mada jo nisam imao vremena da razmislim o njima. Vraa li me u Kuu Apsoluta?"
	Odmahnuo je glavom. "Nisi spreman. Veruje da ti je na raspolaganju sve to je stari autarh znao. U pravu si - ali nije ti jo sve na dohvatu, a kad nastupe oprobavanja, bie mnogo onih koji e biti spremni da te ubiju ako se zbuni. Odgajen si u Citadeli Nesusa - koje su rei za njenog kastelana? Kako se komanduje ovekomajmunima iz rudnika s blagom? Kojim nizovima rei se otkljuavaju svodovi Tajne kue? Ne treba da mi odgovori, jer to su arkane tvoje drave, a meni su, ionako, poznate. Ali moe li ih se ti dosetiti bez dugog razmiljanja?"
	Te izreke, meni potrebne, bile su tu, u mom umu; ipak, moj pokuaj da ih samome sebi kaem zavrio se neuspehom. Kao sitna riba u vodi, izmicale su u stranu, tako da sam na kraju mogao samo slegnuti ramenima.
	"Osim toga, postoji jo jedna stvar koju treba da obavi. Jo jedna pustolovina, i to pokraj vode."
	"U emu se sastoji?"
	"Kad bih ti rekao, ne bi se dogodila. Ne uzbunjuj se. Jednostavna je to stvar, zavri se za jedan dah vremena. Ali moram mnogo objanjavati, a za taj posao imam malo vremena. Veruje li da e doi Novo Sunce?"
	Kao to sam maloas gledao u sebe tragajui za komandnim reima, tako isto sad pogledah tragajui za verom; i tako isto se moj pokuaj zavri neuspehom. "Tako su me celog ivota uili", rekoh. "Ali to su inili uitelji - meu kojima je bio i pravi Malrubius - koji, ini mi se, ni sami nisu u to verovali. Zato ne mogu rei da verujem ili ne verujem."
	"Ko je Novo Sunce? ovek? Ako je ovek, kako je mogue da e svo zelenilo opet dobiti tamnozelenu boju kad on doe i da e se itnice napuniti?"
	Bilo je neprijatno vraati se stvarima koje sam jo u detinjstvu, i to samo napola, uo, sada kad sam upravo poinjao da shvatam da sam dobio Komonvelt u nasledstvo. Rekoh: "Bie to novi dolazak Pomiritelja - doi e njegov avatar i donee pravdu i mir. Na slikama ga prikazuju kao oveka ije lice blista kao sunce. Bio sam egra muitelja, a ne svetenik, zato samo toliko mogu rei." Pritegao sam ogrta oko sebe da se zatitim od hladnog vetra. Triskele je leao sklupan pokraj mojih nogu.
	"A ta je ljudskom rodu potrebnije? Pravda ili mir? Ili Novo Sunce?"
	uvi to, pokuao sam da se osmehnem. "Pade mi na um da ti, iako ne moe nikako biti moj stari nastavnik, moda ima njegovu linost ukljuenu u svoju, kao to ja imam linost atlene Tekle. Ako je to tako, moj odgovor ve zna. Kad klijent bude doteran do najgorih nevolja, on eli toplinu, hranu i smanjenje bola. Pravda i mir su za kasnije. Kia je simbol milosra, a sunce milostinje, ali bolje je imati kiu i sunce nego milosre i milostinju. Bilo bi sramno po simbolizovane stvari ako bi ono to ih simbolizuje vredelo manje od njih."
	"U znatnoj meri si u pravu. Onaj uitelj Malrubius koga si poznavao ivi u meni, a tvoj stari Triskele u ovom Triskeleu. Ali to sad nije vano. Ako bude vremena, shvatie pre nego to poemo." Malrubius sklopi oi i poea se po sivim dlakama na prsima, ba kao to sam pamtio da je inio kad sam bio meu najmlaim egrtima. "Plaio si se da se ukrca u ovaj brodi, ak i kad sam ti rekao da te neu odneti sa Urta, pa ni sa ovog kontinenta, tvog sopstvenog. ta ako bih ti rekao - to ti ne kaem, ali pretpostavimo da bih rekao - da u te stvarno povesti sa Urta, pa pored orbite Falega, kojeg ti Verthandijem naziva, poret Bethora i Aratrona i najzad u spoljanju tamu, onda preko nje do nekog drugog mesta. Da li bi se plaio sad kad si proveo izvesno vreme u plovidbi sa nama?"
	"Nijednom oveku ne prija da kae da se plai. Ali da, plaio bih se."
	"Uplaen ili ne, da li bi poao ako bi zahvaljujui tome moglo doi Novo Sunce?"
	Neki ledeni duh iz ogromnog praznog prostora kao da je ve sklopio ake oko mog srca. Nisam bio zavaran, niti je, rekao bih, njegova namera bila da me prevari. Odgovoriti "da" znailo bi krenuti na taj put. Oklevao sam, a tiinu nije naruavalo nita osim huanja krvi u mojim uima.
	"Ne mora odgovoriti sad ako ne moe. Pitaemo te opet. Ali ne mogu ti nita vie rei dok ne odgovori."
	Dugo sam stajao na toj udnoj palubi, ponekad se etkajui po njoj, duvajui u prste pri tom smrzavajuem vetru dok su se oko mene natiskivale sve moje misli. Gledale su nas zvezde, a meni se inilo da su oi majstora Malrubiusa samo jo dve od njih.
	Najzad mu se vratih i rekoh: "eleo sam odavno... ako bi time bilo dovedeno Novo Sunce, poao bih."
	"Ne mogu ti dati vrsta uveravanja. Ako bi time moda bilo dovedeno Novo Sunce, da li bi poao? Pravda i mir, da, ali jedno novo sunce - sa koga bi se na Urt obruila onakva lavina toplote i energije kakvu je poznavao pre roenja prvog oveka?"
	Sad se desio najudniji od svih dogaaja u celoj ovoj ve predugoj prii; ali nije bio praen nikakvim zvukom niti prizorom, nije bilo nikakve zveri koja govori niti divovske ene. Jednostavno sam, sluajui ga, osetio pritisak na grudnoj kosti, kao onda u Traksu kad sam znao da sa Kandom treba da poem na sever. Setio sam se one devojke u blatnoj kolibici. "Da", rekoh. "Ako bi time moda bilo dovedeno Novo Sunce, poao bih."
	"A ako bismo te tamo izveli na neku probu? Poznavao si onoga koji je bio autarh pre tebe, na kraju si ga i voleo. On ivi u tebi. Da li je bio ovek?"
	"Bio je ljudsko bie - to ti, majstore, rekao bih, nisi."
	"Zna dobro, kao i ja, ta stvarno htedoh da pitam. Da li je bio mukarac? Polovina dvojstva muko-ensko?"
	Odmahnuo sam glavom.
	"U to e se ti pretvoriti ako na oprobavanju ne uspe. Da li e, ipak, ii?"
	Triskele prisloni svoju oiljcima izbrazdanu glavu uz moje koleno, on, predstavnik svih osakaenih bia, uz koleno autarha koji je nosao posluavnik po Kui Apsoluta, a posle leao u nosiljci paralisan, ekajui da mi prenese amor glasova iz svoje lobanje, uz koleno Tekle koja je leala u grevima pod "revolucionarkom", pa i one ene to sam je ja, koji se hvalim da nita ne zaboravljam, gotovo sasvim zaboravio, one koja je iskrvarila i umrla ispod nae kule. Moda je, na kraju, moje otkrivanje Triskelea, za koje rekoh da nije promenilo nita, promenilo sve. Ovog puta nisam morao odgovoriti; majstor Malrubius ugleda odgovor na mom licu.
	"Zna za one provalije u kosmosu, koje neki nazivaju 'crnim rupama', iz kojih se nikada ne vraa ni trunica materije, niti ijedan zraak svetla. Ali ono to do ovog trenutka nisi znao jeste da postoje i odgovarajua suprotna mesta, koja se zovu 'beli vodoskoci', iz kojih materija i energija odbaeni iz neke vie Vaseljene teku, beskonanim vodopadom, u ovu Vaseljenu. Ako poloi ispit - ako bude doneta ocena da je naa rasa spremna da ponovo krene irokim kosmikim morima - jedan takav beli vodoskok bie stvoren u srcu naeg sunca."
	"Ali ako podbacim?"
	"Ako podbaci, bie ti oduzeta mukost da ne bi mogao presto Feniksa ostavljati svojim naslednicima. Na ovaj izazov pristao je, takoe, tvoj prethodnik."
	"I pretrpeo neuspeh. To jasno proistie iz onoga to si rekao."
	"Da. Ipak, bio je hrabriji od mnogih koji su nazivani junacima, bio je prvi takav posle mnogo vladavina. Poslednji pre njega bio je Imar, za koga si moda uo."
	"Ali mora biti da je i Imar ocenjen kao nepodoban. Idemo li sada? Ja preko ograde ovog broda vidim samo zvezde."
	Majstor Malrubius odmahnu glavom. "Nisi pogledao tako paljivo kao to misli. Ve smo blizu svog odredita."
	Klatei se, odoh do ograde. Mislim da je ta moja nesigurnost na nogama poticala, jednim delom, od njihanja broda; ali poticala je, u izvesnoj meri, i od zaostalih uinaka onog preparata.
	No je jo i sad pokrivala Urt, jer leteli smo brzo na zapad; ona nejaka zora koja je dola ascijanskoj vojski u dungli ovde se jo nije pojavila. Trenutak kasnije videh da zvezde, preko ograde broda viene, kao da klize, kao da se pomiu po svom nebu, nekom nelagodnom talasavom kretnjom. Onda pomislih: Ovo je more... - a majstor Malrubius upravo tog trenutka ree: "To je ono veliko more koje nazivamo Okean."
	"eznuo sam da ga posetim."
	"Uskoro e stajati na njegovom rubu. Pitao si kad e sa ove planete. Nee, sve dok tvoja vladavina ovde ne bude bezbedna. Kad i grad i Kua Apsoluta ponu da prihvataju tvoja nareenja posluno i kad tvoje vojske odbiju upade Erebusovih robova. Kroz nekoliko godina, moda. Ali moda jo decenijama ne. Nas dvojica emo doi po tebe."
	"Ti si noas drugi koji mi veli da u vas opet videti", rekoh. Dok sam to govorio, oseti se mali udar, nalik na ono to ovek iskusi kad neki veto voeni brod pristane uz dok. Siao sam mostiem i stupio na pesak, a za mnom majstor Malrubius i Triskele. Zapitah, nee li ostati neko vreme uz mene da me savetuju.
	"Samo kratko. Ako ima jo pitanja, mora ih postavljati sad."
	Srebrni jezik mostia ve se uvlaio, lagano, u korito broda. I ve se laa - koja tek to je stigla - podie i hitro se otisnu u onaj isti procep u stvarnosti kojim je i zeleni ovek odjezdio.
	"Govorio si o miru i pravdi koje e Novo Sunce doneti. Zar je pravedno to me je pozvalo ovako daleko? Koju to proveru moram poloiti?"
	"Ne zove te on. Oni koji zovu nadaju se da e dozvati Novo Sunce k sebi", uzvrati majstor Malrubius. Nisam ga razumeo. Onda mi ispria, saeto, tajnu istoriju Vremena, koja je najvea od svih tajni i koju u ovde na odgovarajuem mestu zapisati. Kad je zavrio, moj um se kovitlao, pa sam se plaio da u sve to je rekao pozaboravljati zato to se inilo da su to saznanja odve velika da bi ih ijedan ivi ovek mogao znati, a i zato to sam konano stekao nauk da se izmaglice sklapaju i za mene kao i za druge ljude.
	"Nee zaboraviti, ponajmanje si ti taj koji bi zaboravio. Na Vodalusovom banketu si rekao da si siguran da e zaboraviti one glupave lozinke kojima te je on uio, a koje su bile oponaanje rei vladavine. Ali nisi zaboravio. Pamtie ti sve. Zapamti i to da ne treba da se plai. Moda se epsko pokajnitvo oveanstva primaklo svome kraju. Stari autarh rekao ti je istinu - mi vie neemo ii meu zvezde, osim ako krenemo kao boanstvo, ali to vreme sad moda nije daleko. Mogue je da su se sve oprene tenje nae rase nale u tebi."
	Triskele se na trenutak uspravio na zadnje noge, kao to je nekada imao obiaj da ini, a onda se naglo okrenuo i odgalopirao niz plau zvedama osvetljenu, rasturajui svojim trima apama naslage peska koje su liile na zaustavljene talasie. Kad je na taj nain odmakao sto koraka, okrenuo se i pogledao me kao da je eleo da poem za njim.
	Nainih nekoliko koraka ka njemu, ali majstor Malrubius ree: "Ne moe ti onamo kud on ide, Severijane. Znam da misli da smo mi nekakvi kakogeni, neko vreme sam smatrao i da ne bi bilo mudro potpuno te osloboditi tog predubeenja, ali sad to moram. Mi smo akvastori, bia koja u celosti nastaju i odravaju se snagom mate i usredsreenou misli."
	"uo sam o takvim stvarima", rekoh mu. "Ali tebe sam dotakao."
	"To nije merilo. Mi smo jednako postojani kao i veina uistinu lanih stvari - ples estica u prostoru. Jedino stvari koje niko ne moe dotai jesu istinite, to bi ve trebalo da zna. Jednom si upoznao enu po imenu Sajriaka, koja ti je priala o velikim mainama iz prolosti, kadrim da misle. Postoji jedna takva maina u brodu kojim doplovismo. Ona ima mo da zaviri u tvoj um."
	Zapitah: "Da li si ti, onda, ta maina?" U meni poe da rastu oseanje usamljenosti i neki neodreeni strah.
	"Ja sam majstor Malrubius, a Triskele je Triskele. Maina je pogledala tvoje uspomene i u njima nala nas. Nai ivoti u tvom umu nisu onako potpuni kao ivoti Tekle i starog autarha, ali ipak se u njemu nalazimo i ivimo dok ti ivi. Ali u fizikom svetu odravaju nas energije te maine, a njen dohvat iznosi samo nekoliko hiljada godina."
	Dok je izgovarao te zavrne rei, njegovo telo se ve gubilo, postajui blistavi prah. Jo trenutak je svetlucalo pri hladnoj svetlosti zvezda. Onda ga vie nije bilo. Triskele je ostao sa mnom nekoliko dahova due, a onda sam zauo, kad je njegovo uto krzno ve bilo posrebreno i kad se ve razilazio po vazduhu u blagom povetarcu, da je jo jednom lanuo.
	Posle toga stajah na obali mora sam, kao to sam tako esto eznuo; iako nikog uz mene nije bilo, naoh da je to neto razvedravajue. Udisao sam taj vazduh koji nijednom drugom nije slian, osmehivao sam se sluajui blagu pesmu talasia. Kopno - Nesus, Kua Apsoluta i sve ostalo - prostiralo se ka istoku; na zapadu je lealo more; a ja pooh ka severu zato to nisam imao volje da tako brzo odatle odem, a i zato to je Triskele tamo, rubom mora, otrao. Mogao se tu veliki Abaja valjati sa svojim enama, a ipak je to more bilo od njega daleko starije i mudrije; mi, ljudska bia, kao i sva kopnena bia, poreklom smo iz mora i zahvaljujui tome to ga nismo mogli osvojiti, bilo je stalno nae. Desno od mene uzdie se staro, crveno sunce, dotae talase svojom posustajuom lepotom, a ja zauh dozivanje morskih ptica, nebrojenih ptica.
	Do vremena kad su senke postale kratke mene je obuzeo umor. Oseao sam bolove u licu i u ranjenoj nozi; nita nisam jeo jo od podneva prethodnog dana, niti sam uopte spavao, izuzimajui moj trans u ascijanskom atoru. Bio bih se odmarao da sam mogao, ali Sunce je grejalo, a kamenite litice koje su se uzdizale du obale nisu nudile senku. Najzad sam poao tragom nekakvih dvotokastih zaprenih kola i dospeo do jedne skupine bunova divljih rua, koji su rasli iz neke dine. Tu sam stao i seo u njihovu senku da izujem izme i da iz njih izruim pesak koji je uao kroz raspukle avove.
	Neki trn mi zape za podlakticu; odlomio se od grane i ostao zaboden u koi; na njegovom vrhu videla se skerletna kapljica krvi, ne vea od zrna prosa. Iupah trn - onda padoh na kolena.
	Bila je to Kanda.
	Kanda savrena, blistavo crna, tano kao to je bila kad sam je stavio pod oltarski kamen pelerinki. Sav taj bun i ostalo bunje koje je uz njega raslo bejahu prekriveni belim cvetovima i tim savrenim Kandama. Ona na mom dlanu, dok sam je gledao, poe plamsati prozranom brilijantnou.
	Bio sam se odrekao Kande, ali sam sauvao konu vreicu koju mi je Dorkas za Kandu saila. Sad je izvadih iz jahake torbice i okaih oko vrata na stari nain, opet sa Kandom unutra. Tek kad sam je na taj nain sklonio, setih se da sam upravo takav bun video u Botanikoj bati na poetku mojih putovanja.
	Niko ne moe objasniti takve stvari. Od mog useljenja u Kuu Apsoluta razgovarao sam i sa heptarhom i sa raznim akarijasima, ali oni su malo ta mogli da mi kau, osim da se Inkreator i ranije opredeljivao da svoje prisustvo predstavlja kroz te biljke.
	U ono vreme, ispunjen oseanjem udesnog, nisam o tome razmiljao, ali - zar ne postoji mogunost da smo nas dvoje bili hotimice upueni ba u Peanu batu? Ja sam Kandu jo tad nosio, mada to nisam znao; Agija ju je ve bila ubacila, kriom, pod preklop moje jahake torbice na opasau. Zar nije mogue da smo u tu nedovrenu batu doli zato da bi se Kanda, koja je, da tako kaem, letela protiv vetra vremena, mogla oprostiti? Nemogua zamisao. Meutim, nemogue su sve zamisli.
	Misao koja me je tada na obali uzdrmala - i to fiziki, jer zanjihao sam se kao od udarca - bila je da ako je naelo venosti poivao u onom povijenom trnu koji sam nosio o vratu preko tolikih liga i ako sad poiva u novom trnu (mada je to moda isti) koji sam tek stavio sebi o vrat, onda moe isto tako poivati i u ma emu drugom i zapravo verovatno i poiva u svemu, u svakom trnu svakog buna, u svakoj kapi vode u moru. Taj trn bio je sveta Kanda zato to su svi trnovi svete Kande; i pesak u mojim izmama bio je svet zato to je tu dospeo sa obale pune svetog peska. Kalueri kenobiti uvaju relikvije preostale od sna jasina zato to su se sni jasini primakli Pankreatoru. Ali Pankreatoru se primaklo sve i sve ga je ak i dotaklo, jer sve je palo iz njegove ake. Sve je relikvija. Sav svet je relikvija. Izuo sam te izme, koje su sa mnom putovale tako daleko, i bacio ih u talase da ne bih gazio obuven po svetom tlu.

	                            
 32. BROD "SAMRU"

	I hodao sam kao mona vojska, jer sam imao oseaj da sam u drutvu svih onih koji su, u meni, hodali. Bio sam okruen brojnom straom; bio sam straa oko linosti monarha. Bilo je i ena u mojim redovima, ena osmehnutih i ena sa strogim izrazima lica, bilo je dece koja su trkarala i smejala se i, zaikavajui Erebusa i Abaju, bacala morske koljke u more.
	Za pola dana doao sam do ua ola, koje je bilo toliko iroko da se ona druga obala njegova gubila u daljini. U uu su leala trostrana ostrva, a brodovi nabreklih jedara krivudali su izmeu njih traei sebi put, kao oblaci izmeu planinskih vrhunaca. Povikah kad je jedan prolazio pored rta na kome sam stajao i zatraih prevoz do Nesusa. Mora biti da sam izgledao kao prilika zaista divlja, sa licem onako izbrazdanim, sa dronjavim ogrtaem i tako mrav da su se na meni mogla sva rebra izbrojati.
	Ipak, kapetan te lae poslao je amac po mene; bila je to dobrota koju nisam zaboravio. Video sam strahopotovanje u oima veslaa. Moda je to bilo samo zbog izgleda mojih napola zaraslih rana; ali to su bili ljudi koji su se svakojakih rana nagledali, pa se prisetih kako sam se oseao kad sam prvi put video autarhovo lice u Kui azura, iako on nije bio visok ovek, niti "ovek" u onom drugom smislu - mukarac.
	Dvadeset dana i noi plovila je "Samru" uz ol. Kad smo mogli, jedrili smo, a kad to nismo mogli, veslali smo, sa po dvanaest dugakih tekih vesala sa svake strane. Za mornare je to bio teak put; jer, iako je reni tok spor do neprimetnosti, on ne prestaje ni danju ni nou, a, osim toga, meandri kanala su tako dugaki i iroki da se esto deava da krmano uvee vidi taku na kojoj je otpoeo svoj rad kad se bubanj za buenje oglasio.
	Meni je plovidba prijala kao da sam bio na jahti. Iako sam se ponudio da radim na jedrima i da veslam kao i ostali, ne dozvolie mi. Onda sam rekao kapetanu, oveku podmuklog lica, koji je izgledao kao da za ivot zarauje i cenkanjem koliko i plovidbom, da u mu dobro platiti kad stignemo u Nesus; ali on nije hteo ni da uje za to, nego je naglaavao (poteui brke, to je inio kad god je eleo da pokae svoju veliku iskrenost) da je moje prisustvo dovoljna nagrada za njega i njegovu posadu. Ne verujem da su pogodili da sam autarh, a poto sam se plaio onih koji su kao Vodalus, pazio sam dobro da im ne uputim nikakav nagovetaj; izgleda da su, meutim, po mojim oima i po mom dranju zakljuili da sam adept, znalac velikih magijskih tajni.
	Tu njihovu praznovericu mora biti da je pojaao dogaaj sa kapetanovim maem. Bio je to krakemar, najtei od svih morskih maeva, sa seivom irokim kao moj dlan, veoma povijenim, na kome su bile ugravirane zvezde, sunca i druge stvari koje kapetan nije razumeo. Nosio ga je kad smo bili tako blizu nekom obalskom selu, ili nekoj drugoj lai, da su te okolnosti zahtevale, po njegovom miljenju, dostojanstvo; ali najee ga je ostavljao da lei u jednoj maloj kabini na zadnjoj palubi. Naao sam ga tamo, pa sam, nemajui ta drugo da radim osim da gledam kako pored nas, plutajui po zelenoj vodi, prolaze grane i kore sljutene s voa, izvadio svoju polovinu brusnog kamena i naotrio ga. Posle nekog vremena kapetan je primetio kako oprobavam otricu palcem, pa se poeo hvaliti svojim maevalakim sposobnostima. Poto je taj krakemar imao bar dve treine teine Terminus Esta, a kratku drku, bilo je zabavno sluati kapetana; sluao sam, ispoljavajui oduevljenje, nekih pola smene vremena. U blizini se zadesio jedan namotaj kudeljnog konopca debeo otprilike kao moj ani zglob, te kapetanu predloih, kad su sopstvene izmiljotine poele da mu dosauju, da on i prvi oficir zategnu kroz vazduh, izmeu sebe, taj konopac, u duini od priblino tri lakta. Krakemar presee tu konopinu kao dlaku; onda, pre nego to su njih dvojica mogla uhvatiti dah, sevnuh maem, bacajui ga prema suncu, pa ga u padu uhvatih za dralju.

	Kao to taj dogaaj, bojim se, i predobro pokazuje, poinjao sam se oseati bolje. Nema u odmaranju, sveem vazduhu i jednostavnoj hrani niega to bi moglo itaoca odueviti; ali te tri stvari mogu udesno dobro dejstvovati protiv rana i iscrpljenosti.
	Kapetan bi mi i svoju kabinu ustupio da sam mu dozvolio, ali ja sam spavao na palubi, obavijen svojim ogrtaem, a tokom nae jedine kine noi sklonio sam se pod amac, koji je, dnom nagore, bio smeten nasred broda. Kao to sam na ovoj lai nauio, u prirodi je povetaraca da zamru kad Urt okrene lea Suncu; zato sam, tokom veine tih noi, prelazio u san sluajui ritmike napeve veslaa. Ujutru bih se budio ujui tropot sidrenog lanca.
	Pokatkad sam se, meutim, budio i pre jutra, a tad bi laa leala blizu obale; na palubi bi bio samo jedan dremljivi straar. Deavalo se i da me probudi meseina i da onda vidim da klizimo napred, sa podvezanim jedrima, i da je za kormilom prvi oficir, dok osmatra spava blizu uadi za dizanje jedara. Jedne takve noi, ubrzo poto smo proli kroz Zid, odetao sam do krme i video u naem tragu fosforescenciju, koja je izgledala kao hladna vatra u mranoj vodi; onda sam na trenutak pomislio da to ovekomajmuni iz onog rudnika dolaze da ih Kanda izlei, ili da se osvete za neto iz davne prolosti. Ovo, dabome, nije bilo stvarno udno - bila je to samo glupa greka jednog uma jo napola usnulog. Ni ono to se desilo sledeeg jutra nije bilo stvarno udno, ali je imalo veliki uticaj na mene.
	Veslai su veslali u skladu sa sporim ritmom da bi nas prevezli oko jedne, ligama dugake, rene krivine do mesta gde bismo mogli uhvatiti ono malo vetra to je tad duvao. Zvuci bubnja i itanje vode koja se sliva sa dugakih otrica vesala hipnotini su, i to, ini mi se, zato to toliko nalikuju na udare ovekovog sopstvenog srca dok spava i na onaj zvuk koji krv stvara dok protie blizu unutranjeg uha na svome putu ka mozgu.
	Stajao sam pored ograde i gledao obalu, jo movarnu tu gde su se davnanje ravnice nale potopljene zbog izlivanja muljem zaguenog ola; onda mi se uinilo da vidim neke oblike u breuljcima i humovima, kao da sva ta ogromna, meka divljina ima neku geometrijsku duu (poput izvesnih slika) koja nestaje kad se zagleda u nju, ali se opet pojavljuje im skloni pogled s nje. Kapetan doe i stade pored mene, a ja mu rekoh da sam uo da se ruevine grada pruaju daleko niz reku i zapitah kada emo ih opet ugledati. Nasmejao se i odvratio da smo ve dva dana okrueni ruevinama i pozajmio mi svoj dogled tako da sam mogao videti da je jedan predmet, za koji sam mislio da je panj, u stvari prelomljen, nagnut, mahovinom obrastao stub.
	Odjednom sva oblija - zidovi, ulice, spomenici - kao da poee da iskau iz svojih skrovita, ba kao to se onaj kameni grad obnovio dok smo ga gledali sa krova grobnice, u drutvu dve vetice. Nikakva promena nije se dogodila, osim u mom umu, a ipak sam prenet, daleko bre nego to bi me laa majstora Malrubiusa mogla preneti, iz jednog pustog pejzaa u sredite jednog drevnog, ogromnog, razruenog naselja.

	ak i sad ne mogu da se ne pitam koliko, zapravo, mi vidimo ono to se ispred nas nalazi. Meni se nedeljama inilo da je moj prijatelj Jonas samo ovek sa protetikom akom, a kad sam bio sa Boldandersom i doktorom Talosom, prevideo sam stotinu nagovetaja koji je trebalo da mi kau da je Boldanders gospodar. Koliko sam samo zadivljen bio ispred kapije Saalnice to Boldanders nije utekao od dr Talosa iako mu se za to ukazala prilika.
	Kako je taj dan odmicao, ruevine su postajale sve oiglednije. Na svakoj sledeoj krivini reke zeleni zidovi izdizali su se izrazitije u visinu iz sve vreg tla. Kad sam se probudio sledeeg jutra, neke od jaih zgrada zadravale su svoje gornje spratove. Nedugo potom, videh amac, nedavno pravljen, vezan za jedan drevni kej. Ukazah kapetanu na njega, a on se nasmei mojoj naivnosti i ree: "Ima porodica koje ive, od dedova do unuka, mnogo pokolenja, tako to prosejavaju te ruevine."

	"Tako je i meni reeno, ali ovo ne moe biti jedan od njihovih brodia. Suvie je malen da bi se u njemu moglo mnogo plena odneti."
	"Nakit ili novii. Niko drugi ne izlazi na obalu ovde. Ovde zakon ne postoji - pljakai ubijaju jedni druge i svakog ko se tu iskrca."
	"Moram tamo. Hoe li me saekati?"
	Zurio je u mene kao da sam lud. "Koliko dugo?"
	"Do podne. Ne due."
	"Gledaj", ree on i pokaza prstom. "Ispred nas je poslednja velika rena okuka. Ovde nas napusti, pa nas ekaj onamo gde kanal opet skree na tu stranu. Mi emo tek posle podne stii do tog mesta."
	Sloio sam se, a on naredi da "Samruin" amac bude sputen u vodu za mene i da etvorica veslaju da bi me do obale prebacili. Kad smo bili spremni da se otisnemo, uzeo je svoj krakemar i dodao mi ga, govorei sveanim tonom: "Bio je uz mene u mnogim surovim borbama. Tuci ih u glavu, samo pazi da otrica ne udara u njihove kope na opasaima, da se ne oteti."
	Primio sam njegov ma sa zahvalnou i rekao mu da je moje najomiljenije mesto oduvek bio vrat. "E, to je dobro", ree on, "ako uz sebe nema brodske drugare koje bi mogao raniti kad zamahuje vodoravno." On se povue za brk.
	Sedeo sam na krmi, pa sam imao u izobilju mogunosti da prouavam lica mojih veslaa; lepo se videlo da se oni plae obale gotovo isto toliko koliko i mene. Zaustavili su na amac tano uz onaj manji, a onda su se, u silnoj urbi da se to pre udalje, maltene prevrnuli. Ja sam se prvo uverio da je ono to sam sa ograde lae video bilo uistinu ono to mi se i uinilo da jeste, naime skerletni cvet divljeg maka ostavljen da lei na jedinom seditu u tome amcu; zatim sam ih gledao kako veslaju nazad, do "Samru", i primetio da su na lai, iako je laki vetar ba dobro punio nabreklo glavno jedro, izvukli sva vesla i da ona rade estokom brzinom. Valjda je kapetan naumio da proe dugakim meandrom najbre to je mogao; ako se ja ne bih pojavio na taki na koju je on ukazao, imao bi mogunost da nastavi put bez mene, a sebi da kae (i drugima, ako bi se iko raspitivao) da sam ja taj koji je prekrio dogovor, a ne on. Rastajui se od krakemara, jo vie je umirio svoju savest.
	Kameni stepenici, veoma slini onima sa kojih sam se kao deak otiskivao na plivanje, bili su uklesani u bone strane tog keja. Na gornjoj strani nije bilo niega, osim trave koja je, ukorenivi se izmeu kamenih blokova, idilikala bujno kao na kakvoj livadi. Porueni grad, moj sopstveni Nesus, iako onaj iz davne prolosti, leao je u tiini ispred mene. Nekoliko ptica kruilo je u visini, ali one su bile neujne kao i zvezde suncem nadjaane. Ve se inilo da je ol, koji je u svojoj matici aputao samome sebi, odvojen od mene i od upljih koljki zgrada meu kojima sam hramao. im sam izgubio iz vida njegove vode, postao je i neujan, kao neki nesigurni posetilac koji prestane govoriti ako poemo u drugu sobu.
	inilo se da ovo nikako ne moe biti onaj deo grada iz koga neki ljudi izvlae (kao to mi je Dorkas priala) nametaj i kunu opremu. U poetku sam esto zavirivao kroz vrata i prozore, ali unutra nije bilo ostavljeno nita osim kra i po kojeg uvelog lista, ve doplovilog sa mladog drvea koje je poelo prevrtati kamene blokove plonika. Nisam video nikakav znak prisustva ljudi-pljakaa, ali je bilo ivotinjskog izmeta, ponegde i perja i razasutih ivotinjskih kostiju.
	Ne znam koliko sam duboko u kopno zaao. Meni se inilo da sam prevalio ligu, ali moglo je to biti i mnogo manje. Pomisao da u izgubiti prevoz "Samruom" nije me mnogo uznemiravala. Ja sam peice prevalio vei deo puta od Nesusa do planinskog rata; koraci su mi jo bili neskladni, ali su mi tabani otvrdli na palubi. Poto se nikad nisam stvarno navikao na noenje maa o pojasu, isukao sam krakemar i zatim ga nosio preko ramena, kao to sam ranije, esto, nosio Terminus Est. Letnje sunano svetlo sadravalo je onu posebnu, raskonu toplinu koju dobija kad se u jutarnji vazduh ve uvukao nagovetaj hladnoe. Uivao sam u toj toplini, a uivao bih i vie, u tiini i osami takoe, da nisam razmiljao ta u rei Dorkas, ako je naem, i ta bi ona mogla rei meni.
	Da sam samo znao ta e biti, mogao sam sebi utedeti tu brigu; naiao sam na Dorkas ranije nego to sam razumno mogao oekivati, a tada nisam razgovarao sa njom - niti mi je ona ita rekla, niti me je, ak, ako sam dobro ocenio, uopte videla.
	Bio sam ve odavno iziao iz podruja u blizini reke, gde su graevine nekad bile velike i stamene, i uao u oblast manjih, znatno ruevnijih zdanja koja su nekada morala biti prodavnice i stambene kue. Ne znam ta me je vodilo ka njenoj kui. Nije se ulo plakanje, ali se moda zauo neki sitan zvuk, koji nisam svesno primetio, kriput arke na vratima ili struganje cipele o tlo. Moda je posredi bio samo miris cveta koji je nosila; jer kad sam je video, imala je u kosi zadenut kozlac, pegasto beo i sladak kao to je sama Dorkas uvek bila. Sigurno ga je donela na to mesto sa tom namerom, a uveli cvet maka izvadila i odbacila kad je privezala svoj amac. (Ali eto gde sam iskoraio ispred sopstvene prie.)
	Pokuao sam da uem u tu zgradu s prednje strane, ali pod je bio truo i delovi su mu padali u prostor podruma, zato to su se i svodovi ispod poda raspali. Magacin, koji se nalazio sa zadnje strane, bio je manje otvoren; tiha staza u senci, zelena od paprati, nesumnjivo je bila, nekada, opasna uliica, pa su vlasnici prodavnice nainili ka njoj samo vrlo male ili nikakve prozore. Meutim, naao sam jedna uzana vrata skrivena pod brljanom, vrata ije je gvoe bilo, dejstvom kie, pojedeno kao eer, a hrastovina pretvorena u tronu buavu masu. Stepenite, gotovo sasvim ouvano, vodilo je na sprat.
	Kleala je, leima okrenuta meni. Uvek je bila vitka; sad su me njena plea podseala na drvenu stolicu o iji naslon je neko okaio ensku bluzu. Njena kosa, najbleem zlatu slina, bila je ista - neizmenjena jo od kad sam je prvi put video u Bati venog sna. Ispred Dorkas je, na odru, lealo mrtvo telo onog starca koji je, u toj Bati, nekada, motkom otiskivao svoj mali amac; sad su mu lea bila tako ispravljena, a lice, u smrti, tako mladalako, da sam ga jedva prepoznao. Na podu pokraj nje bila je neka korpa, ni velika ni mala, i jedan up za vodu, zatvoren epom od plute.
	Nisam rekao nita, gledao sam je neko vreme, a onda sam otiao. Da je ve dugo provela tu, ja bih je pozvao i zagrlio. Ali tek je bila stigla, pa videh da je to nemogue. Sve ono vreme koje sam utroio putujui od Traksa do Diuturnskog jezera, pa sa jezera do rata, i sve vreme koje sam proveo kao zatvorenik Vodalusov, i najzad na plovidbi uz ol, ona je iskoristila da se vrati ovamo, u svoju kuu, gde je stanovala pre vie od etrdeset godina, iako je kua dospela u stanje raspadanja.
	Ba kao to sam i ja dospeo u stanje raspadanja, ja, davni predak, ovek oko koga je prastarost zujala kao roj muva oko mrcine. Ne oterae me u starost ni um Teklin, ni autarhov, ni one stotine umova sadrane u njegovom. Ne, ne zbog njihovih uspomena, nego zbog svojih sam ostario dok sam razmiljao o trenucima kad je Dorkas treperila pored mene na smeoj stazi plutajue travuljine, kad smo oboje bili skroz mokri i kad nam je bilo hladno, i kad smo zajedno pili iz Hildegrinove boice kao dve bebe, to smo zapravo i bili.
	Nisam mario kuda idem posle toga. Otiao sam pravo niz jednu dugaku ulicu koja je silovito ivela svojom tiinom, a kad je njoj najzad doao kraj, skrenuo sam nasumce. Posle izvesnog vremena stigao sam do ola, bacio pogled nizvodno i video "Samru" ukotvljenu na zakazanom mestu. Ne bi me toliko zaprepastio ni bazilosaur da je tog trenutka doplovio sa otvorenog mora.
	Nekoliko trenutaka posle toga spopade me rulja osmehnutih mornara. Kapetan mi je stiskao aku govorei: "Bojao sam se da smo stigli prekasno. Zamiljao sam te kako se bori za ivot, nadomak reke, a mi jo pola lige daleko."
	Prvi oficir, ovek tako stravino glup da je verovao da kapetan meu nama predstavlja vou, poe da me tape po leima govorei: "Ma dao bi on njima bitku i te kakvu!"

	                            
 33. CITADELA AUTARHA

	Iako mi je srce razdirala svaka liga koja me je od Dorkas udaljavala, prijalo je, vie nego to ti opisati mogu, biti opet na "Samrui", posle onog suoenja sa praznim, tihim jugom.
	Palube te lae imale su onu neistu, ali divnu belinu drveta nedavno rezanog. Ribali su ih svakog dana jednim velikim otiraem koji su nazivali "medved" - to je zapravo bilo neto kao mali ilim, namenjen da se pomou njega strue podloga, nainjen splitanjem starih konopaca; posada ga je morala prevui - ali sa optereenjem, naime kad na njega sednu dva naa debela kuvara - preko svih dasaka paluba, sve do poslednjeg pedlja, svako jutro pre doruka. Pukotine izmeu dasaka bile su zapeaene katranom, tako da su palube izgledale kao terase poploane tako da se dobije smela, arobna ara.
	Bila je to laa visokog pramca, sa pramanom gredom koja se povijala unazad, ka palubi. Preko zelenih voda zurila su oba njena oka, sa zenicama velikim kao tanjir i duicama naslikanim pomou najblistavije raspoloive nebeskoplave boje, da pomognu lai u traenju puta; ispod levog bilo je sidro.
	Ispred pramane grede nalazila se, odozgo pridrana trougaonim drvenim draem, koji je i sam bio izrezbaren, izbuen, pozlaen i obojen, simbolina figura broda - ptica besmrtnosti. Imala je ensku glavu, a lice izdueno i aristokratsko, sa majunim crnim oima, lice ija je bezizraajnost predstavljala velianstveni komentar o sumornoj smirenosti onih koji nikada nee upoznati smrt. Obojena drvena pera rasla su iz njene drvene glave, sputala se kao odea sve do plea njenih i produavala se i uvijala da joj podre, odozdo, poluloptaste dojke; ruke su joj bile krila dignuta uvis i zabaena unazad, krila koja su zlatnim i grimiznim, dugakim perima delimino zaklanjala taj drveni dra, a vrhovima dosezala iznad vrha pramane grede. Ja bih smatrao da to bie ivi iskljuivo u priama - a to su, nesumnjivo, mislili i mornari - da nisam video autarhove anpilke.
	Uz desnu stranu pramane grede iao je, izmeu krila ove samru-ptice, dugaki kosnik. Prednja katarka, samo neto malo dua od tog kosnika, dizala se iz prednje, neto uzdignute, palube. Ta katarka bila je nagnuta napred da bi za prednja dva jedra, u vidu dva uspravna izduena trougla jedan iza drugog, bilo vie mesta; zato je nastajao privid da su ta dva jedra, mueniki teglei napred, uspela da pomaknu tu katarku iz njenog uspravnog poloaja. Glavna katarka stajala je uspravno kao i onaj bor koji je nekad bila, ali je zadnji jarbol bio unazad nagnut, tako da su vrhovi ta tri jarbola bili meusobno znatno vie razmaknuti nego njihove osnovice. Na srednjoj i zadnjoj katarci nalazila se po jedna poprena greda, postavljena koso - tako da je jedan kraj bio vrlo nisko, a drugi vrlo visoko, a obe te grede bile su napravljene tako to su kaiima spojena po dva drvena dela, svojevremeno itava mlada stabla; debljina njihova nije bila s kraja na kraj jednaka. Za te dve dvojne grede bilo je po jedno jedro okaeno, tako da su te dve katarke imale, zajedno, samo dva jedra, trouglasta, boje re.
	Brodsko korito bilo je ispod vode obojeno belom bojom, a iznad vode crnom, izuzimajui simbolinu figuru i oi koje sam ve pomenuo i ogradu uzdignute zadnje palube, obojenu u skerletnu crvenu boju da bi se simbolizovao kapetanov visoki status i njegov krvavi istorijat.
	Ta zadnja uzdignuta paluba zapremala je, zapravo, jedva estinu ukupne duine lae "Samru", ali tu su bili i krmanoki toak i orman sa brodskim kompasom; davala je i najbolje mogunosti za osmatranje, zapravo najbolje ako se izuzmu pogodnosti koje ima onaj ko osmatra sa jarbolskih konopaca. Jedino stvarno naoruanje ovog broda, jedan top na obrtnom postolju, ne mnogo vei od Mamilianovog, nalazilo se takoe na toj zadnjoj palubi, podjednako spremno da tue i gusare i pobunjene mornare. Neposredno iza zadnje ograde dve gvozdene nosee ipke, povijene tanano poput cvrkovih rogova, drale su po jednu mnogofacetnu lanternu, jednu najblee crvene boje, a jednu zelenu kao meseina.
	Sledee veeri stajao sam pored tih lanterni, oslukujui potmuli puls bubnja, blago pljuskanje dugakih vesala i pesmu veslaa, a onda ugledao prva svetla du obale. Bio je to umirui rub grada, stanite najsiromanijih od najsiromanijih meu siromanima - to je samo znailo da se tu nalazi ivi rub grada, da se dominion smrti tu okonava. Tu su se ljudska bia spremala na poinak, moda jo delei izmeu sebe onaj obrok kojim se kraj dana obeleava. Video sam hiljadu dobrota u svakoj od tih svetlosti, zauo hiljadu to se pripovedaju pokraj ognjita. U izvesnom smislu vratio sam se kui; ista ona pesma koja me je u prolee gonila da iz grada krenem, sad me je vraala:

	Haj'mo, brao, veslajmo,
	mat'ca je protiv nas.
	Haj'mo, brao, veslajmo,
	Bog je uz nas.
	Haj'mo, brao, veslajmo,
	vetar je protiv nas.
	Haj'mo, brao, veslajmo,
	Bog je uz nas.

	Nisam mogao da se ne zapitam ko te noi kree od kue.
	U svakoj dugoj prii, ako je ispripovedana istinito, nai e se svi oni inioci koji su doprineli ljudskoj drami jo od kad je prvi primitivni brodi dospeo na obale Lune: ne samo uzviena dela i nena oseanja nego i groteskerija, sprdnja i tako dalje. Trudio sam se da ovde napiem neukraenu istinu, bez iole brige da e ti, itaoe, zakljuiti da su neki delovi slabo verovatni, a drugi bljutavi; ako je planinsko ratovanje bilo pozornica junakih postignua (vie tuih nego mojih), a moje zatoenitvo kod Vodalusa vreme uasa i moja plovidba laom "Samru" predah smirenosti, sad stiemo do kominog dela.
	Primakli smo se onom delu grada u kome stoji Citadela - a to je juni, ali ne najjuniji deo - jedrei, i to po danu. Posmatrao sam istonu obalu, suncem pozlaenu, veoma pomno, i rekao kapetanu da me iskrca na one ljigave stepenice sa kojih sam nekada kretao u plivanje i u tue; kapetan me je tu i iskrcao. Nadao sam se da u proi kroz kapiju nekropolisa i zatim ui u Citadelu kroz ono srueno mesto u tvravskom zidu, koje se nalazi blizu Matahinske kule; ali kapija je bila zatvorena i zakljuana, a nije se pojavila ni ma kakva na zgodu doava grupa straara-dobrovoljaca koja bi me pustila unutra. Zato bejah prinuen da peaim mnogo lanaca daleko, do ruba groblja, pa onda jo nekoliko lanaca du tvravskog zida, do kule u njemu.
	Na tom mestu naioh na brojnu strau koja me izvede pred svoga oficira. Ovaj je, kad sam mu rekao da sam muitelj, pretpostavio da sam jedan od onih jadnika koji, najee pri nailasku zime, pokuavaju da se ulane u taj esnaf. Doneo je odluku (koja bi bila sasvim ispravna da je tano pretpostavio) da budem izbievan; onda sam, da bih to spreio, bio prinuen da dvojici njegovih ljudi polomim paleve na rukama, njega da doepam u jedan zahvat koji mi nazivamo maence i loptica i onda, ne isputajui ga, da zatraim da me on odvede pred svoga stareinu, kastelana.
	Priznajem da sam bio obuzet izvesnim strahopotovanjem zbog pomisli da u izai pred tog zvaninika, koga jedva da sam ijednom video tokom svih godina koje sam proveo kao egrt u tom utvrenju kojim je on zapovedao. Naoh da je to jedan stari vojnik, srebrnokos, sakat u nogu jednako kao ja. Oficir je mucao svoje optube dok sam ja kraj njega stajao: da sam njega lino napao i (ovo drugo nije bilo istina) vreao, da sam osakatio dvojicu njegovih ljudi i tako dalje. Kad je zavrio, kastelan je preneo pogled sa mene na njega, pa opet na mene, zatim mu je rekao da moe ii, a meni je ponudio da sednem.
	"Nenaoruan si", ree on. Njegov glas bio je promukao, ali blag, kao da se esto morao zbog izvikivanja zapovesti naprezati.
	Priznadoh da jesam.
	"Ali bio si u borbi, a bio si i u dungli severno od planina, gde se nijedna bitka nije vodila jo od kad su nas udarili u bok, preavi preko Uroborosa."
	"To je istina", rekoh. "Ali kako ti to moe znati?"
	"Ta rana na tvojoj butini je od njihovog koplja. Nagledao sam se takvih rana dovoljno, pa ih prepoznajem. Zrak se odbio od kosti i sevnuo nazad kroz meso. Mogao si to zadobiti, valjda, i da si bio na drvetu i da te je pogodio hastarus sa zemlje, ali najverovatnije je da si bio uesnik u konjikom juriu na peadiju. Ali nisi bio katafrakt, inae te oni ne bi sredili tako lako. Polukopljanici?"
	"Samo laki iregularci."
	"Morae mi o tome priati kasnije, jer si, sudei po naglasku, ovek iz grada, a iregularci su veinom eklektici i njima slini. Ima, na stopalu, dvostruki oiljak, beo i ist, sa razmakom od oko pola pedlja izmeu dve brazde. To je bio ugriz slepog mia-krvopije, a tako veliki oiljci te vrste ne mogu se zadobiti nigde osim u pravoj dungli, na struku sveta. Kako si dospeo tamo?"
	"Na letei amac se sruio. Zarobili su me."
	"Pa si pobegao?"
	Da je to potrajalo jo trenutak, bio bih prinuen da govorim o Agiji i zelenom oveku i o mom putovanju kroz dungu i do ua ola, a to su bile visoke teme koje nisam eleo da otkrivam tako olako. Umesto da mu odgovorim, izgovorih rei vlasti primenjljive na Citadelu i njenog kastelana.
	Imajui u vidu da je hrom, ostavio bih ga da sedi da sam mogao; ali on je skoio na noge i salutirao, a onda pao na kolena da mi poljubi ruku. Tako je postao (mada to nije mogao znati) prvi koji mi je odao poast; za to se, kao nagrada, dobija pravo na po jednu privatnu audijenciju svake godine - mada on takav prijem jo nijednom nije zatraio, a moda nikad i nee.
	Sad je bilo nemogue da nastavim u takvoj odei. Da sam tako neto zatraio, stari kastelan bi umro od sranog udara, a za moju bezbednost je bio toliko zabrinut da bih, u sluaju ma kakvog izlaenja inkognito, bio praen bar jednom etom halebardira koji bi vrebali unaokolo. Ubrzo se naoh odeven u laki jazerant-oklop sainjen od mnotva povezanih manjih ploa boje lapis lazulija, sa dijademom na glavi, to je bilo dopunjeno koturnama, debelim izmama koje su mi sezale do kolena; dobio sam i ezlo od ebonovine i irok ogrta od damasina, damasta sa izvezenim srebrnim i zlatnim cvetovima, koji je bio dodatno ukraen satrunulim biserima. Svi ti odevni predmeti bili su neopisivo drevni; izvueni su iz jednog spremita koje je preostalo jo iz one epohe kad je Citadela bila stanite izvesnih autarha.
	I zato umesto da u nau kulu uem, kao to sam planirao, u istom onom ogrtau u kome sam iz nje krenuo, vratih se kao neprepoznatljivo bie, u kitnjastoj svetkovinskoj odei, mrav kao kostur, hrom i sa jezivim oiljcima. Tako izgledajui, uao sam u radnu sobu majstora Palaemona i siguran sam da sam ga uplaio maltene nasmrt, jer mu je samo nekoliko trenutaka pre toga saopteno da se autarh nalazi u Citadeli i da eli s njim da razgovara.
	Stekao sam utisak da je, posle mog odlaska, mnogo ostario. Moda je to bilo naprosto zato to sam ga pamtio ne onakvog kakav je bio na dan mog izgnanstva, nego onakvog kakav se pojavljivao u naoj maloj uionici kad sam bio deak. Ipak, dopada mi se pomisao da je bio pritisnut brigom za mene, a ovo ak i nije neverovatno. Oduvek sam bio njegov najbolji ak i najomiljeniji pojedinac; njegov je glas, sumnje nema, bio taj koji se usprotivio glasu majstora Gerlousa i spasao mi ivot; on je bio taj koji mi je dao svoj ma.
	Ali bez obzira na to da li je brigama bio zaokupljen malo ili mnogo, inilo se da mu je lice sada izbrazdano dublje nego pre; a njegova proreena kosa, koju sam ranije smatrao sedom, imala je sad onu utu boju koja se via kod stare slonovae. Kleknuo je i poljubio moje prste i kao da se veoma iznenadio kad sam mu pomogao da ustane i rekao mu da opet sedne za svoj sto.
	"Previe ste ljubazni, autare", ree on. Dodao je, upotrebljavajui jednu staru izreku: "Vaa milosrdnost protee se od sunca do Sunca."
	"Zar nas se ne sea?"
	"Da li ste bili zatoeni ovde?" Zurio je u mene kroz ta udno uklopljena soiva koja su za njega bila jedino sredstvo da uopte ita vidi i ja zakljuih da se njegov vid, dugo pre mog roenja istroen nad izbledelim mastilom esnafske dokumentacije, svakako jo pogorao. "Muke ste pretrpeli, vidim. Ali odve sirove, nadam se, da bi mogle na rad biti."
	"Nije ovo nastalo vaim dejstvom", rekoh, dotiui oiljke na svom obrazu. "Ali jedno vreme jesmo bili zatoeni u ublijeti ispod ove kule."
	Uzdahnuo je - plitkim starakim dahom - i spustio pogled ka sivilu razasutih papira na svome radnom stolu. Progovorio je, ali ja te rei nisam uspevao da ujem, pa sam ga morao zamoliti da ih ponovi.
	"Nastupilo je", ree on. "Znao sam da e doi, ali sam se nadao da u tada biti mrtav i zaboravljen. Hoete li nas otpustiti, autare? Ili nam dati neki drugi zadatak?"
	"Jo nismo odluili ta emo uiniti sa tobom i sa esnafom kome slui."
	"Uzaludno e biti. Ako vas vream, autare, molim da mi oprostite zbog mojih godina... ali, svejedno, nee biti koristi. Na kraju ete uvideti da su vam potrebni ljudi koji e raditi ovo to mi radimo. Na posao moete nazvati leenjem, ako elite. esto je tako nazivan. Ili obredom, nazivan je i tako. Ali nai ete da se sama stvar, ako je maskiramo, pretvara u neto jo stranije. Hoete li stavljati u zatvore one ljude koji ne zasluuju smrt? Uvideete da je to mona vojska u lancima. Otkriete da drite i neke zatvorenike ije bi bekstvo bilo previe tetno, a i da su vam potrebne sluge koje e izvriti pravdu nad onima koji su izazvali smrt, u najveim mukama, desetina drugih ljudi. Ko e drugi to raditi?"
	"Niko nee izvravati onakvu pravdu kao vi. Kae da se naa milost prua od sunca do Sunca, a mi se i nadamo da je tako. Svojom milou daemo brzu smrt ak i najopakijima. Ne zato to imamo ikakvo saoseanje sa njima, nego zato to je nepodnoljivo da dobri ljudi provode ceo ivot zadajui bol."
	On die glavu, njegova soiva sevnue. Tad sagledah, samo u tom jednom trenutku od tolikih godina tokom kojih sam ga poznavao, kakav je bio kao mladi. "Moraju to da ine dobri ljudi. Loe ste savete dobili, autare! Nepodnoljivo je da to rade zli ljudi."
	Osmehnuo sam se. Njegovo lice, onakvo kakvo sam u tom asu video, podsetilo me je na neto to sam jo pre vie meseci bio potisnuo iz svog uma. Na injenicu da je ovaj esnaf moja porodica i da je ovo sav dom to u ga ikad imati. Ako ovde ne budem mogao da naem prijatelje, neu nigde na svetu nijednog prijatelja nai. "Neka ostane izmeu nas, majstore", rekoh mu, "ali mi smo zakljuili da to ne treba da se radi uopte."
	Nije odgovorio, a ja po izrazu njegovog lica videh da nije ni uo ta sam rekao. Sluao je samo zvuk moga glasa; sumnja i radost treperili su preko njegovog istroenog, starog lica kao senka i svetlost plamena.
	"Da", rekoh. "Severijan je." Dok se on borio da opet uspostavi kontrolu nad sobom, otiao sam do vrata i uzeo svoju jahaku torbicu, koju je, po mom nareenju, bio doneo jedan od oficira. Bio sam je umotao u ostatak mog fuliginskog esnafskog ogrtaa, koji je sad bio izbledeo, tako da se sveo na puko rastocrno. Rairio sam ogrta preko radnog stola majstora Palaemona, otvorio torbicu i prosuo njenu sadrinu. "Ovo je sve to smo vratili", rekoh.
	Osmehnuo se na isti nain kao kada je, u uionici, uspevao da me uhvati u nekoj maloj pogreci. "To i presto? Hoe li mi o tome priati?"
	I priao sam. Potrajalo je dugo, a zatitnici moji kucali su vie puta na vrata da se uvere da mi se nita loe nije desilo; konano naredih da nam donesu jelo. I kad su od fazana ostale samo kosti, kad su kolai pojedeni, a vino popijeno, na razgovor je jo trajao. Tad mi je pala na um pomisao koja se okonala ovim zapisom o mom ivotu. Prvobitna mi je namera bila da ponem od onog dana kad sam otiao iz kule i da zavrim danom mog povratka u nju. Takvo izlaganje bi uistinu obezbedilo onu simetriju koja umetnicima toliko mnogo znai, ali ubrzo sam uvideo da niko ne bi mogao razumeti moje pustolovine ako ne bi znao i neto o mom detinjstvu. U istom smislu neki delovi moje prie ostali bi neceloviti ako je ne bih produio (to predlaem da sad uinim) i na nekoliko prvih dana posle mog povratka. Moda e ovo to sam nekako uspeo da napiem nekome biti Zlatna knjiga. Uistinu, sva moja lutanja moda su bila samo posledica vetog zahvata kojim su se oni bibliotekari posluili da bi zavrbovali jo lanstva za svoj esnaf; ali moda je ak i to vie nego to se mogu nadati.

	                            
 34. KLJU VASELJENE

	Kad je uo sve, majstor Palaemon je priao hrpici mojih stvari i uzeo ono to je od Terminus Esta jedino preostalo: drku sa jabukom i srebrnim rukotitnikom. "Bila je to dobra paloina", ree on. "Zamalo sam ti smrt tvoju dao; ali bila je dobra paloina."
	"Uvek smo je sa ponosom nosili i nikad nismo imali razloga da se na nju poalimo."
	Uzdahnuo je, a dah kao da mu je zapeo u grlu. "Nema je vie. Seivo je ma, a onaj nametaj oko seiva - nije ma. Esnaf e negde sauvati ove delove, kao i tvoj ogrta i jahaku torbicu zato to je to pripadalo tebi. Kad ti i ja budemo vekovima mrtvi, starci kao ja pokazivae te predmete svojim kalfama. alosno je to nemamo i seivo. Mnogo godina sam koristio taj ma pre nego to si ti doao u esnaf i nikad mi ni na pamet nije palo da e nastradati u borbi protiv nekog avoljeg oruja." Spustio je na sto opalnu jabuku drke i pogledao me namrteno. "ta te mui? Video sam ljude koji su se, poto su im oi iskopane, trgli manje nego ti sad."
	"Postoje mnoge vrste oruja koja su, kako ti ree, avolja, oruja kojima se elik ne moe odupreti. Videli smo poneto od takvih oruja kad smo bili u Orithiji. Tamo ima na desetine hiljada naih vojnika koji zadravaju neprijatelja vatrenim kopljima, dilitima, maevima iskovanim ravije nego to je to Terminus Est bio. Njihovi dosadanji uspesi zasnivaju se na tome to Ascijanci nemaju mnogo tih energetskih oruja, a nemaju ih mnogo zato to nemaju energetske izvore potrebne za njihovu proizvodnju. ta e se desiti ako Urtu bude dato Novo Sunce? Nee li Ascijanci tada biti u stanju da iskoriste njegovu energiju bolje nego mi?"
	"To bi moglo biti", potvrdi majstor Palaemon.
	"Razmiljali smo zajedno sa ranijim autarsima - naom esnafskom braom, ako emo se tako izraziti, u novom esnafu. Majstor Malrubius je rekao da se, u modernim vremenima, samo na prethodnik odvaio da krene na test. Kad dodirnemo umove drugih, esto nalazimo da su odbili test zato to su smatrali da bi nai neprijatelji, koji su zadrali toliko vei deo drevnih nauka, izvukli veu korist. Nije li mogue da su oni bili u pravu?"
	Pre nego to je odgovorio, majstor Palaemon je dugo razmiljao. "Ne mogu rei. Ti misli da sam mudar zato to sam ti nekad drao nastavu, ali ja, za razliku od tebe, nisam bio na severu. Video si vojske Ascijanaca, a ja nikad nijednog Ascijanca ne videh. Laska mi kad me pita za miljenje. Ipak - ako je suditi po svemu to si rekao, oni su kruti, uporno se dre svojih naina. Nagaam da je meu njima malo onih koji se bave nekim osobitim razmiljanjem."
	Slegnuo sam ramenima. "To vai u svakom agregatu, majstore. Ali kao to kae, moe biti da je meu njima to u veoj meri izraeno. A ono to naziva njihovom tvrdoom, uasno je - to je mrtvilo neverovatnih razmera. Svaki Ascijanac vien pojedinano izgleda kao mukarac ili ena, ali kad su zajedno, oni su kao maina od drveta i kamena."
	Majstor Palaemon je ustao, priao brodskom prozoriu i pogledao napolje, ka mnotvu kula. "Suvie smo kruti mi ovde", ree. "Suvie smo kruti u naem esnafu i u Citadeli. Mnogo mi kazuje to to si ih ti, koji si ovde odgajen, tako sagledao; mora biti da su zaista nesavitljivi. Mislim da je mogue da e uprkos ascijanskoj nauci, koja moe biti manje delotvorna nego to to ti pretpostavlja, narod Komonvelta uspenije okrenuti nove okolnosti u svoju korist."
	"Mi nismo ni savitljivi, ni nesavitljivi", rekoh. "Osim to imamo neobino dobro pamenje, mi smo obian ovek."
	"Ne, ne!" Majstor Palaemon udari po stolu, a lee opet sevnue. "Ti si izuzetan ovek u jednom obinom vremenu. Kad si bio mali egrt, istukao sam te jednom ili dvaput - toga se ti sigurno sea, znam. Ali ak i kad sam te tukao, znao sam da e postati izuzetna linost, najvei majstor koga e na esnaf ikada imati. A majstor e biti. ak i ako uniti na esnaf, izabraemo te!"
	"Ve smo ti rekli da nameravamo esnaf da reformiemo, a ne da ga unitimo. ak nismo ni sigurni da smo merodavni da to uradimo. Ti nas potuje zato to smo zauzeli najvie mesto. Ali mi smo na njega dospeli sluajno i toga smo svesni. I na prethodnik je na njega doao sluajno, a umovi koje nam je on doneo i koje ak i sad dotiemo vrlo slabo, nisu, osim nekoliko izuzetaka, umovi genija. Uglavnom su to obini ljudi, mornari i zanatlije, seljanke i bludnice. Veina ostalih su usijane glave i drugorazredni uenjaci, od one vrste kojoj se Tekla smejala."
	"Nisi se ti samo uselio u najvie mesto", ree majstor Palaemon. "Ti si postao to mesto. Ti si drava."
	"To nismo. Drava su svi ostali - ti, kastelan, oni oficiri napolju. Mi smo narod, Komonvelt." Dok ovo nisam izgovorio, ni ja nisam znao da je tako.
	Podigao sam smeu knjiicu. "Ovo emo zadrati. Bila je to, kao i tvoj ma, jedna od dobrih stvari. Pisanje knjiga bie opet podstaknuto. U ovoj odedi nema depova; ali moda e pomoi ako bude vieno da nosimo knjigu kad budemo izlazili odavde."
	"Gde e je nositi?" Majstor Palaemon nagnu glavu na jednu stranu kao kakav stari gavran.
	"U Kuu Apsoluta. Bili smo van dodira, ili je stari autarh bio van dodira, ako eli tako da postavi stvar, ve vie od mesec dana. Moramo videti ta se deava na frontu, moda i poslati pojaanja." Pomislih na Lomera i Nikaretu i na druge zatoenike u predsoblju. "Imamo i druge zadatke tamo", rekoh.
	Majstor Palaemon se gladio po vilici. "Pre nego to poe, Severijane - autare - da li bi eleo da obie elije u ime starih vremena? Ne verujem da je tim drugarima napolju poznato postojanje onih vrata koja vode ka zapadnom stepenitu."
	To je najmanje upotrebljavano stepenite u Matahinskoj kuli, moda i najstarije. Svakako je od svih stepenita najmanje menjano u odnosu na svoje prvobitno stanje. Stepenici su uzani i strmi, navijeni oko jednog sredinjeg stuba koji je crn od re. Vrata dvorane u kojoj sam ja, kao Tekla, svojevremeno bio podvrgnut napravi zvanoj "revolucionarka" stajala su poluotvorena, pa sam, iako nismo ulazili, video prastare mehanizme unutra: uasavajue, ali meni ipak manje strane od blistavih, ali daleko starijih stvari u Boldandersovom dvorcu.
	Ulaenje u ublijetu znailo je povratak neemu za ta sam ja, od vremena kad sam krenuo za Traks, mislio da je nestalo zauvek. Ipak, metalni hodnici sa dugim redovima vratiju bili su neizmenjeni, a kad sam poeo zavirivati kroz prozorie na njima, video sam poznata lica, lica onih istih mukaraca i ena koje sam hranio i uvao kao kalfa.
	"Bled si, autare", ree majstor Palaemon. "Oseam da ti drhti ruka." (Ja sam ga malo pridravao u hodu, drei ga jednom rukom za miicu.)
	"Zna da naa seanja nikad ne blede", rekoh. "Za nas atlena Tekla jo i sad sedi u jednoj od tih elija, a kalfa Severijan u drugoj."
	"Zaboravih. Da, to mora biti strano za vas. Mislio sam da te odvedem do atlenine stare elije, ali ti bi moda radije da je ne vidi."
	Zahtevao sam da i do te elije odemo; ali kad smo stigli, unutra je bio novi klijent, a vrata su bila zakljuana. Rekoh majstoru Palaemonu da pozove brata na dunosti da nas pusti unutra; potom sam jedan trenutak stajao i gledao taj tesni krevet i taj majuni sto. Najzad primetih klijenta, koji je sedeo na jedinoj stolici, oiju silno rairenih; na njegovom licu bio je neopisiv izraz, sainjen od meavine nade i upitanosti. Zapitah ga da li me zna.
	"Ne, uzvieni."
	"Mi nismo nikakav uzvieni. Mi smo tvoj autarh. Zbog ega si ovde?"
	Ustao je, onda pao na kolena. "Nevin sam! Verujte mi!"
	"Neka bude tako", rekoh. "Verujemo ti. Ali elimo da nam kae za ta si optuen i kako se dogodilo da te osude."
	On poe, ciavim glasom, da lije jednu od najzamrenijih i najsmuenijih pria od svih koje sam ikad uo. Njegova snaha je sa svojom majkom namestila zaveru protiv njega. Rekle su da je tukao svoju enu, da je zanemarivao svoju bolesnu enu, da je ukrao od nje izvesne sume novca koje je njoj poverio njen otac, a u koje svrhe - to su njih dve razliito kazale. Objanjavajui sve ovo (i jo mnogo tota), hvalio se koliko je pametno razotkrio podvale, trikove i lai drugih osoba koje su ga poslale u ublijetu. Rekao je da to pomenuto zlato nikad nije postojalo, ali i da je njegova tata iskoristila deo tog zlata da podmiti sudiju. Kazao je da nije ni znao da mu je ena bolesna i da joj je doveo najboljeg lekara koga je, s obzirom na svoje imovno stanje, mogao dobaviti.
	Kad sam ostavio tog klijenta, otiao sam u susednu eliju i sasluao tamonju klijentkinju; zatim sam poao u sledeu eliju, pa u sledeu, ukupno u etrnaest. Jedanaest klijenata je pokuavalo da me ubedi u svoju nevinost, pri emu su neki to radili bolje od onog prvog, a neki ak i gore; ali nisam naao nijednog ija bi me ubeivanja uverila. Troje priznadoe da jesu krivi (mada se jedan zakleo, rekao bih iskreno, da, iako jeste poinio veinu zloina za koje je optuen, takoe jeste optuen i za nekoliko drugih zloina koje nije poinio). Dvoje od to troje obeae iskreno da nee uiniti vie nita to bi ih u ublijetu vratilo ako ih samo pustim na slobodu - i ja ih pustih. Tree od to troje bila je jedna ena koja je krala decu i prisiljavala ih da slue kao nametaj u jednoj sobi koju je samo za to izdvojila - u jednom sluaju je i zakucala ake neke devojice za donju stranu jedne male stone ploe, tako da je devojica postala uspravni nosei deo stola - i koja mi je rekla, iskrenou po svemu sudei jednakom, da je sigurna da bi se vratila svojoj, kako ree, maloj zabavi, jer je to jedino delovanje koje nju stvarno zanima. Nije zatraila da bude putena na slobodu, nego samo da njena kazna bude preobraena u obinu robiju. Bio sam siguran da je luda; ali nita u njenom govoru, niti u njenim bistrim plavim oima nije ukazivalo na ludilo; tavie, ona ree da je pre suenja upuena na pregled i da je utvreno da je mentalno normalna. Dotakao sam njeno elo Novom Kandom, koja, meutim, ostade jednako nepromenjena kao to je stara Kanda bila kad sam je pokuao upotrebiti da pomognem Jolenti i Boldandersu.
	Ne mogu se oteti mislima da sila, olienana u obe Kande, potie od mene i da je to razlog to njihovo zraenje, za koje drugi kau da je toplo, meni izgleda hladno. Ova misao je psiholoki ekvivalent one bolne praznine u nebu, za koju sam se, dok sam spavao u gorama, plaio da u u nju pasti. Tu misao odbacujem i plaim je se zato to tako grozniavo elim da bude istinita; kad bi u njoj postojao makar i najmanji odjek istine, ja bih ga, ini mi se, otkrio u sebi. Ali ne primeujem ga.
	Postoji, osim tog nedostatka unutranjeg oseanja, jo nekoliko dubokih razloga zbog kojih u tu misao ne bi trebalo poverovati; najvaniji i najubedljiviji od tih razloga, reklo bi se i nezaobilazan, sastoji se u tome to je Kanda, van svake sumnje, vratila Dorkas u ivot posle mnogo decenija smrti - pre nego to sam ja uopte znao da Kandu nosim.
	ini se da je ovaj dokaz presudan; ali, opet, i nisam ba siguran da je tako. Jesam li ipak znao? ta zapravo znai znati? Pretpostavljao sam da sam bio u nesvesti kad je Agija kriom ubacila Kandu u moju jahaku torbicu; ali mogue je da sam tada bio samo oamuen, a i da nije tako, mnogi su odavno verovali da onesveene osobe ostaju svesne svoje okoline i reaguju, u sebi, na govor i muziku. Kako drugaije objasniti snove prouzrokovane spoljanjim zvucima? Pa, najzad, koliki deo mozga ostaje u nesvesti? Ne ceo mozak, jer onda srce ne bi kucalo, plua vie ne bi disala. Seanje je velikim delom hemijsko. Sve to ja, zapravo, imam od Tekle i biveg autarha jeste u osnovi hemijske prirode - lekarije su samo pomogle da vieslojna jedinjenja misli uu u moj mozak kao podaci. Zar ne postoji mogunost da izvesni podaci budu hemijski utisnuti u na mozak ak i tokom onih razdoblja kad je privremeno prestalo elektrino dejstvo, od koga naa svesna misao zavisi?
	Osim toga, ako je izvor tih energija u meni, zato bi se neophodan uslov njihovog dejstvovanja sastojao u tome da ja budem svestan prisustva Kande, ili, jednako, zato bi moja svest bila bitna ako bi energije poticale iz Kande same? S jednakim uinkom bi mogao biti i jak uticaj neke druge vrste, a upravo takav je mogao nastati zbog onog naeg vrtoglavog prodora u sveti prostor pelerinki i zbog injenice da smo Agija i ja izili nepovreeni iz te nesree u kojoj su ivotinje nastradale. Iz te katedrale otili smo u Botaniku batu i ja sam tamo, pre naeg ulaska u Vrt beskrajnog sna, video bun prekriven Kandama. U to vreme sam verovao da je Kanda dragi kamen, ali zar ne postoji mogunost da je to trnje ipak nagovetavalo Kandu? Nai umovi esto izvode takve trikove zasnovane na igrama rei. U onoj utoj kolibi naili smo na tri osobe koje su verovale da smo natprirodna bia.
	Ako pretpostavimo da je ta natprirodna mo moja (mada je jasno da nije moja), postavlja se pitanje kako sam je stekao. Iznaao sam dva objanjenja, oba jednako neuverljiva. Jednom smo Dorkas i ja razgovarali o simbolikom smislu stvari iz stvarnog sveta, koje, po uenjima nekih filozofa, zastupaju izvesne stvari vieg reda, a istovremeno su na niem nivou same simbolizovane. Uzmimo jedan nemogue jednostavni primer i pretpostavimo da na nekom potkrovlju umetnik crta breskvu. Ako postavimo tog siromanog umetnika na mesto Inkreatora, moemo rei da njegova slika simbolizuje breskvu, pa time i plodove zemlje, dok blistava krivina same breskve simbolizuje zrelu ensku lepotu. Kad bi u potkrovlje kod tog umetnika uetala jedna takva ena (dogaaj slabo verovatan, ali moramo ga prihvatiti zarad daljeg razvoja teze), ona bi nesumnjivo ostala liena saznanja da su punoa njenih kukova i tvrdoa njenog srca nale sebi odjeke u jednoj koari na stolu pokraj prozora, iako umetnik, moda, ne bi mogao da misli ni na ta drugo.
	Ali ako Inkreator jeste stvarno na mestu tog umetnika, zar nije mogue da takve povezanosti (mada mnoge od njih sigurno ostaju zauvek nesaznatljive ljudskim biima) imaju duboko dejstvo na sastav sveta, ba kao to umetnikova opsednutost moe dati boju njegovoj slici? Ako sam ja onaj koji treba da obnovi mladost Sunca pomou "belog vodoskoka" o kome su mi priali, zar nije mogue da su meni dodeljeni, gotovo nesvesno (ako se taj izraz moe upotrebiti) i osobenosti ivota i svetlosti, osobenosti koje e pripadati obnovljenom Suncu?
	Ono drugo objanjenje koje sam pomenuo teko da je ita vie od praznog umovanja. Ali ako je tana tvrdnja majstora Malrubiusa da e mi oni koji sude meu zvezdama oduzeti mukost ako padnem na njihovom ispitu, nije li takoe mogue da e mi oni i dati neki dar jednako vredan ako ja, kao valjan predstavnik ljudskog roda, postupim u skladu sa njihovim eljama? Meni izgleda da pravednost zahteva da bude tako. A u tom sluaju nije li mogue da njihov dar nadilazi vremenska ogranienja, kao to ih nadilaze i oni sami? Oni hieroduli koje sretoh u Boldandersovom dvoru rekli su da su za mene zainteresovani zato to u stii na tron - a da li bi njihova zainteresovanost bila tako velika da sam samo zaraeni vladar jednog dela ovog kontinenta i nita vie; samo jedan od mnogih zaraenih vladara u dugoj istoriji Urta?
	Mislim da je, kad se sve razmotri, prvo objanjenje verovatnije; ali ni drugo nije sasvim neverovatno. Oba bi nagovetavala da e poslanstvo, na koje sad treba da krenem, uspeti. Krenuu obodrena srca.

	Ipak, postoji i tree objanjenje. Nijedno bie koje je ljudsko, ili priblino ljudsko, ne moe pojmiti umove kao to su Abajin, Erebusov i umovi ostalih takvih. Njihova mo je iznad granica shvatljivog i ja sad znam da bi nas oni mogli smrviti za jedan dan kad ne bi postojala injenica da u njihovom raunanju samo porobljavanje predstavlja pobedu, a unitavanje ne. Ona velika undina koju sam video bila je njihovo bie, bila im je neto nie od roba: igraka. Mogue je da mo Kande, Kande skinute sa biljke koja raste tako blizu mora, dolazi, u krajnjoj liniji, od njih. Moja sudbina bila je poznata njima isto tako dobro kao i Osipagou, Barbatusu i Famulimi, tavie oni su me, kad sam bio deak, spasili da bih je mogao ispuniti. Posle mog odlaska iz Citadele opet su me nali, a posle toga je Kanda menjala moju putanju. Moda se nadaju da e sjajno pobediti tako to e jednog muitelja uzdii do autarhije, ili na onaj poloaj vii od autarkog.
	Mislim da je sada vreme da zabeleim ono to mi je objasnio majstor Malrubius. Ne mogu sa sigurnou tvrditi da je to istina, ali verujem da jeste. Ne znam nita vie od onoga to u ovde napisati.
	Kao to cvet procveta, baci seme, umre i iz semena se opet die ka novom cvetanju, tako se i Vaseljena nama poznata rastae do nitavila u beskonanosti prostora, zatim prikuplja svoje delove (koji se zbog zakrivljenosti tog prostora opet susretnu tamo gde su poeli), a onda iz tog semena opet cveta. Svaki takav ciklus cvetanja i raspadanja oznaava jednu boansku godinu.
	Kao to je dolazei cvet slian svome prethodniku, tako je i dolazea Vaseljena obnova one iz ijih ruevina ponie; ponavljanje je to u kome se i finije crte, a ne samo grublje, nanova javljaju. Svetovi koji se uzdignu bivaju ne mnogo razliiti od onih koji su propali, pa zato bivaju i naseljeni slinim rasama, mada se u svemu dogodi i neki majuni korak napred, ba kao to se cvet, iz leta u leto, razvija.
	Tokom jedne, izvesne boanske godine (a to je razdoblje zaista nepojmljivo za nas, mada je to bio samo jedan u beskonanom nizu vaseljenskih ciklusa) rodila se jedna rasa koja je bila naoj toliko slina, da majstor Malrubius nije oklevao da je nazove ljudskom. Ona se proirila kroz galaksije tog ciklusa ba kao to smo se mi, ako je tano ono to se pria, irili u davnoj prolosti, kad je Urt neko vreme bio sredite, ili bar dom i simbol jednog carstva.
	Ti ljudi su na ostalim svetovima nailazili na mnogo drugih bia obdarenih do nekog stupnja umnou, ili bar mogunou miljenja, pa su od tih bia - elei da imaju drugove u usamljenosti izmeu galaksija i saveznike meu nesaglednim mnotvom planeta u tim galaksijama - oblikovali bia slina sebi.
	To nije postignuto ni brzo ni lako. Nebrojene milijarde su patile i umirale pod njihovim rukovoenjem, ostavljajui neizbrisive uspomene na bol i krv. Kad je njihova Vaseljena ostarila i kad su daljine od jedne galaksije do druge postale tako velike da one najblie nisu mogle biti sagledane ni kao slabe zvezde, tako da su brodovi morali biti navoeni samo pomou drevnih zabeleaka, cilj je postignut. Upotpunjeno delo bilo je vee nego to su to mogli i pomisliti oni koji su ga zapoeli. Nije stvorena samo nova rasa nalik na ljudsku nego rasa nalik na ono to je ljudski rod nekada eleo da bude: rasa ujedinjena, saoseajna, pravedna.
	Nije mi reeno ta se najzad desilo sa ljudskim rodom iz tog ciklusa. Moda se odravao sve do implozije Vaseljene, a onda je, moda, u njoj uniten. Moda se razvio onostran nae sposobnosti raspoznavanja. Ali ona bia koja su ljudi svojim oblikovanjem pretvorili u ono to su sami eleli da budu uspela su da pobegnu tako to su otvorila sebi prolaz u Jesod, Vaseljenu od nae viu, gde su napravila svetove podesne da na njima ivi ono to su postali.
	Sa te svoje pogodne osmatrake take ta bia gledaju i napred i nazad; tako gledajui, otkrie i nas. Moda smo mi samo jedna rasa slina onoj koja je njima oblik dala. Moda smo ba mi ti koji su ih oblikovali - ili su to izveli nai sinovi ili nai oevi. Malrubius je rekao da to ne zna i ja sam uveren da je to iskreno kazao. Kako god bilo, sada ta bia oblikuju nas, kao to su nekada sama oblikovana bila; ovo je njihovo uzvraanje dobrim za dobro, ali i njihova osveta.
	Hierodule su takoe nali i oblikovali ih bre da bi im bili sluge u ovoj Vaseljeni. Po poukama tih bia, hieroduli grade brodove poput onog koji me je preneo iz dungle do mora da bi akvastori kao to su Malrubius i Triskele mogli, takoe, tim biima sluiti. Pomou tih maica oni nas dre u plamenu kovanice.
	eki kojim izmahuju jeste njihova sposobnost da svoje sluge povuku nazad, niz hodnike vremena, ili da ih hitnu napred u budunost. (Ova mo je sutinski ista kao ona koja im je omoguila da izbegnu smrt svoje Vaseljene - jer ui u hodnike vremena, znai izii iz ove Vaseljene.) Nakovanj im je, bar na Urtu, ono to ivotu treba: u ovoj eri naa potreba da se borimo sa jednim sve neprijateljskijim svetom, koristei zalihe iscrpljenih kontinenata. Poto su ova sredstva jednako surova kao ona sredstva kojima su ta bia oblikovana, ostvaruje se ouvanje ukupne koliine pravde; a kad se bude pojavilo Novo Sunce, bie to signal da su bar najranije operacije tog oblikovanja okonane.

	                            
 35. PISMO OCA INIREA

	Prostorije meni dodeljene za stanovanje bile su u najstarijem delu Citadele. Te sobe bile su tako dugo prazne, da su stari kastelan i posluitelj zaduen da ih odrava pretpostavljali da su kljuevi izgubljeni; zato su ponudili, uz mnogo izvinjavanja i zastajkivanja, da obiju brave da bih mogao ui. Nisam sebi dozvolio luksuz da posmatram njihova lica, ali sam uo kako su umno udahnuli vazduh kad sam izgovorio jednostavne komandne rei koje slue za nadzor nad tim vratima.
	Bilo je iznenaujue i zadivljujue, te veeri, videti koliko se od nae mode razlikovala moda onog razdoblja u kome su te odaje dobile svoj nametaj. Tad se sedelo bez stolica u naem smislu rei - ljudi su sedeli iskljuivo na vieslojnim jastucima; a stolovi nisu imali ladice niti onu simetriju koju mi smatramo bitnom. Bilo je, opet ocenjujui prema naim merilima, previe tkanina, a premalo drveta, tavljene koe, kamena i kosti; meni se inilo da je takav stil istovremeno i razvratniki i neudoban.
	Ipak, bilo je nemogue da uzmem neki drugi stan, a ne taj koji je od davnina bio izdvojen za autarhov boravak; i, isto tako, nemogue da naredim preureenja tako velika da bi time bio nagoveten potcenjivaki stav prema mojim prethodnicima. Postojala je jo jedna okolnost. Iako je taj nametaj bio podobniji duhu nego telu, kakvo je uivanje bilo kad sam otkrio blaga koja su ti isti prethodnici ostavili za sobom: spise u kojima se govorilo o temama sada sasvim zaboravljenim i ne uvek takvim da bi bilo mogue prepoznati ih; mehanike naprave, genijalne i zagonetne; jedan mikrokosmos koji se pod uticajem topline mojih dlanova pokrenuo, oiveo, i iji savesni stanovnici kao da su rasli i postajali sve ljudskiji dok sam ih gledao; jednu laboratoriju u kojoj se nala i legendarna "klupa od smaragda" i mnotvo drugih stvari, od kojih je najzanimljiviji bio mandragor ouvan u alkoholu.
	Staklena tikva u kojoj je taj homunkulus plutao bila je nekih sedam pedalja visoka, a upola toliko iroka; sam oveuljak nije bio vii od dva pedlja. Oi koje je homunkulus okrenuo ka meni kad sam kucnuo po staklu izgledale su kao dva zrna prevuena oblacima; bile su to oi koje su izgledale vie slepe nego oi majstora Palaemona. Nisam uo nikakav zvuk kad su se oveuljkove usne poele sitnim trzajima pomicati, ali sam odmah znao koje rei on oblikuje - istovremeno sam, na neki neobjanjiv nain, predosetio da je ta bleda tenost u koju je mandragor uronjen sada moj urin, u ijoj boji postoji i primesa krvi.
	"Zato me pozva, autare, iz dubokog razmiljanja o tvome svetu?"
	Zapitah: "Da li je stvarno moj? Sad znam da na njemu postoji sedam kontinenata i da samo jedan deo jednog kontinenta posluno odgovara na one grupe rei koje su postale svetinja."
	"Naslednik si ti", ree to bie pobelelo od starosti i obrte se - ne znadoh da li sluajno ili namerno - na takav nain da vie nije bilo licem okrenuto ka meni.
	Opet sam kucnuo po tikvi. "A ko si ti?"
	"Bie bez roditelja, iji ivot prolazi uronjen u krv."
	"Pa, takav sam i ja bio! Onda bi trebalo da budemo prijatelji, ti i ja, kao to obino i jesu oni koji su slinog porekla."
	"alom se ali."
	"Uopte ne. Stvarno saoseam sa tobom i mislim da smo sliniji nego to veruje."
	Malena prilika se opet poe okretati i najzad se zagleda svojim licem u moje lice. "Voleo bih da te mogu ozbiljno shvatiti, autare."
	"Ozbiljno i mislim. Niko me nikad nije optuio da sam astan ovek, lagao sam obilato kad mi je to ilo na zgodu, ali sad sam sasvim iskren. Ako mogu uiniti ita za tebe, kai."
	"Razlupaj staklo."
	Oklevao sam. "Zar nee onda umreti?"
	"Nikad ja nisam iveo. Prestau da razmiljam. Razlupaj staklo."
	"ivi ti, ivi."
	"Niti rastem, niti se kreem, niti odgovaram na ijedan nadraaj osim misli, a to se ne rauna kao delanje. Nisam sposoban da nastavim svoju vrstu, niti ma koju drugu. Lupaj staklo."
	"Ako si zaista neivei stvor, ja bih radiji bio da naem neki nain da te podstaknem da oivi."
	"Eto ti tvoje bratstvo. A kad si ovde robijala, Tekla, i kad ti je onaj mali doneo no, to tad nisi elela vie ivljenja?"
	Krv mi se rasplamsa u obrazima, uzdigoh skiptar, ali ne udarih. "iv ili neiv, ima prodornu pamet. Tekla je moj najrazbenjiviji deo."
	"Da si osim njenog pamenja nasledio i njene lezde, ovo bi mi uspelo."
	"I ti to zna. Kako moe slep toliko znati?"
	"Postupci grubih umova izazivaju majune vibracije koje dovode do potresanja voda u ovoj boci. ujem tvoje misli."
	"Primeujem da i ja ujem tvoje. Kako to da ujem njih, a ne i misli drugih?"
	Sad sam gledao pravo u to utinuto malo lice, obasjano poslednjim Sunevim mlazom koji se probijao kroz prani brodski prozori kule, i nisam bio siguran da se te usne uopte pomiu. "uje, kao i uvek, sebe. Druge umove ne moe uti zato to tvoj vriti neprestano, kao beba koja plae u koari. Aha, vidim da se toga sea."
	"Pamtim jedno davno doba kad mi je bilo hladno i kad sam bio gladan. Leao sam na leima, okruen sa svih strana zidovima smee boje i sluao sopstveno vriskanje. Da, mora biti da sam tad bio beba. I to, rekao bih, ne dovoljno stara da pone puziti. Veoma si pametan. A ta mislim sad?"
	"Misli da sam ja samo jedno nesvesno oprobavanje tvoje sopstvene sile, kao to je to Kanda bila. A to je, jakako, istina. Bio sam izoblien, umro sam pre roenja, sauvae me, evo, sve dosad u beloj rakiji. Razbij staklo."
	"Vie mi je volja da ti prvo postavljam pitanja."
	"Brate, pred tvojim vratima je neki starac sa pismom."
	Oslunuo sam. Bilo je neobino, posle ovog sluanja samo njegovih rei u mom umu, ponovo uti stvarne zvuke - dozivanje dremljivih gavranova meu kulama i kucanje na vratima.
	Taj glasnik bio je stari Rudesind, onaj koji me je doveo do sobe-slike u Kui Apsoluta. Pokretom sam mu pokazao da ue (to je, rekao bih, iznenadilo straare), jer sam eleo da razgovaram s njim i jer sam znao da s njim nema potrebe da se drim svog poloaja.
	"Za sve ove moje godine nikad ovde ne uoh", ree on. "Kako Vam mogu pomoi, autare?"
	"Ve nam je usluga uinjena time to moemo tebe da gledamo. Zna ko smo, zar ne? Prepoznao si nas prilikom ranijeg susreta."
	"I kad ne bih znao Vae lice, autare, znao bih Vas nekoliko puta po desetostruko. Ko ste, to mi je ponovljeno mnogo puta. Izgleda da ovde niko ni o emu drugom i ne pria. Kako ste ovde vaspitani otrim tesanjem. Kako su vas videli u ovoj i onoj prilici. Kako ste izgledali i ta ste kome kazali. Nema nijednog kuvara koji Vam nije bar jednom poklonio patetu. Svaki vojnik ponaosob Vam je priao po neku priu. Evo ve neko vreme nisam sreo nijednu enu koja Vas nije poljubila i jo zakrpila rupu na Vaim pantalonama. Imali ste kucova..."
	"A, jesmo", rekoh. "Imali smo."
	"I maora, i pticu, i jednog kotija koji je krao jabuke. Ispentrali ste se na svaki zid ovde. Pa posle skoili s njega, ili se konopcem otisnuli s njega, ili se sakrili da bi samo izgledalo kao da ste skoili. Vi ste svaki deak koji je ikada bio ovde, a uo sam da su Vam pripisali i prie koje pripadaju ljudima koji su bili ve matori kad sam ja bio junoa, a uo sam i o stvarima koje sam izveo lino ja pre sedamdeset leta."
	"Ve smo uvideli da je lice autarha sakriveno iza maske koju za njega tka narod. to je, sumnje nema, dobro; ne moe se suvie uzgorditi kad shvati koliko zapravo ne lii na ono emu se oni klanjaju. Meutim, elimo o tebi da ujemo. Stari autarh nam je rekao da si u Kui Apsoluta bio njegov straar, a sada znamo da si sluga Oca Inirea."
	"Jesam", ree stari. "Tu ast imam, a ovo pismo koje nosim njegovo je." Podie jedan mali, ne osobito ist koverat.
	"A mi smo gospodar Oca Inirea."
	Dvorjanski se naklonio. "Znam da je tako, autare."
	"Onda ti nareujemo da sedne i da se odmori. Imamo tota da te pitamo, a ne elimo da zbog nas stoji ovek tvojih godina. Kad smo bili deak onaj, o kome, kae, sad svako pria, ili bar kad nismo bili mnogo stariji od toga, uputio si nas da poemo ka zalihama knjiga majstora Ultana. Zbog ega si to uradio?"
	"Ne zbog toga to sam znao ita to drugi nisu. A ni zbog ma kakvog nareenja moga gospodara, ako na to pomiljate. Zar neete proitati njegovo pismo?"
	"Hoemo, za koji trenutak. im ujemo poten i saet odgovor."
	Stari je sagao glavu, poeo potezati svoju proreenu bradu. Video sam kako se sasuena koa njegovog lica uzdie, stvarajui majune kupe upljih strana, u pokuaju da poe za tim belim dlakama. "Autare, Vi pomiljate da sam ja tad pogodio ta e biti. Moda su neki i pogodili. Moj gospodar moda; ne znam." Njegove staraki zamuene oi preokrenule su se, ispod vea, da me pogledaju, onda opet pale. "Bili ste mladi i izgledali ste kao deko koji ima budunost, pa sam eleo da vidite."
	"Da vidimo - ta?"
	"Star sam. Bio sam star ovek tada, star sam i sada. Vi ste, u meuvremenu, odrasili. Vidim Vam to na licu. Ja jedva da sam postao ita stariji, jer za mene tolika koliina vremena nije nita. Ako bi neko sabrao samo sve ono vreme koje sam proveo penjui se i silazei mojim lestvama, izalo bi jo due od toga. eleo sam da vidite da se pre Vas dogodilo mnogo i mnogo toga. Da je bilo na hiljade i hiljade ljudi koji su iveli i mreli pre nego to je na Vas iko i pomislio i da su neki od njih bili bolji od Vas. Mislim, autare, bolji nego to ste bili tada. ovek bi pomislio da e svako ko u Citadeli odraste biti roen s tim znanjem, ali otkrio sam da nije tako. Poto su neprestano okrueni tim injenicama, ne vide ih. Ali silazak kod majstoru Ultana navede one pametnije da sagledaju istinu."
	"Advokat si mrtvih."
	Starac klimnu glavom. "To jesam. Ljudi kau da postupaju poteno prema ovom ili onom oveku, ali nikad jo ne uh da je neko govorio da e prema mrtvima postupati valjano. Mi uzimamo sve to su oni imali, i to je u redu. I, najee, pljujemo na njihova miljenja, to je, valjda, takoe u redu. Ali treba ponekad i da se setimo koliki je deo onog to imamo dobijen od njih. ini mi se da, dok sam jo ovde, treba da ubacim i koju dobru re za njih. A sad, ako ne zamerate, autare, samo u ostaviti pismo ovde, na ovaj smean sto..."
	"Rudesinde..."
	"Da, autare?"
	"Ide li da isti svoje slike?"
	On jo jednom klimnu glavom. "To je jedan od razloga to mi je veoma stalo da krenem, autare. Bio sam u Kui Apsoluta sve dok moj gospodar..." na tom mestu on zastade i kao da proguta knedlu, kao to ljudi ine kad pomisle da su suvie rekli, "...nije otiao na sever. Imam da oistim jednog Fehina, a u zaostatku sam."
	"Rudesinde, mi ve znamo odgovor na pitanje koje mislimo da e postaviti. Znamo da je tvoj gospodar ono to narod zove kakogen i da je on jedan od onih kakogena koji su se, svejedno iz kog razloga, opredelili da stanu na stranu oveanstva i da na Urtu ostanu kao ljudska bia. Kumeanka je drugi takav kakogen, mada to, moda, nisi znao. ak nam je poznato i to da je tvoj gospodar bio sa nama u dunglama severa, gde se trudio, sve dok nije bilo prekasno, da spase mog prethodnika. elimo samo kazati sledee: ako neki mladi ovek poslat da obavi neki kurirski zadatak opet naie pokraj tebe dok si na svojim lestvama, poalji ga majstoru Ultanu. To je nae nareenje."
	Kad je otiao, rascepio sam kovertu. List hartije u njoj nije bio veliki, ali bio je pokriven siunim rukopisom, kao da je itav roj tek izleglih, majunih paukova utisnut u povrinu.

	Sluga njegov Inire pozdravlja mladoenju Urtinog, gospodara Nesusa i Kue Apsoluta, zapovednika njegove rase, zlato njegovog naroda, vesnika zore, Heliosa, Hiperiona, Suriju, Savitara i autarha!
	Hitam i stii u do tebe kroz dva dana.
	Tek posle jednog dana i vie saznao sam ta se desilo. Veliki deo mojih podataka doao je od ene Agije, koja je, bar po svom prianju, neposredno doprinela tvome osloboenju. Ispriala mi je poneto i o tvojim ranijim vezama s njom, jer ja imam, kao to zna, sredstva za izvlaenje podataka.
	Od nje si verovatno saznao da je egzultant Vodalus poginuo od njene ruke. Njegova ljubavnica, atlena Tea, u prvi mah je pokuala da preuzme kontrolu nad onim mirmidonima koji su se u vreme njegove smrti nalazili oko njega; ali ona nikako nije osoba podobna da im bude voa, a jo manje da uspostavi vlast nad onima na jugu, pa sam zato udesio da na njeno mesto doe ena Agija. Na osnovu milosra koje si ranije pokazao prema njoj, pouzdajem se da e ovo naii na tvoje odobravanje. Svakako je poeljno produiti postojanje jednog pokreta koji se u prolosti pokazao tako upotrebljiv, a ena Agija e, dokle god ogledala posetioca Hetora ostaju nepolomljena, biti tom pokretu uverljiva vrhovnica.
	Moda e smatrati da je brod, koji dozvah radi pomoi mome gospodaru, ondanjem autarhu, bio neodgovarajui - a i ja mislim da je bio takav - ali bolji nisam mogao nai, a i ovaj sam na jadvite jade izdejstvovao. Ja lino prinuen sam da putujem na jug drugim nainom, daleko sporijim; mogue je da e uskoro doi vreme kad e moji roaci biti voljni da se stave ne samo na stranu ljudskog roda nego i na nau stranu - ali oni, zasad, istrajavaju u sagledavanju Urta kao planete manje znaajne od niza novonaseljenih svetova i nas kao naroda koji je jednak sa Ascijancima, pa ak i Ksantodermima i mnogim drugima.
	Moda si ve dobio vesti i sveije i podrobnije od mojih. Za sluaj da nisi: rat ide i dobro i loe. Ni jedan ni drugi krak njihovog obuhvatnog zahvata nije prodro naroito duboko; posebno su veliki bili gubici junog kraka, za koji se moe kazati da je manje-vie uniten. Znam da smrt tolikog broja bednih robova Erebusovih tebi nee doneti nikakvu radost, ali nae vojske su, bar, dobile predah.
	On im je veoma potreban. Pojavio se bunt meu Paralijancima, bunt koji mora biti u korenu satrven. Jer Tarentinci, i tvoji Antrustioni, i gradske legije - tri grupe koje su ponele glavni teret borbe - izgiboe gotovo isto toliko mnogo kao neprijatelj. Ima meu njima kohorti koje sad ne bi mogle sastaviti ni stotinu sposobnih vojnika.
	Nije potrebno da ti kaem da treba da dobavimo vee koliine lakog naoruanja i, naroito, artiljeriju, te valja, ako je mogue, ubediti moje roake da se od tih stvari rastave uz neku cenu koju mi moemo platiti. U meuvremenu, mora se uiniti koliko se najvie moe radi prikupljanja sveih trupa, i to na vreme da regruti prou, do prolea, obuku. U ovom asu potrebne su lake jedinice sposobne da idu u arkake okraje, ali da se ne rasturaju; ali ako se Ascijanci probiju u prolee, trebae nam stotine hiljada kopljanika i pilana, pa bi moglo biti pametno dovesti bar deo njih pod oruje odmah sada.
	Ako bude imao ma kakve vesti o moguim novim Abajinim zadiranjima, bie to vesti sveije od mojih; ja nikakve nisam dobio jo od kad sam poao sa naeg fronta. Mislim da je Hormisdas krenuo na jug, ali e moda Olaguer moi da te obavesti.

	U urbi, sa potovanjem,
	INIRE

	                            
 36. O LANOM ZLATU I O GORENJU

	Nema jo mnogo da se kae. Znao sam da u kroz nekoliko dana morati da krenem iz grada, pa je, zbog toga, bilo neophodno da brzo obavim sve ono to sam eleo ovde obaviti. U esnafu nisam imao nijednog prijatelja u koga bih se mogao pouzdati, osim majstora Palaemona, a on nije mogao biti od neke velike koristi u onome to sam ja planirao. Pozvah i Rohea, znajui da on nee moi dugo da me gleda u lice i obmanjuje. (Oekivao sam da vidim oveka starijeg od sebe, ali taj crvenokosi kalfa, koji je po mome nareenju doao, bio je jedva neto vie od deaka; posle njegovog odlaska prouavao sam svoje lice u ogledalu, to nikad ranije nisam inio.)
	Rekao mi je da su se on i nekoliko drugih mojih prijatelja zalagali da ne budem smaknut, iako je veina esnafa bila opredeljena za to; verovao sam mu. Takoe je, bez ikakvog ustruavanja, priznao jednu stvar, naime da je njegov predlog bio da me osakate, pa onda prognaju; ali, ree, to je predlagao samo zato to je verovao da nema drugog naina da spase moj ivot. Mislim da je oekivao da sad dobije neku kaznu - njegovi obrazi i elo, obino tako rumeni, sad su bili toliko bledi da su mu se pege ocrtavale jasno kao da su naprskane takice boje. Glas mu je, meutim, bio pouzdan, a u reima nije bilo nieg to bi liilo na pokuaj da opravdava sebe bacajui krivicu na nekog drugog.
	Istina je bila, dabome, to da ja jesam imao nameru da kaznim i njega i ostatak esnafa. Ne zbog neke zlovolje prema njemu ili njima, nego iz drugog razloga: smatrao sam da e oni, kad provedu izvesno vreme zakljuani ispod kule, postati prijemiviji za ono naelo pravednosti o kome je majstor Palaemon svojevremeno govorio i, uz to, da u tako najbolje obezbediti sprovoenje moje zapovesti, koju sam odluio da dam, a kojom e muenje biti zabranjeno. Nije verovatno da e se oni koji provedu nekoliko meseci u stravi buniti kad uju da je muenje ukinuto.
	Meutim, nita od toga nisam tada rekao Roheu, nego sam samo zatraio da mi to vee donese svu odeu kalfe i da ujutro Drote, Eata i on budu u pripravnosti da mi u neemu pomognu.
	Vratio se sa tom odeom neposredno posle zvona za poveerje. Bilo je neopisivo zadovoljstvo svui kruti kostim u kome sam bio i nabaciti opet fuligin na sebe. U noi je njegov tamni zagrljaj najblii mogui prilaz nevidljivosti meni poznat; kad sam kliznuo, kroz jedan od tajnih izlaza, iz mojih prostorija, krenuo sam od kule do kule kao senka i tako iao sve dok nisam stigao do sruenog dela tvravskog zida.
	Taj dan topao bejae; ali je no prohladna stigla, a grad mrtvih se ispunio izmaglicom, kao onda kad sam iskoraio iza jednog nadgrobnog spomenika da spasem Vodalusa. Onaj mauzolej u kome sam se kao deak igrao stajao je neizmenjen, njegova vrata su bila zaglavnjena u poloaju tri etvrtine zatvorenom.
	Bio sam poneo sveu i kad sam uao unutra, pripalio sam je. Ona pogrebna bronzana maska koju sam svojevremeno odravao u poliranom stanju bila je opet zelena; posvud je lealo lie, vazduhom doplovilo, nezgaeno. Jedno drvo bilo je pruilo svoju vitu granu kroz reetkama zapreeni prozori.

	Gde te stavim, lei tu,
	ne daj da te drugi zna,
	tvoju tajnu uvam svu
	samo, samo ja.

	Ovde budi, nemoj ii,
	drugom elja zalud sva,
	svak te mora zaobii
	dok ne doem ja.

	Kamen je bio manji i laki nego to sam ga zapamtio. Novi ispod njega je od vlage potamneo; ali nalazio se jo i sad tu i ja sam ga sledeeg trenutka imao u ruci, a onda sam se seao kakav sam deak bio, kako sam se, potresen, vraao sruenom tvravskom zidu, kroz maglu.
	Sada moram zamoliti tebe, koji si otrpeo toliko mojih krivudanja i opaski, da jo jednu pretrpi. Poslednja je.
	Pre nekoliko dana (to e rei dugo posle stvarnog zavretka ovih dogaaja koje sam reio da ovde zabeleim) rekoe mi da je u Kuu Apsoluta doao jedan skitnica koji kae da meni duguje novac, ali da ga nikome drugom nee dati. Nasluujui da mi predstoji susret sa nekim starim poznanikom, rekoh sobaru da uvede tog oveka.
	Bio je to dr Talos. inilo se da mu je imovinsko stanje dobro; za tu priliku odenuo je kaput od crvenog somota i ekiju od istog materijala. Imao je i sad ono lice punjene lisice, ali se na mahove inilo da se u to lice uvuklo i malice ivota, da neko, ili neto, viri kroz te staklene oi.
	"Poboljao si se", ree on, uz naklon tako dubok da je kianka njegove kape dodirnula pod i po podu se jedan trenutak vukla. Moda pamti da sam uvek i govorio da e to uspeti. Nemogue je osujetiti prodor pameti, asti i potenja."
	"Obojica znamo da nita nije lake osujetiti", rekoh. "Osujeivala ih je moj stari esnaf svakodnevno. Ali dobro je videti te opet, iako dolazi kao predstavnik svog gazde."
	Jedan trenutak doktor je gledao belo. "A, misli na Boldandersa. Ne, on me je, bojim se, otpustio. Posle bitke. Posle njegovog zaronjavanja u jezero."
	"Znai, ti veruje da je ostao iv."
	"O, sasvim sam siguran da jeste. Nisi ga ti poznavao onako dobro kao ja, Severijane. Da die vodu, to za njega nije bilo nita. Nikakav problem! Imao je udesan um. Bio je to vrhunski genije jedinstvene vrste: sve je bilo okrenuto ka unutra. Spajao je objektivnost naunika sa samoapsorbovanjem mistika."
	"Time", rekoh, "hoe rei da je izvodio opite na samome sebi."
	"A, ma ne, ne. On je to preokrenuo! Neki drugi vre opite na sebi da bi dokonali nekakvo pravilo koje bi se moglo primeniti na svet. Boldanders je opite izvodio na svetu, da bi prihod, ako to tako grubo mogu rei, utroio na sebe. Priaju" - tu se on nervozno osvrte da se uveri da ga ne moe uti niko osim mene - "da sam ja udovite. I jesam. Ali Boldanders je bio udoviniji. U nekom smislu bio mi je otac, ali on je samog sebe gradio. Zakon je prirode, a i onoga to je iznad prirode, da svako bie mora imati svog stvoritelja. Samo, Boldanders je bio stvoritelj svoj sopstven: iza njega je stajao on sam, on je i odrezao sebe od one veze koja spaja nas ostale sa Inkreatorom. Skrenuh, meutim, s teme." Doktor je imao kesu za pare, napravljenu od skerletnocrvene tavljene koe, okaenu o opasa; sad je odreio kanape i poeo po njoj neto traiti. Zauh zveckanje metala.
	"Sad nosi pare?" rekoh mu. "Uobiavao si da sve daje njemu."
	Njegov glas doe tako tiho da sam ga jedva uo. "Pa zar ne bi, u mom poloaju, i ti tako inio? Sad ostavljam novie, stubie od naslaganih aesa i orioka, blizu vode." Nastavi glasnije. "Od toga tete nema, a podsea me na velike dane. Ali ja sam estit, vidi! To je on od mene uvek traio. Bio je i on poten, na svoj nain. Nego, sea li se onog jutra pre nego to smo izili kroz kapiju? Delio sam prihod od prethodne veeri, ali nas je neko prekinuo. Jedan novi je bio preostao i trebalo je da ide tebi. Sauvao sam ga i mislio sam da ti ga dam kasnije, ali sam zaboravio, a onda, kad si doao u dvorac..." Pogledao me je postrance. "Ali, kau, u potenoj radnji mora i da se plati, elem, evo ga."
	Taj novi bio je tano onakav kao onaj koji sam ispod kamena izvadio.
	"Sad vidi zato ga nisam mogao dati tvom oveku - siguran sam da me je smatrao ludim."
	Bacio sam novi uvis tako da se prevrtao kroz vazduh, onda sam ga uhvatio. Povrina je davala opip kao da je vrlo tanko namazana nekom masnoom. "Istinu da kaemo, doktore, mi te ne smatramo ludim."
	"Zato to je lanjak, u redu. To sam ti jo onog jutra rekao. A kako sam mogao da kaem tvom oveku, 'Evo, doao sam da platim autarhu', a onda da dam lanu paricu? Oni se tebe silno plae, a meni bi utrobu izvadili tragajui za pravim noviem! Je li istina da ima neki eksploziv koji deluje danima, tako da od tvoje bombe ovek moe da se razleti u komade, ali polako?"
	Gledao sam dva novia. Imali su isti mesingani sjaj i inilo se da su iskovani pod istim kalupom.
	Ali taj mali razgovor, kao to rekoh, odigrao se dugo posle zavretka onoga o emu, zapravo, priam. Vratio sam se u moje odaje u Admiralskoj kuli istim putem kojim sam iz nje i otiao, a kad sam opet bio unutra, svukao sam svoj ogrta iz koga je kapala voda i okaio ga da se sui. Majstor Gerlous je imao obiaj da kae da je nenoenje koulje najtea stvar koju lan naeg esnafa mora trpeti. Iako je on to govorio s podsmehom, bilo je u tim reima i neke istine. Posle nekoliko dana provedenih u gueim autarkim odorama toliko sam omekao - ja koji sam sa golim prsima preao preko planina - da me je zbog jedne maglovite jesenje noi uhvatilo drhtanje.
	U svim sobama postojali su kamini i u svakom se nalazila gomila drveta toliko starog da sam podozrevao da bi se svaka cepanica raspala u prah kad bih njome tresnuo po gvozdenoj ogradi loita. Do tada ni u jednom od tih kamina nisam zapalio vatru; sad odluih da jednu naloim, pa da se ogrejem i da odeu koju mi je Rohe doneo prebacim preko naslona jedne stolice i primaknem da se sui. Meutim, kad potraih svoju kutijicu za ukresivanje vatre, videh da sam je, u svome uzbuenju, ostavio u mauzoleju, zajedno sa sveom. Pomiljajui nejasno da je autarh koji je ovde stanovao pre mene (vladar daleko izvan domaaja mog seanja) morao imati pri ruci nekakvo sredstvo za paljenje vatri u tim brojnim loitima koja su ga okruivala, poeh da pretraujem ladice u ormanima.
	One su bile preteno ispunjene onim hartijama koje su me ranije toliko zapanjivale; ali sad nisam zastajkivao da ih itam, kao prilikom mog prvobitnog pretraivanja tih soba, nego sam ih samo dizao iz svake ladice da vidim nema li tu negde, ispod, kakvog kresiva, upaljaa, ili prica sa amadu-samokresivom.
	Nita od takvih stvari ne naoh; ali zato otkrih u najveoj ladici najveeg ormana, sakriven ispod jedne filigranom ukraene kutije-pernice za pisaljke, mali pitolj.
	Viao sam takva oruja i ranije - prvi put kad mi je Vodalus dao taj lani novi koji sam upravo sad iz mauzoleja doneo. Ali nikad nisam takvo oruje drao u ruci, a sad otkrih da se to iskustvo veoma razlikuje od pukog gledanja pitolja u tuim rukama. Jednom prilikom, kad smo Dorkas i ja jahali na sever ka Traksu, pridruili smo se nekom karavanu petljaroa i sitnih putujuih trgovaca. Jo smo imali glavninu onog novca to ga, kao moj deo prihoda, dobismo od doktora Talosa prilikom susreta u umi severno od Kue Apsoluta; ali nismo bili sigurni koliko daleko nas taj novac moe nositi, niti koliko je jo dug put pred nama, pa sam ja, zato, kao i svi ostali, radio ono to mi je zanat, raspitivao sam se u svakom gradiu da li postoji neki zlotvor koga treba ubogaljiti ili mu odrubiti glavu. Skitnice su smatrale da smo od njihove sorte, ali su neki drali da smo neto vieg drutvenog statusa, zato to sam ja radio samo za vlasti, dok su drugi glumili da nas preziru kao orue tiranije.
	Jedne veeri neki otra, ovek koji je prema nama ispoljio neto prijateljskiji stav nego veina drugih i koji nam je uinio nekoliko sitnih usluga, ponudi se da mi naotri Terminus Est. Rekoh mu da ja tu paloinu odravam u stanju sasvim dovoljne otrine za njen posao i predloih mu da oproba otricu prstom. Poto se malice posekao (kao to sam i znao da e se desiti), stekao je veliku naklonost ka tom mau; divio se ne samo seivu nego i mekanoj kaniji, izrezbarenom rukotitniku i tako dalje. Kad sam odgovorio na bezbrojna pitanja njegova o tome kako je Terminus Est napravljen, kakvu je istoriju imao i kako se koristi, zapitao je da li bih mu dozvolio da uzme ma u ruke. Upozorio sam ga na teinu seiva i na opasnost da tom finom otricom udari neki predmet koji bi mogao dovesti do njenog oteenja, a onda sam mu predao ma. Osmehnuo se i uhvatio drku vrsto, kako sam mu i objasnio; ali im je poeo da uzdie to dugako, sjajno orue smrti, prebledeo je, a ruke su mu se poele tresti toliko da sam mu oteo ma iz ruku da ga ne ispusti. Posle nije hteo vie nita da kae o tome osim reenice Otrio sam ja vojnike maeve esto, koju je ponovio vie puta.
	Sad sam doznao kako se on tada oseao. Ostavio sam pitolj na sto tako hitro, da mi je maltene ispao iz ruke, a onda sam poeo da hodam ukrug oko njega kao da je zmija koja se sklupala i pripremila da skoi.
	Pitolj je bio krai od moje ake i napravljen tako lepo da bi mogao proi i kao komad nakita; ali svakom svojom linijom govorio je o svome poreklu onostran bliih zvezda. Njegovo srebro nije bilo poutelo od vremena, nego je izgledalo kao da je ovog trena odmaknuto od toka sa tkaninom za poliranje. Bio je prekriven obrascima koji su moda bili ukrasne are, a moda tekst - nisam bio siguran da li je u pitanju jedno ili drugo; ti obrasci su, za oi poput mojih, oi sviknute na gledanje grupa pravih i krivih linija, izgledali pre kao neki sloeni ili treperavi odsjaji, ali odsjaji neeg to se ne nalazi tu. U drku su bili ugraeni neki crni dragulji iji naziv nisam znao, slini turmalinu, ali blistaviji. Posle izvesnog vremena primetio sam da jedan od njih, najmanji, kao da iezava, osim ako se zagledam pravo u njega, a kad to uinim, pone da se presijava dajui sjaj sa etiri zraka. Razgledajui ga poblie, videh da to uopte nije dragi kamen, nego minijaturno soivo kroz koje blista neka unutranja vatra. Pitolj je, dakle, jo zadravao svoj naboj i posle toliko vekova.
	Ovo saznanje mi je ulilo, mada to moe biti nelogino, vie samopouzdanja. Oruje moe biti po svoga korisnika opasno na dva naina: moe mu nesrenim sluajem zadati ranu, ili moe izneveriti. Prva mogunost je ostajala; kad sam video tu sjajnu taku svetlosti, znao sam da drugu mogunost mogu da otpiem.
	Ispod cevi se nalazilo jedno klizee dugme; inilo se verovatno da to dugme kontrolie snagu vatre. Moja prva pomisao bila je: ko god da je tim pitoljem rukovao poslednji, verovatno ga je podesio za najveu jainu, prema tome ja mogu da prevuem tu kontrolu na drugu stranu i onda da ispitujem gotovo bezbedno. Meutim, nije bilo tako - dugme se nalazilo na sredini svog raspona mogueg pomeranja. Najzad sam doao do zakljuka, pravei poreenje sa kanapom na luku i odapinjanjem strela, da e pitolj verovatno biti najmanje opasan onda kad je dugme potisnuto do kraja napred. Pomakao sam ga tako, uperio oruje u kamin i povukao obara.
	Zvuk pucnja je najstraniji zvuk na svetu. To je vrisak materije same. Ovaj pucanj nije bio odve glasan, ali je bio pretei, kao udaljena grmljavina. U jednom trenutku - to je trajalo tako kratko da sam maltene mogao poverovati da sam celu stvar samo sanjao - uzana kupa ljubiaste svetlosti sevnula je izmeu usta pitoljske cevi i gomile naslaganog drveta. Onda te kupe nije vie bilo, drvo je silovito gorelo, a grudve nagorelog i izoblienog metala otpadale su, sa bukom napuklih zvona, sa zadnje, unutranje strane kamina. Potoi srebra ispuzio je sa ognjita i poeo priti ilim, zbog ega se uzdie smuujui dim.
	Stavih pitolj u jahaku torbicu moje nove kalfenske odee.

	                            
 37. OPET PREKO REKE

	Pre zore pred mojim vratima se naoe Rohe, Drote i Eata. Drote je od svih nas bio najstariji, ali je zbog svoga lica i sevajuih oiju izgledao mlai od Rohea. Bio je i sad iva slika ilave snage, ali ja nisam mogao da ne primetim da sam sada vii, za irinu dva prsta, od njega. Mora biti da je ve bilo tako kad sam izlazio iz Citadele, samo to tad nisam bio toga svestan. Eata je jo bio najmanji, a jo nije ni postao kalfa - ja sam, dakle, ipak bio odsutan samo jedno leto. Izgledao je malice oamueno dok me je pozdravljao, pretpostavljam da mu nije bilo lako da poveruje da sam sad autarh, pogotovu to me nije ni video sve do ovog trenutka, kad sam se opet pojavio pred njim odeven kao lan naeg ceha.
	Bio sam rekao Roheu da njih trojica treba da budu naoruani; on i Drote doli su sa maevima koji su oblikom bili slini Terminus Estu (ali vrednou izrade beskrajno loiji), a Eata je imao jednu klavu, mougu, i to onu koju sam, setih se, video izloenu tokom naih sveanosti na Dan maskiranja. Ranije, dok jo nisam video ratovanje na severu, pomislio bih da su dovoljno dobro opremljeni; sad su mi sva trojica, a ne samo Eata, izgledali kao deaci koji su se natovarili tapovima i iarkama, te se na taj nain pripremili da se igraju rata.

	Izili smo, poslednji put, kroz provaljeno mesto na zidu i krenuli krivudavim kotanim stazama izmeu empresa i grobova. One samrtne rue koje sam nekada oklevao da berem za Teklu pokazivale su jo pokoji jesenji cvet i ja stadoh i nehotice razmiljati o Morveni, jedinoj eni kojoj sam ikad oduzeo ivot, i o njenoj neprijateljici Euzebiji.
	Kad smo proli kroz kapiju nekropolisa i uli u grozno prljave gradske ulice, moji pratioci kao da se, maltene, razveselie. Mislim da su se do tog trenutka sigurno podsvesno plaili da e ih videti majstor Gerlous i da e ih na neki nain kazniti to su posluali autarha.
	"Nadam se da ne planira da plivamo", ree Drote. "Ove satare bi nas potpopile."
	Rohe se tiho nasmeja. "Eata sa svojom moe da plovi."
	"Idemo daleko na sever. Trebae nam amac, ali mislim da emo moi da iznajmimo jedan ako krenemo peice du zidane obale."
	"Ako iko bude hteo da iznajmljuje nama. I ako ne budemo uhapeni. Zna, autare..."
	"Severijane", podsetih ga. "Dokle god sam u ovoj odei."
	"...Severijane, trebalo bi da mi ove secke nosimo samo do panja, a peltaste emo morati dugo ubeivati da je postojala potreba da negde poemo nas trojica odjednom. Da li e oni znati ko si ti? Ja ne..."
	Ovog puta prekinuo ga je Eata, pokazujui prstom ka reci. "Gledajte, eno broda."
	Rohe poe vikati iz punih plua, sva trojica stadoe mahati, a ja digoh visoko jedan od onih hrisosa koje sam od kastelana pozajmio; novi sam okretao nastojei da to inim na takav nain da on seva u Sunevoj svetlosti koja se upravo poela pokazivati preko kula iza nas. ovek koji je drao gredicu krme mahnu nam kapom, a jedan vitki mladi - bar se inilo da je to - skoi napred da prebaci kosa prednja jedra, koja su se vrhovima naginjala gotovo do vode, u onaj drugi od dva mogua iskoena, "teking", poloaja za zahvatanje eonog vetra i odmicanje napred, njemu uprkos.
	Bila je to laica sa dve katarke, prilino uzana u trupu, niske palube - nesumnjivo najpogodniji brodi za vercovanje neoporezovane robe pokraj patrolnih kater-brodova koji su neoekivano postali moji. Taj sedi, stari vercer, kormilar, izgledao je sposoban i za mnogo gora dela, a vitki "mladi" bila je devojka sa nasmejanim oima i sposobnou da iz njih gleda u stranu.
	"E, ovo e, izgleda, biti dan", ree krmano videi nae ogrtae. "Ja mislio da ste u aljenju za nekin, eto, dok nisan blie do'o. Oi? Nikad ni uo, k'o ni vranu u sudu."
	"Mi jesmo", rekoh mu, stupajui na palubu. Naoh smeno zadovoljstvo u injenici da nisam izgubio "mornarske noge" steene na "Samrui" i zadovoljstvo u prizoru Drotea i Rohea koji su se poeli hvatati za jedra im se laica zanjihala pod njihovom teinom.
	"Ako da glednen tog utog mladca? Samo da vidin je l' dobar. Poslau ga kui o'mah."
	Dobacih mu zlatnik, on ga protrlja, zagrize i onda, sa izrazom potovanja na licu, vrati.
	"Va brod bi nam mogao biti potreban vasceli dan."
	"Za utoga mladca moete nau navu imat i celu no. Nama e, oboma, biti drago da imamo drutvo, k'o to ree grobar onon duhu. Bilo je stvari u reci sve do prvoga svetla, a to mod' ima neke veze s ovin to ste vi optimati na vodu izali jutros?"
	"Otisni se od obale", rekoh. "Moe mi ispriati, ako eli, kakve su to udne stvari bile dok budemo plovili."
	Iako je sam naeo tu temu, krmano kao da nije bio naroito voljan da se u znatnijoj meri upusti u opisivanje pojedinosti - moda samo zato to mu nije bilo lako da nae rei kojima bi izrazio ono to je nedavno osetio i kojima bi opisao ono to je uo i video. Duvao je laki zapadni vetar, tako da su naa jedra, letvicama ojaana radi krutosti, bila dobro napeta; zahvaljujui tome, mogli smo vrlo fino da klizimo uzvodno. Ta smea cura nije imala mnogo ta da ini, osim da sedi na pramcu i razmenjuje poglede sa Eatom. (Mogue je da je smatrala da je on, u prljavoj sivoj koulji i istim takvim pantalonama, samo neki na plaeni posluitelj.) Kormilar, koji je sebe nazivao njenim ujakom, nije prestajao da pritiska gredicu krme dok smo priali; zahvaljujui tome brodica nije mogla da se omakne niz vetar.
	"Ja u ti ispriat ta san ja vidio lino, k'o drvodelja kad je dig'o drveni kapak. Bili smo osan, devet liga severno od mesta gde ste nas vi pozvali. Na su teret ostrige bile, vidi, a sa njima nije stati, ne kad izgleda da e toplo popodne bit. Mi odemo dole do donjeg toka reke, kupimo ih od kopaa, vidi, onda brzo uz vodu da ih moe narod pojesti pre neg se pokvare. Ako se usmrde, izgubio si sve, al' zato zaradi duplo il' bolje nego duplo ako ih mo' prodat dobro. Vie san noi ja na reci proveo neg' igde drugde, meni je reka, mo' rei, spavaa soba, a ova nava mi je kolivka, mada retko kad dospem spavat pre jutra. Al' prole noi - malo, malo pa san se oseao k'o da nisan na olu, neg' na nekoj drugoj reci, onoj koja u nebo tee, il' pod zemlju.
	Sumnjan", nastavi on, "da ste primetili, osim ako ste do kasno bili budni, al' bila je tiha no, samo malo vetria, pirne taman da ovik jednon opsuje, pa prestane piriti. I magla je bila, gusta k'o vata od pamuka. Legla na vodu k'o to magla uvik legne, a to je tako, da izmeu nje i reke ostane mista taman da bi burence zakotrljati mog'o. Gotovo sve vrime smo mogli vidit, ne svitla na jednoj il' drugoj obali, neg' samo maglu. Imao san ja rog za trubit za one koji naa svitla ne mogu vidit, al' pade mi preko ivice prole godine, pa poto je bakren bio, potonu. Zato san vikao prole noi, kad god mi se uinilo da ima blizu nas neki drugi brod il' ita drugo. Oko jednu smenu vrimen' posle dolaska magle pustio san Makselindis da ode spavat. Oba jedra nametena, pa kako vazduh pirne, mi odmaknemo uz vodu malo, onda ja bacin kotvu i sve tako. Moda vi to ne znate, optimati, ali pravilo na reci je da ko gore ide, dri se po strani, a ko silazi, u sredini. Mi smo ili uz vodu i tribalo je uz istonu obalu se drat, al' zbog magle nisan mogao bit u to siguran.
	Onda san duga vesla uo. Gledao san u maglu, al' svitla vidit nisan mogao, pa povikah da oni skrenu. Nagnuo san se priko ivice, do blizu vode uvo prinio, za bolje uti. Magla upija zvuke, al' najbolje sluanje to ga ikad mo' imat je kad glavu ispod nje zavue, jer zvuk juri tano du vodene povrine. Nego, ja to uradin i bila je laa velika. Ako dobro ljudstvo vesla, ne mo' izbrojat koliko je vesala, jer svak sputa i die kad i svi ostali, al' kad velika laa ide brzo, uje kako joj se lomi voda ispod pramca, a ovo je bila velika. Popeo san se na kabinu da je moda vidin, al' svitla nikakva ne vidih, iako san znao da mora blizu bit.
	Ba kad san silazio, vidio san je - galija, katarke etir', vesla u etir' reda jedan iznad drugog, svitla nijednoga, ide uzvodno al' po sred sride reke, kol'ko san ja mogao procinit. Bogu se molin za one koji dole idu, pomislin ja u sebi, k'o to je rek'o onaj vo kad je pao sa vrh jedrenih konopa.
	Naravno da san je samo na minut vidio pre nego to je opet u maglu otila, al' san je uo jo i dugo posle tog. Tako udno oseanje mi je dala to je videh tako, da san posle vikao svaki as iako nije nikakve druge nave blizu bilo. Preosmo jo pola lige, mo'bit, il' malo manje, a onda zauh da neko vikon odgovara. Al' nije vikao k'o da na moj poziv odziva, nego k'o da dobija krajen od konopa po leima. Opet ja pozoven i opet se on odzove, al' kako treba. To je bio ovik koga ja znan, zove se Trason, ima navu svoju k'o to iman ja. 'Jesi li ti?' vie on, a ja kaen da jesan i pitan je li njemu dobro. 'Na obalu i vei se!' kae on.
	Ja njemu - da ne mogu. Ostrige san imao, pa san htio ih prodat, najpre to se moglo, iako je no bila hladna. 'Vei se', opet on, 'ama vei se i na obalu izai.' Zato mu ja odviknem: 'A ti to se ne veza?' Ba tad izie on meni na vidik, a nava mu punija nego to bih ja verovao da moe izdrat - panduri, rek'o bih, al' kog god pandura san u ivotu vid'o, imao je lice mrko kao moje; il' otprilike toliko mrko; a ovima su lica bila bela k'o magla. Od oruja su skorpione i voulge imali - kojima san glave vidio kako stre iznad kresta njinih lemova."

	Prekidoh kormilara pitanjem da li su ti vojnici, koje je video, izgledali pregladnelo i da li su imali krupne oi.
	Odmahnuo je glavom, a jedan ugao njegovih usana uzvio se nagore. "Krupni su to ljudi bili, vei no ti il' ja, il' iko u ovoj navi, za glavu vii od Trasona. Nego, zaas minue, k'o ona galija. To je bila jedina druga nava koju san vidio sve do podizanja magle. Samo..."
	Rekoh: "Samo si video i neto drugo. Ili uo neto."
	Klimnuo je glavom. "Mislio san da ste mo'bit ti i tvoji ljudi izali ovamo zbog njih. Jest, videh i uh stvari. Bile su u reci neke stvari koje ja nikad ranije vidio nisan. Makselindis, kad se probudila i kad san joj priao, rekla je da su bile manateje, to su van krave morske. One su na svetlosti Lune blede i izgledaju sasvim ljudski ako ne prie ba blizu. Al' ja san ih se nagledao od kad san deak bio i nisan se nijedan jedin' put prevario. A sad su se i enski glasovi uli, ne jako, ali veliki. I jo neto. Nisan mogao razumit' ta kau, ali sam zvuanje uo. Zna kako je kad ljude slua preko vode? One su govorile to-i-to-i-to. Onda onaj dublji glas - ne mogu rei muki jer ne mislin da je to ovik bio - odgovara idi-radi-tako-i-tako-i-onako. Tri puta san enske glasove uo, a onaj drugi dva puta. Neete virovat, optimati, al' zvualo je ponekad k'o da ti glasovi iz reke idu."
	Onda je zautao; pogledom je lutao preko lokvanja. Bili smo znatno odmakli uzvodno od onog dela ola koji protie blizu Citadele, ali su i ovde ti nenufari bili zbijeni gue nego divlje cvee na ma kojoj livadi s ove strane raja.
	Sad se Citadela videla kao celina i sad je, ma koliko ogromna zaista bila, izgledala samo kao jedno svetlucavo jato koje je dolepralo na to brdo; hiljadu metalnih kula - a sve spremne da, ako se jedna re komande izgovori, jurnu uvis. Ispod njih se nekropolis irio kao ipka izatkana od meavine zelenog i belog. Znam da sadanja moda zahteva da se govori, tonovima blagog gaenja, o "nezdravom" bujanju livada i drvea na takvim mestima, ali ja nikad nisam zapazio da je u tom bujnom rastu bilo ieg nezdravog. Zelenilo mre da bi ljudi mogli iveti, a ljudi mru da bi zelenilo moglo iveti; to vai i za onu nedunu neznalicu koja tamo pogibe od mojih ruku, ali od svoje sopstvene sekire, davno. Kae se da je kod nas sve lie bledo i ja pretpostavljam da je to tako; a kad doe Novo Sunce, onda e se njegova nevesta Nova Urta pokriti listovima zelenim poput smaragda, njemu u slavu. Ali u danima sadanjim, danima Starog Sunca i stare Urte, ja jo nigde nisam video zelenilo tako duboko kao to je ono u velikim borovima grobljanskim, kad vetar njihovim granama izmahne. Oni crpu snagu iz onih narataja oveanstva koji su otili; visoki su toliko da od njih nisu vie ni katarke argosija, katarke dobijene spajanjem mnogih stabala.
	Sangvinarno polje lei daleko od reke. Nas etvorica privukli smo mnogo udnih pogleda dok smo peaili donde, ali nas niko nije zaustavljao. "Krma izgubljenih ljubavi", koja mi je uvek izgledala kao najnepostojanija od svih ljudskih kua, stajala je i sad kao onog popodneva kad sam sa Agijom i Dorkas doao do nje. Debelome gostioniaru nedostajalo je samo vrlo malo da se onesvesti kad nas je ugledao; naterah ga da pozove Ouena, konobara.
	Ja tog Ouena nisam stvarno pogledao one veeri kad je doneo posluavnik za Dorkas, Agiju i mene. Sad to uinih. Bio je to proelav ovek, visok otprilike kao Drote, mrav, nekako utinutog izgleda; oi su mu bile duboko plave boje, a u nainu na koji su mu usne bile oblikovane postojala je izvesna uzdranost koju sam prepoznao odmah.
	"Zna li ko smo?" upitah ga.
	On polako odmahnu glavom.
	"Zar nikad nisi usluio nijednog muitelja?"
	"Jesam jednog, proletos, sire", ree on. "I znam da su ova dvojica u crnom muitelji. Ali ti nisi muitelj, gospodine, mada si obuen kao da jesi."
	Pustio sam da to proe bez ikakve moje primedbe. "Mene nisi nikad video?"
	"Nisam, gospodine."
	"Vrlo dobro, moda i nisi." (Kako je udno bilo shvatiti da sam se toliko izmenio.) "Ouene, poto me ne zna, moglo bi biti dobro da se ja upoznam sa tobom. Reci mi gde si roen, ko su ti bili roditelji i kako se dogodilo da se zaposli u ovoj gostionici."
	"Moj otac je bio vlasnik jedne prodavnice, sire. iveli smo u Oldgejtu, na zapadnoj obali. Kad sam imao, ini mi se, oko deset godina, on me je poslao da radim kao potrko u jednoj kafani. Od tada sam, neprestano, bio u gostionicama zaposlen."
	"Otac ti je prodavnicu imao. A majka?"
	Ouenovo lice je i sad zadravalo konobarski izraz uslunosti, ali oi su mu bile zbunjene. "Nju nikad nisam upoznao, gospodine. Zvali su je Kas, ili Kes. Umrla je kad sam bio mlad. Pri poroaju, tako je moj otac rekao."
	"Ali zna kako je izgledala."
	Klimnuo je glavom. "Moj otac je imao jedan medaljon sa njenom slikom. Jednom kad sam imao, valjda, dvadeset godina, otiao sam kod njega u posetu i saznao da ga je dao u zalagaonicu. Tad sam imao neto vie para zato to sam pomagao izvesnom optimatu oko njegovih poslova - nosio sam poruke damama, straario ispred vrata i tako dalje - zato sam otiao kod tog zalagaoniara i otkupio medaljon. Nosim ga i sad, gospodine. Na ovakvom mestu kakvo je nae, gde stalno dolazi i odlazi toliko sveta, najbolje je uvati vredne stvari uza se."
	Posegao je u koulju i izvukao medaljon prekriven emajlom "kloason" vrste, sa arama dobijenim zbog prisustva uspravnih, malih, metalnih pregrada izmeu pojedinih delova emajla. Unutra su bile dve slike Dorkas, jedna spreda i jedna iz profila: slike Dorkas jedva neto mlae od one Dorkas koju sam ja upoznao.
	"Kae da si sa deset godina postao pomonik u krmi, Ouene. Ali ume da ita i pie."
	"Pomalo, gospodine." Izgledao je postieno. "Pitao sam ljude, s vremena na vreme, ta znae neke napisane rei. Ja malo ta zaboravim."

	"Napisao si neto kad je onaj muitelj bio ovde, proletos", rekoh mu. "Pamti li ta si napisao?"
	Uplaen, on odmahnu glavom. "Samo ceduljicu da upozorim devojku."
	"Pamtim ja. Pisalo je: 'ena koja je s tobom ve je bila ovde. Ne veruj joj. Trido kae da je taj ovek muitelj. Ti si moja majka koja se vratila.'"
	Ouen unu medaljon natrag u koulju. "Stvar je bila samo u tome da je ta devojka toliko liila na nju, gospodine. Kad sam bio mlai, pomiljao sam da bih jednog dana mogao nai takvu enu. Govorio sam sebi, zna, da sam bolji ovek od mog oca, a on je, ipak, naao jednu takvu. Ali ja je nikad nisam naao, a sad vie i nisam siguran da sam bolji od njega."
	"U to vreme nisi znao kako izgleda odeda onih koji se bave muenjem", rekoh. "Ali tvoj prijatelj Trido, konjuar, znao je. On je o muiteljima znao znatno vie nego ti i zato je pobegao."
	"Da, gospodine. Kad je uo da se jedan muitelj raspituje za njega, pobegao je."
	"A ti si video nedunost te devojke, pa si poeleo da je upozori da se uva tog muitelja i one druge ene. Istina je bila, moda, to to si o njima mislio - i o jednoj i o drugoj."
	"Ako ti tako kae, gospodine."
	"Zna li, Ouene, da pomalo lii na nju."
	Debeli gostioniar nas je prislukivao manje-vie neskriveno. Sad se nasmeja. "Vie lii na tebe!"
	Bojim se da sam se okrenuo i ukoeno zagledao u njega.
	"Bez uvrede, sire, istina je. Ouen je malo stariji, ali dok ste razgovarali, video sam lica obojice sa strane i razlike nema ni ovolicko."
	Opet poeh prouavati Ouenov izgled. Kosa i oi mu nisu bili tamni poput mojih, ali, ostavljajui po strani to pitanje boje, njegovo lice je, maltene, moglo biti moje lice.
	"Kae da nikad nisi naao enu kao to je Dorkas - ova u tvom medaljonu. Ipak, naao si jednu enu, rekao bih ja."
	Njegove oi nikako se nisu susretale sa mojima. "Nekoliko ena, gospodine."
	"I postao otac jednog deteta."
	"Ne, gospodine!" ree on trgnuvi se. "Nikada, gospodine!"
	"Kako je to zanimljivo. Jesi li ikad imao probleme sa zakonom?"
	"Nekoliko puta, gospodine."
	"Dobro je govoriti tiho, ali ne treba ba toliko tiho. I gledaj u mene kad razgovara sa mnom. Jedna ena koju si voleo - ili moda jedina ena koja je ikad volela tebe - jedna tamnokosa - bila je uhapena jednom?"
	"Jednom, sire", ree on. "Da, sire. Ime joj je bilo Katerina. Kau mi da je to staromodno ime." Zastao je, slegnuo ramenima. "Bilo je nevolja, kao to si rekao, gospodine. Ona je bila begunica iz nekog kaluerikog reda. Zakon ju je uhvatio i ja je vie nikada nisam video."
	Nije hteo da poe, ali mi smo ga poveli sa sobom i vratili se na brodi.
	Kad sam nou, laom "Samru", dolazio uzvodno, linija razgranienja izmeu mrtvog grada i ivog grada bila je kao ona izmeu mrane krivine jednog sveta i zvezdanog nebeskog svoda. Sada, u svetlosti toliko obilnijoj, ta linija je nestala. Du obala su bile polurazruene graevine, ali ja nisam mogao odrediti da li su to domovi naih najsiromanijih graana, ili samo naputene ljuture, sve dok ne bih na nekom od tih mesta video razapet kanap na kome, na vetru, lepeu dva-tri dronjka.
	"Mi u esnafu imamo ideal siromatva", rekoh Droteu. Stajali smo naslonjeni na boni rub korita laice. "Ali onom narodu tamo ideal nije potreban: ostvarili su ga."
	"A ja bih rekao da je on njima najpotrebniji", odgovori on.
	Nije bio u pravu. Inkreator je bio prisutan, bie koje se nalazi onostran hierodula i onih stvorova kojima hieroduli slue; ak i na toj reci oseao sam prisustvo Inkreatorovo, kao to ovek osea da je u nekoj velikoj graevini prisutan njen gazda, ak i ako se on nalazi u nekom mranom sobiku na nekom drugom spratu. Dok smo izlazili na obalu, meni se inilo da bih ulazei kroz vrata ma koje oblinje kue mogao iznenaditi neku bleteu priliku; i jo da je zapovednik svih takvih prilika svuda nevidljiv samo zato to je suvie veliki da bi se mogao videti.
	Na jednoj od ulica, zaraslih u travu, naosmo muku sandalu, iznoenu ali ne staru. Rekoh: "Meni su priali da ovde lutaju pljakai. To je jedan od razloga zbog kojih sam vas pozvao da doete. Da u ovu stvar nije upleten niko osim mene samog, obavio bih posao sam."
	Rohe klimnu glavom i isuka ma, ali Drote ree: "Nema ovde nikog. Postao si mnogo mudriji od nas, Severijane, ali, ipak, utisak je moj da si se odve privikao na izvesne stvari koje uasavaju obine ljude."
	Zapitah ga ta je time hteo da kae.
	"Znao si ti o emu onaj brodarac pria. To sam ti na licu video. Uplaen si bio i ti, ili bar zabrinut. Ali se nisi uplaio na onaj nain kao to se on u svom brodiu prepao protekle noi, niti kao to bismo se uplaili Rohe, ovaj Ouen ovde, ili ja da smo se zatekli blizu reke i da smo znali ta se zbiva. Ti pljakai o kojima pria bili su ovde negde, noas, oni sigurno osmatraju kretanje na reci, ekaju kad e naii brod sa prikupljenim novcem od poreza i taksa. Oni danas nee biti nigde blizu vode; ni danas, ni sledeih nekoliko dana."
	Eata me dotae po miici. "ta misli, da li je ona cura - Makselindis - u opasnosti, tamo na brodiu?"
	"Nije ona toliko u opasnosti, koliko si ti u opasnosti od nje", rekoh. Nije mu bilo jasno ta sam time mislio, ali je meni bilo jasno. Njegova Makselindis nije bila Tekla; ni njegova pria nije mogla potei isto kao moja. Ali ja sam video kako se vrte u krug hodnici vremena iza mangupskog lica sa nasmejanim smeim oima. Ljubav je za muitelje dugotrajni trud; a Eata bi, ak i kad bih ja rasturio esnaf, postao muitelj, kao to postane svaki mukarac, jer je svaki sputan prezirom prema onom bogatstvu bez koga je ovek manje od oveka i jer je u prirodi svakog da zadaje bol, hteo to ili ne. Bilo mi je ao Eate i jo vie ao brodarice Makselindis.
	U tu kuu smo uli Ouen i ja, ostavljajui Rohea, Drotea i Eatu da straare na izvesnom odstojanju. Stali smo na vrata; uo sam tihe Dorkasine korake unutra.
	"Neemo ti rei ko si", rekoh Ouenu. "A ta bi ti mogao postati, to ti ne moemo rei. Ali mi smo tvoj autarh i kaemo ti ta mora uiniti."
	Nisam imao komandne rei za njega, ali sad otkrih da nisu ni potrebne. Kleknuo je odmah, kao ranije kastelan.
	"Poveli smo muitelje sa sobom zato da bi ti znao ta ti se sprema ako nas ne bude posluao. Ali mi ne elimo da ti ne poslua; a sad, kad smo te sreli, nismo vie ubeeni da je njihovo prisustvo bilo potrebno. U ovoj kui se nalazi jedna ena. Kroz koji trenutak ti e ui unutra. Mora joj ispriati svoju priu, kao to si je nama ispriao, i mora ostati uz nju i pruiti joj zatitu, ak i ako ona pokua da ti naredi da ode."
	"Potrudiu se najbolje to budem mogao, autare", ree Ouen.
	"Mora je ubediti, im to bude u mogunosti, da ode iz ovog grada smrti. A do tada dajemo ti ovo." Izvukoh pitolj i dadoh mu ga. "Ovo vredi puna kola hrisosa, ali dok ste vas dvoje ovde, daleko je bolje da ima ovo nego hrisose. Kad ti i ta ena budete bezbedni, otkupiemo ovu stvar od tebe ako bude eleo." Pokazah mu kako se tom spravom rukuje i ostavih ga.
	Onda sam bio sam; ne sumnjam da ima nekih koji e, itajui ovaj prekratki izvetaj o jednom letu koje je proteklo burnije nego to je uobiajeno, kazati da sam ja obino i bivao sam. Moj jedini pravi prijatelj Jonas bio je, po sopstvenom uverenju, samo maina; Dorkas, koju jo i sad ipak volim, po svom sopstvenom uverenju samo je neka vrsta aveti.
	A ja ne oseam da je tako. Mi odaberemo - ili ne odaberemo - da budemo sami onda kad odluimo koga emo prihvatiti kao svoga drugara, a koga emo odbaciti. Otud isposnik u planinskoj peini ima drutvo, jer se drui sa pticama i zeevima, posveenim biima ije rei ive u njegovim "umskim knjigama", i sa vetrovima, koji su glasnici Inkreatorovi. Neko drugi, ko ivi okruen milionskim mnotvom ljudi, moe biti sam zato to oko sebe ima samo neprijatelje i rtve.
	Agija, koju sam mogao voleti, opredelila se za neto drugo, odabrala je da postane enski Vodalus i da uzme za svog protivnika sve ono to u ljudskom rodu najpotpunije ivi. Ja, koji sam mogao Agiju voleti i koji sam voleo Dorkas duboko, ali moda nedovoljno duboko, ostadoh tada sam zato to sam postao deo njene prolosti i zato to je ona svoju prolost volela vie nego to je ikad (osim, ini mi se, u poetku) volela mene.

	                            
 38. USKRSNUE

	Ne preostaje gotovo nita da se kae. Evo zore; crveno je Sunce, kao zakrvavljeno oko. Vetar hladno navire kroz prozor. Kroz koji trenutak sobar e uneti posluavnik sa koga e se izvijati isparenja od vreline; ne sumnjam da e se uz sobara pojaviti i stari, telom izoblieni Otac Inire, eljan da se sa mnom savetuje tokom tih poslednjih preostalih trenutaka; stari Otac Inire, koji je iveo toliko mnogo due nego to iznosi kratki ivotni vek njegove rase; stari Otac Inire koji, bojim se, jedva da e iveti neto due nego ovo crveno Sunce. Kako e se on uzrujati kad bude video da sam presedeo celu no piui ovde, na spratu koji ima prozore.
	Uskoro moram obui odeu boje srebra, boje koja je istija od bele. Ne mari.
	Na brodu e tei dugi, spori dani. itau. Treba jo tako mnogo toga da nauim. Spavau, dremau na svom brodskom leaju, sluajui kako na brodsko korito napljuskuju vekovi. Ovaj rukopis poslau majstoru Ultanu; ali dok budem na brodu, pa kad mi bude nemogue da zaspim, ali i kad budem umoran od itanja, napisau ga jo jednom iz poetka - ja, koji nita ne zaboravljam - napisau ga od rei do rei, kao ovde. Dau mu naslov Knjiga Novog Sunca, jer kau da je u toj knjizi, izgubljenoj pre toliko eona, predskazan Novosunev dolazak. A kad knjiga bude jo jednom zavrena, zapeatiu taj drugi primerak u olovni kovei i pustiu ga da plovi morima prostora i vremena.
	Jesam li ti ispripovedao sve to sam obeao? Znam ja vrlo dobro da sam na raznim mestima u svojoj ispovesti obeavao da e ovo ili ono biti razjanjeno prilikom daljeg satkivanja prie. Svakog takvog mesta se seam, u to sam siguran, ali nevolja je u tome to se i ogromnog broja drugih stvari seam. Pre nego to pretpostavi da sam te prevario, proitaj jo jednom, kao to u ja pisati jo jednom.
	Dve stvari su mi jasne. Prva je da ja nisam prvi Severijan. Oni koji hodaju kroz hodnike vremena videli su da se on popeo na Tron Feniksov i zato se autarh, kome je javljeno o meni, osmehivao u Kui azura, zato me je undina pogurala iz vode kad se inilo da se moram udaviti. (Ali sigurno je da se prvi Severijan nije udavio; neto je ve tad poelo da preoblikuje moj ivot.) Dopusti da sad nagaam - ali, to e biti samo nagaanje - kakva je mogla biti pria onog prvog Severijana.
	I njega su, verujem, odgajili muitelji. Poslat je i on u Traks. Pobegao je i on iz Traksa, a tada ga je, iako nije nosio Kandu Pomiritelja, sigurno primamilo vojevanje na severu - zacelo se nadao da e utei od arhona na taj nain to e se sakriti unutar vojske. Kako se tamo dogodio njegov susret sa autarhom, ne mogu rei; ali susreo ga jeste, pa je tako, poput mene, i on (koji je u krajnjem smislu bio ja i jeste ja) postao sledei autarh i zaplovio onostran svea noi. Onda su hodai iz hodnika vremena otili nazad do doba kad je on bio mlad i tako je moja pria - ova koju sam ovde izloio na tako velikom broju stranica - poela.
	Druga stvar je sledea: on nije vraen u sopstveno vreme, nego je postao jedan od hodaa u tim hodnicima. Sad znam ko je onaj koga su zvali Glava Dana i zato je Hildegrin, koji se naao preblizu, poginuo kad smo se susreli i zato su vetice pobegle. Jasno mi je, isto tako, u ijem mauzoleju sam kao dete provodio onoliko vremena, ija je bila ta kamena zgradica sa uklesanom ruom, vodoskokom i leteom laom. Mir svog sopstvenog groba sam tada naruavao, a sad evo kreem da u njega legnem.
	Kad smo se Drote, Rohe, Eata i ja vratili u Citadelu, primio sam hitne poruke od Oca Inirea i iz Kue Apsoluta, ali ipak nisam krenuo na put. Zatraio sam od kastelana mapu. Posle grdnog traganja, on donese jednu, golemu, drevnu, na mnogo mesta ispucalu. Na njoj je bilo prikazano da je tvravski zid ceo, ali imena kula nisu bila ona meni poznata imena - niti samome kastelanu poznata, kad smo ve kod toga - a na mapi je bilo i nekih kula koje se u Citadeli ne nalaze, ba kao to u Citadeli ima nekih kula koje se na toj mapi nisu nalazile.
	Onda sam naredio da doe letei amac i proveo pola dana letei visoko meu kulama. Ono mesto za kojim sam tragao video sam, svakako, mnogo puta, ali ga nisam prepoznao.
	Konano sam, opremljen jednom snanom neposustajuom svetiljkom, siao jo jednom u nau ublijetu, niz mnogo redova stepenika, sve do najnieg podzemnog nivoa. ta to, pitam se, daje podzemnim mestima tako veliku mo ouvanja prolosti? Tamo je jo bila jedna od onih zdela u kojima sam nosio supu Triskeleu. (Triskeleu, koji se pod mojim akama pokrenuo i vratio u ivot dve godine pre nego to sam poneo Kandu.) Jo jednom sam, kao i onda kad sam jo bio egrt, krenuo Triskeleovim tragom, sve do zaboravljenog otvora, a zatim dalje, tragom sada svojim, u mrani lavirint tunela.
	Sada sam, u postojanoj svetlosti svetiljke, video na kom mestu sam ranije izgubio Triskeleov trag; bio sam nastavio pravo, a Triskele je tu bio skrenuo. Tad dooh u iskuenje da nastavim da pratim njega, a ne sebe, i da na taj nain moda otkrijem ko je to postao novi Triskeleov prijatelj i kome se Triskele vraao posle onih povremenih pozdrava koje mi je upuivao u raznim zabaenim kutovima Citadele. Moda u ovo i uraditi kad se vratim na Urt, ako se, zapravo, uopte i vratim.
	Ali ja jo jednom produih pravo napred. Pratio sam tragove tog deaka-oveka, biveg mene, niz jedan pravolinijski hodnik iji se pod sastojao od blata i u kome su se, na velikim rastojanjima, nalazili otvori za provetravanje i vrata zastraujueg izgleda. Onaj Severijan za kojim sam grabio imao je na nogama cipele neodgovarajue veliine, sa potpeticama krivim od iznoenosti i sa ishabanim onovima; a kad sam se okrenuo i bacio svetlost svetiljke iza sebe, primetio sam da ovaj Severijan-gonilac ima odline izme, ali da su mu koraci nejednake duine i da se pri svakom koraku palac jedne noge malo vue po tlu. Pomislih: jedan Severijan je imao dobre izme, a drugi dobre noge. Pa se nasmejah samome sebi, pitajui se ko e doi ovde u nekim kasnijim godinama i da li e pogoditi da su iste noge ostavile oba traga.
	Ne znam emu su ti tuneli sluili u prolosti. Na nekoliko mesta video sam stepenita koja su se svojevremeno sputala u jo vee dubine, ali sva su, sada, vodila samo u tamnu, nepominu vodu. Naao sam i jedan kostur, ije su kosti bile razbacane naletom treih nogu Severijana, ali to je bio samo kostur i nije mi rekao nita. Na nekim mestima postojali su natpisi na zidovima, izvueni izbledelom narandastom bojom, ili temeljitom crnom; ali bila su to neka slova koja nisam umeo proitati, nerazumljiva koliko i krabanja pacova u biblioteci majstora Ultana. Bilo je uz put i soba, u koje sam zavirivao; u nekima su postojali zidovi gde je nekada kuckalo po hiljadu ili vie ugraenih asovnika razliitih vrsta i mada su sad svi bili mrtvi, mada su njihova odzvonjavanja bila u muk baena, a kazaljke rom zalepljene za neke sate koji vie nikada nee doi, smatrao sam da su to dobri znaci za onoga koji traga za Atrijumom vremena.
	Najposle ga naoh. Ona mrljica sunanog sjaja bila je ba ista kao to sam je zapamtio. Moj sledei postupak usledio je, nesumnjivo, bez razmiljanja - ugasio sam svetiljku i proveo jedan trenutak stojei u mraku, gledajui tu mrlju. Sve bejae tiina, a taj blistavi kvadrat neravnih ivica bio je jednako tajanstven kao pre.
	Plaio sam se da bih mogao imati tekoa pri provlaenju kroz tu uzanu pukotinu, ali ako je sadanji Severijan imao neto krupnije kosti, bio je istovremeno i mraviji od negdanjeg; im sam uspeo da provuem ramena, ostalo je lako prolo za njima.
	Onaj sneg, koji sam upamtio, vie nije postojao, ali se u vazduh uvukla studen koja je poruivala da e se on uskoro vratiti. Nekoliko mrtvih listova, koji su tu morali biti ubaeni nekim zaista veoma visokim uzlaznim strujanjem vazduha, nalo je svoj poinak meu umiruim ruama. Nakrivljena lica sunanih asovnika bacala su i sad svoje lude senke, koje su bile beskorisne koliko i oni mrtvi asovnici dole, mada ne tako nepokretne. Isklesane ivotinje su ih gledale, jo i sad bez treptaja oka.
	Priao sam vratima i pokucao na njih. Pojavila se ona bojaljiva stara ena koja nas je svojevremeno posluivala i ja joj rekoh, stupajui u tu plesnivu sobu u kojoj sam se svojevremeno ogrejao, da mi dovede Valeriju. Ona je otila urno, ali pre nego to je nestala s vidika, neto se probudilo u tim, od vremena istroenim, zidovima; glasovi tog neeg, lieni tela, zatraili su, na stotinu jezika, da Valerija izie na raport pred neku vanu linost sa nekakvom drevnom titulom; trgnuvi se, shvatih: pred mene.

	Ovde e se, itaoe, zaustaviti moje pero; ja - ne. Nosio sam te od jedne kapije do druge - od zakljuane, maglom zaogrnute kapije na ulazu u nekropolis Nesusa, do one oblacima rastrzane koju nebo zovemo, kapije koja e me, nadam se, odvesti s onu stranu bliih zvezda.
	Staje pero moje, ja ne stajem. Nee, itaoe, vie hodati sa mnom. Vreme je da se ja vratim svome ivotu, a ti svome.

	Na ovaj izvetaj stavljam svoj potpis ja, Severijan Sakati, autarh, u godini koja e poneti naziv poslednje godine Starog Sunca.

	                            
 DODATAK

	Autarhovo oruje i hierodulski brodovi

	Rukopisi Knjige Novog Sunca nigde nisu tako nejasni kao kad je u pitanju opisivanje naoruanja i vojne organizacije.
	Nejasnoa po pitanju opremljenosti Severijanovih saveznika i protivnika potie, reklo bi se, iz dva izvora, od kojih je prvi izrazita tenja da se jedno isto oruje, kad god se pojavi u drugaijem obliku u smislu izmenjenog sastava ili upotrebe, nazove nekim drugim imenom. Prevodei ta imena, nastojao sam da imam u vidu kako sutinski smisao upotrebljene rei, tako i moj utisak o stvarnom izgledu i delovanju tog oruja. Otud falion, fuzil i mnogo slinog.
	Drugi izvor tekoa sastoji se, izgleda, u tome to se pojavljuju tri sasvim razliita nivoa tehnologije. Najnii od njih mogli bismo nazvati kovakim nivoom. Naoruanje proizvedeno na njemu sastoji se, rekli bismo, od maeva, noeva, sekira i kopalja, to bi sve mogao iskovati neki veti obraiva metala u, recimo, petnaestom veku. ini se da proseni graanin bez tekoa dobavlja ovakvo oruje i da je ono najbolji predstavnik tehnoloke sposobnosti drutva kao celine.
	Drugi stupanj u toj gradaciji mogao bi se nazvati nivoom Urta. Dugkaa konjanika oruja kojima sam nadenuo imena koplje, kontus i tako dalje nesumnjivo spadaju u tu grupu, kao i "koplja" kojima su hastariji pripretili Severijanu u predsoblju Kue Apsoluta i razna druga oruja kojima se peadija slui. Iz teksta se ne vidi jasno koliko su iroke bile mogunosti nabavljanja tog oruja; na jednom mestu se kae da su u prodavnicama u Nesusu bile izloene "strele" i "duga keten-koplja". ini se da sa sigurnou moemo rei da su Gvazahtovim iregularcima kontusi deljeni pred bitku, a da su posle bitke opet oduzimani i ostavljani na uvanje negde (moda u njegovom atoru). Moda bi trebalo pomenuti da je lako naoruanje na ovaj nain deljeno, a onda sakupljano u ratnim mornaricama tokom osamnaestog i devetnaestog veka, iako je svako mogao na obali kupovati jatagane i vatreno oruje. Arbalesti koje su upotrebile Agijine plaene ubice ispred rudnika svakako su na tom, kako sam rekao, nivou Urta, ali su ti ljudi verovatno bili dezerteri.
	Nivo Urta, dakle, predstavlja najviu tehnologiju koja se mogla nai na planeti, ili ak u celom Sunevom sistemu. Teko je rei koliko bi ta oruja bila delotvorna u poreenju sa naim orujima. Izgleda da oklop nije potpuno neuspean kao zatita od njih, ali to isto se moe rei i za nae puke, karabine i automatske puke.
	Trei nivo bih nazvao zvezdanim. Pitolj koji je Tei dao Vodalus i onaj koji je Ouenu dao Severijan nesumnjivo su zvezdana oruja, ali u pogledu mnogih drugih vrsta oruja pomenutih u rukopisu ne moemo biti sigurni. Artiljerija upotrebljena u ratu u planinama mogla bi biti jednim delom, ili u celosti, zvezdanog nivoa. Fuzile i jezailke u rukama posebnih trupa na obema stranama mogle bi pripadati ili ne pripadati tom stupnju, a ja lino sam sklon da verujem da mu pripadaju.

	Izgleda da je prilino jasno da zvezdana oruja nisu mogla biti proizvoena na Urtu, nego su morala biti nabavljana, po skupu cenu, od hierodula. Jedno zanimljivo pitanje - na koje nikakav pouzdani odgovor ne mogu dati - odnosi se na robu koja se morala davati u zamenu. Urt Starog Sunca, koliko moemo videti, veoma oskudeva u sirovinama, bar ako se gleda prema naim merilima; Severijan, kad govori o rudarstvu, misli na ono to bismo mi nazvali pustoenjem arheolokih nalazita, a novi kontinenti za koje se (u drami dr Talosa) kae da su spremni da se uzdignu kad doe Novo Sunce trebalo bi da imaju, uz druge svoje privlane osobine, i obilje "zlata, srebra, gvoa i bakra..." (Moj kurziv.) Mogue vrste robe bili bi robovi - neki oblik ropstva svakako postoji u Severijanovom drutvu - zatim krzno, meso i druge vrste hrane i roba visokog stepena obrade kao, na primer, nakit runo raen.
	eleli bismo znati vie gotovo o svemu to se u ovim rukopisima pominje; ali nadasve bismo, svakako, eleli da znamo vie o tim brodovima koji plove izmeu zvezda, pod zapovednitvom hierodula, ali ponekad sa posadom sainjenom od ljudskih bia. (Meu najzagonetnije figure u rukopisima spadaju Jonas i Hetor, koji su obojica, ini se, svojevremeno bili lanovi takvih posada.) Ali ovde prevodilac nailazi na jednu od ponajvie nervirajuih tekoa - na Severijanovu nesposobnost da povue jasno razgranienje izmeu okeanskih brodova i svemirskih brodova.
	To jeste smetnja, ali sasvim prirodna, ako imamo u vidu u kakvim se okolnostima on nalazio. Ako je daleki kontinent jednako nedostupan kao Mesec, onda Mesec nije nedostupniji od dalekog kontinenta. tavie, ini se da su meuzvezdani brodovi bili potiskivani pritiskom svetlosti na njihova ogromna jedra od metalnih folija, tako da se kod obe vrste laa pojavljuje ista primenjena nauka o katarkama, poprenim gredama i uadima. Poto se moe pretpostaviti da je posada na obema tim vrstama vozila morala imati mnoge podudarne vetine (i moda iznad svega vetinu trpljenja dugih razdoblja izdvojenosti), nije iskljueno da su mornari sa plovila koja bismo mi gledali samo sa prezirom dobijali zaposlenje i na drugim plovilima, ije bi nas sposobnosti zapanjile. Uoavamo da kapetan Severijanove vercerske nave ima neke od Jonasovih govornih manira.
	Najzad, jedno zavrno tumaenje. U mojim prevodima, i u ovim dodacima koje sam uz prevode prilagao, nastojao sam da izbegnem svako mudrovanje; zato mislim da mi sada, posle gotovo sedam godina napornog rada, moe biti doputeno da se u jedno nagaanje upustim. A to je da sposobnost tih brodova da putuju kroz sate i eone moda nije nita drugo nego prirodna posledica njihove sposobnosti da se probiju u meuzvezdani, pa ak i meugalaktiki prostor i da izmaknu agoniji Vaseljene; nagaam, takoe, da taj nain putovanja kroz vreme moda nije ni tako sloen ni tako teak kao to smo mi skloni da pretpostavimo. Moda je Severijan od poetka imao neko predoseanje o svojoj budunosti.

	D. V.
